-   -              Poslovni broj: 3 UsI-1106/21-8

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja J. I. iz K., …, kojeg zastupa opunomoćenica S. T. odvjetnica u Z., …, protiv tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, Savska cesta 28, u postupku utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 2. lipnja 2021., a objavljene 10. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, KLASA: UP/II-371-01/…, URBROJ: 510-05-01-01/…. od 22. prosinca 2020., kao i poništenje rješenja …, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA:UP/I-019-06/…, URBROJ: 2182/1-20-02/… od 29. srpnja 2020. te da se tužitelju prizna pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području na adresi: …, prizemlje (etaža obiteljske kuće), kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, KLASA: UP/II-371-01/…, URBROJ: 510-05-01-01/… od 22. prosinca 2020., odbijena je žalba J. I. iz K., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja …, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA:UP/I-019-06/…, URBROJ: 2182/1-20-02/… od 29. srpnja 2020., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem …, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA: UP/I-019-06/…, URBROJ: 2182/1-20-02/… od 29. srpnja 2020., utvrđuje se da J. I. pok. J. iz …, rođ. …. u Z., u BiH, ne ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području na adresi: …, prizemlje (etaža obiteljske kuće).

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredbi upravnog postupka u bitnom navodeći kako tužitelju nije priznato pravo na stambeno zbrinjavanje prema odredbama Zakona o stambenom zbrinjavanju  na potpomognutim područjima (ZSZPP-a) iz razloga što prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo pogrešno smatraju kako tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 8. ZSZPP-a i to iz razloga što je tužitelj navodno imao stanarsko pravo i otkupio stan u Z., na adresi …, a koji je zatim prodao. Tužitelj u tužbi navodi kako smatra da ni Prvostupanjsko tijelo, ni tuženo tijelo nisu uzeli u obzir da tužitelj nije živio, niti da je mogao živjeti u spornom stanu u Z., budući da isti nije bio useljiv u smislu članka 8. ZSZPP-a; da je stan  predan tužitelju  potpuno devastiran bez osnovnih elemenata potrebnih za normalan život. Ovo tim više, što bi tužitelj riskirao vlastiti život, kao i život svoje obitelji povratkom u sporni stan u Z. budući da je u spornom stanu bilo napisano: „u ovom stanu se ne umire prirodnim putem", te da mu je i sandučić od pošte bio maknut uz naznaku tužitelju kako mu je i to svojevrsna poruka.

Nadalje navodi da od iznosa dobivenog prodajom spornog neuseljivog stana u Z. tužitelj nije bio objektivnoj mogućnosti osigurati drugačiji prikladni smještaj u Republici Hrvatskoj te da je sva sredstva koja              ostvario od prodaje takvog devastiranog i neuseljivog stana              uložio u nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno etažu kuće koja se nalazi na adresi …, a u kojoj tužitelj boravi još od 20.08.1998.

              Kao dokaz na navedene tvrdnje tužitelj predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja, izvesti dokaz uvidom u podatke o prebivalištu kod MUP-a za tužitelja te provesti očevid u stanu na adresi ….

U odnosu na spornu činjenicu useljivosti stana u Z. u smislu članka 8. ZSZPP-a, tužitelj ističe kako je na tu okolnost kao jedini dokaz Prvostupanjsko tijelo provelo uvid u obrazloženje Ministarstva za javne radove i obnovu i graditeljstvo, Klasa: UP/11-019-06… od 14.11.2003., iz kojeg bi proizlazilo kako to je nadležno Ministarstvo putem H. V. & M. U. provelo očevid u BiH uz fotografsko snimanje objekta na adresi Z., … i to dana 24.9.2003.

Također, da je Prvostupanjsko tijelo zaključilo kako iz navedenog obrazloženja proizlazi da je sporni stan bio useljiv i kako je u istom boravila podstanarka, te kako je stan vraćen u posjed tužitelju 10.8.2000. po Odluci Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica br. ….

