-1-

Poslovni broj: 4 UsI-445/2021-43

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-445/2021-43

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice M. H. (H.,H.), državljanke Islamske Republike Afganistan smještene u Prihvatilištu za tražitelje azila u K. i tužitelja mlt. N. H., mlt. L. H., N. H., R. H., S. H., R. H., S. H., M. H. i A. H., smještenih u Prihvatilištu za tražitelje azila u K., koje zastupa majka i zakonska zastupnica M. H., a koje sve zastupa opunomoćenica S. B. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & partneri, Zagreb, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Ilica 335, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik H. M., službena osoba, radi odobrenja međunarodne zaštite, 11. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

              I.              Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove KLASA: UP/I-217-03/18-06/209, URBROJ: 511-01-204-18-2 od 28. ožujka 2018. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

 

              II.               Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljima u ovom upravnom sporu.

 

              III.              Nalaže se tuženiku da pružateljici pravne pomoći, odvjetnici I. C. isplati iznos od 1.562,50 kn u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

 

              IV.              Nalaže se tuženiku da pružateljici pravne pomoći, odvjetnici S. B. J. isplati iznos od 1.562,50 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu troška postupka odbija.

 

 

Obrazloženje

 

              1.              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-03/18-06/209, URBROJ: 511-01-204-18-2 od 28. ožujka 2018. odbačen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj osobi neutvrđenog identiteta, a prema vlastitoj izjavi H. M., rođene … u mjestu K., država Islamska Republika Afganistan, državljanke Islamske Republike Afganistan, te njezine maloljetne djece N. H., 17 godina, rođene u K., L. H., 15 godina, rođene u L., S. H., 3 godine, rođene u L., R. H., 15 godina, rođenog u L., S. H., 10 godina, rođenog u L., M. H., 3 godine, rođenog u L., A. H., 2 godine, rođenog u L., svi državljani Islamske Republike Afganistan.

2.              Tužitelji u tužbi osporavaju zakonitost pobijanog rješenja zbog postupovnih povreda, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navode u bitnome da im nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za odobravanje međunarodne zaštite, a odnose se na odredbe članaka 6., 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15. i 127/17. – dalje ZMPZ) pri čemu se pozivaju na Zapisnik Zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 23. ožujka 2018. Tvrde da tužiteljima nije omogućeno izjasniti se jesu li bili izloženi mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju, niti u vezi problema u zemlji podrijetla vezanih uz spol ili spolnu orijentaciju niti mogu li dobiti zaštitu u nekom drugom dijelu svoje zemlje. Nadalje, ističu da je I-tužiteljica neobrazovana osoba koja ne poznaje i ne razumije pravne propise u Republici Hrvatskoj, kao ni Konvenciju iz 1951. i da ne razumije institut sigurne treće zemlje. Ističu da joj nije objašnjeno značenje iste, odnosno na temelju čega tuženik Republiku Srbiju smatra sigurnom trećom zemljom kao i da joj nije omogućeno osporavanje primjene instituta sigurne treće zemlje, a niti joj je za to dan prikladan rok. Nadalje, tužitelji ukazuju na propuste prilikom uzimanja izjave I-tužiteljice na zapisnik, pa tako ističu da je zahtjev podnijela u formi zapisnika, odgovarajući na pitanja službene osobe, iznoseći činjenice u obliku odgovora na unaprijed pripremljena pitanja, a ne na način da slobodno iznese tijek svih događaja koji su doveli do napuštanja zemlje podrijetla. Stoga je predložila da se na te okolnosti sasluša u upravnom sporu.

2.1.              Tužitelji nadalje navode da je iz provedenog postupka razvidno da tuženik nije utvrđivao ispunjava li Republika Srbija uvjete iz članka 35. stavka 1. ZMPZ-a, odnosno nije utvrđivao postoji li veza između tužitelja i Republike Srbije na temelju koje se može razumno očekivati da tužitelji u njoj zatraže međunarodnu zaštitu. Navode da u tom smislu tuženik nije utvrđivao hoće li se tužitelji vraćanjem u Republiku Srbiju izložiti riziku od refoulementa, kao i riziku od lančanog refoulementa. To iz razloga što su tužitelji u Republiku Srbiju ušli iz Bugarske, a u Bugarsku iz Turske, a sve te države Republika Srbija smatra sigurnim trećim zemljama. Stoga izražavaju bojazan da bi tužitelji mogli biti vraćeni u Tursku, čime bi njihov život ili sloboda mogli biti ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili u kojoj bi mogli biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili koja zemlja bi ga mogla izručiti drugoj zemlji, čime bi se narušilo načelo ''non refoulement''. Posebno navode da je tuženik propustio utvrditi bi li tužitelji (žena i djeca), kao pripadnici ranjive skupine povratkom u Srbiju bili povrgnuti proganjanju zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini i hoće li se suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

