- 1 -              I Kž 531/2018-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 531/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene I. V. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11.,144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2018. broj K-1/2018, u sjednici održanoj 9. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optužene I. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom, donesenom u ponovljenom postupku, optužena I. V. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, time da joj je, na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se od kazne zatvora na koju je ta optuženica osuđena ima izvršiti šest mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženica u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo, pri čemu rok provjeravanja počinje teći od izdržane neuvjetovane kazne zatvora.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) oštećenoj A. d.d. (pravnom sljedniku H. A. A. B. d.d.) dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 90.938 eura, što u kunskoj protuvrijednosti na dan 2. travnja 2009. prema srednjem tečaju HNB-a iznosi 679.670,61 kuna, dok je oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na kamate upućen u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da je novčani iznos od 62 eura imovinska korist koju je optužena I. V. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je optuženoj I. V. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati protuvrijednost tog iznosa u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan 2. travnja 2009., što iznosi 463,38 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da je optužena I. V. dužna platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optužena I. V..

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i optužena I. V. osudi na strožu kaznu zatvora.

 

2.2. Optužena I. V. žalbu je podnijela po branitelju, odvjetniku B. M., "iz svih žalbenih razloga", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće. Također je zamoljeno da se branitelja optuženice obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optužene I. V. te branitelja optuženice, odvjetnika B. M., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, a na sjednicu nisu pravovremeno pristupili.

 

5. Žalbe državnog odvjetnika i optužene I. V. nisu osnovane.

 

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optužena I. V. prije svega ističe da je prvostupanjski sud na raspravi 13. lipnja 2018. neosnovano odbio kao nevažne njezine dokazne prijedloge, a u nastavku žalbe detaljno iznosi, odnosno ponavlja razloge iznesene tijekom prvostupanjskog postupka zbog kojih smatra da je te dokaze bilo potrebno izvesti radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

 

6.1. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odlučio odbiti kao nevažne dokazne prijedloge obrane optužene I. V. istaknute na raspravi 13. lipnja 2018., a za svoju odluku je dao dostatne i valjane razloge, i to kako na samom raspravnom zapisniku od 13. lipnja 2018. (stranica 3. zapisnika, odnosno list 543 spisa), tako i u obrazloženju pobijane presude (stranica 4., odlomak 3. do stranice 5., odlomak 1.), koje prihvaća i ovaj sud.

 

7. Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nijedan izvedeni dokaz ne upućuje na to da bi itko zloupotrijebio njezinu šifru 2. travnja 2009., optužena I. V. ističe da iskazi svjedoka M. S., N. J., M. B. i S. C., koje je prvostupanjski sud zanemario i na koje se tek površno pozvao, u potpunosti dozvoljavaju tu mogućnost. Tako ističe da je svjedokinja M. B. izjavila da ona svoju šifru nije rekla nikome, ali ju je držala zapisanu na papiriću te se nije odjavljivala svaki put kada je napuštala radno mjesto i odlazila od računala. I svjedokinja M. S. da je navela da su imali povjerenja jedni u druge te da je praksa bila da se za svako napuštanje radnog mjesta ne zaključavaju kompjuteri. Navedeno da je potvrdila i svjedokinja N. J., a svjedokinja S. C. da je iskazala da se znalo dogoditi da su nakratko napustili radno mjesto ne odjavivši se. Osim toga, da je prvostupanjski sud potpuno zanemario da su svjedokinje M. S. i M. B. iskazale, a svjedokinje N. J. i S. C. potvrdile da, osim osobnog bankara (optuženice), nitko drugi od osoba smještenih na katu nije imao blagajnu pa je, ako je trebao provesti transakciju kroz blagajnu, otišao do optuženice koja je tu transakciju mogla provesti pod svojom šifrom. Navedeno, prema mišljenju žaliteljice, upućuje na mogućnost njihovog pristupa njezinom računalu bez njezine prisutnosti i zlouporabi njezine šifre, a sve to osobito kada se uzme u obzir da je inkriminiranog dana ona bila u osmom mjesecu trudnoće, a da iz ispisa blagajni i operatera proizlazi da je toga dana bila ulogirana neprekidno od 9,10 sati do 17,02 sati, pri čemu ističe da je nemoguće da u tom razdoblju nije napuštala radno mjesto radi odlaska na WC ili po hranu i piće. Žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud stoga morao prihvatiti kao realnu mogućnost da netko zlouporabi njezinu šifru i provede transakcije.

