Poslovni broj: 1 P-97/2019-31

1

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz Čakovca, I.. M.. .., OIB: .., zastupan po punomoćniku J. P.,odvjetniku iz Č. protiv tuženika R.. A.. d.d. Z.., M. cesta.., OIB:.., zastupan po punomoćniku J.. G.. iz OD G. & G.,odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 28.travnja 2021., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i za tuženika odvjetnički vježbenik iz OD G. & G., dana 8.lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

              I. Nalaže se tuženiku R. A.d.d., Z., M. cesta .., OIB: .., isplatiti tužitelju D. T., iz Č., I. M. ,,, OIB: .., iznos od 73.544,60 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na:

 

-          iznos 88,41 kuna od 30. studeni 2007. do isplate,

-          iznos 73,00 kuna od 31. prosinac 2007. do isplate,

-          iznos 108,14 kuna od 31. siječanj 2008. do isplate,

-          iznos 127,45 kuna od 29. veljača 2008. do isplate,

-          iznos 160,55 kuna od 31. ožujak 2008. do isplate,

-          iznos 71,50 kuna od 30. travanj 2008. do isplate,

-          iznos 156,97 kuna od 31. svibanj 2008. do isplate,

-          iznos 142,10 kuna od 30. lipanj 2008. do isplate,

-          iznos 106,05 kuna od 31. srpanj 2008. do isplate,

-          iznos 238,34 kuna od 30. rujan 2008. do isplate,

-          iznos 291,08 kuna od 31. listopad 2008. do isplate,

-          iznos 506,80 kuna od 31. prosinac 2008. do isplate,

-          iznos 341,67 kuna od 31. siječanj 2009. do isplate,

-          iznos 351,25 kuna od 28. veljača 2009. do isplate,

-          iznos 415,81 kuna od 31. ožujak 2009. do isplate,

-          iznos 629,95 kuna od 31. srpanj 2009. do isplate,

-          iznos 194,84 kuna od 30. studeni 2009. do isplate,

-          iznos 340,11 kuna od 31. prosinac 2009. do isplate,

-          iznos 411,02 kuna od 31. siječanj 2010. do isplate,

-          iznos 465,58 kuna od 28. veljača 2010. do isplate,

-          iznos 424,20 kuna od 31. ožujak 2010. do isplate,

-          iznos 511,99 kuna od 30. travanj 2010. do isplate,

-          iznos 466,12 kuna od 31. svibanj 2010. do isplate,

-          iznos 521,28 kuna od 30. lipanj 2010. do isplate,

-          iznos 620,24 kuna od 31. srpanj 2010. do isplate,

-          iznos 649,35 kuna od 31. kolovoz 2010. do isplate,

-          iznos 690,09 kuna od 30. rujan 2010. do isplate,

-          iznos 687,95 kuna od 31. listopad 2010. do isplate,

-          iznos 632,55 kuna od 30. studeni 2010. do isplate,

-          iznos 738,37 kuna od 31. prosinac 2010. do isplate,

-          iznos 1.034,79 kuna od 31. siječanj 2011. do isplate,

-          iznos 670,53 kuna od 28. veljača 2011. do isplate,

-          iznos 795,94 kuna od 31. ožujak 2011. do isplate,

-          iznos 778,43 kuna od 30. travanj 2011. do isplate,

-          iznos 794,77 kuna od 31. svibanj 2011. do isplate,

-          iznos 964,55 kuna od 30. lipanj 2011. do isplate,

-          iznos 1.016,00 kuna od 31. srpanj 2011. do isplate,

-          iznos 1.104,20 kuna od 31. kolovoz 2011. do isplate,

-          iznos 1.062,27 kuna od 30. rujan 2011. do isplate,

-          iznos 955,86 kuna od 31. listopad 2011. do isplate,

-          iznos 1.338,37 kuna od 30. studeni 2011. do isplate,

-          iznos 480,12 kuna od 31. prosinac 2011. do isplate,

-          iznos 881,35 kuna od 31. siječanj 2012. do isplate,

-          iznos 958,18 kuna od 29. veljača 2012. do isplate,

-          iznos 958,28 kuna od 31. ožujak 2012. do isplate,

-          iznos 970,40 kuna od 30. travanj 2012. do isplate,

-          iznos 925,70 kuna od 31. svibanj 2012. do isplate,

-          iznos 979,54 kuna od 30. lipanj 2012. do isplate,

-          iznos 936,62 kuna od 31. srpanj 2012. do isplate,

-          iznos 955,54 kuna od 31. kolovoz 2012. do isplate,

-          iznos 935,26 kuna od 30. rujan 2012. do isplate,

-          iznos 907,34 kuna od 31. listopad 2012. do isplate,

-          iznos 939,19 kuna od 30. studeni 2012. do isplate,

-          iznos 954,00 kuna od 31. prosinac 2012. do isplate,

-          iznos 941,88 kuna od 31. siječanj 2013. do isplate,

-          iznos 884,04 kuna od 28. veljača 2013. do isplate,

-          iznos 936,70 kuna od 31. ožujak 2013. do isplate,