2.2.              Nadalje, smatraju da tuženik nije utvrdio na koji način vlasti u Republici Srbiji primjenjuju propise iz sustava azila, odnosno tuženik je morao pribaviti čvrsta uvjerenja da će vlasti Republike Srbije prihvatiti tužitelje na svoj teritorij i omogućiti im pristup postupku azila te ih smjestiti u prikladne objekte. Pozivaju se na činjenicu da u praksi Europskog suda za ljudska prava je već odavno uspostavljen standard da su države dužne upoznati se sa nepravilnostima u postupku azila u drugim državama te da se ne mogu oslanjati samo na pretpostavku da će se prema tražitelju azila postupati u skladu sa standardima Konvencije iz 1951. (M.S.S. protiv Belgije i Grčke, br. 30696/09, Tarakhel protiv Švicarske, br. 29217/12). Stoga ukazuju na presudu Europskog suda za ljudska prava Ilias i Ahmed protiv Mađarske, broj: 47287/15, kojom je sud utvrdio kršenje članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog protjerivanja tražitelja međunarodne zaštite iz Mađarske u Srbiju temeljem primjene instituta sigurne treće zemlje. U prilog tvrdnji da Republika Srbija nije sigurna treća zemlja tužitelji se pozivaju i na izvještaje udruga za zaštitu ljudskih prava iz kojih je razvidno zašto se Republika Srbija ne može smatrati sigurnom trećom zemljom. Navode da prema izvještaju takvih udruga u Republici Srbiji je vrlo česta automatska primjena instituta sigurne treće zemlje, a što je dovelo da velikog broja odbačaja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Zbog svega navedenoga tužitelji predlažu Sudu poništiti osporavano rješenje i odobriti im besplatnu pravnu pomoć, uz naknadu troškova upravnog spora.

3.              U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužitelja te ističe da im je omogućeno sudjelovanje u postupku te izjašnjavanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima. Navodi da je I-tužiteljica upoznata sa institutom sigurne treće zemlje i posljedicama primjene tog instituta, pri čemu joj je dana mogućnost da ospori njegovu primjenu, a što je propustila učiniti jer se pozvala na razloge koji nisu osnova za njegovu suspenziju.

3.1.              Navodi da je I-tužiteljica izjavila da tijekom boravka u Republici Srbiji nije podnosila niti namjeru niti zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Srbiji jer se ta država nalazi u Aziji, a ne u Europi, a da iz dopisa Službe za međunarodnu policijsku suradnju, broj: 511-01-91-4/60-350-WF-2982/18 od 23. travnja 2018. je putem Interpola Sofija utvrđeno da je tužiteljica podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu 22. kolovoza 2016. pod osobnim podacima M. H., rođ. …, državljanka Afganistana te da joj je Državna agencija za izbjeglice Republike Bugarske zahtjev odbila 16. veljače 2017.

3.2.              Ističe da su razlozi zbog kojih se Republika Srbija može smatrati sigurnom trećom zemljom detaljno obrazloženi u osporavanom rješenju te da Republika Srbija ima uspostavljen učinkovit pristup postupku odobrenja međunarodne zaštite u skladu sa Konvencijom iz 1951. Nadalje, navodi da u prilog činjenici da odluku nije donio arbitrarno, upućuju i podaci o sigurnim trećim zemljama koji se temelje isključivo na recentnim izvješćima mjerodavnih izvora kao što su EASO, UNHCR, Vijeće Europe te drugim relevantnim međunarodnim organizacijama. Navodi i da zaključku da se Republika Srbija u konkretnom predmetu treba smatrati sigurnom trećom zemljom doprinosi i činjenica da se Republika Srbija smatra ujedno i sigurnom zemljom podrijetla u smislu Odluke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske objavljenoj u Narodnim novinama, broj 45/16., a prema članku 44. stavku 3. ZMPZ-a. Stoga tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4.              Podnescima od 22. svibnja i 1. lipnja 2018. tužitelji su se očitovali na odgovor na tužbu tuženika navodeći u bitnome da tužitelji govore paštu jezik te da im je uskraćeno pravo na adekvatnog prevoditelja, opunomoćenika i pristup sudu te predlažu uvid u spis ovog Suda koji se odnosi na detenciju tužitelja. Nadalje, navode da je tijekom upravnog postupka počinjeno niz proceduralnih povreda čime su povrijeđene odredbe članaka 3., 5., 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Opisuju način davanja izjave I-tužiteljice na zapisnik 23. ožujka 2018. te da joj isti nije pročitan, da se u istome nigdje ne navodi da je nepismena i da nije ovjeren njezinim otiskom prsta. K tome, tvrde i da je netočno da su tužitelji u Republici Srbiji pokrenuli postupak radi međunarodne zaštite te i dalje tvrde da okolnost da Srbija nije sigurna treća zemlja što proizlazi iz tužbe, a koje navode smatraju da tuženik nije osporio. U prilogu su dostavili očitovanja tužitelja Europskom sudu za ljudska prava vezano uz Republiku Srbiju kao sigurnu treću zemlju te podatke i statistike Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila. Tvrde da za postupak proveden primjenom članka 43. ZMPZ-a nije postojao niti jedan od taksativno navedenih razloga prema tom članku te predlažu Sudu da predmet riješi u sporu pune jurisdikcije na način da poništi osporavano rješenje tuženika, odobri zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj I-tužiteljici, prizna azil ili supsidijarnu zaštitu, odobri besplatnu pravnu pomoć i naknadi troškove upravnog spora.

5.              U podnesku od 3. svibnja 2018. tuženik je istaknuo da je putem međunarodne policijske suradnje naknadno utvrđeno da su tužitelji i u Republici Srbiji izrazili namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da su im materijalni uvjeti prihvata bili osigurani u Prihvatno tranzitnom centru Principovac kojeg su samovoljno napustili 21. ožujka 2018., a prije okončanja postupka odobrenja međunarodne zaštite kojeg su pokrenuli u Republici Srbiji. Stoga smatra da proizlazi da se i iz tog razloga Republiku Srbiju može smatrati sigurnom trećom zemljom, a ne samo iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, već i zbog činjenice da je u konkretnom slučaju utvrđena veza između te zemlje i tužitelja u smislu članka 45. stavka 2. ZMPZ-a.