 

7.1. Izloženim žalbenim navodima optužena I. V. nastoji otkloniti svoju kaznenopravnu odgovornost pozivajući se na mogućnost izraženu u iskazima u svojstvu svjedoka ispitanih zaposlenika banke u kojoj je radila tempore criminis međusobne dostupnosti njihovih šifri pa tako i dostupnosti njezine šifre drugim osobama i s time povezane mogućnosti manipulacije ulaskom neke druge osobe u njeno računalo i njegovog korištenja pod njenom šifrom. Međutim, bez uspjeha. Premda je, naime, zaista teoretski moguće da su u slučaju privremene odsutnosti optuženice s mjesta rada tijekom radnog vremena, pa i imajući u vidu da je ona tada bila u visokom stupnju trudnoće, drugi zaposlenici u toj poslovnici banke imali mogućnost pristupa njezinom računalu i zlouporabi šifre (uz uvjet da im je bila poznata), ne samo da za takvo njihovo postupanje ne postoji nijedan dokaz, već ne postoje ni indiciji koji bi ukazivali na neku drugu osobu, različitu od optuženice, kao mogućeg počinitelja ovog kaznenog djela. Prema tome, riječ je o tek pukoj, ničime konkretiziranoj tvrdnji kojom se bez ikakve podloge u dokazima nastoji isključiti optuženu I. V., koja je bila zadužena tom šifrom, kao počiniteljicu ovog kaznenog djela.

 

8. Optužena I. V. u žalbi tvrdi i da je prvostupanjski sud potpuno zanemario da je osoba koja je 2. travnja 2009. imala najrealniju mogućnost iskoristiti njezinu odsutnost s računala i pod njezinom šifrom provesti sporne transakcije bila D. P.. Tako ističe da je svjedokinja S. C. potvrdila da D. P. ne samo da je bila u sobi optuženice, nego je i radila na njezinom računalu u inkriminirano vrijeme, a svjedok I. L. potvrdio je da se soba optuženice nalazila na istom katu, dvije prostorije dalje od šaltera na kojem je D. P. radila dio vremena, tako da, po mišljenju žaliteljice, prvostupanjski sud nije smio prihvatiti istinitim iskaz svjedokinje D. P. u dijelu u kojemu je navela da nikada nije radila na računalu optuženice. Pri tome se optužena I. V. poziva i na okolnost postojanja pravomoćne osuđujuće presude za D. P. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju koje je ona počinila tako da je za vrijeme svog rada u S. d.d. neovlaštenim korištenjem lozinki drugih zaposlenika sebi pribavljala imovinsku korist.

 

8.1. Istaknutim žalbenim navodima optužena I. V., slično kao i onima koji su prethodno izloženi i obrazloženi, nastoji isključiti sebe kao počiniteljicu inkriminiranog joj kaznenog djela, upiranjem na drugu osobu kao počinitelja. Međutim, i ovdje je riječ o pukim tvrdnjama žaliteljice koje nemaju podlogu u nijednom izvedenom dokazu. Naime, sve kada bi se tvrdnja žaliteljice da je D. P. radila na njezinom računalu i prihvatila kao istinita, ta okolnost sama za sebe nije dostatna za zaključak da je upravo D. P. zlouporabila šifru optuženice i počinila radnje zbog kojih je optuženica proglašena krivom, dok okolnost postojanja pravomoćne osuđujuće presude za D. P. za kazneno djelo počinjeno na sličan način za koji se optuženica ovdje tereti nije niti može predstavljati dokaz za činjenicu da je ona zlouporabila šifru optuženice u pogledu inkriminacije na koju se odnosi ovaj kazneni postupak. Osim toga, istinitost iskaza D. P. koja je u ovom postupku ispitana u svojstvu svjedoka nije dovedena u sumnju nijednim izvedenim dokazom.

