1

Poslovni broj: Gž-1350/2020-6

 

Poslovni broj: Gž-1350/2020-6

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja N. B., iz O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M.-L. d.o.o., Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva P. i p. d.o.o. iz Z. i tuženika T. d.o.o. u stečaju, Z., OIB …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika M.-L. d.o.o. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/20-18 od 14. srpnja 2020., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2021.

 

presudio i riješio je

 

Odbija se žalba tuženika M.-L. d.o.o. kao neosnovana, dok se žalba tužitelja uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/20-18 od 14. srpnja 2020.:

- potvrđuje u točki I izreke kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu te u točki II kojom je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 4.050,00 kn,

- preinačuje u točki II kojom je odlučeno o troškovima postupka na način da se rješava:

Nalaže se tuženicima da pored dosuđenog troška od 4.050,00 kn naknade tužitelju daljnji trošak u iznosu od 500,00 kn (slovima: petstotina kuna) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3134/13 određena rješenjem od 12. prosinca 2013. godine na nekretninama na 90. suvlasničkom dijelu nekretnine 34/10000, etažno vlasništvo (E-90) koji predstavlja jednosobni stan oznake S 16, u prizemlju objekta dilatacija D1, površine 36,56 m2 sa loggiom površine 1,65 m2, sveukupne površine 38,21 m2 u etažnom elaboratu sve označeno zelenom bojom, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi, površine 2167 m2, izgrađene na zk.č.br. 9046/19 k.o. G. Z., sve upisano u zk.ul. 107476 uključujući i zemljišta i zajedničke dijelove i uređaje zgrade neodvojivo povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom u ovršnom postupku ovrhovoditelja M.-L. d.o.o., Z. protiv ovršenika T. d.o.o. u stečaju, Z.,.

II Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju, trošak parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 kn, u roku od 15 dana."

 

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv rješenja o troškovima sadržanim u presudi podnio je tužitelj 23. srpnja 2020. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači rješenje o troškovima na način da mu dosudi sve zatražene troškove, kao i trošak žalbenog postupka. Tužitelj je istoga dana podnio i prijedlog za dopunu/ispravak presude u kojem je naveo da je sud prvog stupnja propustio navesti da su mu tuženici dužni solidarno naknaditi trošak, a ako sud nađe da nema uvjeta za dopunu/ispravak presude tada predlaže da se taj podnesak podredno razmotri kao žalba zbog pogrešne primjene materijalnog prava te da sud drugog stupnja obveže tuženike da mu solidarno naknade troškove postupka.

 

3. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik M.-L. d.o.o. 15. srpnja 2020. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova postupka. Ovdje treba napomenuti da su tuženici u smislu članka 201. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) jedinstveni suparničari i da se smatraju jednom parničnom strankom jer se spor u odnosu na njih može riješiti samo na jednak način, zbog čega činjenica što tuženik T. d.o.o. nije podnio žalbu protiv presude nije od nikakvog utjecaja u ovom sporu. 

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika M.-L. d.o.o. nije osnovana.

 

6. U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio:

- da je tužitelj rješenjem toga suda broj Ovr-2280/16 (prije Ovr-3134/13) od 6. studenoga 2017. u ovršnom postupku ovrhovoditelja M.-L. d.o.o. protiv ovršenika T. d.o.o. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3134/13 od 12. prosinca 2013. na 90. suvlasničkom dijelu nekretnine 34/10000, etažno vlasništvo (E-90) koji predstavlja jednosobni stan oznake S 16, u prizemlju objekta dilatacija D1, površine 36,56 m2 sa loggiom površine 1,65 m2, sveukupne površine 38,21 m2, u etažnom elaboratu sve označeno zelenom bojom, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi, površine 2167 m2, izgrađene na zk.č.br. 9046/19 k.o. G. Z., sve upisano u zk. ul. 107476 uključujući i zemljišta i zajedničke dijelove i uređaje zgrade,

- da na prethodno navedenim nekretninama postoji zabilježba ovrhe temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-3134/13 (kasnije Ovr-2280/16) od 12. prosinca 2013.,

