Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac
S P L I T
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu
pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. L., B. na C.,
O.: …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u S.,
protiv tuženika: 1. P. d.o.o., S., O.: …, kojeg
zastupa punomoćnica K. S. A., dipl.iur., zaposlenica kod tog
tuženika i pod 2. G. O., O., O.: …,
kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., radi isplate, nakon
održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 19.travnja 2021.god. u
nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika pod 1. i zamjenika
punomoćnika tuženika pod 2., dne 10.lipnja 2021.god.
p r e s u d i o j e
I. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime pretrpljene
neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos
od 63.500,00 kuna sa zateznom zakonskom kamatom koja na taj iznos teče od dana
16.03.2015.godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih
poena, a od 01 .08. 2015. godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, sve u roku od 15 dana., dok se za više zatraženo, za iznos od
32.000,00 kn, tužitelj odbija u svom zahtjevu.
II. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime pretrpljene imovinske
štete po osnovu tuđe pomoći i njege, iznos od 3.150,00 kuna sa zakonskom
zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13.11.2013.godine do
31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01 .08. 2015.
godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15
dana.
III. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. platiti tužitelju na ime izgubljene zarade
zbog umanjenih plaća u razdoblju od 01.06.2015.godine do 31.01.2018.godine,
ukupan iznos od 157.605,12 kuna bruto, sa zateznom zakonskom kamatom koja na
svaki mjesečni dospjeli iznos teče od prvog u mjesecu za protekli mjesec do
31.07.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01 .08. 2015.
godine do isplate, zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2015.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.03.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.04.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.05.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.06.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2016.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.03.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.04.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.05.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.06.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.07.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.08.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.09.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.10.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.11.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.12.2017.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.01.2018.godine do isplate,
- na iznos od 4.925,16 kuna od 01.02.2018.godine do isplate,
sve u roku od 15 dana, dok se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se
odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na
dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao što se odbija i zahtjev tužitelja
za isplatom naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014.godinu u iznosu od
2.000,00 kn sa zateznim kamatama od 30.06.2014.god. do isplate.
IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1. P. d.o.o. S..
V. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1. P. d.o.o.
S. troškove parbenog postupka u iznosu od 495,00 kn.
VI. Obvezuju se tuženik pod 2. G. O. naknaditi tužitelju troškove parbenog
postupka u iznosu od 44.075,00 kn sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od
10.lipnja 2021.god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15
dana, dok se za više zatraženo, za iznos od 32.337,50 kn, tužitelj odbija.
Obrazloženje
1.Tužitelj je dana 16. ožujka 2015.god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi
naknade štete. U tužbi se navodi da je tužitelj zaposlen kod tuženika pod 1. kao
vozač autobusa u gradskom i prigradskom prometu na području SDŽ, a dana 13.studenoga 2013.god. oko 01:30 sati noću na zadnjoj stanici
autobusnog kolodvora u O., obavivši zadnju liniju vožnje, Parkirao autobus te po
izlasku iz autobusa teško povrijedio nogu u gležnju jer je upao u rupu na pločniku
koja nije bila vidljiva prilikom izlaska iz autobusa zbog noći i loše rasvjete. Zbog
ozljede trpi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno
zdravlje, te imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, a nije primio ni naknadu za
godišnji odmor za 2014.god. Temeljem prednjeg, predlaže donošenje presude kojom
će se obvezati tuženici solidarno naknaditi mu na ime neimovinske štete iznos od
60.000,00 kn s pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate; na ime
imovinske štete za tuđu njegu i pomoć iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim
kamatama od 13.11.2013.god. do isplate; na ime naknade za korištenje godišnjeg
odmora za 2014.god. iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama od
30.06.2014.god. do isplate, sve uz potraživanje troškova postupka sa zateznim
kamatama od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu od 24.ožujka 2015.god. tuženik pod 2. ističe prije svega
prigovor promašene pasivne legitimacije, jer tužitelj ničim nije dokazao da bi taj
tuženik bio odgovoran za štetu, niti je prijavio ozljedu nadležnoj Policijskoj postaji, niti
je obavljen nadzor od strane inspektora rada za zaštitu na radu, a tuženik područje
autobusnog kolodvora drži urednim i prikladnim za korištenje. Navodi kako tuženik
pod 2. ne može biti odgovoran za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmora
za 2014.god. niti taj tuženik s time ima ikakve veze. Prigovora osnovu i visini
tužbenog zahtjeva, kao i tijeku zateznih kamata na tuđu njegu i pomoć jer mogu teći
tek od presuđenja.
3. Tuženik pod 1. u odgovoru na tužbu od 2.travnja 2015.god. usprotivio se tužbi i
tužbenom zahtjevu kako u pogledu osnove, tako i visine istog. Ističe prigovor
promašene pasivne legitimacije, jer je tužitelju ozljeda nastala nakon završetka
radnog vremena i nakon što je napustio radno mjesto pa tuženik kao poslodavac nije
odgovoran za nastalu štetu, jer se ne radi o šteti nastaloj na radu ili u svezi s radom.