 

9. Optužena I. V. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud potpuno zanemario iskaze svjedokinja M. S., N. J. i S. C. u dijelovima u kojima su one navele da se u konkretnom slučaju kod oročenja novčanog iznosa od 190.000,00 eura iznos od 90.000,00 eura mogao otuđiti na dva načina: jednostavniji – isplatom tog iznosa jer se radi o novčanim iznosima iz istog platnog razreda – i kompliciraniji – prijevremenim raskidom oročenja, isplatom pa ponovnim oročenjem preostalog dijela depozita – zaključujući da bi bilo za očekivati da iskusni i educirani bankarski djelatnik poput nje (optuženice) inkriminirani iznos otuđi na najjednostavniji mogući način.

 

9.1. Pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje ni istaknutim žalbenim tvrdnjama, jer je za pitanje kaznenopravne odgovornosti optuženice sasvim neodlučno koji je ona od prethodno opisana dva moguća načina otuđenja oročenog novčanog depozita klijenta banke odabrala i iz kojih razloga.

 

9.2. Isto vrijedi i u odnosu na žalbene tvrdnje optužene I. V. da na njezinoj strani nije utvrđen nijedan motiv za počinjenje inkriminiranog joj kaznenog djela s obzirom na njezino dobrostojeće imovinsko stanje i reference u oštećenoj banci jer motiv koristoljublja tim navodima nije otklonjen.

 

10. Žaliteljica dalje tvrdi da je prvostupanjski sud potpuno pogrešno naveo da iz iskaza svjedokinje M. B. proizlazi da je ona decidirano izjavila da je iznos od 54.000,00 eura predala optuženici. Ističe da imenovana svjedokinja na raspravi 3. prosinca 2013. nije navela da se sjeća da je iznos od 54.000,00 eura predala optuženici, već da je samo zapisala da joj ga je predala, a na raspravi 13. ožujka 2018. navela je da se zbog nedostatka potpisa osobe koja je taj novac preuzela na izdatnici ne sjeća tko ga je preuzeo, optuženica koja je bila zadužena za blagajnu 7 ili neka druga osoba za nju. Optužena I. V. stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz ove svjedokinje da je upravo njoj uručila novac.

 

10.1. Optuženica, međutim, ni u navedenom nije u pravu. Naime, svjedokinja M. B. je na raspravi 3. prosinca 2013. izjavila sljedeće: "Kada mi je predočena isplatnica (list 28 spisa) potvrđujem da se na njoj nalazi moj potpis, što znači da sam ja izdala novac iz glavne blagajne i to upravo I. V. jer sam tako i prilikom predaje novaca zabilježila u desnom donjem uglu izdatnice na kojem je vidljivo da je izdano u blagajnu 7 za koju je I. V. bila zadužena. Naime, zna se koji je blagajnik zadužen za koju blagajnu i ne može se izdati novac blagajniku koji nije zadužen za blagajnu navedenu u izdatnici jer mi to provjeravamo prilikom predaje za određenu blagajnu." Na pitanje je li mogla doći druga osoba od one koja je naručila novac za svoju blagajnu, odgovorila je: "Ja se takvog slučaja ne sjećam, uvijek bi došla osoba s one blagajne koja je novac naručila, ali ne znam kako je bilo uobičajeno jer sam radila samo par dana." Na daljnje pitanje sjeća li se da bi u konkretnom slučaju netko drugi došao po novac, ova je svjedokinja odgovorila: "Ne, ja sam zapisala da sam novac predala upravo njoj, kao što sam već i rekla."

 

10.2. Iz ovakvog iskaza svjedokinje M. B. jasno proizlazi da je upravo optužena I. V. bila osoba kojoj je svjedokinja predala novac s glavne blagajne, kao i to da nema nikakve dvojbe da bi to bila neka druga osoba.

 

10.3. Točno je da je, kako se to ističe u žalbi optužene I. V., svjedokinja M. B. u svom iskazu na raspravi 13. ožujka 2018. navela da se zbog nedostatka potpisa osobe koja je taj novac preuzela na izdatnici ne sjeća tko ga je preuzeo, optuženica koja je bila zadužena za blagajnu 7 ili neka druga osoba za nju. Međutim, osim što je ovaj iskaz dan nakon znatnog proteka vremena, kako od počinjenja predmetnog kaznenog djela (travanj 2009.), tako i od davanja ranijeg iskaza iste svjedokinje kada se ona zasigurno bolje sjećala detalja samog događaja (prosinac 2013.), u žalbi optuženice apostrofirani dio tog iskaza izvađen je iz konteksta. Ovdje, naime, valja imati u vidu cjelinu iskaza svjedokinje M. B. koja je na istoj raspravi (13. ožujka 2018.) navela i sljedeće: "U dokumentu `izdatak u drugu blagajnu´ vidim svoj potpis, vidim oznaku IV što su inicijali optužene i napomena da taj novčani iznos od 54.000 eura ide u blagajnu 7, kojom je optužena i bila zadužena. (...) Ja osobno se ne mogu sjetiti situacije da bi novac predala zaštitaru da odnese blagajni. (...) Ja se danas ne sjećam da bi nekoj drugoj osobi predala novac za optuženu."

 

10.4. Imajući, dakle, u vidu cjelinu iskaza svjedokinje M. B., prvostupanjski sud je, suprotno žalbenoj tvrdnji optuženice, pravilno zaključio da je ta svjedokinja novac uručila upravo optuženoj I. V..

 

11. S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive daljnje žalbene tvrdnje optuženice da je prvostupanjski sud potpuno zanemario dijelove iskaza svjedokinja M. S. i N. J. u kojima su one opisale način fizičkog prijenosa novca od glavne blagajne do blagajnika koji je naručio novac iz glavne blagajne. Optužena I. V., naime, tvrdi da iz tih iskaza proizlazi da zamoljena osoba koja nosi novac od glavne blagajne do blagajnika koji je novac naručio ne potpisuje nijedan dokument o primitku tog novca, a to da upućuje na to da M. B. iznos od 54.000,00 eura nije predala njoj (optuženici), već osobi koja je lažno navela da dolazi po novac za I. V..

 

12. Žaliteljica smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da je u slučaju da je netko i zlouporabio njezinu šifru pri obavljanju inkriminiranih transakcija bilo za očekivati da ona to utvrdi na kraju radnog dana. Pri tome se poziva na iskaz svjedokinje M. S. iz kojega da proizlazi da blagajnici na kraju radnog dana samo fizički provjere ima li u blagajni onoliko novca koliko je računalo naznačilo da bi trebalo biti, tako da u potvrdnom slučaju blagajnik nema razloga posumnjati da se dogodio ikakav problem ili nepravilnost s njegovom blagajnom.

 

12.1. Žaliteljica i ovdje, u nastojanju da od sebe otkloni bilo kakvu odgovornost za inkriminirano joj postupanje, apostrofira samo onaj dio iskaza svjedokinje M. S. koji njoj odgovara, zanemarujući cjelinu onoga što je ta svjedokinja iskazala. Imenovana je, naime, u svom iskazu na raspravi 13. ožujka 2018. navela i to da se na kraju radnog vremena napravi izlist svih transakcija obavljenih tog dana te se to upari s dokumentima sačinjenima s klijentima za taj dan, i to uplatnicama, isplatnicama, ugovorima i slično. Obično se na kraju dana svi prekontrolirani dokumenti i izvješće o učinjenim transakcijama na radnom mjestu povežu gumicom i stavljaju u kovertu u ormar s naznakom šifre djelatnika koji je to radio ili se to odlaže u kutiju.

 

12.2. Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda da je bilo za očekivati da bi optužena I. V., da je netko zlouporabio njenu šifru pri vršenju inkriminiranih transakcija to utvrdila na kraju radnog dana kada se radio ispis svih transakcija potpuno je osnovan i utemeljen na izvedenim dokazima te ni na koji način nije doveden u pitanje prethodno izloženim žalbenim tvrdnjama optuženice.