6.              U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u tom spisu, kao i u tada priložene spise ovog Suda poslovni broj: 7 UsI-626/18 i 6 UsI-592/18. Ujedno je kod ovog Suda održana rasprava kako bi se strankama omogućilo izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora, a na kojoj je opunomoćenica tužitelja uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te je ostala kod navoda tužbe i dostavljenih podnesaka, a službena osoba tuženika je ostala kod odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda. Na prijedlog tužitelja izveden je dokaz saslušanjem I-tužiteljice kao stranke u sporu uz pomoć tumača za paštu jezik, u skladu sa člankom 33. stavkom 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS) u svezi sa člancima 264.-271. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.). Na temelju članka 12. stavka 2. ZMPZ-a raspravi je prisustvovao predstavnik UNHCR-a te savjetnica u uredu Pučke pravobraniteljice Republike Hrvatske, uz prethodnu suglasnost tužitelja. Rasprava je nastavljena i zaključena na ročištu održanom 29. lipnja 2018.

7.              Slijedom navedenoga ovaj Sud je 2. srpnja 2018. donio presudu poslovni broj: 4 UsI-591/18-27 kojom je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev za poništavanjem osporavanog rješenja, a u točkama II. – IV. izreke odlučio o trošku za besplatnu pravnu pomoć, kao i u ovoj presudi.

8.               Povodom izjavljene žalbe tužitelja Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj: Usž-3876/18-2 od 12. prosinca 2018. kojom je (u točki I. izreke) žalba odbijena i potvrđene su točke I. i IV. izreke presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-591/18-27 od 2. srpnja 2018., te je, u točki II. odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora za sastav žalbe.

9.              U povodu podnesene ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku poslovni broj: U-III-4865/2018; U-III-837/2019 i U-III-926/2019  4. ožujka 2021. kojom su usvojene ustavne tužbe i, između ostalih, ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-3876/18-2 od 12. prosinca 2018. i presuda Upravnog suda u Osijeku broj: UsI-591/18-27 od 2. srpnja 2018., dakle presuda donesen u ovoj upravnoj stvari, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje ovome Sudu.

9.1.               Iz sadržaja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u bitnome za ovaj upravni spor, proizlazi (točka 24.2 – 26. obrazloženja) da je u odnosu na mogućnost refoulementa iz Srbije u Bugarsku, Ustavni sud ispitao u odluci specificirana izvješća o stanju u Republici Srbiji, te polazeći od dijela Izvješća navedenog u točki 15. obrazloženja navedene odluke, utvrdio da u Republici Srbiji još nije uspostavljen djelotvoran sustav koji bi omogućio podnositeljima zahtjeva za azil koje se udaljuje iz Republike Hrvatske da pravodobno podnesu zahtjev za azil u toj državi, već je praksa u toj državi da se na više načina takve osobe onemogućava u ostvarenju tog prava (uključujući i progon putem prekršajnih sudova). Budući da se takve osobe teško mogu priključiti sustavu azila i međunarodne zaštite u Republici Srbiji (koji je na normativnoj razini zadovoljavajuće uređen, prema dostupnim podacima), ne postoje adekvatna postupovna jamstva da podnositeljima, kada se vrate u Srbiju, neće prijetiti automatski refoulement odnosno ne postoje jamstva u praksi koja neće isključiti njihovo automatsko vraćanje u Bugarsku. Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da su se MUP i upravni sudovi kod ocjene stanja u Srbiji ograničili na normativni okvir i brojeve odobrenih zahtjeva za azil i međunarodnu zaštitu, bez da su provjerili relevantna izvješća tijela koja se bave zaštitom izbjeglica i nevladinih udruga kakvo je stvarno postupanje s osobama koje se vraćaju iz Hrvatske u Srbiju te prijeti li im automatski refoulement. Osim toga, ta su tijela propustila utvrditi sve odlučne okolnosti oko stvarnog statusa podnositelja u Srbiji (i prije toga u Bugarskoj), koje bi mogle dovesti do drugačije odluke u ovoj stvari. Stoga Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da u provedenom upravnom i upravnosudskom postupku nije s dostatnom izvjesnošću utvrđeno da je Republika Srbija sigurna europska treća zemlja te da Republika Hrvatska nije izvršila svoje proceduralne obveze iz članka 3. Konvencije vezano uz njihov povratak u Srbiju. Ustavni je sud utvrdio i da prigovori podnositelja vezani uz članke 14., 27., 29. stavak 1. i 35. Ustava, na članke 8.,13. i 14. Konvencije te članka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

10.               S obzirom na vezanost ovog Suda iznesenim stajalištem Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud je u ponovnom postupku, a na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11.              Iz podataka spisa predmeta, proizlazi da je I-tužiteljica dana 23. ožujka 2018. podnijela Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske zahtjev za međunarodnu zaštitu u službenim prostorijama Tranzitno prihvatnog centra za strance T., a kojim zahtjevom su obuhvaćena i njena djeca. Povodom podnesenog zahtjeva I-tužiteljica je saslušana u skladu sa člankom 35. ZMPZ-a.