Tužitelj smatra kako je Prvostupanjsko tijelo, pa tako i tuženo tijelo takvim utvrđivanjem činjenica počinilo povredu odredbi Zakona o općem upravnom postupku (dalje; ZUP-a ) u smislu odredbe članka 58. ZUP-a jer da utvrđivanje činjeničnog stanja isključivo na temelju obrazloženja Rješenja Ministarstva za javne radove obnovu graditeljstvo, a koje se u tom istom obrazloženju samo poziva na navodno provedeni dokaz (očevid) potpuno drugog tijela s upitnim javnopravnim ovlastima (HVM), nije prikladno utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom predmetu.

Ovo prvenstveno iz razloga što Prvostupanjsko tijelo, pa tako niti tuženo tijelo nisu izvršili uvid u eventualni Zapisnik o očevidu ili u slike nastale navodnim fotografskim snimanjem. Da je provođenje očevida uređeno člankom 68. ZUP-a, a da tužitelj nije ima priliku sudjelovati na tom očevidu, niti da je o istom uopće bio obaviješten. Također, da Prvostupanjsko tijelo, pa tako ni tuženo tijelo nisu izvršili neposredni uvid u dokaze na koje se poziva Ministarstvo za javne radove, niti da je tužitelju bilo omogućeno pružiti drugačije dokaze ili se očitovati o istima.

Nadalje, tužitelj ističe kako nije imao nikakve podstanare u spornom stanu u Z. već da se radilo o osobi koja je bila zadužena za farbanje spornog stana upravo radi uklanjanja prijetećih poruka koje su bile ispisane na zidovima, a farbanje stana da se ne može okarakterizirati kao „renovacija", ali da i navedeno potvrđuje kako je sporni stan predan tužitelju bio potpuno neuseljiv i neprikladan za život. Tužitelj nadalje navodi kako kao daljnji dokaz predaje i Zapisnik od 10.8.2000. kojim mu je predan sporni stan, a iz kojeg da se može utvrditi kako u stanu nedostaju osnovne stvari za normalan život, zbog čega da je predmetni stan bio neuseljiv za tužitelja, kao i za život zbog prijetećih poruka.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na predmetni Zapisnik o preuzimanju stana.

Tužitelj smatra kako osim što nisu utvrđene sve okolnosti u smislu odredbe čl. 8. ZUP-a, da se prilikom donošenja pobijanog Rješenja nije uzimao i cilj samog ZSZPP-a koji je utvrđen u članku 1. stavka 2., a kojim je propisano da je cilj ovoga Zakona poticanje povratka, ostanka i naseljavanja stanovništva na potpomognutim područjima koja se u smislu ovog Zakona smatraju područjima posebne državne skrbi (dalje: područja primjene ovoga Zakona)               što pridonosi demografskom i gospodarskom razvoju područja.

Dakle, da je cilj ZSZPP-a upravo poticanje povratka, ostanka i naseljavanja stanovništva na potpomognutim područjima, a da je tužitelj osoba koja se još 1998. željela vratiti upravo na potpomognuto područje, te da je svu svoju imovinu upravo uložio u adaptaciju i renoviranje, te plaćanje svih troškova kuće u kojoj se i sada nalazi.

Tužitelj se poziva i na odredbu članka 6. ZUP-a kojom je propisano da se pravo stranke može ograničiti postupanjem javnopravnih tijela samo kad je propisano zakonom te ako je takvo postupanje nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići.

Stoga tužitelj smatra kako je zakonodavac evidentno prepoznao nužnost za postizanje utvrđene svrhe zakona, kao i da prilikom odlučivanja u upravnim stvarima treba težiti cilju koji se treba postići, a da vrlo restriktivnim i strogo formalističkim tumačenjem odredbi ZSZPP-a te paušalnim utvrđivanjem činjeničnog stanja bez neposrednog provođenja odgovarajućih dokaza na okolnosti useljivosti samog spornog stana u Zenici, tužitelj smatra kako se nije postigao ni cilj, ni svrha zakona  opisana u članku 1. stavak 2. ZSZPP-a.