 

13. S obzirom na navedeno, a protivno daljnjoj žalbenoj tvrdnji optužene I. V., prvostupanjski sud je pravilno ocijenio značajnom i okolnost da u prostoru poslovnice banke u kojoj je optuženica radila u inkriminirano vrijeme nije pronađena blagajnička dokumentacija knjiženja za dane 2. travnja 2009. i 16. travnja 2010., kada su obavljene sporne transakcije.

 

13.1. Žaliteljica ističe da prema iskazu svjedokinje M. S. dokumentacija s kojom su manipulirali u određenom radnom danu nije išla na skeniranje isti dan, već da se istu znalo prikupljati i dva, tri mjeseca prije skeniranja u koje vrijeme se ona (optuženica) već nalazila na porodiljnom dopustu. Međutim, i ta je činjenica neodlučna za pitanje kaznene odgovornosti optuženice kada se ima u vidu da, kao što je već prethodno navedeno, u poslovnici banke u kojoj su obavljene sporne transakcije korištenjem šifre i osobne zaporke kojima je upravo optuženica bila zadužena nikada nije pronađena nikakva dokumentacija. Navedeno je, osim toga, potvrdila i svjedokinja V. F. B. koja je provela reviziju nad radom optuženice.

 

14. Optužena I. V. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio i da ona promjenu podataka klijenta G. i transakcije po njegovom oročenju 16. travnja 2010. nije radila po njegovom nalogu. U tom smislu smatra nelogičnim iskaz svjedoka S. G. da je siguran da tijekom 2010. nije kontaktirao ni s kim iz banke vezano uz promjenu uvjeta štednje i adrese za slanje obavijesti. Naime, kako to žaliteljica dalje ističe, taj svjedok naveo je da je princip njegove suradnje s bankom bio da je oročena sredstva oročavao na dvije godine, a to da je netočno jer da je iz ugovora o oročenom depozitu od 17. prosinca 2008. razvidno da je predmetno oročenje bilo na jednu godinu. Nadalje, da svjedok nije mogao decidirano odgovoriti na pitanje koliko je računa imao u razdoblju od 2009. do 2012. i u kojim bankama, dok iz podataka FINE proizlazi da je on u inkriminirano vrijeme imao pet aktivnih transakcijskih računa u tri različite banke i četiri aktivna računa novčanih sredstava u još četiri različite banke iz čega, prema mišljenju žaliteljice, proizlazi da on nije bio upoznat s detaljima vezanima uz svaki pojedini račun, pa tako ni uz predmetno oročenje. Smatra da to potkrjepljuje i navod samog svjedoka da je rijetko dolazio u banku te da je telefonski kontaktirao samo s optuženicom po pitanju produljenja oročenja, i to na njezine pozive.

 

14.1. Ovim opsežnim žalbenim navodima optužena I. V. upire na pojedine, po ocjeni ovoga suda za utvrđivanje odlučnih činjenica nevažne, dijelove iskaza svjedoka S. G., nastojeći prikazati da on sam nije bio detaljno upoznat sa stanjem svojih bankovnih računa pa da se stoga ne može prihvatiti kao istinit ni dio njegovog iskaza iz kojega proizlazi da njih dvoje nisu telefonski kontaktirali vezano uz promjenu njegovih podataka i transakcije po njegovom oročenju 16. travnja 2010. Međutim, bez uspjeha. Naime, ispitan u svojstvu svjedoka na raspravi 3. prosinca 2013. S. G. naveo je:"Tijekom 2010. sigurno nisam s nikim iz banke komunicirao vezano za promjenu uvjeta štednje. Isto tako nisam ni kontaktirao s nikim vezano za promjenu adrese za slanje obavijesti." Isti je svjedok na raspravi 13. ožujka 2018. naveo: "Ja nikada niti u drugim bankama nisam raskidao štednju ili mijenjao uvjete oročenja putem telefona, ako sam nešto trebao osobno sam otišao u banku i to riješio s bankovnim službenikom. (...) Sa sigurnošću isključujem mogućnost da sam ja zvao u banku i tražio raskid oročenja, promjenu adrese za dostavu bankovnih izvadaka i slično. (...) Dogovor je bio da moj osobni bankar prije isteka oročenja me kontaktira i da tada donesem odluku da li ću oročena sredstva podići ili produžiti oročenje. Kako te godine nisam dobio poziv iz banke, a prema mom mentalnom sklopu trebao je biti rok isteka oročenja, ja sam nazvao banku i tada mi je rečeno da gospođa koja je bila moj osobni bankar, više nije na toj poziciji. Tada sam došao u banku da vidim što se dešava i utvrdio sam da je oročenje raskinuto, da je dio gotovine podignut i da je preostali dio oročen u drugom vremenskom periodu."

