Broj: Rev 2175/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sessa člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz L., kojega zastupa punomoćnica I. Z., odvjetnica u L., protiv tuženika A. d.d. Z., P. P., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V. J. i D. I., odvjetnici u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-339/10-3 od 2. svibnja 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-41/08-115 od 4. kolovoza 2009., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja N. J., kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-41/08-115 od 4. kolovoza 2009., naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 267.250,00 kn (točka I. izreke), materijalnu štetu od 17.407,80 kn (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu od 555.104,20 kn odbijen tužbeni zahtjev (točka III. izreke) te je nakon prebijanja parničnih troškova naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi iznos troškova od 3.573,66 kn (točka IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-339/10-3 od 2. svibnja 2011., o žalbama obiju stranaka odlučeno je:

„I. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Labinu posl. br. P-41/08-115 od 4. kolovoza 2009. godine tako da preinačena u cijelosti glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade nematerijalne štete 51.750,00 kuna, a na ime materijalne štete 15.473,60 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5%-tnih poena, a koje teku od 04. kolovoza 2009. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

II. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbe od 6.998,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije udovoljeno tužbenom zahtjevu, reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu i tuženika obveže na podmirenje troškova.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Obrazloženje uvodnog pozivanja na revizijski razlog bitnih povreda postupka proizlazi samo iz navoda kojima tužitelj prigovara načinu na koji su sudovi utvrdili suodgovornost, odnosno njegov doprinos za nastalu štetu, na temelju činjeničnog zaključka da nije bio vezan u trenutku nesreće. Tužitelj, naime, osporava ovaj zaključak sudova zbog toga što je ta činjenica (da nije bio vezan) utvrđena na temelju vještačenja po vještaku patologu, a ne na temelju iskaza svjedoka koji su kazivali suprotno, te zbog toga što sudovi nisu obrazložili (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) zbog čega nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka.

U odnosu na navode revizije koji se odnose na ocjenu i izbor dokaza potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

Iz prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju sporne činjenice (je li tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom) proveo sve predložene dokaze te da ih je u svojoj odluci jasno obrazložio (naveo sadržaj iskaza pojedinih svjedoka, te nalaza sudskih vještaka). Poglavito je jasno obrazloženje razloga zbog kojeg je sud ovu činjenicu utvrdio na temelju izvješća sudskog vještaka patologa (koji je u nalazu detaljno i stručno opisao nastanak povreda kod tužitelja, te jasno razdijelio do kojih povreda ne bi došlo da je tužitelj bio vezan) i vještaka prometne struke (koji je opisao dinamiku nastanka prometne nezgode), a ne saslušanih svjedoka.

To što sud nekim dokazima daje veću dokaznu snagu nego drugima, stvar je uvjerenja suda koji je posredno ili neposredno izvodio dokaze, jer taj sud (kako je to već navedeno) na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud valjanim razlozima obrazložio ocjenu provedenih dokaza, kao i svoje uvjerenje o (ne)postojanju određene činjenice (vezanost sigurnosnim pojasom) - što je drugostupanjski sud u svemu prihvatio, te s obzirom na to da u takvom obrazloženju ovaj sud ne nalazi bilo kakvih suprotnosti s dokazima i zapisnicima o provedenim dokazima iz predmetnog spisa, to ni iz gornjih tužiteljevih prigovora ne proizlazi postojanje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne (za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti) i materijalne štete koju tužitelj trpi zbog povreda zadobivenih ..., u prometnoj nezgodi koju je skrivio S. B., osiguranik tuženika.

Tužitelj je zahtijevao naknadu nematerijalne štete u iznosu od 626.000,00 kn, te materijalnu štetu u iznosu od 29.762,00 kn.

Prvostupanjski sud je tužitelju na ime naknade nematerijalne štete utvrdio iznos od 320.000,00 kn, pa mu je - s obzirom na omjer podijeljene odgovornosti koji je prvostupanjski sud ocijenio sa 10%, te s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik tužitelju isplatio iznos od 124.250,00 kn - na ime naknade nematerijalne štete dosudio iznos od 267.250,00 kn, a na ime materijalne štete iznos od 17.407,80 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostupanjski sud je u svemu prihvatio kao pravilno i potpuno činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, kako u odnosu na povrede koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju u vezi njegovim doprinosom nastaloj šteti, tako i u odnosu na posljedice ozljeda koje je zadobio u odnosu na utvrđivanje pojedinih osnova za naknadu nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti).

Međutim, drugostupanjski sud utvrđuje da je doprinos tužitelja visini nastale štete 20%, kao posljedicu utvrđene činjenice da je tužitelj neke ozljede zadobio samo zbog toga što nije bio vezan sigurnosnim pojasom.

U ovoj revizijskoj fazi i dalje su sporni doprinos tužitelja nastaloj šteti, stupanj smanjenja životnih aktivnosti te visina dosuđenih pravičnih naknada za pojedine osnove neimovinske štete.

Zaključak o doprinosu tužitelja visini nastale štete sudovi su obrazložili uvjerljivim razlozima utemeljenim na nalazima sudskih vještaka (patologa) koji jasno razdjeljuju koje od zadobivenih povreda su isključivo posljedica činjenice da nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a koje od povreda bi prilikom sudara zadobio i da je bio vezan.

