- 1 -              Revd 2303/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2303/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. pok. A. (OIB: …) iz S. D., (ili na adresi T.,), zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku u O. društvu „R. i p.“ d.o.o. iz Š., protiv I. tuženika J. C. sina A. iz K. N., II. tuženika A. C. sina J. iz K. N., i III. tuženika T. P. pok. V. iz S. D., (OIB: …), svi zastupani po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & p. d.o.o. iz S., radi stjecanja bez osnove i naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-147/2020-2 od 2. travnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u odluci o parničnom trošku) preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru posl. br. P-6039/2015-44 od 31. listopada 2019., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Tužitelju se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-147/2020-2 od 2. travnja 2020. u odnosu na u njegovom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačeno pitanje:

 

„Ima li sud ovlasti otkloniti primjenu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a i suđenje primjenom odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012. i 152/2014.), a na temelju shvaćanja da je riječ o zahtjevu za naknadu štete, visinu koje tužitelj nije dokazao – kada je tužitelj kao osnovu svoga tužbenog zahtjeva naznači „radi isplate“ – bez navođenja da se ova odnosi na isplatu svih „koristi koje je posjednik imao za vrijeme svojega posjedovanja“, ali naveo da su tuženici koristili utuženom razdoblju njegovu nekretninu bez valjane pravne osnove - a bez da su za to plaćali ikakvu naknadu, te pozivom na te činjenice traži obvezivanje tuženika isplatiti mu određene iznose za razdoblje takvog neosnovanog korištenja nekretnine u visini iznosa za koje smatra da bi ostvarivao da mu je bio omogućen vlasničkopravni posjed, u vidu zakupnine koja se u istome razdoblju za isti prostor mogla postići.“

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana dok je žalba tuženika djelomično prihvaćena kao osnovana a djelomično odbijena kao neosnovana tako da je prvostupanjska presuda:

 

- potvrđena „u žalbom tužitelja pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (toč. I izreke)“, konkretno u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika solidarno isplatiti tužitelju 270.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi iznos od „22.500,00 kn od 01. travnja 2008. do isplate“),

 

- preinačena u odluci o parničnom trošku (iz točke II. izreke) tako da je tužitelju naloženo da tuženicima na ime troška parničnog postupka isplati 75.000,00 kn.

 

2. Tužitelj je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

3. Tuženici su odgovorili na prijedlog za dopuštenje revizije i predložili da se ovaj odbaci kao nedopušten.

 

4. Prijedlog je osnovan.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 2. travnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o sporu ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavio pitanja:

 

„Je li u situaciji u kojoj tužitelj u tužbi samo djelomično precizira pravnu osnov svog tužbenog zahtjeva (navodi samo radi isplate, a zbog nemogućnosti korištenja svoje nekretnine koju tuženici drže bez valjane pravne osnove) sud vezan isključivo tako postavljenom pravnom osnovom,  iz tužbe?“

 

„Jesu li u konkretnom slučaju, a to je situacija kad tuženici upotrebljavaju nekretninu tužitelja bez njegove suglasnosti i bez naknade, nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da se ne radi o stjecaju bez osnove iz članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima već su na utvrđeno činjenično stanje primijenili pravila o naknadi štete zbog izmakle koristi?“

 

„Je li neosnovano bogaćenje, kako to sud prvog stupnja navodi u svojoj odluci, odlučno za pravilnu primjenu instituta stjecanja bez osnove?“

 

8. Postavljeno pitanje valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

9. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se u primjeni tog pitanja (ipak) i sada može očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

10. U prilog očekivanja naznačenog u prethodnoj točki 10. ukazuje:

 

10.1. jasno izraženo shvaćanje revizijskog suda u nizu svojih odluka (primjerice posl. br.: Rev 1513/2001-2 od 12. veljače 2004., Rev 1513/2001 od 12. veljače 2004., Revt 428/2015 od 11. srpnja 2017., Rev-x 1134/2013-2 od 3. ožujka 2015.), a koje se može sažeti na slijedeće: „Napomenuti je da bez obzira što tužitelj nije naveo odgovarajuću pravnu osnovu svoga zahtjeva, već se pozivao na naknadu štete, sud nije vezan za pravnu osnovu koju je naveo tužitelj, odnosno sud postupa po tužbi i kad pravna osnova nije navedena (čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03.).“, što valja promatrati i sa činjenicom da je u predmetu provedeno i vještačenje te je po vještaku dano mišljenje (za koje je prvostupanjski sud naveo da ga "prihvaća kao utemeljenog") o iznosu zakupnine po kojoj se prijeporna nekretnina u utuženom razdoblju mogla dati u zakup,

 