U predmetnom zahtjevu I-tužiteljica je navela da je državljanka Islamske Republike Afganistan i da nema drugo državljanstvo te da ne posjeduje nikakve isprave o identitetu. Kao razlog za napuštanje Afganistana je navela da je njen suprug H. R. radio kao vozač za Amerikance u vrijeme predsjednika Karzaia i da je imao problema s talibanima, da je pobjegao u Pakistan, a da je I-tužiteljica ostala u Afganistanu s djecom. Nadalje, navela je da je potajno dolazio da ih posjeti i da mu je bilo teško pa se oženio u Pakistanu. Navela je i da su ga jednom u posjeti talibani napali, a da su kćerku L. polili kiselinom i da ima ožiljke na tijelu. K tome, da se nije mogla odseliti kod supruga jer je živio u Pakistanu s drugom ženom, H. F. u iznajmljenoj kući. Nadalje, navela je da su na putu već dvije godine, prvo u Pakistanu, Iranu, Turskoj, Bugarskoj i Srbiji, da su u Srbiji boravili oko godinu dana i dva mjeseca u kampovima u Tutinu i Šidu te da u Srbiji nije podnosila zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je Srbija u Aziji, a ne u Europi i jer Srbi nemaju posla, a da je Hrvatska barem u Europi.

Nesporno je dakle, da su tužitelji nezakonito ušli na državno područje Republike Hrvatske iz Republike Srbije, nakon što su bili u Republici Srbiji i Bugarskoj te nisu imali nikakav dokaz o svom identitetu.

12.              Nakon razmatranja predmetnog zahtjeva tuženik je zahtjev odbacio, ne ulazeći u njegovu osnovanost, jer je utvrdio da se u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelje može primijeniti institut sigurne treće zemlje u smislu članka 45. ZMPZ-a.

Naime, prema članku 43. stavku 1. ZMPZ-a Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je moguće primijeniti institut sigurne treće zemlje, u skladu s člankom 45. ovoga Zakona (točka 3.), odnosno ako je moguće primijeniti institut europske sigurne treće zemlje, sukladno članku 46. ovoga Zakona (točka 4.).

Sigurna treća zemlja je zemlja u kojoj je tražitelj siguran od proganjanja iz članka 20. ili rizika trpljenja ozbiljne nepravde iz članka 21. ovoga Zakona te u kojoj uživa povlastice koje proizlaze iz članka 6. ovoga Zakona i postoji mogućnosti pristupa učinkovitom postupku odobrenja zaštite sukladno Konvenciji iz 1951. (članak 45. stavak 1. ZMPZ-a).

Jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu instituta sigurne treće zemlje utvrđuje se za svaki zahtjev zasebno procjenjujući ispunjava li neka zemlja uvjete iz stavka 1. ovoga članka te postoji li veza između te zemlje i tražitelja na temelju koje se može razumno očekivati da u njoj zatraži međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti njegovog zahtjeva (članak 45. stavak 2. ZMPZ-a).

Tražitelj će biti pravodobno obaviješten o primjeni instituta sigurne treće zemlje, kako bi mu se omogućilo osporavanje u odnosu na stavke 1. i 2. ovoga članka s obzirom na specifičnosti njegovih osobnih okolnosti (članak 45. stavak 3. ZPMZ-a).

13.              Dakle, mogućnost odbacivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije nedopuštena. Upravo suprotno, ona je izričito predviđena relevantnim propisima i svaki podnositelj zahtjeva mora imati u vidu mogućnost će njegov zahtjev biti odbačen i da će biti upućen u sigurnu treću zemlju, a da nije odlučeno o meritumu njegova zahtjeva.

Pri tome su na razini Europske unije uspostavljena pravila u okviru zajedničkog europskog sustava azila te je radi osiguravanja učinkovitog ocjenjivanja potreba za međunarodnom zaštitom donesena Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena), (SL L 180, 29. 6. 2013.).

13.1.              Uvjeti pod kojima se zahtjevi za međunarodnu zaštitu mogu odbaciti kao nedopušteni propisani su u članku 33. stavku 2. navedene Direktive. Prema točki (c) te odredbe države članice mogu smatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopuštenim samo ako se država koja nije država članica smatra sigurnom trećom zemljom za podnositelja zahtjeva, u skladu sa člankom 38. Direktive.

13.2.              U skladu sa člankom 38. Direktive, pod naslovom ''Koncept sigurne treće zemlje'' države članice mogu primjenjivati koncept sigurne treće zemlje, samo ako su nadležna tijela sigurna da će se u odnosu na osobu koja traži međunarodnu zaštitu, u određenoj trećoj zemlji poštovati sljedeća načela:

(a) život i sloboda nisu ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, članstva u nekoj posebnoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja;

(b) ne postoji opasnost od teške štete kako je definirana u Direktivi 2011/95/EU;

(c) poštivanje načela nevraćanja u skladu s Ženevskom konvencijom;

(d) poštuje se zabrana udaljavanja, kojim bi se kršilo pravo na slobodu od mučenja i okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana, kako je utvrđeno međunarodnim pravom;

(e) moguće je zatražiti status izbjeglice te, ako se utvrdi da je osoba izbjeglica, ostvariti zaštitu u skladu s Ženevskom konvencijom.