 

14.2. Budući da je ovaj svjedok u svom iskazivanju bio dosljedan i decidiran u pogledu bitnih činjenica – da on, vezano uz promjenu osobnih podataka i transakcije po oročenju u travnju 2010., nije ostvario nikakav telefonski kontakt ni s kim iz banke, pa tako ni s optuženicom – prvostupanjski sud je taj iskaz s pravom prihvatio kao vjerodostojan, a to tim više kada se ima na umu da je riječ o osobi koja ni na koji način nije zainteresirana za ishod ovog postupka jer joj je od strane banke u cijelosti nadoknađena šteta.

 

15. Žaliteljica dalje ističe da je svjedok S. G. naveo da je dogovor bio da ga njegov osobni bankar kontaktira prije isteka oročenja radi odluke hoće li se oročena sredstva podići ili ne, a kako te godine (pri čemu svjedok misli na 2012.) nije dobio poziv iz banke, a trebao je biti istek oročenja, nazvao je banku i potom i otišao vidjeti što se događa, kada je utvrdio da je oročenje raskinuto. Žaliteljica postavlja pitanje zašto on, ako je naveo da je oročenje uvijek bilo na dvije godine, nije kontaktirao banku 2010., odnosno dvije godine od ugovaranja posljednjeg oročenja, nego tek 2012.

 

15.1. Žaliteljica i ovdje polemizira s onim dijelovima iskaza svjedoka S. G. koji su potpuno nevažni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku, očito s nastojanjem da dovede u pitanje vjerodostojnost njegovog cjelokupnog iskaza. Međutim, već je ranije obrazloženo zašto su takvi žalbeni navodi potpuno neosnovani, tako da sve ono što je već prethodno navedeno vrijedi i ovdje.

 

16. Kako, dakle, iz iskaza svjedoka S. G., kojega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio istinitim, jasno i nedvojbeno proizlazi da on u pogledu promjene osobnih podataka i transakcija po oročenju u travnju 2010., nije ostvario nikakav telefonski kontakt ni s kime iz banke, pa tako ni s optuženicom, bespredmetni su žalbeni navodi optužene I. V. da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da iskaz svjedokinje M. S. potvrđuje njezinu obranu o uobičajenom načinu telefonskog kontakta između nje i klijenata, pa tako i S. G.. Žaliteljica, naime, ističe da je ta svjedokinja navela da je bila uobičajena praksa da se mjesec dana prije isteka oročenja deviznih pologa isprinta podatak kojim klijentima ističu ta oročenja te da se, pogotovo VIP klijenti, zovu telefonom da bi ih se podsjetilo na prestanak oročenja i ukazalo na eventualne akcije koje banka tada ima, a da se znalo dogoditi da klijent telefonski dade nalog da se ugovor o oročenju produlji pa onda naknadno dođe u banku to potpisati.

 

17. Optužena I. V. smatra potpuno irelevantnom promjenu adrese za slanje izvoda iz 2010. za zaključak prvostupanjskog suda o eventualnom prikrivanju inkriminiranog joj kaznenog djela jer da se S. G. izvodi po predmetnom oročenom depozitu nikada nisu slali na adresu prebivališta.