Navodi kako je tužitelj 13.11.2013.god. bio privremeno nesposoban za rad i nalazio
se na bolovanju pa mu stoga ne može biti ni isplaćena naknada za godišnji odmor za
2014.god. jer ga nije ni koristio.
4. Dne 8.studenoga 2016.god. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika pod 1. i 2. radi
naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade, koja mu je nastala u radnoj
nezgodi od 13.11.2013.god., a koja je zavedena pod br. Pr-1017/19 (raniji br. Pr-
917/16). U tom predmetu tužitelj potražuje od tuženika imovinsku štetu zbog
izgubljene zarade za razdoblje od 1.07.2015.god. do 31.10.2016.god. u iznosu od
po 3.500,00 kn mjesečno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog
iznosa do isplate, te troškovima postupka.
5. Tuženik pod 1. u odgovoru na tužbu istakao je prigovor promašene pasivne
legitimacije jer ni po kojem osnovu nije odgovoran za štetu tužitelju koja mu je
nastala zbog rupe na pločniku autobusnog kolodvora u O. pa predlaže odbiti
tužbeni zahtjev u odnosu na njega.
6. Tuženik pod 2. u odgovoru na tužbu osporava pravnu i činjeničnu osnovu
tužbenog zahtjeva, kao i visinu istog. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije,
jer tužitelj ničim nije dokazao da bi taj tuženik bio odgovoran za eventualnu nastalu
štetu.
7. Spis pod broj Pr-1017/19 pripojen je spisu ovog suda pod br. Pr-192/15 radi
zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, te je odlučeno da će se postupak voditi pod
jedinstvenim poslovnim brojem Pr-192/15.
8. Podneskom od 6.listopada 2020.god. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na
način da potražuje od tuženika solidarnu isplatu na ime neimovinske štete zbog
povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznosa od 95.500,00 kn s
pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate; na ime imovinske štete za
tuđu njegu i pomoć iznos od 3.150,00 kn s pripadajućim kamatama od
13.11.2013.god. do isplate; na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za
2014.god. iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim kamatama od 30.06.2014.god. do
isplate, na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1.06.2015.god. do
31.01.2018.god., iznos od 157.605,12 kn s pripadajućim kamatama od dospijeća
svakog pojedinog iznosa do isplate; te troškove postupka s pripadajućim kamatama
od presuđenja do isplate.
Tuženici pod 1. i 2. usprotivili su se i uređenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom.
9. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom prijave o ozljedi na radu od
19.11.2013.god., rješenja HZZO od
22.12.2014.god., medicinske dokumentacije, zdravstvenog kartona, vozni red za
liniju … S.-O.-R.m., police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja
od 11.02.2013.god., obračuna isplaćene plaće za 10.2013.god. i 11/12 2017.god.,te
01/02 2018.god., fotografija lica mjesta, potvrde o plaći evidencijskog lista o
izvršenim isplatama, saslušanjem svjedoka N. M., M. R. i A.
I., te saslušanjem tužitelja kao parbene stranke, medicinskim vještačenjem po
stalnim sudskim vještacima dr. D. P., spec. za fizikalnu medicinu i
rehabilitaciju od 14.03.2017.god., dr. M. T., spec. neurolog, dr. Z. P.
od 27.06.2018.god., dr. J. Š., spec. psihijatar, financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. K., dipl.oec. od
5.03.2020.god., dopune vještačenja sudskog vještaka D. K. od
8.09.2020.god. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i
svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio
odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.
10. Neprijeporno je između parbenih stranka da je tužitelj radnik tuženika pod 1. i to
na radnom mjestu vozača autobusa te da je dana 13.studenoga 2013.god. oko
01,30 sati nakon završetka posla na autobusnom kolodvoru u O. doživio
nezgodu na način da je prilikom izlaska iz autobusa upao u rupu koja je bila na
pločniku. Neprijeporno je da je tom prigodom zadobio ozljedu desnog skočnog
zgloba.
11. Prijeporna je između parbenih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, a time i
visina istog, kao i osnovanost istaknutog prigovora promaše pasivne legitimacije
tuženika pod 1. i 2.
12. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim u odnosu na tuženika pod 2., a neosnovanim u odnosu na tuženika pod 1.
13. Tužitelj ovom tužbom traži od tuženika da mu solidarno naknade neimovinsku
štetu te imovinsku štetu s osnova tuđe njege i pomoći te izgubljene zarade za
razdoblje od 1.06.2015.god. do 31.08.2018.god., kao i da mu isplate naknadu za
godišnji odmor za 2014.god., a koja šteta mu je nastala padom zbog rupe na
pločniku pri čemu je zadobio ozljedu desnog skočnog zgloba.