Pored svega navedenog, tužitelj ističe kako je voljan otkupiti nekretninu u kojoj se nalazi i u koju je uložio cjelokupnu svoju imovinu, te da i na taj način tužitelj iskazuje svoju namjeru za ostvarenje cilja samog ZSZPP-a.

Slijedom navedenog tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen Zakon na njegovu štetu, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno radi čega traži od Suda da njegovu tužbu usvoji te poništi osporavano rješenje tuženog tijela, kao i osporavano prvostupanjsko rješenje te sam riješi upravnu stvar na način da se utvrdi pravo tužitelja na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području na adresi: …, prizemlje (etaža obiteljske kuće) te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 15. ožujka 2021. u cijelosti je ustrajalo u navodima iz osporavanog rješenja, navodeći da su u osporavanom rješenju obrazloženi razlozi radi kojih je odbijena žalba žalitelja, ovdje tužitelja, te potvrđeno kao osnovano prvostupanjsko rješenje.

Također je navelo da tužitelj u tužbi potvrđuje činjenice koje su utvrđene u postupku do donošenja osporavanog rješenja, a koje mu predstavljaju zaprjeku za ostvarenje prava, slijedom čega da nema osnove za drugačiju odluku u ovom postupku. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 2. lipnja 2021. opunomoćenik tužitelja je ustrajao u tužbi i svim navodima sadržanim u istoj, te je ukratko opisao kronologiju premetne upravne stvari ističući da je u konkretnom slučaju povrijeđen Zakon na njegovu štetu, da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl.12. Zakona o stambenom zbrinjavanju budući da sporni stan u Z. nije ispunjavao minimalne higijenske i zdravstvene uvjete i to iz razloga što da su u predmetnom stanu ulazna vrata bila razbijena, prozor i WC školjka da su također bili razbijeni, a bojler da nije radio uz ostale nedostatke iz Zapisnika. Također je naveo da tuženo tijelo nije postupilo po odredbi čl. 13. Zakona jer da status useljive ili neuseljive stambene jedinice nije utvrdilo Povjerenstvo za procjenu stanja stambenih jedinica, te da ne bi bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 8. Zakona budući da tužitelj nije boravio u državi koja mu se stavlja na teret da je ostvario drugo pravo na stambeno zbrinjavanje budući da tužitelj od 1998. boravi isključivo u R Hrvatskoj, te da u R Hrvatskoj nije ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje niti bilo kakvo drugo pravo, ujedno ustrajući u izvođenju predloženih  dokaza.

Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, Sud je odbio prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu te za izvođenjem dokaza očevidom na adresi …, na okolnosti da je tužitelj uložio vlastita sredstva u renoviranje predmetnog stana u kojem se nalazi, a koji je u vlasništvu RH, kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza te je izveo dokaze uvidom u isprave priložene spisu, kao i u spis tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, te u sve u isprave koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Zamjenik opunomoćenika tužitelja je popisao trošak zastupanja tužitelja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela KLASA: UP/II-371-01…, URBROJ: 510-05-01-01/… od 22. prosinca 2020.

Među strankama je sporno ostvaruje li tužitelj pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području, na adresi …,

Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (Narodne novine, broj: 106/2018, 98/2019, dalje Zakona) je propisano da se ovim Zakonom uređuju kategorije korisnika koji mogu ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje, načini stambenog zbrinjavanja te uvjeti za ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da prava iz ovoga Zakona mogu ostvariti fizičke osobe koje prebivaju na područjima primjene ovoga Zakona ili se žele naseliti na područja primjene ovoga Zakona.

Odredbom članka 4. točkom 1. Zakona je propisano da se ostvarivanje prava iz ovoga Zakona osigurava korištenjem nekretnina u državnom vlasništvu kojima raspolaže i upravlja Središnji državni ured.

Odredbom članka 7. točkom 1. Zakona je propisano da se pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona može ostvariti na sljedeće načine (u daljnjem tekstu: model stambenog zbrinjavanja) najmom obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu.