-          iznos 948,83 kuna od 30. travanj 2013. do isplate,

-          iznos 938,21 kuna od 31. svibanj 2013. do isplate,

-          iznos 831,97 kuna od 30. lipanj 2013. do isplate,

-          iznos 852,86 kuna od 31. srpanj 2013. do isplate,

-          iznos 863,52 kuna od 31. kolovoz 2013. do isplate,

-          iznos 894,38 kuna od 30. rujan 2013. do isplate,

-          iznos 928,88 kuna od 31. listopad 2013. do isplate,

-          iznos 907,38 kuna od 30. studeni 2013. do isplate,

-          iznos 931,48 kuna od 31. prosinac 2013. do isplate,

-          iznos 934,81 kuna od 31. siječanj 2014. do isplate,

-          iznos 965,36 kuna od 28. veljača 2014. do isplate,

-          iznos 962,92 kuna od 31. ožujak 2014. do isplate,

-          iznos 26.361,39 kuna od 15. travanj 2014. do isplate, sve u roku 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.402,00 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dana presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 30.kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj .. s tuženikom. Radilo se o nenamjenskom kreditu u iznosu glavnice od 35.750,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 84 mjeseca. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku ugovaranja ista je iznosila 5,49 % godišnje.    

 

              2. Čl. 2. predmetnog Ugovora je propisano da je kamatna stopa promjenjiva, a čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća ( valutna klauzula). Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno ugovoru.

 

3. Nadalje se tužitelj poziva na jednostranost promjene kamatne stope od strane tuženika koja se mijenjala sa početnih 5,49% na 6,45% od dana 1.11.2007.g.; te je na 6,75 % od 1.5.2008.g., na 7,75 % od 1.3.2009., na 7,50 % od 1.7.2011., te na 6,75 % od dana 1.10.2011.g. , odredbe vezane za ugovorenu valutnu klauzulu, te smatra da su iste ništetne, pozivajući se na presude donijete u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima prema kojoj se smatra čl. 3. st. 2. da odredba nije individualno ugovorena ukoliko ju je unaprijed formulirao trgovac i kako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora te također smatra da se tužitelj kao potrošač nalazio u slabijem položaju u odnosu na tuženika i u pogledu njegove pregovaračke snage, također i u pogledu obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je unaprijed sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na isti, poziva se na presudu C-484/08, presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, odluku VSRH Revt-249/14 od 9.4.2015., odluku ustavnog suda U-III-2521/215 i dr., odluku VSRH Revt. 575/16, presudu Visokog trgovačkog suda  broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., te u odnosu na zastaru presudu Rev-2245/17 od 20.03.2018.

 

              4. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. i 7.) i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2) ništetne, te traži da mu tuženik vrati ono što je naplatio i primio od njega kao preplaćeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. 

 

              5. Tužitelj je korigirao tužbeni zahtjev podneskom od 1.2.2021.

 

              6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, smatra kako je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Prigovara osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare te se poziva na presudu VSRH Revx-183/11, te OGS u Zagrebu P-1575/16 od 25.5.2018.g. te predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tuženika.  Ne osporava da je sa tužiteljem sklopljen ugovor o kreditu te da je u istome ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Smatra da je u konkretnome promjenjiva kamatna stopa bila dopuštena te se poziva na presudu VTS RH Pž.- 2462/03, poziva se na čl. 26. ZOO, te navodi da kamatna stopa nikada nije bila veća od zakonske zatezne kamate. Smatra da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu ovdje primijeniti te da treba provesti dokazivanje te se poziva i na presudu ŽS Pula 311/18 od 3.9.2018.g. Navodi da je odluke o promjeni kamatne stope donosio sukladno uvjetima na tržištu, da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna uočljiva i lako razumljiva, poziva se na dio obrazloženja presude VSRH Revt. 575/16 od 3.10.2017.g. Prigovara visini tužbenog zahtjeva.