Tužitelj smatra da je poslodavac-tuženik pod 1. odgovoran za naknadu štete zbog
činjenice da mu se nezgoda dogodila dok je radio, dok odgovornost tuženika pod 2.
za naknadu štete temelji na njegovom propustu u obvezi održavanja pločnika na
kojem je došlo do nezgode u stanju kojem bi isključivalo mogućnost nastanka štete.
Tuženik pod 1. tvrdi da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da nije
objektivno odgovoran za nastalu štetu jer za oštećenje na pločniku nije odgovoran
tuženik pod 1., a niti je šteta nastala na radu i u vezi s radom, odnosno nije
posljedica tehnološkog procesa rada, a koji prigovor ovaj sud smatra osnovanim.
Tuženik pod 2. tvrdi da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da je
izvršavao svoju obvezu održavanja kolodvora O. urednim i prikladnim za
korištenje, kao što je i spornog dana, a tužitelj nije dokazao pravnu osnovu u odnosu
na njega. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika pod 2. je neosnovan jer
je tuženik pod 2. u obvezi održavanja predmetne javne površine (kolodvor u O.),
to je onda isti pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
14. Glede odgovornosti tuženika pod 1., po ocjeni ovog suda ne postoji pravna
osnova odgovornosti tuženika pod 1. za štetu nastalu tužitelju zbog njegovog pada
zbog rupe na pločniku.
Naime, prema odredbi čl. 1. Zakona o zaštiti na radu ("NN" 56/96,
94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12 - - dalje: ZZR) svrha je toga
Zakona sprečavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti u vezi s
radom te zaštita radnog okoliša.
U smislu toga Zakona pojmovima mjesto rada i radni okoliš obuhvaćaju se sva
mjesta i prostori pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojima se
zaposlenici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada.
Prema odredbi čl. 15. ZZR poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu
ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu
objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Uz
tako propisanu (objektivnu) odgovornost poslodavca neodlučno je je li poslodavac
poduzimatelj opasne djelatnosti ili vlasnik opasne stvari. Opći propis obveznog prava
kojeg ima u vidu odredba čl. 15. ZZR odnosi se samo na oslobođenje odgovornosti.
Dakle, poslodavac odgovora za štetu radniku koja mu je nastala u svezi s radom po
objektivnoj odgovornosti, a teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za
oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe čl. 15. st. 2. ZZR je na
poslodavcu. Naime, poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti za štetu
radniku ako dokaže da je radnik postupao protivno odredbama ZZR i to namjerno ili
zbog krajnje nepažnje. Uz navedeno poslodavac mora dokazati i kumulativni uvjet
za oslobođenje od odgovornosti da na te okolnosti nije mogao utjecati niti je njihove
posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.
Iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je tužitelj na zadnjoj autobusnoj postaji u O. izlazio iz autobusa te ugazio u rupu na pločniku i ozlijedio nogu.
Svjedok N. M. zaposlenik u imovinsko-pravnoj službi grada O., ističe
da tijekom mjeseca studenog 2013.godine nisu imali prijave da bi na površini
kolodvora, o čijem održavanju se brinuo grad O., postojala oštećenja niti su
komunalni redari koji vrše redovne ophodnje izvijestili nadležne službe o ikakvim
oštećenjima. Također ističe da je površina kolodvora dobro osvijetljena u noćnim
satima i to visoko kvalitetnom led rasvjetom.
Iz iskaza svjedoka M. R. proizlazi da je tužitelj parkirao autobus do zida koji
se nalazio ispred mjesta na kojemu je isti s autobusom bio položen na kolodvoru,
da bi se izravnala prikolica i da bi autobus koji kreće s perona 2 mogao izaći sa svog
parkirnog mjesta, ali kako je bila noć, kada je izlazio iz autobusa nije vidio rupu koja
se tu nalazila, i koja se nalazi i danas, pa je iz tog razloga zagazio u rupu i ozlijedio
se.
Svjedok A. I. u svom iskazu navodi da je G. O. usmenim dogovorom
dozvolio P. da koristi tri perona na kolodvoru i omogućio mu da tu drži
autobuse po noći. Sto se tiče rasvjete, postojala je rasvjeta na kolodvoru, a i rasvjeta
s javne ceste osvjetljavala je kolodvor i ta rasvjeta nije bila ni jaka ni slaba.
Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi kada je izašao iz autobusa, na nogostupu
desnom nogom je upao u rupu koju nije mogao vidjeti jer je u večernjim satima
iznimno loša osvijetljenost na tom dijelu kolodvora.
Imajući u vidu prednje dokaze, ovaj sud smatra nesumnjivo utvrđenim da je tužitelj
kritične prigode upao u rupu na pločniku nakon što je završio s radom, dakle izašao
je iz autobusa, a time i završio sa svojim radnim zadacima, stoga u konkretnom
slučaju nije nastala odgovornost tuženika pod 1. za štetu, jer šteta nije nastala u
svezi s tehnološkim procesom rada koji se obavlja kod tuženika (predmetna ozljeda
tužitelju nije nastala na radu, niti pri obavljanju redovnih poslova i radnih zadataka i
za vrijeme trajanja radnog vremena) niti je na tuženiku pod 1. obveza održavanja
javnih površina na kojima se dogodio štetni događaj.