 

17.1. U odnosu na ove žalbene tvrdnje treba reći da prvostupanjski sud okolnost promjene adrese za slanje izvoda iz 2010. za klijenta S. G. ni nije cijenio na način kako to opisuje optuženica u svojoj žalbi, već u smislu da je njezina obrana, koja je u cijelosti bila usmjerena otklanjanju bilo kakve odgovornosti za inkriminirano joj djelo, i u tom dijelu ocijenjena nevjerodostojnom jer je u suprotnosti s iskazom svjedoka S. G. (o čemu je također prethodno bilo više riječi).

 

18. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optužene I. V., dok je pogrešno ocijenio da otegotne okolnosti ne postoje jer da se one očituju u okolnostima počinjenja kaznenog djela s obzirom na to da je optuženica iznimno grubo povrijedila pravila poslovanja banke kao i povjerenje koje klijenti imaju u banke da njihov novac koji polože u banku neće biti zlouporabljen i otuđen, a time da je dovela i do narušavanja povjerenja građana, ne samo u konkretnu banku, već i u cijeli bankarski sustav. Osim toga, ističe da je optuženica je pribavila iznimno veliku protupravnu imovinsku korist u iznosu od 91.000,00 eura, odnosno 680.134,00 kune, koji je banka nadoknadila svome klijentu S. G., ali da od tog iznosa optuženica do sada banci nije nadoknadila ni dio. Smatra da je optuženicu potrebno osuditi na strožu kaznu zatvora bez izricanja djelomične uvjetne osude.

 

18.1. U okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni optužena I. V. ističe da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način cijenio postojanje mnogobrojnih olakotnih okolnosti na njezinoj strani te nepostojanje otegotnih okolnosti, zbog čega da joj je i kazna zatvora izrečena u predugom trajanju. Ističe da je neosuđivana osoba protiv koje se ne vodi nijedan drugi kazneni postupak, da je zaposlena, udana i majka dvoje djece, tako da joj je bilo primjereno izreći kaznu zatvora u minimalnom trajanju, tj. u trajanju od jedne godine i na nju primijeniti uvjetnu osudu ili je zamijeniti radom za opće dobro.

 

18.2. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim tvrdnjama stranaka, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno ocijenio. Tako su optuženoj I. V. olakotnima cijenjene okolnosti da je neosuđivana, majka dvoje djece, udana i zaposlena, da je djelomično priznala neke radnje kaznenog djela te da je od počinjenja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašena krivom proteklo više od devet godina, kroz koje vrijeme ona nije dolazila u sukob sa zakonom, dok otegotnih okolnosti na strani optužene V. prvostupanjski sud nije našao. Prvostupanjski sud je potom optuženicu osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Ocijenivši, međutim, da postoji visok stupanj vjerojatnosti da se i bez izvršenja cijele kazne zatvora na koju je ona osuđena može postići svrha kažnjavanja i u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženicu da ubuduće ne čini kaznena djela, prvostupanjski joj je sud potom izrekao djelomično uvjetnu osudu na način da se od kazne zatvora na koju je optužena I. V. osuđena izvršava šest mjeseci kazne zatvora, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko ona u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo, počevši od izdržanog neuvjetovanog dijela kazne zatvora.

 

18.3. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretne optuženice kao počiniteljice te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

18.4. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući okolnosti počinjenja kaznenog djela zbog čijeg počinjenja je optužena I. V. proglašena krivom te doista veliki iznos njime ostvarene protupravne imovinske koristi, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji se zalaže za strože kažnjavanje optuženice bez izricanja djelomične uvjetne osude, pri čemu taj žalitelj ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optužene V. davala teži značaj. Nije prihvaćena ni žalba optuženice u kojoj se također ne navode neke dodatne olakotne okolnosti koje već nisu bile predmetom ocjene od strane prvostupanjskog suda, a koje bi dovele do izricanja joj još blaže kazne zatvora i potom izricanja uvjetne osude.

 

19. Odluka o oduzimanju imovinske koristi, koju je ovaj drugostupanjski sud ispitao sukladno članku 478. ZKP/08.-19., temelji se na pravilno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona.

 

20. Budući da žalbe državnog odvjetnika i optužene I. V. nisu osnovane te da ni ispitivanjem prvostupanjske presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. lipnja 2021.