 

              7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spis i to Ugovor o kreditu broj: .. (list 18-22 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 23-30 spisa), obavijest tuženika o promjeni kamatne stope (list 31-34 spisa),nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i vrijednosne papire M.M. (list 37-43 spisa), otplatni plan ( list 44-47 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, broj: Gž Ovr-393/18 (list 48-49 spisa), odgovor tuženika na tužbu ( list 53-65 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 66-78 spisa), zahtjev za kredit (list 79-80 spisa), potvrdu poslodavca tužitelja (list 81 spisa), promotivne uvjete tužitelja (list 82 i 83 spisa), opće uvjete tužitelja, informacije za klijenta, Pravilnik o obračunu kamata i naknada (list 84-143 spisa), ovosudno rješenje od 24.srpnja 2019. (list 146-147 spisa), žalbu tuženika s prilozima (list 148-152 spisa), odgovor na žalbu s prilozima (list 154-167 spisa), rješenje Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2656/19 (list 170-172 spisa), podnesak tužitelja od 28.11.2020. (list 170-185 spisa), podnesak tuženika od 18.12.2020. ( list 188-194 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag.oec. (list 197-208 spisa), sređen tužbeni zahtjev od 1.2.2021. (list 218-220 spisa), podnesak tuženika od 5.2.2021. (list 221-222 spisa), podnesak tužitelja od 16.3.2021. (list 223-224 spisa), podnesak tuženika od 31.3.2021. (list 225-228 spisa), podnesak tužitelja od 19.4.2021. (list 229-244 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

 

              8. Tužitelj je izjavio da je sporni kredit uzeo zbog kupnje osobnog automobila i kredit je koristio kao fizička osoba. Prilikom sklapanja ugovora nije bio upozoren na rizike valute CHF, te mu nije bilo objašnjeno niti je bio upozoren da će se mijenjati kamatna stopa. On je pročitao ugovor, a na isti kredit se odlučio s obzirom da su krediti u francima bili reklamirani i putem televizije kao sigurni, povoljni i standardni krediti. Javni bilježnik mu nije objasnio rizike, niti promjene kamatne stope, već je pročitao ugovor. Odgovorio je da zna što znači termin valutna klauzula, a da promjenjiva kamatna stopa znači da ista nije fiksna, već se mijenja jednostranom odlukom banke. Prilikom sklapanja kredita nije mu bilo ponuđeno više vrsta kredita, s obzirom na valutne klauzule. On je dugogodišnji klijent R.., pa je otišao u istu s namjerom uzimanja kredita zbog kupnje auta, te mu je isključivo bio ponuđen kredit u francima. On nije mogao ništa mijenjati u ugovoru, radi se o tipskom ugovoru, dakle ukoliko je htio kredit mogao je samo potpisati ugovor. Anuitete je plaćao on osobno i to velikim dijelom putem trajnog naloga. Na upit da li se raspitivao o drugim kreditima ponovio je da je kao klijent R.. bio kod svoje osobne bankarice koja mu je ponudila kredit u francima, kao siguran i stabilan, a čini mu se da u to vrijeme nisu niti postojali krediti u kunama.

 

           9. Prijedlog tuženika za prekidom postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RH po reviziji tuženika je bespredmetan budući da se radi o pravomoćno okončanom predmetu ( presuda Vrhovnog suda RH, Rev.2221/18 od 1.3.2019.)

 

              10. Općinski sud u Čakovcu je Rješenjem od 24.7.2019. pod brojem P-97/2019-6 usvojio prigovor mjesne nenadležnosti, a koje Rješenje je preinačeno Rješenjem Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-2656/19-2 od 14.svibnja 2020., te je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika u mjesnoj nadležnosti.

 

              11. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

              12. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tuženik je specificirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 1.2.2021. na način kako sada glasi u izreci. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se protivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da se radi o preinaci tužbe jer je tužitelj povećao tužbeni zahtjev. Rješenjem od 27.svibnja 2021. ovaj sud je odlučio da se dozvoljava preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 1.2.2021.

 

              13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

              14. U čl.2.st.1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u čl.219. ZPP-a određeno je da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U čl.221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

              15. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj .. od 30.kolovoza 2007., a kojim ugovorom je banka – tuženik odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 35.750,91 CHF u svrhu kupnje osobnog vozila na rok od 84 mjeseci uz kamatnu stopu od 5,49 % godišnje promjenjivu u skladu s odlukom banke, time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima kao što je to navedeno u točci 7. Ugovora. Nije sporno da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku sukladno Ugovoru.

 

              16. Prema odredbi čl.502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je to u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl.502.c. ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda RH. 

 

              17. Prema odredbi članka  81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije

imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

              19. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

              20. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj  35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

              21. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

 

              22. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.siječnja 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama  tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

              23. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

 

              24. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

              25. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena gore označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt-249/2014.

 

           26. Nadalje, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015.g. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na dio obrazloženja presude VSRH Revt. 575/16 od 3.10.2017.g.  gdje postavlja pitanje da li su financijske institucije mogle ili morale znati kako će se u budućem periodu kretati tečaj švicarskog franka ukoliko je ugovorena valutna klauzula, time više što je nakon te odluke donijeta nova broj Rev. 6632/17 od 14.6.2018.g. koja je upravo i relevantna u konkretnom slučaju

 

             27. Naime, tužitelj se također poziva i na presudu VTSRH broj Pž-6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.g.

 

              28. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. 