Dakle, tužitelj je po završetku rada upao u rupu na pločniku tada ta nezgoda nema
karakter nezgode nastale u svezi s radom, stoga, prema ocjeni ovog suda, tužitelj
nije pretrpio nezgodu na radu za koju bi tuženik pod 1. odgovarao na temelju
odredbe čl. 15. ZZR. Naime, tužitelj je stupio na kolnik nakon završetka posla i kada
je izašao iz autobusa zakoračio je nogom i upao u rupu, kao što nesumnjivo proizlazi
i iz njegovog iskaza, a koju rupu tamo nije mogao očekivati, pretrpjevši zbog toga
ozljede.
Činjenica da su tužitelju od strane HZZO
priznata sva prava iz zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, nema
utjecaja na odgovornost tuženika pod 1. za naknadu utužene štete, a u kojem smislu
su mjerodavni propisi ZR-a, odnosno opći propisi iz obveznog prava u smislu čl. 15
ZR-a.
Također za navesti je da je neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadom za korištenje
godišnjeg odmora za 2014.god. u iznosu od 2.000,00 kn u odnosu na tuženika pod
1., jer tužitelj nije dokazao da bi krivnjom tuženika pod 1. bio onemogućen u
korištenju godišnjeg odmora u 2014.god. Naime, tužitelj bi imao pravo na naknadu
štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora od tuženika pod 1. samo u slučaju da
mu je isti uskratio korištenje tog prava iz radnog odnosa. Kako tijekom postupka nije
dokazano da tužitelj krivnjom tuženika pod 1. nije koristio godišnji odmor za
2014.god. to je neosnovan i zahtjev za naknadom štete zbog neiskorištenog
godišnjeg odmora.
S obzirom na prednje, valjalo je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1. Promet
d.o.o. Split odbiti u cijelosti kao neosnovan i odlučiti kao u točki V izreke presude.
18. Što se tiče odgovornosti tuženika pod 2., po ocjeni ovog suda, isti je odgovoran za štetu nastalu tužitelju padom u rupu na pločniku.
Naime, Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN broj 26/03, 82/04,
110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12; dalje ZKG)
propisuje da je tuženik pod 2. G. O., kao jedinica lokalne samouprave dužan
osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, a da prema odredbi čl.
3. istog Zakona komunalna djelatnost, između ostalog, predstavlja održavanje javnih
površina. Istim Zakonom utvrđeni su opći uvjeti i način obavljanja komunalnih
djelatnosti i ostvarivanje posebnog društvenog interesa u obavljanju tih djelatnosti.
Dakle, tuženik pod 2. G. O. kao jedinica lokalne samouprave je dužan osigurati
da se komunalna djelatnost održavanja javnih površina obavlja tako da se spriječi
uzrokovanje štete, odnosno ozljeđivanje građana u ovom slučaju tužitelja. Rupa na
pločniku je opasna stvar i tuženik pod 2. je trebao dokazati razloge ekskulpacije, a
nije, dok je tužitelj svojim iskazom, kojeg ovaj sud prihvaća kao iskren, vjerodostojan
i objektivan, a potkrijepljen je i iskazom svjedoka M. R. (koji je iskazao da je
tužitelj upao u rupu na pločniku, a koju rupu nije mogao vidjeti zbog lošeg
osvjetljenja i da ta rupa postoji i danas), uvjerio sud da se nezgoda dogodila u
vrijeme i na način kako je to iskazao, a tuženik nije dokazao suprotno. Tuženik pod
2. nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je poduzeo sve što je bilo nužno i
primjereno nastalom događaju, odnosno otklanjanju rupe s pločnika, pa ni iskazom
svjedoka M., jer je očito da će navedeni svjedok, kao zaposlenik tuženika
pod 2. iskazivati u prilog tom tuženiku, štoviše isti ni nakon saznanja za tužiteljevu
ozljedu nisu izlazili na teren i provjerili mjesto događaja, odnosno rupu na pločniku, a
nezgoda se dogodila, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, te svjedoka R. na
pločniku kolodvora u O., a za održavanje pločnika na toj javnoj prometnoj
površini odgovoran je tuženik pod 2.
Činjenica da tužitelj ozljedu nije prijavio nadležnoj Pp, niti je obavljen
nadzor od strane inspektora zaštite na radu, niti je obavljeno tužiteljevo testiranje na
alkohol ili druga opojna sredstva kako tvrdi tuženik pod 2. nema utjecaja na
odgovornost tuženika pod 2. koja se temelji na odredbama Zakona o komunalnom
gospodarstvu temeljem kojih je tuženik pod 2. dužan osigurati da se komunalna
djelatnost obavlja tako da spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima.
Dužnost tuženika pod 2. bila je sanirati sve javne prometne površine (ulice, pločnike
i dr.) od raznih oštećenja, rupa, održavati ih čistima i kontrolirati stanje na njima, što
znači da je on bio dužan poduzimati sve mjere radi sprječavanja uzrokovanja i
nanošenja štete građanima, pa tako i tužitelju, a u ovom slučaju tuženik pod 2. nije
održavao javnu površinu na način koji omogućava nesmetan i siguran promet
pješaka, jer nije sanirao rupu na pločniku pa je uslijed postojanja rupe na pločniku
tužitelju nastala šteta, to je onda tuženik pod 2. odgovoran za nastup štetnog
događaja i nastalu štetu tužitelju. Odgovornost tuženika pod 2. temelji se na
propustu održavanja javne površine, dakle, na kriteriju krivnje, a sam propust
tuženika pod 2. očituje se u tome što nije pravilno održavao javnu prometnu površinu
gdje se nalazila rupa, odnosno nije na vrijeme sanirao istu. Upravo je tuženik pod 2.
odgovoran za stanje javnih površina u svom vlasništvu, a kako se radi o rupi na
javnoj površini, koja predstavlja opasnu stvar, tuženik pod 2. je trebao upozoriti na
opasnost nailaska na rupu, odnosno istu sanirati, a što ovdje nije (pa ni nakon
nezgode tužitelju, kako proizlazi iz iskaza svjedoka M.).
Osim toga, za istaknuti je kako tijekom postupka tuženik pod 2. nije ni tvrdio da na
pločniku nije bilo rupe o kojoj tužitelj govori, a nesumnjivo je utvrđeno da je osnovni
uzrok pada tužitelja rupa na pločniku pa kada je tužitelj prilikom izlaska iz autobusa
zakoračio desnom nogom na pločnik, nailazi na tu rupu, pada i ozljeđuje nogu, a o
postojanju rupe svjedočio je M. R., a i sam tužitelj.
U ponašanju tužitelja kritične prigode nije bilo nikakvih nepravilnosti, a isti nije
mogao predvidjeti da će na pločniku biti rupa (od pješaka se ni ne može tražiti da
stalno gleda ispred sebe očekujući da na pločniku može biti rupa promjera cca 1m, a
na mjestu duboka i do 15 cm, kako je iskazao tužitelj) to onda ovaj sud cijeni da
tužitelj nije ni djelomično pridonio štetnom događaju.
Budući da je štetni događaj bio uzrokovan rupom na pločniku, na javnoj prometnoj
površini, koja je trebala biti sanirana od strane tuženika pod 2. , a koji je nadležan
za održavanje javne površine na kojoj se dogodila nezgoda, to postoji odgovornost
tuženika pod 2. , a koja se očituje u propustu što nije pravodobno održavao,
odnosno nije poduzeo sve mjere za siguran boravak ljudi na javno prometnim
površinama, pa tako i predmetnoj na kojoj se dogodila nezgoda, za naknadu štete
zbog propusta u održavanju navedene javne površine pa sukladno tome, a imajući u
vidu i odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05,
41/08 i 125/11; dalje ZOO), prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je
naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, isti je dužan
naknaditi svu štetu tužitelju proizašlu mu iz predmetnog štetnog događaja. Tuženik
pod 2. nije poduzeo mjere u održavanju predmetnog pločnika jer nije popravio
oštećenja na mjestu štetnog događaja stoga je odgovoran tužitelju za pretrpljenu
štetu.
19. Prema odredbi čl. 19. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima pod pravima
osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno
zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života,
slobodu i dr.
Prema odredbi članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je u
slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede i okolnosti
slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade
imovinske štete, a i kad nje nema, a stavkom 2. istog članka određeno je da pri
odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju
povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada,
ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i
društvenom svrhom.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. D. P., spec. fizijatar od
14.ožujka 2017.god. proizlazi da su, a uzimajući u obzir ranije ozljede desnog gležnja
i mogućnost operativnog zahvata, umanjene životne aktivnosti tužitelja, a s obzirom
na predmetnu ozljedu, za 10 %, što se očituje u nestabilnosti zgloba desnog gležnja
te promjenama zglobne hrskavice gornjeg i donjeg nožnog zgloba. Radi navedene
ozljede tužitelj je trpio jake bolove 3 dana, umjerene 3 tjedna i slabog intenziteta kroz
6 tjedana. Tuđa njega i pomoć, nemedicinska bila je potrebna 1 sat dnevno u trajanju
od 2 mjeseca, koja se očituje u pomoći pri odlasku i povratku s kontrole i na terapiju
u prvim ciklusima terapije.
S obzirom na primjedbe tužitelja na vještačenje vještaka dr. P. (tuženik pod 2.,
iako smatra da nalaz i mišljenje vještaka P. nije precizno i potpuno, zbog
ekonomičnosti postupka nije se protivio istom) to je proveden dokaz po novom
vještaku ortopedske struke dr. Z. P., iako su se tuženici protivili provođenju
dokaza po vještaku ortopedu, ali je sud smatrao isto potrebitim provesti da bi se na
nedvojben način utvrdile posljedice tužiteljeve ozljede.
Sudski vještak dr. Z. P., spec. ortoped u svom nalazu i mišljenju od 27.lipnja
2018.god. navodi da se kod tužitelja radilo o lakšoj tjelesnoj ozljedi koja se tijekom
daljnjeg liječenja pokazala kao teška tjelesna ozljeda. U procjeni bolova jakog i
srednjeg intenziteta slaže se s procjenom koju je dao dr. P., dok bi bolove
blagog intenziteta, s obzirom na medicinsku dokumentaciju i kliničko stanje,
procijenio kao stalne, otprilike 1 sat dnevno, koji ovisno o opterećenju mogu biti i
jačeg intenziteta. Tuđe njega i pomoć bila je potrebna 1 mjesec po 2 sata dnevno, te
još 1 mjesec pod 1 sat dnevno i to kao pomoć kod obavljanja osobne higijene i
odijevanja, kao pratnja kod kontrolnih pregleda i obavljanja fizikalnog liječenja.
Zaostala je naruženost srednjeg stupnja kad je noga otkrivena i bez ortoze, a kad je
pokrivena naruženost je između blagog i srednjeg stupnja. Trajno umanjenje životnih
aktivnosti je 15 % što se očituje u minimalno mogućoj gibljivosti gležnja, equinovarus
deformitet stopala, trajne bolnosti, stalnog nošenja ortoze do eventualnog
operativnog zahvata.
Sudski vještak dr. M. T., spec.neurolog u svom nalazu i mišljenju danom na
ročištu od 6.ožujka 2018.god. zaključuje sljedeće: tužitelj je od ranije imao tegobe od
strane lumbosakralne kralježnice pa s obzirom na protek vremena od 2013.god., do
2016.god. ne može sa sigurnošću izvesti uzročno-posljedičnu vezu.
Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. J. Š., spec. psihijatar, danom na
ročištu od 12.veljače 2019.god. proizlazi da je tužitelj u trenutku ozljeđivanja doživio
primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 minute, jer je bio u strahu za vlastiti
život i od težeg ozljeđivanja. Na njega se nadovezao sekundarni strah vezan uz
bolove i to jakog intenziteta od 3 dana, srednjeg intenziteta tri tjedna i slabog
intenziteta 6 tjedana. Navodi da se kod tužitelja radilo o jednoj ozljedi koja je trebala
biti laka, a koja se zakomplicirala i postala ozljeda koja je uzrokovala tjelesne
smetnje i ograničenje pa je na taj način utjecala i na psihičko stanje tužitelja.
Umanjenje životne aktivnosti očitovalo se poremećajem prilagodbe, anksioznošću,
depresijom i poremećajem sna, a te smetnje pokazuju trajnost. Stoga je posljedica
tog umanjenja životne aktivnosti povreda duševnog integriteta izražena u postotku od
5 %, što predstavlja minimalna stupanj povrede duševnog integriteta, koji postotak
treba pribrojiti postotku povrede tjelesnog integriteta jer se radi o zasebnom
tjelesnom organu i psihičkim posljedicama tog štetnog događaja.
Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, a sukladno nalazu i mišljenju
sudskih vještaka liječnika dr. P. i dr. Š., koje ovaj sud smatra stručnim,
objektivnim i danim sukladno pravilima struke i znanosti, a na koje stranke u
konačnici nisu imale primjedbi, uzimajući u obzir jačinu i trajanje pretrpljenih fizičkih
bolova, duševnih bolova i straha, duljinu liječenja, potrebu mirovanja, stavljanja
obloga, nošenja ortoze za gležanj, uzimanja analgetika, odlazaka na kontrole,
provođenje fizikalne terapije, sadržaj umanjenja životne aktivnosti, životnu dob i
zanimanje, tužitelju je s osnova pravične novčane naknade neimovinske štete zbog
povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđena naknada u
ukupnom iznosu od 63.500,00 kn, dok je za više zatraženo, za iznos od 32.000,00
kn, tužitelj odbijen u zahtjevu. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne
kamate koje teku od dana 16.ožujka 2015.god., kao dana podnošenja tužbe, a
sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a (kojom je određeno da obveza pravične novčane
naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta
nastala nakon toga) pa do isplate, a kao u točki I izreke presude.
20. Tužitelj je zatražio i naknadu imovinske štete s naslova tuđe njege i pomoći u ukupnom iznosu od 3.150,00 kn, te izgubljene zarade u iznosu od 157.605,12 kn.
Prema odredbi čl. 1095. ZOO-a u slučaju tjelesne ozljede ili narušenja zdravlja,
oštećenik ima pravo na naknadu troškova liječenja, drugih potrebnih troškova,
naknadu za gubitak zarade te naknadu za trajno povećanje potreba.
Tužitelju je, a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. Z. P. bila
potrebna tuđa njega i pomoć u trajanju od jedan mjesec po 2 sata dnevno, te još
jedan mjesec po 1 sat dnevno, ukupno 90 sati.
Naime, naknada za tuđu njegu i pomoć izvorno je naknada troškova pa je tako ista
novčani oblik imovinske štete tj. predstavlja onaj iznos novčanih jedinica koji bi
tužiteljica platila trećoj osobi za pruženu uslugu tuđe njege i pomoći. U konkretnom
slučaju, tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć, budući da je istome ta
pomoć i njega pružena besplatno (od strane članova njezine obitelji, jer tužitelj nije
sudu dostavio dokaz da bi ove troškove platio trećoj osobi), pa stoga tužitelja pripada
naknada u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platio da je osoba koja je pružala
usluge tuđe pomoći tu naknadu i tražila, a sve to iz razloga kako bi se postigla svrha
naknade štete, a to je da se imovno stanje tužitelja dovede u takvo da mu u cijelosti
bude nadoknađeno ono što on mora platiti za usluge nemedicinske tuđe njege i
pomoći koju mu pruža treća osoba pa makar to bili i članovi njegovog domaćinstva.
Prema tome, visina te naknade utvrđuje se prema neto zaradi osobe koja bi u G.
S. bila sposobna pružati takvu uslugu, a prema podacima D. za starije i
nemoćne osobe „L.“ (bez poreza, prireza i ostalih davanja prema državi) bila u
visini od 35,00 kn, to je onda sud iste prihvatio, pa i bez obzira na činjenicu da
tužitelju kroz utuženo razdoblje ta ustanova nije pružala usluge tuđe pomoći, ali bi ih
zasigurno pružala da ih je tužitelj od nje zatražio.
Tužitelju, s obzirom na prednje, pripada na ime naknade za tuđu njegu i pomoć
zatraženi iznos od 3.150,00 kn (30 dana x 2 sata dnevno = 60 sati, te 30 dana x 1
sat dnevno = 30 sati, ukupno 90 sati potrebite tuđe njege i pomoći x 35,00 kn, kao
cijena jednog sata tuđe njege i pomoći prema podacima D. za starije i nemoćne
L. S. daje iznos od 3.150,00 kn, kako je i tužitelj zatražio te mu je isti i
dosuđen, a kao u točki II izreke presude. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i
zatezne kamate koje teku od dana 13.studenoga 2013.god., dakle od vremena
kada je bio izvrgnut tim troškovima pa do isplate (naime, radi se o novčanoj
materijalnoj šteti koja se dosuđuje prema cijenama u vrijeme kada je trošak učinjen tj.
usluga pružena pa i u slučaju kada nije došlo do angažmana treće osobe, već su
tuđu njegu i pomoć tužitelju kao oštećenom pružali članovi njegovog domaćinstva).
Nadalje, tužitelj potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade za vrijeme bolovanja
u razdoblju od 1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. koji predstavlja razliku između
plaće koju bi primao da je radio i naknade koju je primao za vrijeme bolovanja.
Naknada štete zbog izgubljene zarade je novčani zahtjev i tuženik pod 2. je dužan
isplatiti tužitelju onaj broj novčanih jedinica koliki je utvrđen iznos štete u vrijeme
kada je tužitelj tu zaradu izgubio.
Prema vještačenju vještaka D. K. od 5.ožujka 2020.god. proizlazi da je
obračun izgubljene zarade tužitelja u spornom razdoblju izvršen na način da je
utvrđena razlika između plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio i naknade za
bolovanje koju je tužitelj ostvario. Mišljenje vještaka, a nakon izvršenog obračuna, da
izgubljena zarada tužitelja za vrijeme bolovanja u razdoblju od 1.06.2015.god. do
30.09.2017.god. iznosi 133.688,52 kn bruto ili po mjesecima kako je prikazano u
koloni 7. Tablice 1., odnosno 103.351,36 kn neto ili po mjesecima kako je prikazano
u koloni 8.Tablice 1 koja je prilog vještačenju. Visina manje isplaćenih doprinosa u
razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi 30.337,16 kn.
S obzirom na primjedbe stranaka, u dopuni vještačenja od 8.lipnja 2020.god. vještak
D. K. navodi da izgubljena zarada tužitelja za vrijeme bolovanja od
1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. iznosi 157.605,12 kn bruto ili po mjesecima kako
je prikazano u koloni 7. Tablice 1., odnosno 124.201,28 kn neto ili po mjesecima
kako je prikazano u koloni 8.Tablice 1 koja je prilog dopune vještačenju. Visina manje
isplaćenih doprinosa u razdoblju od 1.06.2015.god. do 30.09.2017.god. iznosi
33.403,84 kn.