- da je temeljem Ugovora o stambenom kreditu broj … od 21. studenog 2012. uknjiženo založno pravo na navedenim nekretninama u iznosu od 22.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za korist banke, temeljem prijedloga od 26. studenog 2012.,

- da je 30. studenog 2012. iskorišten stambeni kredit broj … kod banke koji se vodi na ime N. B. u iznosu od 20.000,00 eura na način da je isplaćen na račun primatelja Z.-b. d.o.o., a što proizlazi iz Potvrde o isplaćenom namjenskom stambenom kreditu od 30. studenog 2017.,

- da se tužitelj nikada nije pokušao upisati kao vlasnik nekretnine te da ne raspolaže tabularnom ispravom.

 

6.1. Između stranaka je bilo sporno da li je tuženik M.-L. d.o.o. zatražio zabilježbu ovrhe u dobroj vjeri, odnosno da li je mogao posumnjati u to da predmetna nekretnina ne pripada tuženiku T. d.o.o. obzirom na postojeći upis založnog prava u korist banke radi osiguranja stambenog kredita, koji kredit je podigao tužitelj radi kupnje predmetnog stana, odnosno da li sama okolnost da je na predmetnoj nekretnini bilo uknjiženo založno pravo u korist banke znači da je tuženik M.-L. d.o.o. imao saznanja da je zemljišnoknjižno stanje bilo različito od izvanknjižnog.

 

6.2. Prvostupanjski sud je prihvatio navode tuženika da je založno pravo uknjiženo u korist banke moglo biti upisano u korist neke treće osobe kao založnog dužnika, odnosno u korist tuženika T. d.o.o. kao kupca neke druge nekretnine. No u toj situaciji kada stanje u zemljišnoj knjizi nije bilo potpuno jasno i čisto, ocijenjeno je da je tuženik M.-L. d.o.o. trebao provjeriti temeljem čega je provedena uknjižba založnog prava, što je mogao jednostavno učiniti uvidom u zbirku isprava, dok navedeni tuženik to ne tvrdi niti dokazuje, a da je izvršio navedenu provjeru utvrdio bi da je ono što je upisano glede vlasništva nekretnine različito od stvarnog stanja. Zbog toga je prvostupanjski sud ocijenio da se tuženik M.-L. d.o.o. ne može pozivati na članak 122. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje u tekstu: ZV) jer se ta odredba primjenjuje kada ne postoji nikakav razlog za sumnju u točnost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi. Budući da je uknjižba založnog prava dovoljan razlog za sumnju u navedeno prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik M.-L. d.o.o. u trenutku upisa zabilježbe ovrhe nije bio u dobroj vjeri. S druge strane ocijenjeno je da je tužitelj temeljem dostavljenih ugovora, aneksa ugovora, potvrde o isplaćenom namjenskom stambenom kreditu od 30. studenoga 2017. te naloga od istoga dana dokazao da ima pravo koje sprječava ovrhu, odnosno da ima pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini sukladno članku 167. stavak 1. ZV-a. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

7. U žalbi protiv presude tuženik M.-L. d.o.o. je naveo da je tuženik T. d.o.o. u vrijeme zabilježbe ovrhe, kao i danas, upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, pa kako nesporno tužitelj nije uknjižen kao vlasnik to nije ostvario valjani modus stjecanja prava vlasništva u smislu članka 119. ZV-a, jer upis prava vlasništva u zemljišne knjige ima konstitutivan značaj.

 