Na primjenu koncepta sigurne treće zemlje primjenjuju se pravila nacionalnog prava, uključujući:

(a) pravila koja zahtijevaju vezu između podnositelja zahtjeva i određene treće zemlje na temelju koje je opravdano da se ta osoba uputi u tu zemlju;

(b) metodološka pravila koja nadležnim tijelima omogućuju da primjene koncept sigurne treće zemlje na određenu zemlju ili određenog podnositelja zahtjeva. Takva metodologija uključuje razmatranje svakog pojedinačnog slučaja za određenog podnositelja zahtjeva i/ili nacionalno označavanje zemalja koje se općenito smatraju sigurnima;

(c) pravila koja u skladu s međunarodnim pravom omogućuju pojedinačno razmatranje je li konkretna treća zemlja sigurna za određenog podnositelja zahtjeva i koja barem podnositelju zahtjeva omogućuju podnositelju zahtjeva pobijanje primjene koncepta sigurne treće zemlje uz obrazloženje da ta treća zemlja nije siguran u njegovim ili njezinim posebnim okolnostima. Podnositelju zahtjeva se također omogućuje da pobija postojanje veze između njega ili nje i treće zemlje u skladu s točkom (a).

13.3.              Slično tome, članak 39. Direktive uređuje blaži režim za odlučivanje o zahtjevima podnositelja iz europskih sigurnih trećih zemalja ako su podnositelji zahtjeva, poput tužitelja u ovom sporu, nezakonito ušli na državno područje države članice.

13.4.              Naime, članak 39. Direktive predviđa tri uvjeta koja moraju biti kumulativno ispunjena kako bi se Republika Srbija mogla svrstati u kategoriju europskih sigurnih trećih zemalja: 1) morala je ratificirati Ženevsku konvenciju bez ikakvih geografskih ograničenja i poštovati njezine odredbe; 2) mora imati zakonom propisan postupak azila; i 3) morala je ratificirati Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i poštovati njezine odredbe, osobito pravila o učinkovitom pravnom lijeku.

14.              U smislu citirane odredbe, kao i odredbe članka 46. ZMPZ-a, tuženik, kao i ovaj Sud u prethodnom postupku su zaključili kako bi Republika Srbija predstavljala europsku sigurnu treću zemlju.  

ZMPZ-om je navedena Direktiva prenesena u pravni sustav Republike Hrvatske. Institut sigurne treće zemlje uređen je u članku 45., a europske sigurne treće zemlje u članku 46. ZMPZ-a.

Sud je pri tome naveo da je tuženik analizirajući relevantne zakone i propise utvrdio, što nije niti sporno, da se Ustavom Republike Srbije jamče temeljna ljudska i manjinska prava, uključujući slobodu mišljena i savjesti, izražavanja, vjere, kretanja, okupljanja, udruživanja, jednakost kao i zbrana diskriminacije nacionalnih manjina. Ustav osigurava širok raspon zaštite ljudskih prava u skladu sa međunarodnim standardima. Republika Srbija ratificirala je ključne međunarodne instrumente ljudskih prava, i to Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima, Konvenciju protiv mučenja i Konvenciju o pravima djeteta. Također, uspostavljena su funkcionalna neovisna tijela za zaštitu ljudskih prava.

Republika Srbija je potpisnica Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što znači da postoji mogućnost obraćanja Europskom sudu za ljudska prava, kojim se jamči učinkovit sustav pravnih sredstava protiv kršenja ljudskih prava.

Uz to, dana 19. prosinca 2009. Republika Srbija predala je službeni zahtjev za pristupanje Europskoj uniji. Komisija je 12. listopada 2011. donijela pozitivno mišljenje i preporučila da se Republici Srbiji dodijeli status zemlje kandidatkinje. Vijeće je u veljači 2012. bilo pozvano donijeti odluku o dodjeli Republici Srbiji statusa zemlje kandidatkinje, koju je Europsko vijeće potvrdilo u mjesecu ožujku 2012. U tijeku su strukturne i organizacijske reforme u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije, a u okviru poglavlja 24. Europska komisija prati stanje i napredak reformi u području azila, radi daljnjeg usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije i međunarodnim standardima.

Sustav azila u Republici Srbiji temelji se na novom Zakonom o azilu i privremenoj zaštiti (Službeni glasnik Republike Srbije, broj 24/18.). Navedeni Zakon usklađen je sa europskim standardima, a Zakon precizno definira prava i obaveze svih sudionika u postupku međunarodne zaštite, kao i samog postupka. Zakon propisuje poštivanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (''non-refoulement''), regulira uvjete prihvata tražitelja međunarodne zaštite, osigurava posebnu zaštitu maloljetnika i žena, propisuje nadležna tijela i postupak o podnesenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u kojemu u prvostupanjskom postupku odlučuje Kancelarija za azil, a u drugostupanjskom postupku o žalbama odlučuje Komisija za azil, dok je sudska kontrola odluka upravnih tijela propisana člankom 22.

              15.              Slijedom iznesenoga, ovaj Sud je u prethodnom postupku zaključio kako je pravilno tuženik utvrdio da pravni okvir u Republici Srbiji jamči tužiteljima zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda kao i efikasan i pravičan postupak međunarodne zaštite, te neosnovanima ocijenio tužbene navode o sustavnim propustima u sustavu azila u Republici Srbiji, posebice imajući u vidu nedavne zakonske izmjene koje su poboljšale uvjete za tražitelje međunarodne zaštite. K tome I-tužiteljici je tijekom upravnog postupka dana stvarna mogućnost iznošenja svih činjenica i okolnosti važnih za rješavanje predmetne stvari.