Odredbom članka 8. Zakona propisani su uvjeti koji moraju biti ispunjeni za pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona, pa je tako propisano da pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona može ostvariti stranka i članovi njezine obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu pod uvjetom da:

1. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine na području Republike Hrvatske, ili ako isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti;

2. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine u drugim državama u kojima borave odnosno u kojima su boravili, ili da isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti;

3. nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca na području Republike Hrvatske i nisu ostvarili odgovarajuće pravo na stambeno zbrinjavanje po nekom drugom propisu ili nisu ostvarili drugo srodno pravo na području država u kojima borave i u kojima su boravili.

Odredbom članka 10. stavkom 1. ovog Zakona je propisano da pravo na stambeno zbrinjavanje može ostvariti i osoba koja ima u vlasništvu ili suvlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan čija je stambena površina najmanje 30% manja od propisane člankom 17. stavkom 1. ovoga Zakona, pod uvjetom da se isti nalazi na području primjene ovoga Zakona.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da osoba koja ima u vlasništvu ili suvlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan izvan područja primjene ovoga Zakona, bez obzira na površinu, ne može ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje.

Odredbom članka 14. stavkom 4. Zakona, je propisano da se u postupku utvrđivanja prava podnositelja prijave koji se nalazi na listi prvenstva pribavlja slijedeća dokumentacija; uvjerenja o prebivalištu i boravištima u posljednjih 15 godina do podnošenja prijave; uvjerenje nadležnog ureda za katastar o ne/posjedovanju nekretnina; uvjerenje općinskog suda ili drugog javnog registra da ima/nema u vlasništvu nekretnine; potvrdu nadležne porezne ispostave o prometu nekretnina; u slučaju stambenog zbrinjavanja darovanjem građevnog materijala za izgradnju obiteljske kuće na zemljištu u vlasništvu podnositelja prijave i dokaz o vlasništvu, lokacijska informacija te ako je podnositelj prijave posjeduje, pravomoćna građevinska dozvola čiji rok za građenje nije istekao; u slučaju stambenog zbrinjavanja darovanjem građevnog materijala za obnovu, dogradnju i nadogradnju i završetak izgradnje obiteljske kuće ili stana na zemljištu u vlasništvu podnositelja prijave i dokaz o vlasništvu te ako je podnositelj prijave posjeduje, pravomoćnu građevinsku dozvolu čiji rok za početak građenja  nije istekao.

Stavkom 5., istog članka, propisano je da je dokumentaciju iz stavka 4. točaka 1., 2., 3. i 4. potrebno pribaviti za mjesta gdje su podnositelj prijave i svi članovi obitelji na koje se odnosi prijava imali prijavljena prebivališta i boravišta unatrag 15 godina prije podnošenja prijave, dok je stavkom 7. propisano da dokaz o činjenicama o kojima javnopravno tijelo vodi evidenciju u Republici Hrvatskoj, uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak i potvrdu iz kaznene evidencije, pribavlja nadležno tijelo koje rješava po prijavi.

Stavkom 10., istog članka, propisano je da Vlada Republike Hrvatske donosi uredbu kojom se propisuju kriteriji za bodovanje prijava za stambeno zbrinjavanje, a koji posebno uključuju stambeni status, uvjete stanovanja, prebivanje na određenom području, primanja, stručnu spremu, životnu dob, broj članova i broj djece u obitelji koja se stambeno zbrinjava te statuse priznate po posebnim propisima i programima Vlade Republike Hrvatske.

Odredbom članka 16. stavkom 1. Zakona je propisano da se pravo na stambeno zbrinjavanje iz članka 7. ovoga Zakona ostvaruje redom liste prvenstva u skladu s osiguranim sredstvima za stambeno zbrinjavanje iz članka 4. ovoga Zakona i planom stambenog zbrinjavanja.

