1                             Poslovni broj: Gž-474/2021-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-474/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Marijanu Miletiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. J., OIB:…, iz B., zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene, izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 139 Pn-2794/13-73 od 20. siječnja 2021., 9. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalba tužene Republike Hrvatske i žalba tužitelja Z. J. kao neosnovane i u pobijanom dijelu po žalbi tužene kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te u pobijanom dijelu po žalbi tužitelja kojim je točkom II. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva, kao i u pobijanom dijelu po žalbama stranaka kojim je točkama III. i IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 139 Pn-2794/13-73 od 20. siječnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženoj da nadoknadi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu 25.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos 16.510,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom III. izreke, naloženo je tuženoj da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 8.812,50 kuna, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužene za naknadom parničnog troška.

 

2. Žali se tužena, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka (točke III. i IV. izreke presude), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žali se i tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos 16.510,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u odluci o troškovima postupka (točka III. izreke presude), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima.

 

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tužene.

 

5. Tužena nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

 

6. Žalba tužene nije osnovana.

 

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (članak 19. stavak 1. i 2. u svezi članka 1100. sve Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO/05) u iznosu od 41.510,00 kuna, a koju štetu da je pretrpio time što da nije udovoljeno standardu smještaja zatvorenika u Zatvoru u Z., Zatvoru u V. i Zatvoru u P., u kojim Zatvorima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora i to u vremenskom razdoblju od … do …, a temeljem pravomoćne presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Kž-1100/08 od 6. listopada 2020.

 

9.              Nisu u pravu tužitelj, niti tužena, kada prvostupanjsku presudu u ožalbenim dijelovima pobijaju zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

10. Naime, suprotno žalbenim navodima tužitelja i tužene, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a izreka presude u ožalbenim dijelovima nije nerazumljiva.

 

11. Budući, da presuda u pobijanim dijelovima nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističu tužitelj i tužena, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to su žalbe zbog tog žalbenog razloga neosnovane.

 

12. Nisu u pravu niti tužena, a niti tužitelj, kada navode da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno kada je točkom II. izreke prvostupanjske presude odbio preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

13. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

14. Tako je sud prvog stupnja po provedenom dokaznom postupku, a temeljem rezultata kompletne raspravne građe, utvrdio slijedeće činjenice:

- tužitelj u Zatvoru u Z. da je bio na izdržavanju kazne zatvora od … do …;

- za cijelo vrijeme boravka u Zatvoru u Z., tužitelj da je bio smješten u sobama površine od oko 21,10 m2, od čega 1,57 m2 da je sanitarni dio, te u sobama da je boravio sa još 4, 5, 6 pa čak i 7 zatvorenika, dakle, tužitelj u Zatvoru u Z., kroz predmetno razdoblje od pet mjeseci, da je bio smješten u sobama manje površine i volumena po zatvoreniku od one propisane člankom 74. stavak 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00 - ispravak, 129/00, 59/01, 67/01 ispravak, 11/02. – ispravak, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11, 56/13, 150/13 i 98/19; dalje u tekstu: ZIKZ), a što među strankama da nije niti sporno;

- tužitelj, za cijelo vrijeme boravka u Zatvoru u Z., u sobama u kojima je boravio, da je imao na raspolaganju manje od 4 m2 (osim tri dana kada je bio smještan u sobi A1-110), ali većinu vremena na raspolaganju da je imao više od 3 m2, te da je sve vrijeme boravio u zatvoreničkim sobama u kojima da je sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine od 180 cm, a vrata da ne dosežu do poda, već da se radi o tzv. salonskim vratima, tako da je ispod i iznad vrata otvoreni prostor;

- tužitelj u Zatvoru u V. da je bio na izdržavanju kazne zatvora od … do …;

- rješenjem sutkinje izvršenja Županijskog suda u Varaždinu, pod poslovnim brojem IkI-782/11-7 od 16. prosinca 2011.,a koje rješenje da je doneseno povodom zahtjeva za sudsku zaštitu zatvorenika Z. J., ovdje tužitelja, da je utvrđeno da je došlo do nezakonitosti u primjeni članka 74. stavak 3. ZIKZ-a, a u odnosu na smještaj istog zatvorenika u spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže u Zatvoru u V., te istim rješenjem da je naređeno Zatvoru u V. otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenika u njegovom pravu, te iz obrazloženja tog rješenja da proizlazi da je tužitelj bio smješten u sobi broj 13, koja da je površine 18,18 m2, volumena 58,78 m3 zajedno s još 6 osoba;