              15.1.              Tako je iz sadržaja zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Službe za strance i azil KLASA: 217-03/18-06/209, URBROJ: 511-01-204-18-1 od 23. ožujka 2018., u koji je unesen zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, razvidno da je I-tužiteljica isti vlastoručno potpisala, da je izjavila da je sva svoja prava o kojoj su je obavijestili razumjela, da se razumije s prevoditeljem i da je njen materinji jezik paštu, ali da razumije i farsi, iako je u ovom upravnom sporu kontradiktorno tvrdila da taj jezik ne razumije. Nadalje, dala je različite podatke o svom identitetu (prezime), kao i datumu rođenja nego u ovom upravnom sporu te je izjavila da nije nigdje podnosila zahtjev za međunarodnu zaštitu, dok je u ovom upravnom sporu izjavila da je takav zahtjev podnijela u Bugarskoj i da je odbijena. Izjavila je i da je 4 puta pokušala ući u Hrvatsku. Nadalje, nejasno je izjavljivala i u vezi dane punomoći te je iz zapisnika razvidno da je željela dati izjavu bez prisutnosti odvjetnika te su stoga neosnovani navodi da joj nije omogućena prisutnost opunomoćenika. Iz predmetnog zapisnika je također razvidno i da je I-tužiteljica obaviještena da je Republika Srbija sigurna treća zemlja prema članku 45. stavku 1. ZMPZ-a, u kojoj je sigurna od proganjanja iz članka 20. ili rizika trpljenja ozbiljne nepravde iz članka 21. tog Zakona, u kojoj uživa povlastice koje proizlaze iz članka 6. ZMPZ-a i da postoji mogućnost pristupa učinkovitom postupku odobrenja zaštite u skladu s Konvencijom iz 1951.

              15.2.              Stoga su neosnovanima ocijenjene tvrdnje tužitelja da I-tužiteljici nije pojašnjen institut sigurne treće zemlje i značaj primjene tog instituta te joj je omogućeno i osporavanje primjene tog instituta. I-tužiteljica nije osporila niti tijekom ovog upravnog spora, da Republika Srbija u odnosu na nju i njenu djecu ne predstavlja sigurnu zemlju. Stoga, u situaciji kada je tužiteljica živjela s djecom godinu i dva mjeseca u Republici Srbiji i kada su se nadležna tijela Republike Srbije prema njima ponašala na primjeren način ne izlažući ih nečovječnim ili nekom drugom sličnom postupanju, što nije niti sporno, tada se moglo razumno očekivati da će tužitelji u Republici Srbiji zatražiti međunarodnu zaštitu, odnosno takvu namjeru su i iskazali, kako to navodi tuženik u podnesku od 3. svibnja 2018., ali su tijekom trajanja postupka samovoljno napustili i otišli u Republiku Hrvatsku. Stoga tuženik osnovano navodi da iz tog postupka također proizlazi da i tužitelji Republiku Srbiju smatraju sigurnom trećom zemljom, a ne samo iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja te i zbog te činjenice je u konkretnom slučaju utvrđena veza između te zemlje i tužitelja u smislu članka 45. stavka 2. ZMPZ. K tome, neosnovano su tužitelji tvrdili da I-tužiteljici nije omogućeno izjašnjavanje o svim bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Prema iskazu tužiteljice danom u ovom upravnom sporu proizlazi u bitnome da je tužiteljica podnijela zahtjev za azil u Bugarskoj i da je odbijena, ali da u Republici Srbiji nije podnijela takav zahtjev, niti je imala namjeru tamo ostati te je iznijela navode u vezi problema o životu u Afganistanu, a koji se odnose na talibane, te navode u vezi boravka u Bugarskoj i Srbiji. Također je iskazivala o  načinu davanja iskaza pred službenim osobama tuženika i prevoditeljem, te je izjavila da je nepismena, ali da je zapisnik potpisala iako nije razumjela jezik farsi na kojem se intervju vodio.

16.              Sud je na raspravi 11. lipnja 2018. odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužitelja i tuženika za saslušanjem sudskog tumača S. Č. te državne službenice S. S. i zapisničarke R. Š., kao osoba koji su sudjelovali pri davanju iskaza tužiteljice 23. ožujka 2018. na zapisnik, iz prethodno iznesenih razloga koji se odnose na iskaz tužiteljice te budući da isto nije od utjecaja na utvrđivanje razloga za odbacivanje zahtjeva tužiteljice u odnosu na činjenicu je li Srbija sigurna treća zemlja, odnosno odluka tuženika je procesne naravi.

16.1.              Na istom ročištu Sud je odbacio kao nedopušten prijedlog opunomoćenice tužitelja za izuzećem suca u ovom upravnom sporu budući da je isti stavljen iz razloga odbijanja dokaznog prijedloga tužitelja. Naime, Sud je kao nepotreban odbio dokazni prijedlog tužitelja stavljen na navedenom ročištu za upućivanjem upita veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih država o sudjelovanju supruga tužiteljice, R. H. u misijama NATO-a jer se isti ne odnosi na tužitelje u ovom sporu, kao i radi činjenice što navedeno nije od nikakvog utjecaja na razloge odbacivanja zahtjeva tužitelja u skladu s člankom 43. stavkom 1. točkom 3. ZMPZ-a i jer se radi o procesnoj odluci. Stoga opunomoćenica tužitelja nije obrazložila razlog za izuzećem suca niti navela bilo koji razlog predviđen člankom 15. stavkom 1. ZUS-a, već je nezadovoljna odbijanjem njenog dokaznog prijedloga, a radi se o mogućem žalbenom razlogu za osporavanje odluke u ovom sporu, neosnovano stavila takav prijedlog. Imajući u vidu hitnost postupka međunarodne zaštite, Sud je ocjenjujući da se radi nedopuštenom zahtjevu i usmjerenom k odugovlačenju predmetnog upravnog spora, odbacio taj zahtjev u skladu s člankom 15. stavkom 5., a u vezi s stavkom 7. ZUS-a, a protiv kojeg rješenja posebna žalba nije dopuštena prema stavku 9. navedenog članka.

