- 1 -

                                  Broj: Jž-824/2019

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.P., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. D.P., podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. prosinca 2018., broj: 8. Pp J-479/18, u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2021. godine,

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. D.P. te se potvrđuje pobijana

prvostupanjska presuda.

II.              Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. D.P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. proisnca 2021., broj: 8. Pp J-479/218, proglašen je krivim okr. D.P., da je na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 756,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

1.1.              U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova prekršajnog postupka.

2.              Protiv te presude okr. D.P. osobno je pravodobno podnio žalbu, ne naznačujući žalbene osnove dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od prekršajne odgovornosti.

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5.              U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik ističe da u dokaznom postupku nije nedvojbeno dokazano da je počinio prekršaj protiv javnog reda i mira, a niti da je udario dotičnog gospodina te da je dotični gospodin trebao biti kažnjen jer je bezrazložno napao njega i njegovog pokojnog oca dok su oni mirno sjedili u predvorju. Ističe da recepcionar nije mogao ništa vidjeti te da bezočno laže da je vidio da je udario dotičnog gospodina jer da je to tako da bi dotični gospodin sigurno imao neku ozljedu pogotovo jer se radi o starijem čovjeku i invalidu.

6.              Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.  

6.1.              Naime, prvostupanjski sud je s pravom pokloni vjeru iskaze svjedoka M.C., obzirom da je isti iskazivao uvjerljivo, objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njegovom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti obzirom da je iskazao „…Na krajnjoj klupi s lijeve strane sjedio je štićenik Doma D.K., malo dalje od njega sjedio je okrivljenikov otac, a iznad D.K. stajao je ovdje nazočni okrivljenik i triskao ga po glavi. Vidio sam da ga je dva puta trisnuo po glavi…da sam uočio da je D.K. sjedio na klupi nakrivljen, s podignutim rukama na način da se njima štitio, a kada sam ja okrivljenika odvoji od njega, bio je u šoku…“, a nakon izvedenog dokaza suočenjem između okrivljenika i svjedoka, u kojem je svjedok dosljedno ostao pri svojem iskazu iskazavši „…Ja sam okrivljeniku došao s leđa, vidio sam ga kako tuče po glavi D.K. koji se branio. Uhvatio sam ga i premjestio kao veću cementa…“ imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

6.2.              Žalbenim navodima okrivljenika kojima ukazuje na lažno iskazivanje svjedoka M.C. nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, a niti utječu na prekršajnu odgovornost okrivljenika. Osim toga, takvi žalbeni navodi izneseni su potpuno paušalno i neargumentirano pri čemu se ističe da je u postupku ispitan svjedok propisno upozoren na posljedice davanja lažnog iskaza.

6.3.              Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7.              Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1.              Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Naime, unatoč činjenici da je u odnosu na dosadašnju osuđivanost okrivljenika u smislu odredbe članka 77. stavka 2. Prekršajnog zakona nastupila rehabilitacija pa se okrivljenik smatra neosuđivanom osobom, po ocjeni ovog Suda novčana kazna izrečena u iznosu od 756,00 kuna, imajući u vidu količinu protupravnog postupanja, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te predstavlja novčanu kaznu, kao blažu vrstu kazne, obzirom da je za taj prekršaj, propisana novčana kazna u iznosu od 50 do 200 DEM, odnosno novčana protuvrijednost izražena u kunama, odnosno kao  teža kazna, kazna zatvora u do 30 dana.

8.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika, Imajući na umu okolnosti koje su navedene kod obrazlaganja žalbene osnove pobijanja odluke o troškovima prvostupanjskog postupka, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

9.              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. lipnja 2021. godine

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika i tužitelja.