- tužitelj da je u prenapučenom prostoru, gdje mu na raspolaganju bilo manje od 3 m2, boravio od … do … (54 dana), od … do … (195 dana) i od … do … (5 dana);

- rješenjem sutkinje izvršenja, kojim da je utvrđeno da tužitelj boravi u prenapučenom prostoru, da se odnosilo se na razdoblje od … (od kada tužitelj da se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u V.), do donošenja tog rješenja 16. prosinca 2011., ali i nakon donošenja tog rješenja, kojim da je naloženo otklanjanje nezakonitog prikraćivanja tužitelja u pogledu odgovarajućeg smještaja, tužitelj da je i nadalje bio smješten u sobama, koje da su bile ispod standarda određenog ZIKZ-a;

 

- predmetna razdoblja, u kojima tužitelj da je imao manje od 3 m2, da nisu bila niti kratka, niti povremena, a niti minimalna, već pravilo, a manjak prostora, koji nedostatak da je Zatvor u V. nastojao nadoknaditi zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja da se pridaje veličini prostora za smještaj, higijeni, sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, ali teret dokaza da je manjak prostora bio nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) da je na državi;

- tužitelj, za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u V., da je bio izložen trpljenju i poniženju, koje da nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja, koji u takvim slučajevima da je neizbježan;

- tužitelj u Zatvoru u P. da je bio na izdržavanju kazne zatvora od … do …;

- tužitelj u sobi broj 7 površine 15,60 m2, volumena 46,80 m3 (u navedenu površinu da je uključena površina sanitarnog čvora) da je boravio 1 dan s još 5 zatvorenika, dakle 2,6 m2 po zatvoreniku, 32 dana s još 4 zatvorenika, dakle 3,12 m2 po zatvoreniku, 33 dana s još 3 zatvorenika, dakle 3,9 m2 po zatvoreniku, 3 dana s još 2 zatvorenika, dakle 5,2 m2 po zatvoreniku, te tužitelj također da je boravio u sobi broj 5 površine 12,84 m2, volumena 38,52 m3 (u navedenu površinu da je uključena površina sanitarnog čvora) i to 35 dana s još 3 zatvorenika, dakle 3,21 m2 po zatvoreniku i 28 dana s još 2 zatvorenika, dakle 4,28 m2 po zatvoreniku, a svaka soba da je opremljena pripadajućim brojem kreveta, garderobnim ormarićem za osobne stvari, stolom i pripadajućim brojem stolica, a urednost sobe zatvorenici da održavaju sami, za što da dobivaju sredstva za čišćenje, te jednom tjedno, sa sredstvima za dezinfekciju, da se čiste sanitarni čvorovi i kupaonice, a u okviru kvadrature sobe da se nalazi sanitarni prostor s umivaonikom i uvijek dostupnom tekućom i pitkom vodom, dok sanitarni prostor s WC školjkom da je odvojen zidom visine oko 180 cm, dok umjesto vrata da su postavljeni plastični paravani, koji da se po potrebi mijenjaju, te zatvorenicima da je omogućeno tuširanje dva puta tjedno, a dodatna tuširanja da se odobravaju po potrebi i odluci liječnika, a sobe da imaju centralno grijanje, prozore zatvorenici sami da otvaraju i prozračuju prostor, te da dobivaju dnevno svjetlo uz dodatnu umjetnu rasvjetu, a zatvorenicima boravak na svježem zraku da je omogućen najmanje 2 sata dnevno i to šetnje, te bavljenje sportskim aktivnostima, te u slobodno vrijeme zatvorenici da mogu pratiti tv program, igrati društvene igre, da se organiziraju turniri u igrama i sportskim natjecanjima, te da je omogućena posudba knjiga;

- tužitelj u Zatvoru u P. sve vrijeme da je boravio u zatvoreničkim sobama, u kojima da je sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine od 180 cm, s postavljenim plastičnim paravanima umjesto vrata, a na koji način da se radi o nehumanim uvjetima života u zatvoru u prostoriji ove površine sa većim brojem osoba, budući, za vrijeme boravka u takvim prostorijama, a posebno prilikom obavljanja nužde, tužitelj da nije imao potrebnu intimu, te da su se u zatvorskim sobama cijelo vrijeme osjećali neugodni mirisi iz WC-a., što da nije primjereno poštivanju ljudskog dostojanstva, te privatnosti osobnog života, osobito prilikom obavljanja fizioloških potreba, te okolnost da sanitarni čvor nije u cijelosti odijeljen od spavaonice, da je apsolutno neprimjereno da se u takvim uvjetima, u takovom prostoru, zatvorenicima još poslužuje i hrana;

- tužitelju da je za vrijeme boravka u Zatvoru u P. tuširanje bilo omogućeno jednom tjedno, a što da je ispod općeprihvaćenih higijenskih standarda, a hrana da je bila loša i nedovoljne količine.

 

15. Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, ispravno je sud prvog stupnja zaključio, da je boravkom u sva tri zatvora, u vremenskom razdoblju od 6. srpnja 2011. do 15. do veljače 2013. povrijeđen članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03,9/05, 1/06 i 2/10), na način da tužitelju nisu osigurani uvjeti boravka u zatvoru spojivi s ljudskim dostojanstvom, te da ga ne izlažu nelagodi ili trpljenju one jačine koja da bi prelazila neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode, pri čemu osnovna povreda da se sastoji u nedovoljnoj veličini prostorija, u kojima tužitelj da je boravio, nedovoljnom prostoru za kretanje i prostorno neodijeljenom sanitarnom čvoru, pa je pravilno postupio, kada je, a uzimajući u obzir opisane povrede prava osobnosti tužitelja, u vidu povrede prava na dostojanstvo, u svezi neodgovarajućih uvjeta boravka tužitelja u sva tri zatvora, kao i povrede prava osobnosti tužitelja, u vidu povrede prava na dostojanstvo, u svezi neodgovarajućih uvjeta boravka tužitelja, tužitelju iz osnova povrede prava osobnosti (člana 19. ZOO/05), pozivom na odredbu članka 1100. stavka 1. ZOO/05, dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 25.000,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, kao i što je pravilno postupio, kada je za preostali dio odbio tužitelja u njegovom tužbenom zahtjevu, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.

 

16. Ispravno je sud prvog stupnja postupio i kada je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice od 25.000,00 kuna priznao i pripadajuće zatezne kamate od dana tužiteljevog podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, odnosno od dana 2. svibnja 2013. godine do isplate, na način kako je to pobliže opisano dijelom točke I. izreke prvostupanjske presude, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članka 1103. u svezi članka 29. stavak 2. sve ZOO/05.

 

17. Naime, odredbom članka 1103 ZOO/05 propisano je, da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

18. Stoga, žalbenim navodima tužene i tužitelja – kojima isti u biti ponavljaju navode iz prvostupanjskog postupka, dajući subjektivnu interpretaciju izvedenih dokaza u kontekstu sudskih odluka na koje žalitelji ukazuju, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio prvostupanjsku odluku u pobijanim dijelovima i to po žalbi tužene koja prigovara njezinoj utvrđenoj odgovornosti po sudu prvog stupnja za utuženu naknadu štete od strane tužitelja, kao i visini dosuđene štete tužitelju, a po žalbi tužitelja koji prigovara odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, smatrajući da je tužitelju dosuđena visina neimovinske štete prenisko određena – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku odluku u pobijanim dijelovima, pa se tužena i tužitelj, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuju na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je naložio tuženoj da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 kuna, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, odnosno zašto je odbio tužitelja u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 16.510,00 kuna, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom II. izreke prvostupanjske presude a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

19. Tuženoj je, a u odnosu na njezine žalbene prigovore i za navesti, da su za odgovornost tužene za naknadu štete, koju tužitelj potražuje, mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje u tekstu: Ustav), Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06; dalje u tekstu: Konvencija) i ZIKZ-a, kao i Pravilnik o standardima smještaja i prehrani zatvorenika („Narodne novine“, broj 92/02; dalje u tekstu: Pravilnik), kako to ispravno i zaključuje sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

 

20. Prema odredbi članka 23. stavka 1. Ustava, nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi članka 25. stavka 1. Ustava, sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok je odredbom članka 3. Konvencije propisano, da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom postupanju ili kazni.

 

21. Za istaknuti je, da je sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude pravilno uvažio načelna stajališta u svezi s uvjetima u zatvorima koje je utvrdio Europski sud za ljudska prava izražena u predmetu M. protiv Hrvatske (Vv) (broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016), a koja stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. (koja navodi da ocjena o tome predstavlja li određeno postupanje povredu dostojanstva u kontekstu prava osuđenika/zatvorenika/pritvorenika ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja i da sud kod ocjene treba voditi računa kao o objektivnim tako i o subjektivnim kriterijima – fizički i psihički utjecaj određenog postupanja na konkretnu osobu, te o osobnim karakteristikama određene osobe – dob, spol, zdravstveno stanje itd.), broj U-III-18172017 od 19. travnja 2018. i broj U-III-1630/2017 od 30. svibnja 2018. i u kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio relevantne standarde (vezane za prenapučenost zatvora), koji su od značaja za odluku o tome kad postoji povreda članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora.

 

22. S tim u svezi, valja kazati da je na državi, u ovoj pravnoj stvari na tuženoj, teret dokaza da je manjak prostora bio kompenziran na drugi odgovarajući način, a u ovom postupku, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, u razdobljima u kojima je utvrđeno da je tužitelju prilikom izdržavanja kazne zatvora u svim u trima zatvorima povrijeđeno pravo na dostojanstven život, tužena navedene okolnosti nje dokazala.

 

23. Nadalje, i za navesti je, da je izvršavanje kazne zatvora skup mjera i radnji državne vlasti, kojim se očituje skrb za zaštitu ljudskih prava, a u konkretnom slučaju je sud prvog stupnja pravilno zaključio, da su u ovom konkretnom slučaju, tužitelju ista prava povrijeđena, kako neprimjerenim poštivanjem ljudskog dostojanstva, tako i privatnosti osobnog života, osobito prilikom obavljanja fizioloških potreba u sanitarnim čvorovima, koji nisu u cijelosti udaljeni od spavaonice, a u kojim uvjetima se u takvom prostoru zatvorenicima još poslužuje i hrana (Zatvori u Zagrebu i Požegi), tako i nedovoljnom veličinom prostorija, u kojima je tužitelj boravio, na koji način tužitelju nisu osigurani uvjeti boravka u zatvorima spojivi s ljudskim dostojanstvom, kako to ispravno i zaključuje sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

 

24. Utoliko, obzirom na sve kvalifikatorne okolnosti i utvrđene specifičnosti, protivno žalbenim prigovorima tužene, pravilno je sud prvog stupnja, utvrđujući odgovornost tužene za utuženu štetu po tužitelju, primijenio mjerodavne zakonske odredbe, na koje se pozvao, te je postupio u skladu sa navedenim stajalištima Ustavnog suda i stajalištima Europskog suda za ljudska prava.

 

25. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima tužene i tužitelja, visina dosuđene naknade neimovinske štete tužitelju je realna i primjereno odmjerena, a i u skladu je sa sudskom praksom na utvrđenu povredu prava osobnosti kod tužitelja, koja proizlazi zbog neadekvatnog zatvorskog smještaja i nepoštivanja ljudskog dostojanstva kod obavljanja fizioloških potreba.

 

26. Prema tome, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja, pravilnost kojeg utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja stranke svojim žalbama niti ne pobijaju, žalbe stranaka, izjavljene zbog žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava, nisu mogle biti uvažene.

 

27. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 2. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalbe stranaka i u ovom dijelu ukazuju neosnovane.

 

28. Budući da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tužene i tužitelja, valjalo je žalbu tužene i žalbu tužitelja odbiti kao neosnovane i u pobijanim dijelovima potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

 

Split, 9. lipnja 2021.