- 1 -              Rev 2534/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2534/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. K. iz D., 2. N. K. iz D., 3. J. Č. iz D., i 4. B. Č. iz D., koje zastupa punomoćnik B. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3171/16-3 od 14. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-96/13-19 od 30. studenog 2015., u sjednici održanoj 9. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija prvotužiteljice D. K. i drugotužitelja N. K.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija trećetuženice J. Č. i četvrtotužitelja B. Č.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

 

„I. Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glas:

„1) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti I-tužiteljici, D. K., iz D., ..., iznos od 264.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 01. veljače 2010. godine pa do konačne isplate.

 

2) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti II-tužitelju, N. K., iz D., ..., iznos od 264.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 12. veljače 2010. godine pa do konačne isplate.

3) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti III -tužiteljici, J. Č., iz D., ..., iznos od 100.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 08. siječnja 2013. godine pa do konačne isplate.

4) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti IV - tužitelju B. Č., iz D., ..., iznos od 100.500,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 08. siječnja 2013. godine pa do konačne isplate.

5) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti I-tužiteljici, D. K., iz D., ..., zakonsku zateznu kamatu na iznos od 30.000,00 kn po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekuću od 01. veljače 2010. pa do 26. travnja 2011. godine.

6) Nalaže se tuženiku, J. d.d. iz Z., ..., isplatiti II-tužitelju, N. K., iz D., ..., zakonsku zateznu kamatu na iznos od 30.000,00 kn po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekuću od 12. veljače 2010. pa do 26. travnja 2011. godine.

7) Nalaže se tuženiku J. d.d. iz Z., ..., solidarno naknaditi I-tužiteljici, D. K., iz D., ..., II-tužitelju, N. K., iz D., ..., III -tužiteljici, J. Č., iz D., ... i IV - tužitelju B. Č., iz D., ..., trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate.“

 

II. Nalaže se tužiteljima i to: I - tužiteljici D. K., iz D., ..., II – tužitelju N. K., iz D., ..., III – tužiteljici J. Č., iz D., ..., te IV – tužitelju B. Č., iz D., ..., da solidarno plate tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 55.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti od dana 30. studenog 2015. godine pa do isplate, a koja kamata je po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnoj poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB-a prema čl. 29. st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), sve u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv drugostupanjske odluke tužitelji su izjavili reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) navevši da je pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te su predložili ovome sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom.

 

3. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu odbiti u cijelosti.

 

4. Revizija prvotužiteljice D. K. i drugotužitelja N. K. nije osnovana, a revizija trećetužiteljice J. Č. i četvrtotužitelja B. Č. nije dopuštena.

 

5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpe na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta N. K., sina prvotužiteljice D. K. i drugotužitelja N. K. i unuka trećetužiteljice J. Č. i četvrtotužitelja B. Č.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je 22. ožujka 2009. došlo do prometne nezgode u Republici Srbiji u kojoj je stradao srodnik tužitelja N. K. na način da je isti zadobio višestruke tjelesne ozljede zbog kojih je kod njega nastupio osobito teški invaliditet,

 

- da je u predmetnoj prometnoj nezgodi srodnik tužitelja N. K. bio putnik u vozilu hrvatskih registarskih oznaka, koje vozilo je sudjelovalo u prometnoj nezgodi s vozilom registriranim u Republici Srbiji,

 

- da je osobno vozilo reg. oznaka ..., u kojem je stradao N. K. na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika,

 

- da je tuženik prije pokretanja ovoga postupka isplatio prvotužiteljici D. K. i drugotužitelju N. K. iznos od 30.000,00 kn radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti s osnova duševnih boli zbog osobito teškog invaliditeta njihova sina N. K., što odgovara protuvrijednosti od 4.000,00 Eura za svakog od dva navedena tužitelja.

 

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da se u predmetnom slučaju primjenjuje materijalno pravo države u kojoj je došlo do prometne nezgode, dakle pravo Republike Srbije, a ne pravo Republike Hrvatske, u skladu s odredbom čl. 3. Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 4/94, dalje: Haška konvencija), kojom odredbom je propisano da je mjerodavno unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. S obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi su i visinu štete utvrdili uzimajući u obzir materijalno pravo i kriterije Republike Srbije za odmjeravanje naknade nematerijalne štete. Također, nižestupanjski sudovi su naveli da se na konkretan slučaj ne može primijeniti Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze ( dalje: Uredba Rim II ) s obzirom na to da Republika Srbija nije članica Europske Unije, pa se iz navedenog razloga primjenjuju odredbe Haške konvencije, čije potpisnice su i Republika Hrvatska i Republika Srbija.

 

9. U predmetnoj reviziji tužitelji u bitnome navode kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se u predmetnom slučaju treba primijeniti materijalno pravo Republike Srbije, već da je trebalo primijeniti materijalno pravo Republike Hrvatske, budući su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe Haške konvencije te pri tome nisu uzeli u obzir odredbe Uredbe Rim II.

 

10. Uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u predmetnom slučaju mjerodavno materijalno pravo Republike Srbije. Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da se predmetna nezgoda dogodila na teritoriju Republike Srbije te da su u istoj sudjelovala dva vozila, od kojih jedno registrirano u Republici Srbiji, a drugo u Republici Hrvatskoj. Odredbom čl. 1. Haške konvencije određeno je da se predmetnom konvencijom određuje mjerodavno pravo za građansku izvanugovornu odgovornost za prometne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost. Čl. 3. Haške konvencije propisano je da je mjerodavno pravo unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, dok je odredbom čl. 8. toč. 5. citirane Haške konvencije propisano da zakonodavstvo koje se primjenjuje određuje i prenosivost prava na naknadu.

 

11. Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski prigovor tužitelja kako je u pogledu odgovora na pitanje koje je pravo mjerodavno vezano za isplatu naknade štete tužiteljima trebalo primijeniti odredbe Uredbe Rim II. Naime, nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da se na konkretan slučaj ne primjenjuje Uredba Rim II, već Haška konvencija iz razloga jer Haška konvencija zaključena između članice EU i treće države (ovdje konkretno Republike Hrvatske i Republike Srbije) ima prednost pred Uredbom Rim II u mjeri u kojoj propisuje kolizijska pravila za izvanugovorne obveze, a što proizlazi i iz čl. 28. Uredbe Rim II.

 

12. Stoga, ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na prvotužiteljicu D. K. i drugotužitelja N. K. riješeno kao u izreci presude.

 

13. U odnosu na reviziju trećetužiteljice J. Č. i četvrtotužitelja B. Č. valja reći da prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

13.1. U ovom predmetu ne radi se o slučajevima iz toč. 2. i 3. citiranog članka, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

13.2. Pobijanom presudom u odnosu na trećetužiteljicu J. Č. i četvrtotužitelja B. Č. potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev navedenih tužitelja u iznosu od 100.500,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom, pa je to ujedno vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na trećetužiteljicu J. Č. i četvrtotužitelja B. Č.

 

13.3. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora pobijane presude u odnosu na navedene tužitelje ne prelazi 200.000,00 kn, to revizija u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena. Iz sadržaja predmetne revizije ne proizlazi da je riječ o tzv. izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a s obzirom na to da se trećetužiteljica J. Č. i četvrtotužitelj B. Č. u reviziji ni ne pozivaju na tu zakonsku odredbu, a niti ne naznačuju bilo kakvo pravno pitanje ni razloge njegove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

14. Slijedom navedenog, revizija trećetužiteljice J. Č. i četvrtotužitelja B. Č. nije dopuštena pa je istu valjalo odbaciti primjenom čl. 392. st. 1. ZPP te je odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

 

15. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju nije prihvaćen jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice, a sve u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. ZPP te je slijedom navedenog odlučeno kao u toč. II izreke rješenja.

 

Zagreb, 9. lipnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.