17.              Sud smatra potrebnim istaknuti da su na razini Europske unije uspostavljena pravila u okviru zajedničkog europskog sustava azila te je radi osiguravanja učinkovitog ocjenjivanja potreba za međunarodnom zaštitom donesena Direktiva 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena), (SL L 180, 29. 6. 2013.), koja je prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske. Uvjeti pod kojima se zahtjevi za međunarodnu zaštitu mogu odbaciti kao nedopušteni propisani su u članku 33. stavku 2. navedene Direktive. Odredba članka 38. Direktive, pod naslovom ''Koncept sigurne treće zemlje'' definira primjenu koncepta sigurne treće zemlje.

17.1.              Članak 39. Direktive uređuje blaži režim za odlučivanje o zahtjevima podnositelja iz europskih sigurnih trećih zemalja ako su podnositelji zahtjeva, poput tužitelja u ovom sporu, nezakonito ušli na državno područje države članice. Naime, članak 39. Direktive predviđa tri uvjeta koja moraju biti kumulativno ispunjena kako bi se Republika Srbija mogla svrstati u kategoriju europskih sigurnih trećih zemalja: 1) morala je ratificirati Ženevsku konvenciju bez ikakvih geografskih ograničenja i poštovati njezine odredbe; 2) mora imati zakonom propisan postupak azila; i 3) morala je ratificirati Konvenciju i poštovati njezine odredbe, osobito pravila o učinkovitom pravnom lijeku.

17.2.              Također, iz presude Europskog suda pravde poslovni broj C-695/15 (prethodna odluka o pravu država članica da podnositelja zahtjeva pošalju u sigurnu treću zemlju), primjena navedene Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, proizlazi da članak 3. stavak 3. Uredbe br. 604/2013 o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (Uredba Dublin III) treba tumačiti na način da država članica može ostvariti pravo slanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u sigurnu treću zemlju i nakon što je ona, primjenom te uredbe i u okviru postupka ponovnog prihvata, priznala da je odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je podnio podnositelj zahtjeva koji je napustio tu državu članicu prije nego što je donesena meritorna odluka o njegovu prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Naime, zabraniti državi članici da ostvari pravo iz članka 3. stavka 3. Uredbe Dublin III imalo bi za posljedicu da bi se podnositelj zahtjeva, koji je pobjegao u državu članicu različitu od one u kojoj je podnio zahtjev a da nije pričekao da se konačno odluči o njegovu zahtjevu, u slučaju ponovnog prihvata od odgovorne države članice našao u povoljnijem položaju od podnositelja zahtjeva koji je pričekao da se okonča razmatranje njegova zahtjeva u odgovornoj državi članici. Postoji opasnost da bi takvo tumačenje poticalo državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici da odu u druge države članice, uzrokujući tako sekundarna kretanja, što gore navedena uredba upravo nastoji spriječiti uspostavljajući ujednačene mehanizme i kriterije kojima je svrha određivanje odgovorne države članice (t. 51.‑53. i t. 1. izreke);         Članak 3. stavak 3. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da mu se ne protivi slanje podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u sigurnu treću zemlju kada država članica koja obavlja transfer navedenog podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu nije bila obaviještena, tijekom postupka ponovnog prihvata, ni o propisu potonje države članice koji se odnosi na slanje podnositeljâ zahtjeva u sigurne treće zemlje ni o praksi njezinih nadležnih tijela u tom području. Usto, to što odgovorna država članica nije obavijestila državu članicu koja obavlja transfer o svojem propisu koji se odnosi na sigurne treće zemlje ili o upravnoj praksi u tom području ne utječe na pravo podnositelja zahtjeva na djelotvoran pravni lijek protiv odluke o transferu i protiv odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Kada je riječ o odluci o transferu, iz članka 27. Uredbe Dublin III proizlazi da podnositelj zahtjeva ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom. Što se tiče odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, podnositelj zahtjeva ima pravo na djelotvoran pravni lijek u odgovornoj državi članici, na temelju članka 46. Direktive 2013/32 o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, pred sudom te države članice koji mu omogućuje osporavanje odluke koja se temelji na pravilima nacionalnog prava o sigurnim trećim zemljama na temelju, ovisno o njegovoj pojedinačnoj situaciji, članka 38. ili članka 39. te direktive (t. 59., 60., 62., 63. i t. 2. izreke); Članak 18. stavak 2. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da, u slučaju ponovnog prihvata podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, on ne nalaže da se postupak razmatranja njegova zahtjeva nastavi u fazi u kojoj je bio prekinut. Naime, budući da članak 18. stavak 2. drugi podstavak Uredbe Dublin III nalaže da podnositelj zahtjeva ima pravo zahtijevati da se donese konačna odluka o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu – bilo u okviru postupka koji je prekinut bilo u okviru novog postupka koji se neće tretirati kao naknadni zahtjev – njegova je svrha podnositelju zahtjeva jamčiti razmatranje njegova zahtjeva koje odgovara zahtjevima koje Direktiva 2013/32 o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite propisuje za prve zahtjeve u prvostupanjskom postupku. Nasuprot tomu, svrha te odredbe nije ni propisati način na koji se u takvoj situaciji postupak treba nastaviti ni oduzeti odgovornoj državi članici mogućnost da zahtjev proglasi nedopuštenim (t. 66., 68. i t. 3. izreke).

