1                  Poslovni broj: Pr-36/2020-10

 

                                                                                             

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU                                                                                                    

Andrije Hebranga 9, Metković                                                       

Poslovni broj: Pr-36/2020-10

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Metkoviću, po sutkinji tog suda Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz M., OIB: … , kojega zastupa punomoćnik S. C., odvjetnik u M., protiv tuženika L. P. d.d., P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & B. iz Z., radi poništenja ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne rasprave dana 13. svibnja 2021. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnice tuženika, dana 10. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. svibnja 2020.g. koja glasi: „Sklapanjem ovog sporazuma, radnik se odriče svih budućih potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019. godine.“

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove koji nastanu u ovom sporu sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II              Odbija se i eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Poništava se odredba Čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. svibnja 2020.g. koja glasi: „Sklapanjem ovog sporazuma, radnik se odriče svih budućih potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019. godine“.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove koji nastanu u ovom sporu sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

III              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

1.              Tužitelj u tužbi navodi da je kod tuženika bio zaposlen neprekidno od 07.09.1981. pa do 31.05.2020., dakle gotovo 40 godina, na radnom mjestu „mazač“. Dana 24.01.2019. tužitelj je doživio tešku ozljedu na radu kada je pao s 3,5 m visine. Nezgoda se dogodila na način da je djelatnik tuženika R. P. od alatničara J. B. zatražio radnu košaru u kojoj će viljuškarom podignuti tužitelja u visinu - radi obavljanja radnog zadatka podmazivanja grabilice. Međutim, košara koju je priključio na viljuškar nije bila odgovarajuća odnosno nije bila originalna za taj stroj – te se je u jednom trenutku zanjihala – da bi tužitelj s visine od preko 3 metra pao na betonski pod. Bio je hospitaliziran u periodu od 24.01. do 05.02.2019. zbog ozljeda: prijelom lijeve noge (bedrena kost) i prijelom desne ruke (lakat). Nakon izlaska iz Bolnice – tužitelj je putem punomoćnika dana 29.05.2019. podnio tuženiku Zahtjev za isplatom akontacije naknade štete u visini 20.000,00 kn (na koji nije dobio nikakav odgovor), jer tužitelju tada pa ni u vrijeme podnošenja ove tužbe liječenje nije bilo ni blizu završeno - pa je tuženik obaviješten kako je tužitelj angažirao odvjetnika – te ima namjeru potraživati naknadu štete zbog ozljede na radu. Nadalje, tužitelj ističe kako je bio na bolovanju do svibnja 2020. godine – jer mu je dana 05.03.2020. izdana Uputnica za stacionarnu fizikalnu terapiju (banje) u Ustanovi B. u M. - a na koje liječenje tužitelj nikada nije otišao – obzirom je slučaj htio da ova Ustanova odmah potom bude zatvorena zbog Pandemije COVID – 19. Kod takvog stanja stvari, tužitelju je liječnik prekinuo bolovanje i naložio mu vraćanje na posao kod tuženika – da bi potom tužitelj kod poslodavca (tuženika) otvorio godišnji odmor – te je u tom periodu, početkom svibnja, došao do saznanja da postoji mogućnost sporazumnog raskida radnog odnosa uz otpremninu. Kao i mnogi njegovi kolege – i tužitelj se odlučio na odlazak u prijevremenu mirovinu – pa je poslodavcu (tuženiku) podnio molbu za raskidom radnog odnosa uz isplatu otpremnine. Međutim, kada je tužitelj došao u prostorije tuženika potpisati sporazumni raskid radnog odnosa uz otpremninu, tamo ga je dočekao već napisani i isprintani obrazac sporazuma s odredbom čl. 4. koja glasi: „Sklapanjem ovog sporazuma, radnik se odriče svih budućih potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019. godine“. Tužitelj je osoba s jako izraženom govornom manom (mucanje) – te je isto tako osoba blage ali plašljive naravi – što u kombinaciji s njegovim smanjenim intelektualnim kapacitetima može dovesti do značajnih poteškoća u razmatranju dokaza, pogotovo od strane Višeg suda. Punomoćnik tužitelja pojašnjava kako je tužitelja (a sada i Sud) izvijestio kako otpremnina i naknada štete nemaju nikakve međusobne sveze – jer je prvi institut reguliran odredbama Zakona o radu – dok je drugi institut reguliran sasvim drugim Zakonom o obveznim odnosima. Isto tako, punomoćnik je pojasnio tužitelju da je 20.000,00 kn samo zatražena akontacija koja se isplaćuje kao nesporan iznos štete koji će sigurno nastati – dok se konačan iznos odštete može procijeniti tek po završetku liječenja (ali je na očigled znatno veći) – no punomoćnik i dalje ne može biti siguran koliko tužitelj uopće može shvatiti i razumjeti značenje ovih i sličnih pojmova. U svakom slučaju, na upit punomoćnika zašto je potpisao takav sporazum - tužiteljev je odgovor glasio da je i on mislio da ima pravo na oboje, dakle i na otpremninu i na odštetu – ali da su njemu u L. P. rekli:

-da kod njega nema invaliditeta ?!

-da nema na osnovu čega tužiti za naknadu štete ?!,

a kojim riječima je bio prestrašen i doveden u zabludu (čl. 284. ZOO-a, prijevara) – jer se na posao ne može vratiti budući mu još uvijek traju bolovi i postoji strah od rada na visini (a tuženik mu niti nije izvršio naknadnu provjeru radne sposobnosti niti ponudio lakše radno mjesto) te mu liječenje još uvijek nije završeno jer se čeka terapija u Ustanovi B.. Isto tako, tužitelju je od strane djelatnika tuženika rečeno kako on može birati između 2 solucije – ili se vraća na radno mjesto mazača s radom na visini – ili može u prijevremenu mirovinu uz odricanje od odštete. Osim toga, od strane djelatnika tuženika mu je predočen i odštetni zahtjev njegovog punomoćnika kojim se potražuje akontacija 20.000,00 kn – ali na takav način kao da je to konačna odšteta – dovodeći tužitelja u zabludu odnosno pred gotov čin da bira između nešto veće otpremnine i manjeg iznosa akontacije (čl. 282. ZOO-a, nesporazum). Punomoćnik je ponovio tužitelju nakon što je sporazum već bio potpisan – no odgovor tužitelja je bilo samo, u nedostatku boljeg izraza „slijeganje ramenima“ i odgovor: Meni su u L. tako rekli … Stoga tužitelj ističe kako je odredba čl. 4. sporazuma kojom se tužitelj pod ovakvim uvjetima odriče odštete zbog ozljede na radu na očigled ništetna, jer je suprotna Ustavu, zakonu i moralu društva. Što se tiče samog Ustava, stranke mogu imati različita mišljenja o odredbama čl. 3 (socijalna pravda i poštivanje prava čovjeka), čl. 57. (prava zaposlenika) ili čl. 59. (pravo na zdravstvenu zaštitu), pa tome tužitelj ne bi poklanjao posebnu pažnju – međutim tužitelj mora naglasiti odredbu čl. 29. koja tužitelju jamči da može kod suda provjeriti ima li pravo na odštetu – a ne da se to pravo razmatra po uredima tuženika (a koji uredi izazivaju zaista nekakvo strahopoštovanje lučkih radnika). Isto tako, što se tiče morala – tužitelj je predložio tonsko snimanje da sud stekne dojam o kakvom se čovjeku radi – pa da procjeni da li takvi ljudi trebaju izazivati empatiju i pomoć društva – ili se prema takvim osobama treba odnositi kako je to učinio tuženik, da se dakle neukoj i teško ozlijeđenoj osobi, nakon 40 godina staža – doslovno „podmetne odricanje“ uz obrazloženje da to tako treba biti, da je to normalna i poželjna pojava ? Da odredbi čl. 4. uopće nije mjesto u Sporazumu – odnosno da ju jednostavno valja ispustiti – najbolje svjedoče odredbe Zakona o obveznim odnosima, od kojih će tužitelj pobrojati samo neke, pa istaknuti: čl. 200. st. 1. toč. 4. – da tražbina naknade štete zbog oštećenja zdravlja ne može prestati prijebojem, pa analogno tome ni odricanjem, te čl. 273. st. 2., a obzirom je na strani tuženika razvidna nedopuštena pobuda - da tužitelju dakle uskrati inače izglednu i znatnu novčanu naknadu. Tužitelj smatra da je na ranije opisani način dao sudu dovoljno razloga za utvrđene ove odredbe čl. 4. ništetnom – no ipak opreza radi, tužitelj je postavio podredni tužbeni zahtjev i na poništenje ove odredbe. Tužitelj ističe da je tuženik iskoristio njegov: - težak položaj zbog trpljenja bolova i straha, te mu je bez nove provjere radne sposobnosti i bez ponude lakšeg radnog mjesta – raskid radnog odnosa i ostvarivanje zajamčenih prava uvjetovao odricanjem od značajnog novčanog iznosa odštete, dakle pod prijetnjom vraćanja na isto radno mjesto na kojem je teško ozlijeđen, kod tužitelja izazvao opravdan strah u smislu čl. 279. ZOO-a, dakle strah za život, zdravlje i egzistenciju - te ga time primorao na potpis sporazuma koji mu jamči prijevremenu mirovinu, jer bi time tužitelj izbjegao vraćanje na isto radno mjesto u 62 godini sa slomljenom desnom rukom i lijevom nogom. Tome valja pridodati i neukost odnosno slabu naobrazbu a posebice teško psihičko stanje tužitelja, pri čemu je tuženik u smislu čl. 280. ZOO-a pokazao posebnu upornost u dovođenju i održavanju tužitelja u zabludi, višekratno mu ističući da kod njega tobože „nema invaliditeta“, te da tobože „nema na osnovu čega tužiti“ jer je navodno tužitelj sam kriv za nezgodu itd. Tužitelj skreće pozornost kako je predloženo tonsko snimanje njegovog iskaza da bi sud mogao prispodobiti atmosferu koja je vladala prilikom potpisa sporazuma, odnosno vlastitim opažanjima utvrditi o kakvoj se osobi ovdje radi. Tužitelj je osoba slabe naobrazbe pa je kao takav lako povodljiv i impresioniran od strane L. P. odnosno nekakve moći velikih sustava i slično, zbog čega i nije odbio potpisivanje ovakvog sporazuma niti je bio u mogućnosti pregovarati) – dok nije potrebno biti psiholog za iz nalaza iščitati navode:

-doživio psihičku i fizičku traumu,

-strah od budućnosti i slično,

-vidljiva napetost – misaono smeten,

-opterećen posttraumatskim kognitivnim smetnjama,

-uočavaju se smetnje misaone koncentracije i pažnje,

-emocionalno labilnog statusa itd. S takvim je čovjekom tuženik išao sklapati sporazum. Slijedom svega navedenog tužitelj je podnio ovu tužbu i predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev, a podredno eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev.

 

2.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da poriče i osporava tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te se dodatno očituje kako je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu mazača kod tuženika. Dana 30. travnja 2020. godine, Uprava tuženika donijela je Odluku o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu. U predmetnoj Odluci je također određeno kako će u slučaju postizanja sporazuma o raskidu ugovora o radu, Uprava će odobriti isplatu poticajne otpremnine. Navedenom Odlukom pozvani su zainteresirani radnici dostaviti poslodavcu (tuženiku) zahtjev za dobrovoljni sporazumni raskid Ugovora o radu do 31. svibnja 2020. godine. Sukladno čl. 4. navedene Odluke, po zaprimanju zahtjeva za dobrovoljnim sporazumnim raskidom Ugovora o radu, Uprava tuženika može iste odobriti ili odbiti. S tim u vezi, nesporno je da je dana 18. svibnja 2020. godine, tuženik podnio zahtjev za sporazumnim prekidom radnog odnosa zasnovanog s tuženikom. Uprava tuženika odobrila je tužiteljev zahtjev te je dana 20. svibnja 2020. godine sklopljen Sporazum o prestanku ugovora o radu. Temeljem navedenog Sporazuma, tuženik je tužitelju isplatio otpremninu u iznosu od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Sukladno čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu tužitelj se odrekao svih budućih potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019. godine. Nesporno je kako je dana 24. siječnja 2020. godine, tužitelj radeći kod tuženika pretrpio ozljedu na radu. Tužitelj osporava da bi on i/ili bilo koji radnik za kojeg tužitelju odgovara, bili odgovorni za nastalu štetu. Tuženik posebno ističe kako su stranke slobodne urediti svoje međusobne odnose, kako radne odnose tako i odnose u vezi naknade štete. Nakon podnošenja zahtjeva, a prije odobrenja sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu, tužitelj je u više navrata kontaktirao zaposlenike tuženika, M. Ž. te A. B. u vezi predmetnog zahtjeva za sporazumnim prekidom radnog odnosa. S tim u vezi, tužitelj i tuženik su postigli dogovor u vezi predmetnog događaja od 24. siječnja 2019. godine. Naime, tužitelj se izričito odrekao svih budućih potraživanja prema poslodavcu, ovdje tuženiku, uključujući i eventualna potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019. godine, a kako je navedeno u članku 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu. Obzirom da je u navedenom članku 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu jasno i nedvojbeno izražena slobodna volja stranaka, tuženik je iznenađen ovakvim postupanjem tužitelja podnošenjem ove tužbe. Tuženik osporava da bi tužitelj bio doveden u zabludu od strane djelatnika tuženika na način da bi mu „u L. rekli da kod njega nema invaliditeta te da nema na osnovu čega tražiti odštetu“, a kako je to potpuno pogrešno i neosnovano navedeno u tužbi. Tuženik posebno osporava navode da bi navodno koristio težak položaj tužitelja zbog trpljenja bolova i straha te da mu je raskid radnog odnosa i ostvarenje bilokakvih zajamčenih prava bilo čime uvjetovano, već je potpuno poslovno sposoban tužitelj svojevoljno, svjestan učinaka navedenog Sporazuma te bez ikakve prisile ili zablude potpisao navedeni Sporazum o prestanku ugovora. Bilo kakve drugačije tvrdnje navedene u tužbi su potpuno neosnovane i promašene. Jasno je kako je predmetni Sporazum o prestanku radnog odnosa, posebno čl. 4. navedenog Sporazuma predstavlja isključivu volju stranaka. Slijedom navedenog, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje čl. 4. navedenog Sporazuma ništenim i bez pravnog učinka, podredno nema niti osnova za utvrđivanje pobojnosti odnosno da se poništi navedena odredba navedenog Sporazuma. Dodatno iznesenom, opreza radi, tuženik ističe kako tužitelj u vezi navedenog djelomičnog osporavanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu nije podnio niti zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Slijedom svega iznesenog, tužbeni zahtjev tužitelja te eventualni tužbeni zahtjev su neosnovani u cijelosti. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovane u cijelosti, uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku trošak ovog parničnog postupka.

 

3.              Izvedeni su dokazi uvidom u sve priložene isprave: Sporazum o prestanku ugovora o radu od 20. svibnja 2020., molbu za sporazumni raskid radnog odnosa od 18. svibnja 2020., potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa, prijavu o prestanku osiguranja zavoda, medicinsku dokumentaciju tužitelja, zapisnik o inspekcijskom nadzoru, odluku o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu od 30. travnja 2020., saslušanjem svjedoka T. L., A. B. i M. Ž. te saslušanjem tužitelja.

 

4.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

5.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20. svibnja 2020., kao i eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev za poništenje navedene odredbe čl. 4. Sporazuma o prestanku ugovora o radu.

 

6.              Iz Sporazuma o prestanku ugovora o radu od dana 20. svibnja 2020. proizlazi da je tužitelj dana 30. lipnja 2017. s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto mazač, a koji ugovor je dana 31. svibnja 2020. prestao na osobno traženje radnika. Nadalje proizlazi da će poslodavac radniku isplatiti otpremninu u dogovorenom iznosu od 10.000,00 EUR-a neto u kunskoj protuvrijednosti i u skladu s time ugovorne strane jedna prema drugoj nemaju daljnjih potraživanja na osnovi radnog odnosa. Sklapanjem ovog sporazuma radnik se odriče svih budućih potraživanja prema poslodavcu, uključujući i eventualna potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je radnik pretrpio dana 24. siječnja 2019.

7.              Tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna odredba čl. 4. navedenog Sporazuma o prestanku ugovora o radu, odnosno podnosi i eventualni (supsidijarni) zahtjev kojim poništava navedenu odredbu čl. 4. Sporazuma navodeći da je tužitelj bio doveden u zabludu te da je zbog prijevare potpisao Sporazum.

8.              Iz iskaza svjedoka T. L. proizlazi da je kod tuženika bila zaposlena do 1. lipnja 2020. kada je umirovljena. Obavljala je poslove direktora općih poslova. Može se sjetiti da je tužitelj bio radnik tuženika i zna da je sam podnio zahtjev za raskid radnog odnosa uz otpremninu. Zna da je tužitelj dobio otpremninu, da je sam podnio zahtjev, da ga nitko ništa nije prisiljavao, a na isti način je otišao i određeni broj radnika. U L. je radila 44 godine i može kazati da se radnicima uvijek izlazilo u susret, da su radnici službenim vozilima odlazili na liječničke preglede u S., Z. i sl. Osobno se zalagala, i to više puta, da tužitelj dobije službeno vozilo za odlazak na liječnički pregled u S., i što je bilo vezano za ozljedu na radu, i što nije. Sporazum o prestanku radnog odnosa se, misli, pisao u pravnoj službi. Tužitelja nitko, pa tako ni ona, nisu ni na koji način nagovarali niti mu uvjetovali da potpiše sporazum o prestanku ugovora o radu. Poznato joj je da je tužitelj bio doživio nezgodu na radu i da je sa službenim vozilom išao u S.. Zna da je tužitelj govorio kako neće tužiti firmu, ali to se nje ne tiče. Na posebno pitanje "Čija je ideja bila, odnosno tko je bio inicijator, da se u čl. 4. Sporazuma navede odricanje od odštete?", izjavila je da je tužitelj rekao da se on odriče svega da bi dobio 10.000,00 EUR-a i da neće tužiti. On je rekao da upišu što hoće, da će on potpisati. Na posebno pitanje koje glasi: "Je li tužitelju ponuđeno lakše radno mjesto, kada, gdje, tko i na koji način?" izjavila je da mu je, dok je tužitelj bio na bolovanju, govorila da će on dobiti promjenu radnog mjesta. O tome ne postoji pisani trag, jer dok je netko na bolovanju ne može mu se ništa pismeno nuditi, jer mora biti zaključeno bolovanje, provedena procedura na invalidskoj komisiji i dr. Što nije došao I. P. da mu sve ovo rekne u gubicu. Netočno je da je rekla da tužitelj neće moći dobiti odštetu, a da ako želi otpremninu, da se mora odreći te naknade.

9.              Svjedok A. B. je iskazao da je predsjednik vijeća L. P.. Poznato mu je da je 2020. uprava tuženika donijela odluku da se jave dragovoljno oni koji žele uz isplatu otpremnine od 10.000,00 EUR-a raskinuti radni odnos. Tada se javilo blizu 50 tuženikovih radnika, i to većinom onih koji su ispunjavali uvjete za prijevremenu ili punu mirovinu. Tužitelj je u to vrijeme bio na bolovanju. Sjeća se kad je tužitelj čuo za tu odluku da je odmah došao u prostorije tuženika. Sam je podnio zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu uz isplatu otpremnine tako da je na njegovo inzistiranje u Sporazumu o prestanku ugovora o radu i unesena ova odredba. Tužitelj je sam rekao da će on odustati od svega, sam je govorio da neće tužiti poslodavca radi naknade štete. Tužitelja je dobro poznavao, volio se zafrkavati, malo je mucao, ali po mom osobnom mišljenju ne radi se o osobi koja ne bi bila svjesna što potpisuje. Kod gđe. T. L. su se javljali radnici koji su htjeli sporazumno raskinuti radni odnos uz isplatu otpremnine, pa je on više puta dolazio i molio T. za donošenje sporazumnog raskida ugovora o radu uz otpremninu. Osobno mu je poznato da se tužitelj u zadnjih 10-ak godina sigurno 2-3 puta upisivao, odnosno podnosio zahtjev da će ići iz firme uz isplatu otpremnine, a od čega je kasnije odustajao. Odgovorno tvrdi da tužitelju nitko ništa nije uvjetovao potpisivanjem ovog sporazuma niti ga je itko nagovarao, već je sam dobrovoljno sve zatražio i potpisao. Njegov ured nije blizu ureda gđe. T. L., odnosno u drugoj je zgradi. Nije mu poznato da bi T. L. tužitelju govorila da se treba odreći odštete, ako će dobiti otpremninu. Zatekao se u uredu T. L. kada je tužitelj bio prisutan, iz razloga što je T. bila predstavnik radnika u nadzornom odboru, a on je bio predsjednik radničkog vijeća.

10.              Iz iskaza svjedoka M. Ž. proizlazi da je 2020. bio direktor pravnog sektora kod tuženika. Sjeća se da je u proljeće prošle godine, čini mu se u mjesecu svibnju, uprava tuženika donijela odluku da radnici koji su zainteresirani za raskid ugovora o radu uz otpremninu mogu dobrovoljno podnijeti zahtjev tuženiku. Sjeća se da je tužitelj bio zakasnio sa zahtjevom za sporazumni raskid ugovora o radu. Misli da je bio na bolovanju, a zna da je podnio zahtjev i oni su taj zahtjev uvažili. Koliko se sjeća, tužitelj se došao raspitivati kad je čuo za tu odluku, pa su ga uputili da podnese zahtjev. Tuženikova uprava je razmatrala svaki pojedinačni slučaj, tako da i nije udovoljeno svim zahtjevima, već je procijenjeno da se udovolji zahtjevima onih radnika koji su ispunjavali uvjete za prijevremenu mirovinu ili su bili blizu mirovine. Sjeća se da je tužitelj došao kod njega u ured i rekao mu da bi on povukao prijedlog koji je bio podnio tuženiku radi naknade štete zbog ozljede na radu, odnosno da bi odustao od svih zahtjeva prema tuženiku. Kazao je da o tome mora razgovarati s upravom. Nakon toga je izvijestio upravu. Tužitelj mu je nakon dan dva ponovno došao u ured i on mu je sigurno 3 ili 4 puta ponovio te unio u sporazum o prestanku ugovora o radu, da se on sklapanjem sporazuma odriče potraživanja s osnova naknade štete te mu je pojasnio što to znači, a on je na sve to pristao te bio sretan što dobiva otpremninu u iznosu od 10.000,00 EUR-a. On je tužitelju osobno kazao: "Gosp. P. ako potpišete ovaj sporazum nećete moći tužiti radi naknade štete", a on je rekao da je dobro jer je njemu tada bilo bitno da što prije dobije onih 10.000,00 EUR-a otpremnine. Tužitelja nije ni na što nagovarao niti ga na ništa prisiljavao, samo mu je prije potpisivanja sporazuma sve objasnio. Na posebno pitanje pun. tužitelja koje glasi: "Je li vam poznato da bi tužitelju bilo nuđeno lakše radno mjesto" izjavio je da mu nije poznato jer se time bavila kadrovska služba. Nije mu poznato da je u odnosu na tužitelja bila zatražena procjena radne sposobnosti jer je to isto stvar kadrovske službe. Misli da je tužitelj u vrijeme razgovora s njim bio na bolovanju, ali nije siguran, samo zna da nije bio na poslu. Iz razgovora s tužiteljem nije stekao dojam da bi on bio sniženih intelektualnih sposobnosti, već naprotiv, misli da je poprilično lukav. Ne vjeruje da tužitelj nije shvatio što mu je govorio jer mu je ponovio više puta.

11.              Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženika doživio nezgodu na radu 2019. godine kada je pao s oko 2,5 m visine, nakon čega je bio u bolnici. Kada je izašao iz bolnice dr. M. mu je rekao da mu mora zaključiti bolovanje. Rekli su mu da se vrati na posao, a on je kazao: "kako ću se vratiti na posao kada sam sav slomljen i ne mogu raditi". Odlučio je, pošto se u firmi davala otpremnina, uzeti otpremninu i rekao da ne može raditi, da ide iz L. jer ima žestoke bolove u nozi, da je slomljen i da ne može hodati. Potpisao je papir za otpremninu. Rekli su mu da mu prestaje radni odnos jer uzima otpremninu, i on je to razumio. To je bio sporazumni raskid. Zna da je razgovarao s gospođom T.. Zna A. B., ali ga on nije ni na što nagovarao. Također je razgovarao s jednim pravnikom, ali se ne može sjetiti njegovog imena. Pitao je može li razgovarati s direktorom L1., za neke pare, a on mu je rekao da je direktor uvijek u gužvi. Ovu je tužbu podnio protiv tuženika radi nepravde koja mu je nanešena. Nakon što mu je predočen dokument na listu 34 spisa izjavio je da je ovaj dokument iz S., ali se ne razumije u te stvari što piše u dokumentu. Oni su njemu u L. rekli da se vrati na isto radno mjesto, a nisu mu ponudili lakši posao. Kazao je da ga je jako boljelo i da je bio na mukama te da se nije mogao vratiti na isti posao. U vrijeme kada je podnosio ovu molbu za sporazumni raskid radnog odnosa bio je na godišnjem odmoru. Nakon što se ozlijedio i bio na bolovanju, obratio se za pomoć svome odvjetniku da bi tužio L.. Nakon što je predao molbu za raskid radnog odnosa i za otpremninu, nije više išao u prostorije L. dok je riješena njegova otpremnina. Njemu je pravnik u L. P. kazao, ako potpiše da prima otpremninu da neće moći tužiti L. radi naknade štete.

12.              Ocjenjujući provedene dokaze zasebno te u međusobnoj povezanosti sud utvrđuje da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kao ni eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev.

 

13.              Među strankama nije sporno da je tužitelj potpisao Sporazum o prestanku ugovora o radu koji je s tuženikom sklopljen dana 20. svibnja 2020. Tužitelj pozivom na odredbu čl. 282. Zakona o obveznim odnosima tvrdi da je navedena odredba Sporazuma kojom se tužitelj odrekao budućih potraživanja prema poslodavcu, uključujući i eventualna potraživanja s naslova naknade imovinske i neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio dana 24. siječnja 2019., ništetna. Međutim, iz navedene odredbe čl. 282. ZOO-a proizlazi da kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Iako je postojanje nesporazuma razlog za ništavnost ugovora, ovaj sud ne nalazi da bi navedena odredba bila ništetna, odnosno da je među strankama postojao nesporazum. Pored toga, sud nije našao razloge zbog kojih bi navedena odredba bila u suprotnosti sa Ustavom RH, prisilnim propisima te moralu društva.

 

14.              Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je sam podnio zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu uz isplatu otpremnine te da mu je pravnik kod tuženika kazao, ako potpiše da prima otpremninu da neće moći tužiti radi naknade štete. Tuženik je pozvao sve svoje zainteresirane radnike da podnesu zahtjev za dobrovoljni sporazumni raskid ugovora o radu, a sve sukladno odluci uprave tuženika o poticajnim mjerama, odnosno uz isplatu otpremnine.

 

15.              Iz provedenih dokaza je utvrđeno da tuženik tužitelja nije doveo u zabludu prilikom potpisivanja navedenog sporazuma, niti da je na prijevaran način tužitelja doveo u zabludu da potpiše navedeni sporazum, a što bi imalo za posljedicu pobojnost sporazuma. Prema tome, sud ne nalazi nikakve razloge zbog kojih bi sporna odredba sporazuma bila pobojna jer je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je tužitelju prilikom potpisivanja sporazuma objašnjeno da se potpisivanjem sporazuma odriče potraživanja s osnova naknade štete.

 

16.              Stoga je ovakav tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, kao i eventualni (supsidijarni) tužbeni zahtjev.

 

17.              Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje u tekstu ZPP), tuženiku je priznat trošak zastupanja – jednokratna nagrada u iznosu od 2.000,00 kuna, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika, uvećano za 25 % PDV-a, u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna.

18.              Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Metković, 10. lipnja 2021.

                                                                                                                              S u t k i n j a :

                                                                                                                              Rajka Ćubela

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).

 

 

 

 

DNA:

1. S. C., odvjetnik u M.
2. Odvjetničko društvo K. & B. iz Z.