8. Tuženik M.-L. d.o.o. je u pravu kada tvrdi da se vlasništvo nekretnine u smislu članka 119. ZV stječe upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi te da takav upis ima konstitutivan značaj. Međutim, iz isprava priloženih u prvostupanjski spis proizlazi da je tužitelj od tuženika T. d.o.o. kupio predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji nekretnine (posebnog dijela nekretnine) od 13. rujna 2012., da su stranke prije sklapanja tog ugovora sklopile Predugovor, da je tuženik T. d.o.o. predao tužitelju nekretninu u posjed 3. listopada 2011. te da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu prema zaključenim Aneksima temeljnog Ugovora. Na taj način tužitelj je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva pa se u konkretnom slučaju pojavljuje kao pretpostavljeni ili predmnjevani vlasnik. Tuženik M.-L. d.o.o. je tijekom prvostupanjskog postupka osporavao činjenicu da tužitelj ima pravo koje sprečava ovrhu, pri čemu je podrazumijevao samo pravo vlasništva koje je upisano u zemljišnoj knjizi, ali ne i pretpostavljeno ili predmnjevano vlasništvo koje također pruža pravo na zaštitu u smislu traženja nedopuštenosti ovrhe. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten, odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Zbog toga sama činjenica da tužitelj nije upisan kao vlasnik nekretnine nije odlučna u ovom postupku, budući da tužitelj ima pravo štititi svoje pravo na predmetu ovrhe i kao pretpostavljeni ili predmnjevani vlasnik.

 

9. Tuženik M.-L. d.o.o. nadalje je naveo u žalbi da je u teretnom listu C naveden samo iznos kredita radi čijeg osiguranja je zasnovano založno pravo te da je takav kredit mogao biti realiziran bilo u korist tuženika T. d.o.o. kao kupca neke druge nekretnine, bilo u korist treće osobe, a na teret tuženika T. d.o.o. kao založnog dužnika, pa činjenica da je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu bilo uknjiženo založno pravo na nekretnini u korist banke ne znači da je tuženik M.-L. d.o.o. imao bilo kakvih saznanja da je zemljišnoknjižno stanje različito od izvanknjižnog, odnosno da je nekretnina prodana. Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da stanje u zemljišnim knjigama nije bilo "čisto" pa da je tuženik M.-L. d.o.o. trebao provjeriti u zbirci isprava temeljem čega je uknjiženo založno pravo jer po mišljenju  toga tuženika zemljišnoknjižno stanje je bilo "čisto" budući da je tuženik T. d.o.o. bio upisan kao vlasnik. U žalbi se poziva i na odredbu članka 122. stavak 3. ZV-a koja propisuje da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje, dok je s druge strane tuženik M.-L. d.o.o. kao ovrhovoditelj postupao s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišne knjige.

 

10. Iz takvih žalbenih navoda tuženika M.-L. d.o.o. proizlazi da je i u žalbenom stadiju postupka sporno je li taj tuženik bio savjestan ili nesavjestan u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu protiv tuženika T. d.o.o., odnosno upisa zabilježbe ovrhe u zemljišne knjige, odnosno je li tuženik M.-L. d.o.o. znao, odnosno je li s obzirom na konkretne okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

 

11. U situaciji kada je prilikom pokretanja ovršnog postupka od strane tuženika M.-L. d.o.o. protiv tuženika T. d.o.o. u zemljišnoj knjizi bilo upisano založno pravo u iznosu od 20.000,00 eura po osnovi stambenog kredita, a takav kredit po prirodi stvari podižu jedino fizičke osobe, ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik M.-L. d.o.o. postupajući s uobičajenom dužnom pažnjom morao posumnjati u pravilnost upisa u zemljišnoj knjizi i dodatno provjeriti temeljem čega je uknjiženo založno pravo na ime stambenog kredita, te da taj tuženik u konkretnoj situaciji nije postupao u dobroj vjeri u smislu članka 122. stavak 2. ZV-a.

 

12. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio toč. I izreke presude kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu te točku II izreke kojom je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 4.050,00 kn.

 

13. Tužitelj je osnovano naveo u žalbi da mu je prvostupanjski sud trebao priznati zatraženi trošak ročišta za objavu presude. Naime, tužiteljev punomoćnik odvjetnik pristupio je na ročište za objavu presude, a ne može se govoriti o tome da pristup na neko ročište nije bio potreban za vođenje spora u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, tim više što od ročišta za objavu presude teče rok za izjavljivanje žalbe. Slijedom navedenoga ovaj sud je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a preinačio odluku o trošku (toč. II izreke) na način da je tužitelju pored dosuđenog troška od 4.050,00 kn dosudio i daljnji trošak u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Koprivnica, 9. lipnja 2021.