Članak 17. Zakona sadrži odredbe o određivanju stambene površine, pa je tako stavkom 1. propisano da Stambena površina obiteljske kuće ili stana i odgovarajuća količina građevnog materijala iz članka 7. ovoga Zakona utvrđuje se prema broju članova obitelji, i to:

a) nositelj obitelji – 35 m2

b) dvočlana obitelj – 45 m2

c) tročlana obitelj – 55 m2

d) četveročlana obitelj – 65 m2

e) peteročlana obitelj – 75 m2

– za svakoga sljedećeg člana obitelji dodatnih 10 m2.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da u stambenu površinu iz stavka 1. ovoga članka, u slučaju davanja u najam obiteljske kuće ne ulaze: unutarnja stubišta, neuređeni dijelovi obiteljske kuće, potkrovlje, podrum, garaža, parkirališno mjesto, kotlovnica, terase, balkoni, pomoćne građevine i dijelovi koji se smatraju zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da iznimno od stavka 1. ovoga članka, stambena površina stana iz članka 7. točke 1. ovoga Zakona može iznositi manje od 35 m2, uz suglasnost podnositelja zahtjeva.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, odgovarajućom stambenom površinom iz stavka 1. ovoga članka smatra i površina koja odstupa do +/ – 5 m2 od površine iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju stambenog zbrinjavanja darovanjem građevnog materijala.

Stavkom 5., istog članka, je propisano da je uz suglasnost korisnika dopušteno odstupanje od stambene površine obiteljske kuće ili stana iz stavka 1. ovoga članka, za veličinu do +/ – 20 m² površine za stanove odnosno do +/ – 30 m² za obiteljske kuće, redoslijedom utvrđenim listom prvenstva.

Stavkom 6., istog članka, je propisano da su u slučaju najma iznimno moguća i veća odstupanja u mjestima u kojima Središnji državni ured ne raspolaže obiteljskom kućom ili stanom čija je stambena površina sukladna stavcima 1. ili 5. ovoga članka. Odstupanje se vrši redoslijedom utvrđenim listom prvenstva, uz odobrenje Središnjeg državnog ureda i uz suglasnost podnositelja zahtjeva.

Odredbom čl. 18. stavkom 1. Zakona, je propisano da Središnji državni ured sklapa ugovor o najmu sukladno propisu o najmu stanova s korisnikom koji se stambeno zbrinjava na način iz članka 7. točke 1. ovoga Zakona na temelju izvršnog rješenja o utvrđenom pravu na stambeno zbrinjavanje

Stavkom 7., istog članka, je propisano da u stambenu površinu iz stavka 1. ovoga članka u slučaju darovanja građevnog materijala ne ulaze: podrum, unutarnja stubišta, neuređeno potkrovlje visine nadozida do 60 cm, kotlovnica, terase, balkoni, garaža i parkirališno mjesto.

Odredbom članka 40. stavkom 1. Zakona, propisano je za osobe koje borave na temelju akata tijela državne uprave, drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnih trgovačkih društava i dugih pravnih osoba u stanovima u državnom vlasništvu kojima upravlja Središnji državni ured, a koje nemaju utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje od strane Središnjeg državnog ureda ili njegovih prednika, niti im je to pravo regulirano posebnim zakonom, Središnji državni ured zatražit će od nadležnog ureda državne uprave u županiji i nadležnog upravnog tijela Grada Zagreba utvrđivanje prava po službenoj dužnosti prema ovom Zakonu.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da će se postupak utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje po službenoj dužnosti provesti i u odnosu na osobe koje u vrijeme stupanja na snagu ovoga Zakona borave ili prebivaju u stambenim jedinicama kojima upravlja Središnji državni ured, a koje su evidentirane kao korisnici tih stambenih jedinica u Središnjem državnom uredu najmanje pet godina prije stupanja ovoga Zakona na snagu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da će u slučajevima iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, uredi državne uprave u županijama odnosno upravno tijelo Grada Zagreba iznimno od odredbi ovoga Zakona donijeti rješenje o pravu na stambeno zbrinjavanje prvenstveno u odnosu na stambenu jedinicu u kojoj borave ili prebivaju u kontinuitetu najmanje pet godina za osobe koje su evidentirane kao korisnici tih stambenih jedinica u Središnjem državnom uredu.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da će se postupak utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje provesti po službenoj dužnosti i za osobe u statusu prognanika koje su podnijele prijavu za stambeno zbrinjavanje.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

Među strankama nisu sporne činjenice da je tužitelj zajedno sa suprugom ostvario drugo srodno pravo kao bivši nositelj stanarskog prava u Z., na adresi ….

Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj nakon što je stekao vlasništvo predmetnog stana u Z., predmetni stan i otuđio 2007. godine, dakle prije 13 godina, a kako je to tužitelj i sam izjavio u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, što nespornim proizlazi iz isprava priloženih spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu.

Među strankama je isključivo sporno je li predmetna nesporna činjenica predstavlja zapreku iz čl. 8. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima.

Valja istaći da je spisu tuženog tijela priloženo Rješenje Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice, KLASA:UP/II-019-06…, URBUROJ: 516-11-… od 14.11.2003. koje Rješenje je doneseno u ponovljenom postupku u izvršenju  Upravnog suda RH broj Us-… od 27. ožujka 2003., a kojim Rješenjem je ukinuto rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine grada K. od 13.08.1997. i imovina na adresi …, katastarska čestica broj … K.O. K. P., vraćena suvlasnicima A. i B. N., a prema kojem Rješenju privremeni korisnici J. I. i članovi njegove obitelji (Ž., V. i N. I.) ne ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje, a ni pravo na privremeni smještaj te prema kojem rješenju su bili dužni odmah iseliti iz objekta u kojem se trenutno nalaze u skladu s odredbom čl. 7. toč. 3. alineja 2. ZSPP-a/03, a po kojem Rješenju tužitelj nije postupio.

Dakle, u samo izloženom, naprijed navedena nesporna činjenica predstavlja zakonom propisanu zapreku za stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na području posebne državne skrbi u K., na adresi …, a koja zapreka je propisana naprijed citiranom odredbom čl. 8. Zakona, kako je to pravilno utvrdilo prvostupanjsko tijelo, a potom i tuženo tijelo u osporavanom rješenju.

Tužbeni navodi tužitelja da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da tužitelju nije omogućeno da sudjeluje u postupku, odnosno da se izjasni o činjenicama i dokazima bitnim za rješenje predmetne upravne stvari, nisu osnovani, budući da suprotno proizlazi iz dostavljenog spisa tuženog tijela te isprava koje su istom priložene, iz kojih nesporno proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja.

              Pored navedenog, valja istaći da predmet upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije kupoprodaja predmetnog stana već utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na području posebne države službi, u konkretnom slučaju predmetne nekretnine, pa se stoga navodi tužitelja izneseni u tužbi da je voljan otkupiti predmetnu nekretninu, nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Točan je navod tužitelja da je 15. listopada 2002. podnio Zamolbu za davanje u najam stana u državnom vlasništvu na područjima posebne državne skrbi, o kojoj Zamolbi nije odlučeno sve do donošenja prvostupanjskog rješenja …, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA:UP/I-019-06/…, URBROJ: 2182/1-20-02/… od 29. srpnja 2020., kojim se utvrđuje da J. I. pok. J. iz …, rođ. .. u Z., u BiH, ne ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na potpomognutom području na adresi: …, prizemlje (etaža obiteljske kuće).

Međutim, i pored navedene činjenice, valja istaći da je tužitelj u navedenoj situaciji, kada  službena osoba u propisanom roku nije donijela rješenje i dostavila ga stranci, tužitelj kao stranka imao pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor, a kako je to i propisano odredbom čl. 101. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj:47/09, dalje ZUP-a), međutim koju mogućnost tužitelj nije iskoristio.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost rješenja tuženog tijela, već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

              Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

S obzirom na navedeno, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

              Kako tužitelj nije uspio u predmetnom u pravnom sporu, to je zahtjev zamjenika opunomoćenika tužitelja za naknadom troškova predmetnog upravnog spra valjalo odbiti te riješiti kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 10. lipnja 2021.

 

 

                                                                                                                                              S U D A C

 

                                                                                                                                     Leandra Mojtić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić