- 1 -              I Kž 200/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 200/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. A. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 13. siječnja 2020. broj K-22/2019-37 ispravljene rješenjem istog suda od 27. veljače 2020. broj K-22/2019-40, u sjednici održanoj 9. lipnja 2021.,

 

 

presudio je:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. A. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom optuženi I. A. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode - silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju te zakonske odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja, kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. siječnja 2016. do 25. svibnja 2016.

 

1.1.           Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženi I. A. djelomično je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, dok je obvezan na plaćanje sudskog paušala u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

2.               Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. A..

 

2.1.           Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženi I. A. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju te da ga se obveže na plaćanje troškova postupka u primjerenom iznosu.

 

2.2.           Optuženi I. A. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku H. G., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se optuženika pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

 

2.3.           Optuženi I. A. je po branitelju, odvjetniku H. G. podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojemu je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana "ukoliko se ista prije ne učini bespredmetnom".

 

3.               Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4.               Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog I. A. te branitelja optuženika, odvjetnika H. G., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

5.               Žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. A. nisu osnovane.

 

6.               Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 4. ZKP/08., optuženi I. A. tvrdi da je prvostupanjski sud protivno odredbama ZKP/08. isključio javnost s cijele rasprave, pozivajući se pri tome na odredbu članka 388. stavka 2. točke 4. ZKP/08. Pojašnjavajući ovaj žalbeni navod, ističe da izmijenjeno vijeće prije isključenja javnosti s cijele rasprave nije ispitalo stranke, da nije postojao opravdani razlog za isključenje javnosti s cijele rasprave jer da, osim činjenica koje se tiču konkretnog kaznenog djela, nisu iznošene druge činjenice iz osobnog i obiteljskog života oštećenice, da obrana nije dala suglasnost da se javnost isključi s cijele rasprave te da ni žrtva tijekom postupka nije predlagala isključenje javnosti.

 

6.1.           Protivno istaknutim žalbenim navodima, za isključenje javnosti s cijele rasprave u konkretnom slučaju bile su ispunjene sve za to zakonom propisane pretpostavke. Naime, u ovom ponovljenom postupku, u kojemu je rasprava provedena pred potpuno izmijenjenim vijećem, isključenje javnosti s rasprave 4. listopada 2019. predložila je zamjenica državnog odvjetnika obrazlažući da je to tako bilo i u ranijem postupku na prijedlog oštećene i žrtve A. Š., čemu se ni optuženik ni njegov branitelj nisu protivili. Nakon toga je vijeće donijelo rješenje o isključenju javnosti s rasprave radi zaštite osobnog i obiteljskog života žrtve, koje je objavljeno i kratko obrazloženo (listovi 419 i 420 spisa).

 

6.2.           Javnost s rasprave isključena je, dakle, nakon ispitivanja stranaka, i to, kako je već navedeno, radi zaštite osobnog i obiteljskog života žrtve A. Š.. Naime, optuženom I. A. je u ovom predmetu optužnicom državnog odvjetnika stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela protiv spolne slobode - silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. pa je, s obzirom na prirodu tog kaznenog djela i sadržaj dokaza koje je trebalo izvesti na raspravi, bilo za očekivati da će se tijekom postupka iznositi i pojedinosti iz života žrtve, koju je sud dužan zaštititi, prije svega, primjenom instituta isključenja javnosti s rasprave. Prvostupanjski sud je također pravilno odlučio da se javnost isključi s cijele rasprave, a ne samo s dijela iste jer je iz cjelokupne dokazne građe bilo teško izdvojiti dijelove iskaza pojedinih svjedoka, odnosno sadržaj pojedine materijalne dokumentacije koja bi sadržavala pojedinosti iz privatnog i obiteljskog života žrtve.

 

6.3.           Optuženi I. A. nije u pravu ni kada tvrdi da mu je teško povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zbog toga što je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem isključio javnost s cijele rasprave, a da pri tome nije obrazložio razloge za to niti mu je dao pravo žalbe protiv tog rješenja.

 

6.4.           Naime, iz raspravnih zapisnika prvostupanjskog suda vidljivo je da je prilikom donošenja rješenja o isključenju javnosti s rasprave prvostupanjski sud svako rješenje o isključenju javnosti javno objavio i kratko obrazložio i time je u cijelosti postupio sukladno odredbi članka 390. stavka 1. ZKP/08. Točno je da prvostupanjski sud protiv rješenja o isključenju javnosti s rasprave nije dopustio posebnu žalbu. Međutim, optuženom I. A. je u tom slučaju ipak ostala na raspolaganju mogućnost pobijanja te odluke žalbom protiv presude, koju je on, kao što proizlazi iz ovih njegovih žalbenih navoda, nesumnjivo realizirao, pa navedeni propust prvostupanjskog suda nije utjecalo na zakonitost presude.

 

7.               Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08. optuženik obrazlaže tvrdnjama da je u ranijoj ukinutoj prvostupanjskoj presudi, koju je državni odvjetnik pobijao žalbom samo zbog odluke o kazni, kao opis primjene sile korišten izraz "...snažno ju rukama uhvatio za nadlakticu, ugurao ...", a drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje ukidne odluke prihvatio žalbeni razlog obrane u pogledu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer su odlučne činjenice glede primjene sile bile u znatnoj mjeri proturječne. Međutim, državni odvjetnik je u ponovljenom postupku na raspravi izmijenio konstitutivni element kaznenog djela (primjena sile) na način da je umjesto riječi "... snažno ju rukama uhvatio za nadlakticu, ugurao ...", dodao riječi "... vodeći ju za ruku uhvatio za nadlakticu, ugurao ...", a time je, po mišljenju ovog žalitelja, povrijeđena odredba članka 13. ZKP/08.

 

7.1.           Opisana neznatna izmjena činjeničnog opisa inkriminacije od strane ovlaštenog tužitelja, a prihvaćena po prvostupanjskom sudu, usklađena je s izvedenim dokazima te za optuženika ni u čemu nije nepovoljnija od izričaja u činjeničnom opisu djela iz izreke ranije, ukinute, presude prvostupanjskog suda. Naprotiv, ona je za optuženika povoljnija, odnosno blaža. Prema tome, nema govora o povredi odredbe članka 13. ZKP/08. odnosno o ostvarenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP/08.

 

8.               Optuženi I. A. nije u pravu ni kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer da je nejasno gdje je počinjeno kazneno djelo – na parkiralištu iza noćnog kluba R. ili u automobilu marke F. M..

 

8.1.           Naime, iz izreke pobijane presude potpuno jasno i bez ikakve dvojbe proizlazi da je kazneno djelo počinjeno na parkiralištu iza noćnog kluba R. u osobnom automobilu marke F. M. registarske oznake ...

 

8.2.           Optuženik nije u pravu ni kada ističe da je prethodno navedena postupovna povreda počinjena i time što je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima, jer da iz izreke pobijane presude proizlazi da je on prijetio oštećenici da će je ubiti, dok je u obrazloženju pobijane presude (stranica 8., zadnji redak prvog odlomka) naveden dio iskaza oštećenice iz kojeg proizlazi da joj optuženik nije prijetio. Ovaj vid bitne postupovne povrede, prema mišljenju ovog žalitelja, ostvaren je i time što je prvostupanjski sud utvrdio da je oštećenica dobrovoljno ušla u automobil optuženika (stranica 7., zadnji redak).

 

8.3.           Naime, dijelovi obrazloženja pobijane presude na koje se poziva optuženi I. A., tvrdeći da su isti u proturječju s izrekom pobijane presude, ne predstavljaju razloge prvostupanjskog suda o zaključcima u pogledu odlučnih činjenica, već je riječ o interpretaciji sadržaja jednog od iskaza oštećene A. Š. danog u tijeku ovog postupka, i to onom na raspravi pred prvostupanjskim sudom 11. listopada 2019.

 

8.4.           Optuženi I. A. u žalbi ističe da su i razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni. Ovo stoga što prvostupanjski sud najprije utvrđuje da je on (optuženik) imao problema s erekcijom (stranica 6., zadnji redak predzadnjeg odlomka), dok kasnije ne prihvaća njegovu obranu da mu se spolni organ nije mogao ukrutiti (stranica 12., zadnji redak), a oštećenica u svom iskazu također tvrdi da optuženikov spolni organ nije bio ukrućen (stranica 8., redak 4).

 

8.5.           Prije svega valja navesti da je u tijeku ovog postupka nesporno utvrđeno da je optuženik imao problema s erekcijom zbog prethodno konzumiranog alkohola, a tako je i navedeno u dijelu obrazloženja pobijane presude koji optuženik sada ističe u žalbi (stranica 6., odlomak 6.). Daljnji žalbeni navod optuženog I. A. da prvostupanjski sud kasnije ne prihvaća njegovu obranu da mu se spolni organ nije mogao ukrutiti (stranica 12., zadnji redak), što žalitelj smatra proturječnim onom prethodno navedenom, izdvojen je iz konteksta i ne odražava pravi smisao onoga što je navedeno u tom dijelu obrazloženja pobijane presude. Naime, cijeli izričaj iz kojega je žalitelj izdvojio ovaj dio, očito u nastojanju da mu dade posve drugačiji značaj i prikaže ga proturječnim utvrđenju prvostupanjskog suda da je optuženik imao problema s erekcijom, glasi: „Slijedom  navedenog sud nije prihvatio obranu optuženika kako su se `mazili i ljubili´, skidali, da se oštećenica nije opirala, a da do spolnog odnosa nije došlo, jer mu se spolni organ nije mogao ukrutiti, zbog popijenog alkohola.“ Naposljetku, i navod iz iskaza oštećene A. Š. na koji se žalitelj poziva – da optuženikov spolni organ nije bio ukrućen – u skladu je s prethodno navedenim utvrđenjima. Prema tome, nema govora o postojanju proturječnosti, a kamoli ne znatne, među razlozima o odlučnim činjenicama na koje upire optuženik u svojoj žalbi.

 

9.               Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., po shvaćaju optuženog I. A., ostvarena je time što je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitim dokazima, a riječ je o fotodokumentaciji mobilnih uređaja marke Z. model B. L. i marke S. model R. S., koju čine SMS poruke. Ovaj žalitelj, naime, tvrdi, da ne postoji nijedan dokaz da bi on samoinicijativno pokazao poruke pohranjene u njegovom mobitelu, već da mu je mobitel nakon uhićenja oduzet te da je sadržaj SMS poruka nezakonito fotografiran, pri čemu on u vrijeme obavljanja tzv. očevida fotodokumentacije nije imao branitelja niti je imao pravo sudjelovati prilikom obavljanja tzv. očevida, a svjedočki iskazi policijskih službenika o tzv. usmenoj privoli stranaka da se ne mogu prihvatiti jer su u tom slučaju prava obrane zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. i ispravak, 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05. 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) samo iluzorna. Ističe još i to da je službena zabilješka od 21. siječnja 2016. na listu 112 spisa sastavljena četiri dana nakon uhićenja te da bi, da je on samoinicijativno dopustio pregled (pretragu mobitela), o tome bila izdana potvrda o oduzimanju s njegovim potpisom. Tvrdi da su policijski službenici rastavili mobilne uređaje, izvadili SIM karticu i slikali sadržaj poruka te da je radi utvrđenja točnog sadržaja SMS poruka bilo nužno provesti vještačenje po vještaku za telekomunikacije, a da to u konkretnom slučaju nije učinjeno.

 

9.1.           Optuženik je izdvajanje ovog dokaza kao nezakonitog predlagao još u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom, tako da se već taj sud očitovao o njemu na način da ga je odbio smatrajući da je riječ o zakonitom dokazu. Budući da je razloge za takvu svoju odluku vrlo detaljno i jasno iznio u obrazloženju pobijane presude, a s tim se razlozima u cijelosti slaže i ovaj sud, optuženik se, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 5., odlomak 1. do stranice 6., odlomak 1. pobijane presude). Ovdje još samo valja dodati da na zakonitost fotodokumentacije mobilnih uređaja marke Z. model B. L. i marke S. model R. S., koju čine SMS poruke, protivno stanovištu ovog žalitelja, nije od utjecaja ni činjenica što nije provedeno telekomunikacijsko vještačenje radi utvrđivanja točnog sadržaja tih SMS poruka. Ta okolnost, naime, može biti od utjecaja na vjerodostojnost tih dokaza, koje je, kao što je razvidno iz stanja spisa predmeta, prvostupanjski sud cijenio kao pomoćno dokazno sredstvo, radi provjere vjerodostojnosti iskaza oštećenice, a o tome se također vrlo detaljno očitovao. Međutim, o tome će više riječi biti u nastavnom dijelu obrazloženja ove odluke.

 

9.2.           Kako, dakle, fotodokumentacija mobilnih uređaja marke Z. model B. L. i marke S. model R. S., koju čine SMS poruke ne predstavlja nezakonit dokaz niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08..

 

10.           Slijedom svega iznesenog, žalba optuženog I. A. podnesena zbog navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. nije nađena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11.           Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi I. A. ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on prema oštećenoj A. Š. primijenio bilo kakvu silu jer da, kako to nadalje ističe u svojoj žalbi, iz iskaza oštećenice proizlazi da je ona dobrovoljno ušla u njegov automobil.

 

11.1.      Činjenica da je oštećena A. Š. dobrovoljno ušla u optuženikov automobil, u kojemu je potom došlo do počinjenja kaznenog djela zbog kojeg je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, sama po sebi ne znači niti je dostatna za zaključak da optuženi I. A. prema oštećenici nije primijenio silu. Naime, dobrovoljnost odnosno pristanak oštećenice da uđe u optuženikov automobil ni na koji način ne uključuje unaprijed njen pristanak na spolni odnošaj kojega je optuženik htio, a niti primjenu sile od strane optuženika prema oštećenici do koje je došlo kako bi on taj odnošaj i ostvario.

 

12.           Optuženi I. A. smatra pogrešnim i utvrđenje prvostupanjskog suda da bi on imao oko 100 kg jer da, kako to ističe u žalbi, iz liječničkog pregleda od 17. siječnja 2016. na listu 247 spisa proizlazi da je njegova težina 90 kg, a 100 kg imao je 19. prosinca 2016., odnosno na dan iznošenja obrane, pri čemu je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je oštećena A. Š. gotovo jednake visine kao on. Zaključno ističe da nerazmjer u njihovoj kilaži ne predstavlja primjenu sile u smislu članka 138. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11.

 

12.1.      Budući da sam optuženi I. A. u žalbi ističe da je u vrijeme inkriminiranog događaja imao 90 kg, ne može se prihvatiti njegova žalbena tvrdnja da je utvrđenje prvostupanjskog suda da je on tada imao oko 100 kg (stranica 13., pasus pobijane presude) sasvim pogrešno već je neprecizno. Međutim, osim što navod „oko 100 kg“ obuhvaća i težinu od 90 kg (za koju optuženik u žalbi tvrdi da ju je imao tempore criminis), i ona je, u suštini, u očiglednom disbalansu s težinom koju je u to vrijeme imala oštećenica (oko 51 kg). Naime, i ta je optuženikova težina gotovo dvostruko veća od težine oštećenice i time opravdava zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj fizičkoj nadmoći nad oštećenom A. Š..

 

12.2.      S obzirom na navedeno, ne može se prihvatiti ni retorička žalbena tvrdnja optuženog I. A. da je, ako je i koristio fizičku nadmoć da legne na oštećenicu, upitno je li koristio fizičku nadmoć da nad njom izvrši spolni odnošaj.

 

13.           Optuženi A. u žalbi nadalje ističe da je nelogična teza iz izreke optužnice prema kojoj je on prvo skinuo oštećenicu i sebe, a tek onda koristio fizičku nadmoć da bi legao na oštećenu A. Š.. Smatra da se iz okolnosti što je skidanje oštećenice vremenski prethodilo korištenju fizičke nadmoći može zaključiti da se ona sama skinula.

 

13.1.      Osim što je oštećena A. Š. o toj okolnosti dosljedno iskazivala opisujući kako joj je optuženik skinuo hlače i gaćice, sam optuženi I. A. je u obrani potvrdio da je oštećenici skinuo hlače i gaćice. Prema tome, istaknuta žalbena sugestija optuženika potpuno je neprihvatljiva.

 

13.2.      Isto vrijedi i za žalbenu tvrdnju optuženog A. da je oštećena A. Š. u razdoblju između skidanja odjeće i korištenja njegove fizičke nadmoći nad njome mogla napustiti vozilo i zatražiti pomoć. Ovo osobito kada se uzme u obzir, i po ocjeni ovoga suda, istinit iskaz oštećenice da je optuženi A., nakon što su ušli u njegov automobil, odmah pokazao interes za fizičkim kontaktom s njom, da mu je ona govorila „nemoj“, a da joj je on prijetio da će je ubiti, da je ona vrištala i plakala, na to da je on dodao da će je „staviti u gepek“, a kada je ona posegnula za mobitelom u svojoj torbi, da je ponovio prijetnju da će je ubiti. S obzirom na ovakvo postupanje optuženika prema njoj, oštećena A. Š. doista nije imala mogućnosti pobjeći iz njegovog vozila, i to unatoč tome što je ono bilo parkirano na vidljivom mjestu ispred noćnog kluba.

 

14.           Točno je da, kako to optuženik ističe u žalbi, ginekološkim pregledom oštećenice, koji je izvršen manje od četiri sata nakon inkriminiranog događaja, nije utvrđena nijedna ozljeda genitalne regije. Time, međutim, nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice da je optuženik s njom bez njezinog pristanka uporabom sile i prijetnje da će izravno napasti na njezin život izvršio spolni odnošaj, kako to nastoji prikazati optuženik u svojoj žalbi. To stoga što svaka primjena sile kod nasilnog spolnog odnošaja (kakav je bio i u konkretnom slučaju) ne mora nužno rezultirati vidljivim tragovima na tijelu osobe prema kojoj je ta sila primijenjena.

 

15.           Optuženi I. A. nadalje ističe da je oštećena A. Š. u svom iskazu na raspravi navela da joj on nije prijetio, zbog čega da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je on govorio da će je ubiti ako ne zašuti.

 

15.1.      Točno je da je oštećena A. Š. na raspravi 11. listopada 2019. navela da ne može reći da joj je optuženik u automobilu prijetio. Međutim, potom joj je predočen dio njezinog iskaza s rasprave od 4. listopada 2016. u kojemu je navela da joj je optuženik prijetio da će je ubiti, a kada je posegnula za mobitelom koji joj se nalazio u torbi, da je ponovio prijetnju da će je ubiti. Objašnjavajući ove razlike u svojim iskazima, oštećenica je navela da može reći da je bilo tako ako tako piše.  Potom joj je, sukladno odredbi članka 426. ZKP/08., pročitan taj raniji iskaz s rasprave od 4. listopada 2016. te upitana zbog čega je odstupila od istoga, oštećenica je navela da je od događaja prošlo dosta vremena, da ne može objasniti razlike u iskazu, ''tko bi znao'' te da je, ako je iskazala onako kako joj je pročitano, onda tako i bilo.

 

15.2.      Uzevši u obzir cjelinu svega onoga što je i kako je u tijeku ovog postupka iskazivala oštećenica, prvostupanjski sud je njezin iskaz pravilno ocijenio vjerodostojnim, što je i obrazložio vrlo iscrpnim, određenim i životno logičnim razlozima, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranica 8., odlomak 3. pobijane presude).

 

16.           Optuženi I. A. smatra da činjenica da je kod oštećenice pronađena sperma nepoznatog muškarca govori o njezinom motivu da ga lažno prijavi nakon što je shvatila da je razotkrivena u prijevari. Pri tome se poziva na iskaz svjedoka I. koji da je naveo da mu je oštećenica izgledala neozbiljno, kao osoba koja nije žrtva silovanja.

 

16.1.      U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je činjenica da su na grudnjaku oštećene A. Š. utvrđeni tragovi čijom je DNA analizom utvrđen DNA profil nepoznate muške osobe koji se ne podudara s DNA profilom optuženika utvrđena biološkim vještačenjem, a ono je provedeno nakon što je oštećenica već kazneno prijavila optuženika za ovo kazneno djelo. Prema tome, već samim time nije životno logično da bi oštećenica unaprijed, dok još nije, kako to optuženik tvrdi, "otkrivena u prijevari", kazneno prijavljivala optuženog I. A.. Osim toga, nije jasna uporaba izraza "prijevara" od strane žalitelja jer, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, oštećenica i optuženik u inkriminirano vrijeme nisu bili u emotivnoj vezi u onom smislu koji mu pridaje optuženik (o čemu će još biti riječi u nastavku obrazloženja ove odluke). Stoga, sve da je prije ili nakon inkriminiranog događaja i došlo do spolnog kontakta između oštećenice i nekog drugog muškarca, različitog od optuženika, ne može biti govora ni o kakvoj prijevari optuženika od strane oštećenice, kako to on nastoji prikazati u svojoj žalbi.

 

16.2.      Što se tiče pozivanja ovog žalitelja na iskaz svjedoka N. I. o tome kako mu je djelovala oštećena A. Š. u trenutku kada mu se obratila kao zaštitaru u noćnom klubu R., a nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, treba reći da se radi o osobnoj procjeni tog svjedoka, o njegovom osobnom dojmu izgleda oštećenice u to vrijeme, a to samo po sebi ne može biti odlučno za procjenu vjerodostojnosti razloga oštećenice za kazneno prijavljivanje optuženog A.. Osim toga, žalitelj ovdje izdvaja samo dio iskaza tog svjedoka koji mu odgovara. Naime, u svom iskazu na raspravi 4. listopada 2016. taj je svjedok, između ostaloga, naveo: "Danas se više ne mogu sjetiti detalja glede fizičkog izgleda te djevojke iako je ona meni pristupila vrlo ozbiljno i izrekla vrlo ozbiljno što sam već iznio. Njezin postupak sam procijenio neozbiljnim jer sam govorio da stane iza mene, ali me ona nije poslušala nego je nestala iz unutrašnjosti lokala."

 

17.           Optuženi I. A. u žalbi nadalje ističe da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je kod oštećenice pronađena sperma nepoznatog muškarca, a da je oštećenica u svom iskazu kod državnog odvjetnika ostavila mogućnost da je optuženik ejakulirao navevši "mislim da nije ejakulirao". U vezi s tim ovaj žalitelj postavlja pitanje ako misli da nije ejakulirao, kako to da (ne) misli je li penetrirao ili nije ušao u njezino spolovilo.

 

17.1.      Prije svega, činjenica da je kod oštećene A. Š. pronađena sperma nepoznatog muškarca (uz naglasak da su tragovi te sperme utvrđeni na grudnjaku oštećenice) uopće nije od utjecaja za odgovor na temeljno pitanje za odluku o postojanju kaznenopravne odgovornosti optuženog I. A., a to je da li je došlo do penetracije spolovila ovog konkretnog optuženika u spolni organ oštećenice, što podrazumijeva i kontakt njihovih spolovila. Za odgovor na to pitanje nije odlučno ni to je li optuženik ejakulirao u oštećenicu ili nije (u kojem dijelu optuženik svojom žalbom ponovno nastoji osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenice) jer, sve kada bi se prihvatilo kao istinito i ovo drugo navedeno, odnosno da do ejakulacije nije došlo, to samo po sebi ne isključuje penetraciju spolovila optuženika u spolni organ oštećenice, a time i do kontakta njihovih spolovila.

 

17.2.      Što se tiče ovog potonjeg, oštećena A. Š. je u svom iskazu, koji je prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnim, bila dosljedna u tvrdnji da je optuženikovo spolovilo „malo ušlo u njeno“. Pri tome, kako je to pravilno obrazložio i prvostupanjski sud, okolnost što spolni organ optuženika nije u cijelosti ušao u spolni organ oštećenice nije od utjecaja za postojanje kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11., jer ono postoji kad počinitelj izvrši napad na tijelo druge osobe činom koji je rezultirao penetracijom spolnog organa (ili drugog dijela tijela, ili pak nekog predmeta), bez obzira na to koliko neznatno, u bilo koji dio tijela žrtve (spolni ili genitalni otvor).

 

18.           Kako je, dakle, oštećena A. Š. bila dosljedna u svom iskazu da je optuženikovo spolovilo „malo ušlo u njeno“, a to je dostatno za ostvarenje bića kaznenog djela za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim, potpuno je neprihvatljiva i žalbena tvrdnja optuženog I. A. da oštećenica uopće nije sigurna je li došlo do spolnog odnošaja, zbog čega onda, kako to zaključno sugerira, do spolnog odnošaja uopće nije došlo.

 

19.           Ovaj žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da između njega i oštećene A. Š. nije postojala intimna emotivna veza kao djevojke i dečka koji su bili spremni obaviti spolni odnošaj, pri čemu se poziva na sadržaj F. poruke koju mu je oštećenica uputila 1. siječnja 2016. u 15,36 sati.

 

19.1.      Međutim, upravo na temelju korespondencije između optuženika i oštećenice iz vremena koje je prethodilo inkriminiranom događaju prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda pravilno, zaključio da je između njih dvoje postojala određena emotivna veza, ali ne onakva kakvom ju je opisao optuženi I. A.. Naime, oštećena A. Š. je, prema toj prepisci, vrlo jasno tražila od optuženika da joj dade vremena kako bi procijenila želi li s njim vezu ili ne. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je između njega i oštećenice postojala takva emotivna veza kakvom ju je opisao optuženik, ta činjenica nije od utjecaja, odnosno ne ekskulpira postupanje optuženika kritične zgode ni na koji način.

 

20.           Optuženi A. smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da oštećenica nije pristala na spolni odnošaj jer se nije htjela „seksat odma“. Ovo stoga što je svjedok M. naveo da je ona često mijenjala muškarce te da je bila gotovo stalno u društvu starijih muškaraca, time da je njemu bila i „više od prijatelja“. Osim toga, da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da oštećenica nije imala želju s njime obaviti seksualni odnos u automobilu jer za to nije bila spremna te je bilo hladno. Žalitelj, naime, smatra da činjenica što je bilo hladno za to nije odlučna zato jer osobni automobil ima grijanje, no da ono i nije bilo upaljeno, to nije prepreka za stupanje u seksualni odnos. Žalitelj tvrdi da je oštećenica bila spremna stupiti u seksualni odnos jer inače ne bi prihvatila ući u njegov automobil bez kaputa te mu ne bi dopustila da prijeđe na njezino suvozačko mjesto. Tvrdi da njezina spremnost, osim toga, proizlazi i iz ranije razvijenog emotivnog odnosa, ali i iz činjenice da je na njezinoj odjeći pronađena sperma nepoznatog muškarca, iz čega ovaj žalitelj zaključuje da oštećenica ulazi u seksualne odnose s muškarcima koje poznaje znatno kraće (ili ih gotovo ne poznaje), negoli njega (optuženika).

 

20.1.      Istaknutim žalbenim navodima optuženi I. A. nastoji osporiti zaključak prvostupanjskog suda o izostanku pristanka oštećene A. Š. na spolni odnošaj s njime (optuženikom) iznoseći argumente koji, po njegovom mišljenju, sugeriraju suprotno. Međutim, bez uspjeha. Naime, vjerodostojnost iskaza oštećenice o izostanku njezinog pristanka na spolni odnošaj s optuženikom potkrijepljena je korespondencijom između nje i optuženika, i to kako onom koja je prethodila samom djelu, tako i onom koja je uslijedila nakon njegova počinjenja. Navedeno je vrlo detaljno obrazloženo u pobijanoj presudi (stranica 11., odlomak 2. do stranice 12., odlomak 2.).

 

20.2.      Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja optuženog I. A. da ta spremnost oštećenice  proizlazi i iz njezinog ranije razvijenog emotivnog odnosa s njime jer da, kao što je već prethodno obrazloženo, taj odnos nije bio onakav kakvim ga je doživio (ili barem u svojoj obrani opisao) optuženik. Ni iz činjenice da je na grudnjaku oštećene A. Š. pronađena sperma nepoznatog muškarca (pri čemu je upitno i od kada je ta sperma) ne može se zaključivati o njezinom pristanku na spolni odnošaj s optuženikom. Isto vrijedi i u pogledu iskaza svjedoka P. M. u pogledu toga kakva je, prema njegovom dojmu, oštećenica bila kao osoba.

 

21.           Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama optuženika, upravo i sadržaj SMS poruka između njega i oštećenice nakon počinjenja inkriminiranog mu kaznenog djela upućuje na istinitost iskaza oštećenice kojim ga je teretila za počinjenje ovog kaznenog djela, o čemu su u obrazloženju pobijane presude dani vrlo iscrpni razlozi (stranica 11. odlomci 2. do 4.)

 

22.           Točno je da, kako to nadalje ističe optuženi I. A. u svojoj žalbi, nije bilo nijednog traga ni njegove ni oštećeničine uništene ili oštećene odjeće, kao što ni na njegovom tijelu nije pronađena nijedna ozljeda ili biološki trag oštećene A. Š.. Te okolnosti, međutim, ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice, na što očito smjera ovaj žalitelj. Naime, optuženik zanemaruje da je biološkim vještačenjem tragova krvi s gaća optuženika utvrđen miješani DNA profil u kojem se dio alela podudara s alelima DNA profila optuženika, a dio s alelima DNA profila oštećene A. Š.. Osim toga, analizom traga krvi s jakne optuženika utvrđen je DNA profil koji se podudara s DNA profilom oštećene A. Š.. Stalni sudskomedicinski vještak, dr. B. D. naveo je da se ne može utvrditi iz koje regije potječe krv s gaća optuženika, da li iz nosa ili iz mikrolezija spolnog organa oštećenice, međutim, pojasnio je da se takva krvarenja često viđaju kod penetracije muškog spolovila u žensko, a radi se o mikrokrvarenjima koja su porijeklom iz sluznice, kako muškog, tako i ženskog spolovila, pri čemu takva oštećenja sluznice ne moraju biti vidljiva prostim okom i zacjeljuju brzo u roku od svega nekoliko sati.

 

23.           Optuženik u svojoj žalbi ističe i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim bez stručne obrade vještaka psihijatrijsko-psihologijske struke, a da se prilikom donošenja odluke o odbijanju dokaznog prijedloga obrane u tom pravcu vodio vlastitim uvjerenjem da je iskaz oštećenice u skladu sa svim drugim izvedenim dokazima.

 

23.1.      Međutim, ni u navedenom optuženi I. A. nije u pravu. Prvostupanjski sud je, naime, pravilno odlučio kada je, na temelju odredbe članka 421. točke 4. ZKP/08., odbio ovaj dokazni prijedlog obrane, a za svoju odluku je dao jasne, dostatne i valjane razloge, u cijelosti prihvatljive i ovome sudu (stranica 6., odlomci 2. i 3. pobijane presude).

 

24.           Optuženik žalbom bez uspjeha nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene A. Š. i postavljanjem pitanja zašto ga ona nije „prokazala“ odmah nakon izlaska iz automobila pred masom ljudi i zaštitara, nego je prvo otišla u WC gdje se zadržala dulje vrijeme te ga je tek po izlasku iz WC-a javno optužila za silovanje.

 

24.1.      Naime, od osobe koja je doživjela takav napad na svoj tjelesni integritet kakav je u konkretnom slučaju doživjela oštećena A. Š. nije za očekivati da će neposredno nakon toga postupiti racionalno, odnosno onako kako bi to nalagala životna logika čovjeka u nestresnoj situaciji. Drugim riječima, u stanju takvog emotivnog stresa kakav je proživjela oštećenica logičnije je za očekivati upravo "nelogično" odnosno neracionalno, negoli razumno postupanje.

 

25.           Optuženi I. A. ističe da je značajan i dio iskaza oštećene A. Š. o mehanizmu ozljede nožnog zgloba. Naime, iskazujući pred državnim odvjetnikom 2. ožujka 2016., oštećenica je navela da se ozlijedila dok se "trgenjala" s optuženikom u autu, dok je na raspravi navela da je do ozljede došlo kada ju je optuženik ugurao u automobil jer je imala štikle. Ovakve izmjene iskaza u bitnim dijelovima, po mišljenju ovog žalitelja, također govore o njegovoj nevjerodostojnosti.

 

25.1.      Točno je da je oštećena A. Š. mijenjala iskaz u dijelu koji se odnosi na zadobivanje ozljede lijevog nožnog zgloba (koja je, osim toga, utvrđena i prilikom liječničkog pregleda oštećenice). Međutim, na raspravi u ovom ponovljenom postupku 11. listopada 2019. oštećenica je u tom dijelu iskazivala na način koji je za optuženika nesumnjivo povoljniji, navevši da je tu ozljedu zadobila prije inkriminiranog događaja, odnosno za Novu godinu, te da je pristala ući u optuženikov automobil. Sukladno tome zamjenica državnog odvjetnika izmijenila je činjenični opis inkriminacije, također u smislu koji je za optuženika povoljniji od onoga što mu je bilo stavljeno na teret izvornom optužnicom.

 

26.           Slijedom svega iznesenog, žalbom optuženog I. A. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, niti optuženik žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi bile odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi pa njegova žalba iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-19. nije osnovana.

 

27.           Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra, dok je loše imovinsko stanje optuženog I. A. pogrešno cijenio olakotnim. Smatra da je optuženik svojim postupanjem grubo zlouporabio povjerenje koje je oštećena A. Š. imala prema njemu, a to mu je propušteno cijeniti otegotnim, dok ni njegova dosadašnja osuđivanost za dva kaznena djela i višestruka prekršajna kažnjavanost, koje upućuju na zaključak da je optuženik ustrajan u ponašanjima koja su suprotna zakonu, nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene otegotnima. Stoga smatra da je optuženika trebalo osuditi na kaznu zatvora u duljem trajanju jer da se kaznom zatvora u trajanju od dvije godine neće ostvariti svrha kažnjavanja.

 

27.1.      Optuženi I. A. također smatra da kazna zatvora na koju je osuđen ne odgovara svrsi kažnjavanja. Pri tome ističe da mu je otegotnom cijenjena ranija osuđivanost, no da je riječ o kaznenom djelu koje nije isto ili istovrsno ovome te o prometnim prekršajima. Osim toga, navodi da je za kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma osuđen kao mlađi punoljetnik, pri čemu je za oba kaznena djela za koja je ranije osuđen iz razdoblja adolescentne životne dobi nastupila rehabilitacija.

 

27.2.      Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne. Tako je optuženom I. A. olakotnim cijenio da je zaposlen, s plaćom od 3.750,00 kn i bez druge imovine, a otegotnim mu je cijenio raniju osuđivanost, pri čemu mu je u oba navrata bila primijenjena uvjetna osuda. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika kojom se osporava pravilnost utvrđenja olakotne okolnosti na strani optuženika, a ni žalba optuženika kojom se osporava pravilnost utvrđenja otegotne okolnosti na njegovoj strani, uz naglasak da mu prekršajna kažnjavanost ni nije cijenjena otegotnom, dok ranija osuđivanost za kaznena djela (premda nisu istovrsna ovome) upućuje na optuženikovu neusklađenost s pravnim poretkom i normama društveno prihvatljivog ponašanja i u vremenu koje je prethodilo inkriminiranom.

 

27.3.      Pravilnim ocjenom navedenih okolnosti prvostupanjski sud je optuženog I. A. za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 17. siječnja 2016. do 25. svibnja 2016. Upravo takva kazna je, i prema ocjeni ovoga suda, a protivno žalbenim tvrdnjama i državnog odvjetnika i optuženog I. A., primjerena počinjenom kaznenom djelu i stupnju optuženikove krivnje te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

27.4.      Zbog toga su i žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) neosnovane.

 

28.           Žalba državnog odvjetnika nije mogla biti prihvaćena ni u dijelu u kojemu se on zalaže za to da se optuženika obveže i na plaćanje dijela tih troškova, a ne samo na plaćanje iznosa paušala.

 

28.1.      Naime, prvostupanjski sud je, upravo uvažavajući optuženikovo lošije imovinsko stanje, a kako se to ističe i u žalbi državnog odvjetnika, kao i složenost te trajanje ovog kaznenog postupka, optuženika obvezao samo na plaćanje paušalne svote u iznosu od 2.000,00 kn. Takva je odluka, i prema ocjeni ovoga suda, pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavak 2. ZKP/08.-19.).

 

29.           Budući da žalbama državnog odvjetnika i optuženika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude niti je njezinim ispitivanjem u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nađeno da bi tom presudom na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

 

Zagreb, 9. lipnja 2021.