 

              29. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na presudu VTS RH Pž. 2462/03 kao i na interpretaciju članka 26. ZOO/05 koji govori o stopi ugovorne kamate budući da je način ugovaranja kamatne stope bio protivan interesima potrošača a što je i utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

              30. Provedenim dokazom saslušanja tužitelja utvrđeno je da tužitelj od strane službene osobe tužitelja prilikom uzimanja kredita nije upozoren na rizike valutne klauzule i način promjene kamatne stope vezano uz CHF. Tužitelj s tuženikom nije pregovarao o pojedinačnim ugovornim obvezama već mu je tuženik dao ugovor u obliku unaprijed pripremljenog formulara. Službenica koja je radila u Č. u banci u kojoj je uziman kredit ponudila je tužitelju kredit u CHF. Tužitelj se odlučio na kredit kod tuženika s obzirom da je dugogodišnji klijent tuženika, a osobna bankarica s kojom je razgovarao o kreditu predstavila mu je ugovor u CHF kao siguran i stabilan.

 

          31. Pri tome nije od značaja činjenica da li je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika kada tužitelj ističe da bilježnik nije pojašnjavao nikakove detalje ugovorne obveze te se zaključuje da je tužitelj imao povjerenja u banku te nije morao očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo. 

 

              32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

              33. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl.1.,2. i 17. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

 

              34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. 

 

              35. S obzirom na sadržaj točke 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

              36. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici  od 30. siječnja 2020. koji  glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

              37. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke budući da je u tijeku ovog postupka ustanovljena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu na identičan način kao i u kolektivnom sporu, a što još nije nastupilo. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na VSRH Revx183/11, te OGS u Zagrebu P. 1575/16 od 25.5.2018.g. budući da se primjenjuje gore označena sudska praksa koja je aktualna.

 

              38. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještaku N. J., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo iz C. p. a. d.o.o. Č.. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 73.544,60 kn.

 

              39. Promjena kamatne stope vršena je u 5 navrata, od početnih 5,49%, na 6,45% od 1.11.2007.g., zatim na 6,75 % od 1.5.2008., zatim na 7,75 % od 1.3.2009., te na 7,50 % od 1.7.2011., te konačno na 6,75 % od 1.10.2011.

             

              40. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su u  čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

 

              41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Pogrešno je tumačenje tuženika da promjenjiva kamatna stopa nije nedopuštena budući da ju tuženik mijenja sukladno tržišnim kriterijima, a obzirom da je ista nedopuštena jer je ništetna a što je utvrđeno i u kolektivnom sporu a za koju odluku je ovaj sud vezan a kao što je već bilo pojašnjeno.

 

              42. U presudi Francisc Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na

punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. 

 

              43. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,49% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore označenim odlukama donjetim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju. 

 

              44. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              45. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala  šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a. (tako i ŽS Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020.g., ŽS Dubrovnik Gž-807/20 od 17.2.2021.g., ŽS Bjelovar Gž-1416/2020 od 28.1.2021.g.)

 

              46. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.  Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl.  326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

 

              47. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebao ponuditi – objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu – potrošaču da pristane na takve odredbe odnosno omogućiti mu prigovor na povećanje stope redovite kamate ili mogućnost okončanja ugovorenog odnosa.

 

              48. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu što je suprotno čl.247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu).

 

              49. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

              50. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

 

              51. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka N. J., mag.oec., jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koji je odredio sud u rješenju o vještačenju, te je vještak u svom nalazu dao odgovore na sva postavljena pitanja. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik prigovarao osnovi po kojoj je izračun napravljen. Dakle, primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u suštini se odnose na pravna pitanja , a što je sve već naprijed obrazloženo, tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, a o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

              52. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

              53. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

 

              54. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14,107/15, dalje Tarife), sastav podneska od 25.3.2019. i podneska od 10.12.2020. u iznosu od 250,00 kuna za svaku radnju  (Tbr. 8.3. Tarife), sastav podneska od 28.11.2020., podneska od 1.2.2021., podneska od 16.3.2021., podneska od 19.4.2021. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svaki podnesak (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 24.11.2020. i 28.4.2021. u iznosu od 1.000,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 9.1. Tarife), žalbu na rješenje od 16.8.2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.10.5. Tarife), pripadajući PDV u iznosu od 2.000,00 kuna, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 1.076,00 kn, sudsku pristojbu na presudu od 1.076,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn. Dakle, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupan parnični trošak u iznosu od 13.402,00 kn. Naime, tužitelju nisu priznati troškovi pristupa na ročište za objavu presude, a s obzirom da isti trošak nije nužan za vođenje ove parnice.

Čakovec, 8.lipnja 2021.

S u t k i n j a:

 

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

 

O tome obavijest:

 

1. tužitelj po pun. J. P.,odvj.

2. tuženik po pun. iz OD G. & G., odvj.