10.2. sve u svezi sa navodom drugostupanjskog suda iz osporene odluke (u ocijeni stvarnog sadržaja i smisla zahtjeva tužitelja): „U tužbi dostavljenoj sudu 5. svibnja 2009.u ovom parničnom postupku tužitelj navodi da je vlasnik zidane kamene kuće - palače C. C. u T. koju bez valjanog pravnog osnova drže u posjedu A. C. i T. P. i koriste ju za ugostiteljsku djelatnost Cafe bara P. po odobrenju J. C. te ju odbijaju predati tužitelju u posjed. Tvrdi da je imao namjeru svoju nekretninu dati u zakup od 1. travnja 2008. uz zakupninu od 22.500,00 kn mjesečno a zbog čega je podnio vlasničku tužbu protiv J. C. za povrat posjeda. Traži da mu tužitelji solidarno isplate iznos od ukupno 270.000,00 kn za razdoblje od 1. travnja 2008. do podnošenja tužbe“,

 

te u nastavku: „Sud u parničnom postupku može odlučivati samo o postojanju činjenica navedenih u tužbi i u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva pa je u ovom parničnom postupku neodlučan žalbeni prigovor da su tuženici držeći nekretninu u posjedu kao nesavjesni posjednici nakon opoziva ovlaštenja stekli nepripadnu imovinsku korist (stjecanje bez osnova) a da je sud to propustio cijeniti. Naime, i u predmetnoj žalbi tužitelj kao i u postupku ističe da je posebno podnio tužbu koja je bila zaprimljena pod brojem P-478/2011 u istom sudu, kojom je na temelju činjenice da su tuženici bespravno koristili njegovu nekretninu za obavljanje ugostiteljske djelatnosti za što nisu plaćali najamninu, tražio isplatu nepripadne imovinske koristi koju su ostvarili. Ne postoji identitet spora u ta dva predmeta.“,

 

10.3. s time da je, upravo suprotno tome, prvostupanjski sud u svojoj odluci konstatirao (što, ako je istinito, stvara pravnu nesigurnost a tužitelju posljedice): „Pred ovim sudom vođen je parnični postupak posl. broj Pn-785/15 koji je ranije vođen pod brojem P-478/11, rješenjem od 1. veljače 2018. odbačena je tužba istog tužitelja protiv istih tuženika radi litispendencije, kao nedopuštena, budući da je sud prihvatio navode tuženika pod 1, 2 i 3 kako je u konkretnom slučaju ostvaren subjektivni i objektivni identitet spora te da se u obje parnice tužbeni zahtjev zasniva na istoj činjeničnoj osnovi i da se radi o istoj nekretnini ..(...).., pa je nedvojbeno da se radi o istim nekretninama koje su predmet obje parnice koje se vode po tužbi istog tužitelja radi isplate s osnova stjecanja bez osnove, s tim da je tužitelj u ovom predmetu tražio ukupnu isplatu u iznosu od 1.346.040,00 kn, a u predmetu P-6039/15 zatražena je ukupna isplata iznosa od 270.000,00 kn, a iz činjeničnog opisa tužbe može se zaključiti da se vremenski period za koji je zatražena isplata međusobno preklapaju u oba predmeta, pa sud i u tom dijelu prihvaća navode tuženika kao utemeljene.

 

Utvrđeno je da iste stranke sudjeluju u obje parnice, u istim stranačkim ulogama te je u objema parnicama istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu s osnova stjecanja bez osnova i naknade štete. Stoga sud smatra da je ostvaren subjektivni i objektivni identitet spora, tužbom podnesenom u predmetu Pn-785/15 dana 7. rujna 2011. tužitelj je postavio identičan tužbeni zahtjev na isplatu s osnova stjecanja bez osnove kao i u ovoj parnici posl. broj P-6039/2015, s tim da su tuženici J. C. i T. P. osobno i kao vlasnik tuženika pod 3. pojavljuje kao tuženici u ovom postupku, dok su tuženici u postupku P-6039/15 također J. C., i T. P., te je kao tuženik označen i A. C. koji je sin tuženika J. C. Međutim, dakle, tužitelj ovom predmetnom tužbom ponovno tuži J. C. i T. P. za izgubljenu zakupninu za objekt u vlasništvu tužitelja zvan palača C. C., pa je nedvojbeno da se utužena izgubljena najamnina u oba predmeta odnosi na istu nekretninu koja se nalazi u T., …, Palaču C. C..“

 

11. Stoga je pravilno za zaključiti:

 

11.1. da u odnosu na u prijedlogu postavljeno pitanje postoje pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za ujednačavanje primjene prava i preispitivanje sudske prakse po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (u ostvarenju svrhe: „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

11.2. da su (time) u odnosu na to pitanje nastali uvjeti za dopuštenje revizije: sve kako bi se povodom revizije mogla osporena presuda preispitati,

 

te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 387. st. 4. i 6. ZPP-a).

 

Zagreb, 8. lipnja 2021.