18.              Pri tome je bitno istaknuti kako se u skladu s odlukom tuženika od 13. svibnja 2016., a koja je objavljena u Narodnim novinama broj: 45/16., Republika Srbija smatra  sigurnom zemljom podrijetla, o čemu je obaviještena i Europska komisija, koja nije imala primjedbi na tu odluku.

19.              Dakle, u provedenom upravnom postupku tuženik je zaključio kako je u konkretnom slučaju postojala mogućnost primjene instituta sigurne treće zemlje, konkretno Republike Srbije.

20.               Prema ocjeni ovoga Suda, a u skladu sa shvaćanjem iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-4865/2018; U-III-837/2019 i U-III-926/2019  od 4. ožujka 2021., tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari u pogledu utvrđenja može li se Republika Srbija smatrati sigurnom trećom zemljom, uslijed čega Sud osporavano rješenje nije mogao ocijeniti zakonitim.

              21.               Slijedom iznesenoga, a na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a, Sud nije mogao otkloniti tužbene navode tužiteljice u pogledu utvrđenja Republike Srbije kao sigurne treće zemlje, te je stoga tužbeni zahtjev usvojio i odlučio kao u točki I. izreke presude. U ponovnom postupku tuženik će najprije utvrditi eventualno postojanje okolnosti iz članka 39. ZMPZ-a, odnosno utvrditi će gdje se tražitelji međunarodne zaštite nalaze te jesu li (bez javljanja) napustili navedeno prihvatilište, kao što to proizlazi iz službenih bilješki dostavljenih Sudu tijekom spora (list 245 – 254 spisa), a u kojem slučaju će obustaviti postupak odobrenja međunarodne zaštite.

Tek po isključenju postojanja pretpostavki iz članka 39. stavka 2. ZMPZ-a, tuženik će u roku od 60 dana od dana primitka prijepisa ove presude ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, u skladu s načelima navedenim u članku 38. Direktive, odnosno članku 45. stavku 1. ZMPZ-a, te u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda, primjenom odredbe članka 81. stavka 2. ZUS-a.

22.              Budući da je Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci ukinuo presudu ovoga Suda poslovni broj: 4 UsI-591/18-27 od 2. srpnja 2018., pa time i točke II. – IV. te presude koje se odnose na trošak besplatne pravne pomoći, Sud je ponovno odlučivao i o naknadi tog troška.

              22.1.              U priloženom spisu predmeta nalazi se izjava o imovnom stanju tužitelja, u kojoj I-tužiteljica izjavljuje kako nema novca niti drugih vrijednosti te je prema članku 5. stavku 5. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj 140/15. – dalje: Pravilnik) predan na spis obrazac zahtjeva za odobrenje besplatne pravne pomoći. Stoga je utvrđeno da tužitelji nemaju novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, pa je tužiteljima u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika.

              22.2.              Odredbom članka 60. stavka 2. ZMPZ-a propisano je da besplatna pravna pomoć obuhvaća pomoć u sastavljanju tužbe i zastupanje pred upravnim sudom.

              22.3.              Slijedom toga, prijašnjoj opunomoćenici tužitelja I. C. priznat je trošak na temelju odredbe članka 9. Pravilnika, i to trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 23/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine, broj 14/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa) te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

              22.4.              Nadalje, opunomoćenici S. B. J., priznat je trošak zastupanja na ročištu održanom 11. lipnja 2018. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 23/2. Tarife), sve umanjeno za 50% sukladno navedenoj točki Pravilnika, a uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost, dakle ukupno 1.562,50 kn.

              22.5.              Što se tiče zahtjeva za naknadu materijalnog troška (putnog troška), odvjetnica S. B. J. je 11. lipnja 2018. zastupala kod ovog Suda više tužitelja u više upravnih sporova u predmetima radi međunarodne zaštite. Tako je u predmetu ovog suda poslovni broj: UsI-592/18 odvjetnici S. B. J. priznat materijalni trošak (putni trošak), a kako je riječ o trošku koji je nastao samo jednom, a ne više puta, to je taj trošak moguće priznati samo jednom, kako je to učinjeno presudom ovog suda poslovni broj: 6 UsI-592/18-28 od 18. lipnja 2018. Stoga, istoj ne pripada pravo na naknadu putnih troškova u ovom upravnom sporu.

              22.6.              Istoj nije priznat niti trošak za sudjelovanje zamjenika na ročištu održanom 29. lipnja 2018. budući da je neosnovanim podnošenjem zahtjeva za izuzećem predsjednika ovog Suda koji zahtjev je odbijen rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 29 Su-352/2018-2 od 14. lipnja 2018. sama prouzročila odgađanje ročišta i održavanje novoga, koje u suprotnome ne bi bilo potrebno.

              22.7.              U preostalom dijelu, odnosno za trošak sastava dva podneska od 21. svibnja 2018. i 11. lipnja 2018. od po 1.250,00 kn, za trošak izbivanja iz pisarnice u iznosu od 1.750,00 kn, sastanak sa strankama u Prihvatilištu u K. u iznosu od 750,00 kn i izbivanje iz Pisarnice 11. lipnja 2018. sve uz pripadajući PDV, Sud ne nalazi osnove u Pravilniku za priznavanje takvog troška u postupcima koji se odnose na pružanje međunarodne zaštite.

              22.8.              Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

 

U Osijeku 11. lipnja 2021.

 

 

                                                                                                Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv točke I. ove presude nije dopuštena žalba (članak 66.a stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II. do IV. dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.