1

                                                                                                          Poslovni broj 33 Gž-406/2021-2

 

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

         Poslovni broj 33 Gž-406/2021-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M., OIB… iz D., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik iz K., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB…, Z., zastupane po punomoćniku H. Lj. odvjetniku iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-638/2019-17 od 21. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 14. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-638/2019-17 od 21. prosinca 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

 

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011903086 sklopljenog 15. rujna 2006. između tužitelja N. M. iz D. kao korisnika kredita i tuženika P. B. Z. d.d., Z.., OIB…, kao kreditora, sadržana u članku 6. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

2. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., da tužitelju N. M. iz D. isplati iznos od 11.776,91 kn (jedanaest tisuća sedamsto sedamdeset i šest kuna i devedeset i jedna lipa), sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena i to:

- na iznos od 48,01 kn od 31.10.2008.,

- na iznos od 51,63 kn od 31.12.2008.,

- na iznos od 60,43 kn od 31.1.2009.,

- na iznos od 64,28 kn od 28.2.2009.,

- na iznos od 52,16 kn od 31.3.2009.,

- na iznos od 54,09 kn od 30.4.2009.,

- na iznos od 38,31 kn od 31.5.2009.,

- na iznos od 24,83 kn od 30.6.2009.,

- na iznos od 27,85 kn od 31.7.2009.,

- na iznos od 35,61 kn od 31.8.2009.,

- na iznos od 34,74 kn od 30.9.2009.,

- na iznos od 27,33 kn od 31.10.2009.,

- na iznos od 41,19 kn od 30.11.2009.,

- na iznos od 51,31 kn od 31.12.2009.,

- na iznos od 67,57 kn od 31.1.2010.,

- na iznos od 63,33 kn od 28.2.2010.,

- na iznos od 84,33 kn od 31.3.2010.,

- na iznos od 79,74 kn od 30.4.2010.,

- na iznos od 89,32 kn od 31.5.2010.,

- na iznos od 152,89 kn od 30.6.2010.,

- na iznos od 139,31 kn od 31.7.2010.,

- na iznos od 175,95 kn od 31.8.2010.,

- na iznos od 164,16 kn od 30.9.2010.,

- na iznos od 139,22 kn od 31.10.2010.,

- na iznos od 187,46 kn od 30.11.2010.,

- na iznos od 247,53 kn od 31.12.2010.,

- na iznos od 206,13 kn od 31.1.2011.,

- na iznos od 221,15 kn od 28.2.2011.,

- na iznos od 200,96 kn od 31.3.2011.,

- na iznos od 204,00 kn od 30.4.2011.,

- na iznos od 284,28 kn od 31.5.2011.,

- na iznos od 289,68 kn od 30.6.2011.,

- na iznos od 358,96 kn od 31.7.2011.,

- na iznos od 325,39 kn od 31.8.2011.,

- na iznos od 288,34 kn od 30.9.2011.,

- na iznos od 283,72 kn od 31.10.2011.,

- na iznos od 280,43 kn od 30.11.2011.,

- na iznos od 296,71 kn od 31.12.2011.,

- na iznos od 313,82 kn od 31.1.2012.,

- na iznos od 315,11 kn od 29.2.2012.,

- na iznos od 303,64 kn od 31.3.2012.,

- na iznos od 309,32 kn od 30.4.2012.,

- na iznos od 314,68 kn od 31.5.2012.,

- na iznos od 306,17 kn od 30.6.2012.,

- na iznos od 309,03 kn od 31.7.2012.,

- na iznos od 304,23 kn od 31.8.2012.,

- na iznos od 292,04 kn od 30.9.2012.,

- na iznos od 304,92 kn od 31.10.2012.,

- na iznos od 312,01 kn od 30.11.2012.,

- na iznos od 309,54 kn od 31.12.2012.,

- na iznos od 281,97 kn od 31.1.2013.,

- na iznos od 305,45 kn od 28.2.2013.,

- na iznos od 306,59 kn od 31.3.2013.,

- na iznos od 296,71 kn od 30.4.2013.,

- na iznos od 270,42 kn od 31.5.2013.,

- na iznos od 269,72 kn od 30.6.2013.,

- na iznos od 75,39 kn od 31.7.2013.,

- na iznos od 286,02 kn od 31.8.2013.,

- na iznos od 302,76 kn od 30.9.2013.,

- na iznos od 45,06 kn od 4.10.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.800,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 21.12.2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

             

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2.  toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti dok tuženik, iako se poziva na taj žalbeni razlog, isti određeno ne obrazlaže.

 

5. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

 

6. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 15. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011903086, na iznos od 12.721,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti u kunama s rokom otplate od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate te da je kredit u cijelosti otplaćen.

 

7. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika kao 2/tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

 

8. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i P. b. d.d., kao neosnovane, te presude istog suda posl. br. Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

 

9. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

 

10. Neosnovano tuženik prigovara, da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženica u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da su, da je upravo ovdje tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama ZOO u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.

 

11. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud je imao na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502 C ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

 

12. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, te je vještak utvrdio, da je tužitelj, na temelju promjene tečaja preplatio kredit za ukupni iznos od 11.776,91 kn, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta. Prilikom izračuna preplate vještak je uzeo i negativne iznose u utuženom razdoblju tj. umanjio je ukupni iznos preplate za iznose koje je tužitelj trebao više platiti.

 

13. Na temelju istoga sud je zaključio, da tužitelju pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike ukupno 11.776,91 kn.

 

14. Nije odlučan prigovor tuženika o tome, da je valutna klauzula dopuštena, te je radi istoga on tu klauzulu smio primijeniti prilikom sklapanja ugovora, koji je tužitelj svojim potpisom prihvati. Prvostupanjskom presudom sud nije proglasio ništetnom valutnu klauzulu kao takvu, nego postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Pri tom je, kako je već navedeno, odredbom čl. 502 C ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a to je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u  pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

 

15. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Pri tom se ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, koja predstavlja cijenu kredita, ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Osim toga postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a ništetnost nastupa po samom zakonu. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

 

16. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (a ne od dana utvrđenja ništetnost, kako prigovara u žalbi).

 

17. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

 

18. Odluka o troškovima pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12).

 

19. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 14. lipnja 2021.

 

 

                                                                                                                            Predsjednik vijeća:

                                                                                                                       Milena Frankić, v.r.