Polazeći, dakle, od utvrđene činjenice da tužitelj nije bio vezan u vrijeme predmetne prometne nesreće (što su sudovi utvrdili na temelju nalaza vještaka prometne struke i vještaka patologa), te da je zbog toga zadobio povrede koje ne bi zadobio da je bio vezan (...), jer bi pojas spriječio ... s unutarnjim dijelovima vozila, drugostupanjski sud je pravilno utvrdio doprinos tužitelja visini nastale mu štete.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, neovisno o tome što je osiguranik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, činjenica da oštećenik u prometnoj nezgodi nije bio vezan pojasom utječe na njegovu suodgovornost ako je ta činjenica u uzročnoj vezi s nastalom štetom (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1437/85 od 21. siječnja 1988., te u tom smislu i presude Rev-13/06 od 4. svibnja 2006, Rev-416/12 od 22. rujna 2006. i druge).

Stoga, uzimajući u obzir ukupnost zadobivenih povreda i njihovih posljedica s jedne strane te činjenicu da je tužitelj sam pridonio nastanku dijela tih povreda jer nije bio vezan, s druge strane, i nespornu činjenicu da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za prometnu nezgodu, prema ocjeni ovoga suda pravilno je primijenjena odredba čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koja se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) utvrđenjem doprinosa tužitelja visini nastale štete od 20%.

Nadalje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je smanjenje životne aktivnosti tužitelja od ... Pravilnost ovog utvrđenja revizijskim navodima nije dovedena u pitanje. Naime, u ovoj parničnoj stvari provedeno je nekoliko vještačenja na okolnost utvrđivanja posljedica zadobivenih povreda, pri čemu su pojedini vještaci utvrdili smanjenje životne okolnosti u odnosu na područje koje su vještačili, pa je s neurološke strane utvrđeno smanjenje životne okolnosti od ..., s psihijatrijske strane ... te ortopedske ... Sud nikada nije vezan utvrđenjem sudskih vještaka o stupnju smanjenja životne aktivnosti, jer je dužan vodeći o svim relevantnim okolnostima slučaja, ocijeniti to utvrđenje (sudskog vještaka) i na temelju svih okolnosti slučaja donijeti ocjenu o stupnju umanjenja. Prvostupanjski sud je utvrdio (a drugostupanjski sud prihvatio) smanjenje životnih aktivnosti u visini od ..., pri čemu su sudovi obuhvatili (sukladno nalazima sudskih vještaka) sve posljedice zadobivenih povreda koje su trajnijeg karaktera te sva ograničenja, odnosno povećane napore ili posebne uvjete u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao, imajući pritom na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.

Ispitujući revizijske navode tužitelja kojima osporava pravilnost drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o pravičnoj novčanoj naknadi u potrebnoj mjeri individualizirao dosuđene naknade po pojedinoj osnovi, uzimajući u obzir sve važne okolnosti predmetnog slučaja, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO.

Odredbom (čl. 200. ZOO) propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode, prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, vodeći pritom računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Donoseći odluku o visini naknade nematerijalne štete drugostupanjski sud je, na temelju činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na posljedice koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši da je utvrđenjem pojedinih vidova štete (naknadu za pretrpljene fizičke bolove i za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti) u previsokim iznosima došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je umjesto ukupno utvrđenog iznosa pravične naknade po prvostupanjskom sudu u iznosu od 320.000,00 kn, utvrdio iznos od ukupno 220.000,00 kn

Tako je prvostupanjski sud tužitelju za pretrpljene fizičke bolove utvrdio pravičnu naknadu od 70.000.00 kn, dok je drugostupanjski sud primjenom kriterija iz čl. 200. ZOO te Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete donijete na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 29. studenog 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji), uzevši u obzir trajanje i intenzitet fizičkih bolova koje je tužitelj trpio (...), kao i ostale okolnosti (neugodnosti vezane uz liječenje i sl.), pravilno tužitelju utvrdio pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 25.000,00 kn.

Pravilno su sudovi utvrdili tužitelju naknadu zbog naruženja u iznosu od 25.000,00 kn jer su pritom vodili računa o tome da se radi o mlađoj osobi i da će naruženje (u vidu ...) biti i ubuduće vidljivo u mnogim situacijama. Pravilno su sudovi za pretrpljeni strah utvrdili naknada u iznosu od 20.000,00 kn, s obzirom na to da je tužitelj u trenutku prometne nezgode trpio „smrtni strah“, da je tijek njegova liječenja bio neizvjestan i da se posljedice pretrpljenog straha i dalje očituju u poremećaju psihičke ravnoteže. Pravilno je utvrđena i pravična naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 150.000,00 kn, s obzirom na utvrđeni stupanj umanjenja od ..., te sve druge (gore navedene) okolnosti.

U ovom konkretnom slučaju su sudovi (a posebno drugostupanjski sud u dijelu u kojem je u pogledu visine preinačena prvostupanjska odluka) uzeli u obzir karakter povreda, dob tužitelja i posljedice koje su ostale kod tužitelja, dakle sve kriterije propisane odredbom čl. 200. ZOO u vezi s Orijentacijskim kriterijima, pa je stoga odbijanjem  tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog drugostupanjskom presudom materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 28. rujna 2016.