Imajući u vidu vještačenje vještaka K., koje ovaj sud kao stručno, objektivno i
jasno obrazloženo prihvaća u cijelosti, a na koje tužitelj, tuženik pod 1. nisu imali
primjedbi, a tuženik pod 2. unatoč primjedbama na isto nije htio ponovnu dopunu
vještačenja, to je ovaj sud tužitelju dosudio na ime izgubljene zarade za razdoblje od
1.06.2015.god. do 31.01.2018.god. ukupan iznos od 157.605,12 kn s pripadajućim
zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,
izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, a u kojem
dijelu je tužitelj odbijen. Naime, u skladu s odredbom čl. 45. st. 1. i 2., te čl. 14.
Zakona o porezu na dohodak („NN" 177/04., 73/08., 80/10., 114/11.,
22/12., 144/12., 120/13.,125/13., 148/13., 83/14., 143/14., 136/15, dalje: ZPD)
predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac
isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake
isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Dakle, porez na dohodak i prirez na
dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači
da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na
dohodak pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju, a kao u točki
III. Izreke presude.
21. Glede zahtjeva tužitelja za isplatom naknade za korištenje godišnjeg odmora za
2014.god. od strane tuženika pod 2. za istaknuti je kako je naknada za korištenje
godišnjeg odmora pravo iz radnog odnosa i istu isplaćuje poslodavac, a to nije
tuženik pod 2., stoga tuženik pod 2. nije odgovoran za isplatom te naknade pa je
zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen, a kao u točki III. izreke presude.
22. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155., Zakona o
parničnom postupku ( „NN“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, /19 - dalje: ZPP),
a tužitelju je u skladu s važećom Odvjetničkom tarifom priznat sljedeći trošak: za
sastave tužbi (predmet Pr-192/15 i Pr-1017/19) po 100 bodova, za pristup na ročište
od 1.lipnja i 27.listopada 2015.god., 5.travnja 2016.god., 24.listopada i 19.prosinca
2017.god., 22.veljače; 6.ožujka; 7.lipnja; 15.listopada 2018.god, 12.veljače i
29.travnja 2019.god., 16.siječnja 2020.god. po 100 bodova, od 24.veljače i 19.travnja
2021.god. po 500 bodova, od 29.rujna 2016.god., 17.siječnja; 19.ožujka; 10.listopada
i 13.studenoga 2019.god. i 4.lipnja 2020.god. po 25 bodova, od 23.rujna 2019.god.
50 bodova, za sastav četiri obrazložena podneska od 18.travnja 2016.god.,
11.svibnja i 23.listopada 2017.god. po 100 bodova, a od 6.listopada 2020.god. 500
bodova, od 17.lipnja 2016.god., 13.kolovoza i 11.listopada 2018.god., 14.ožujka
2019.god. po 25 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10 kn iznosi
35.000,00kn, na ime PDV-a iznos od 8.750,00 kn, ukupno iznos od 43.750,00 kn.
Pun. tužitelja nisu priznati troškovi pristupa na ročište od 25.siječnja 2016.god. i
16.veljače 2018.god. jer tih ročišta nije ni bilo, te troškovi sastava podnesaka od
23.studenoga 2018.god. i 3.svibnja 2020.god. jer se odnose samo na dostavu
uplatnice za troškove vještačenja, pa isti nisu bili nužni ni potrebni za vođenje
parnice.
S obzirom na to da je tužitelj u postupku uspio s 93,4 % (uspio 100 % u osnovu, a
86,8 % u visini, odnosno ukupno s 93,4 %), a tuženik pod 2. je uspio s 6,6 %.
Razlika postotaka uspješnosti je 86,8 % u korist tužitelja pa je tužitelju od gore
navedenog iznosa priznat toliki postotak, što daje iznos od 37.975,00 kn, koji iznos
uvećan za iznos od 6.100,00 kn na ime troškova medicinskog i financijskog
vještačenja daje ukupan iznos od 44.075,00 kn, dok je za više zatraženi iznos od
32.337,50 kn, tužitelj odbijen u zahtjevu. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i
zakonske zatezne kamate počevši od 10.lipnja 2021.god., kao dana presuđenja, do
isplate (točka V izreke presude).
Tuženiku pod 1. P. d.o.o. Split, budući da je u cijelosti uspio u sporu (čl. 154.
st.1. ZPP-a), priznat je trošak u ukupnom iznosu od 495,00 kn, a na ime sudske
pristojbe odgovora na tužbu (točka VI. Izreke).
U Splitu, 10.lipnja 2021.god.
S U T K I N J A
KATICA BOJČIĆ VIDOVIĆ v.r.
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba
Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba
se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.
DNA: - pun. tužitelja
- tuženiku pod 1.
- pun. tuženika pod 2.