Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 184/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlljt. M. Č. iz S., OIB ..., kojeg zastupa otac i zakonski zastupnik J. Č., a kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., protiv tuženika A. o. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-732/2015 od 16. rujna 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-439/11 od 15. siječnja 2015., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-732/2015 od 16. rujna 2016. u dijelu kojim su odbijeni zahtjevi tužitelja za isplatu iznosa od 200.000,00 kn i 5.927,50 kn s pripadajućim kamatama, odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja protiv iste presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.
II. Revizija tuženika protiv iste presude odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužitelju isplatiti na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 63.640,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku na ime naknade imovinske štete isplatiti iznos od 22.228,13 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke); odbijen je zahtjev za isplatu daljnjih iznosa i to na ime neimovinske štete iznosa od 272.500,00 kn, na ime naknade za tuđu pomoć i njegu iznosa od 7.301,87 kn, na ime naknade štete za uništenu odjeću iznosa od 125,00 kn te za isplatu zateznih kamata na iznos od 63.640,00 kn za razdoblje od 11. veljače 2011. do 26. rujna 2012. (toč. III. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 18.388,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika u dijelu u toč. I. i II. izreke te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke); djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu iznosa od 72.500,00 kn, 1.481,87 kn i 25,00 kn te su ti zahtjevi prihvaćeni, dok su odbijeni zahtjevi za isplatu daljnjih iznosa od 200.000,00 kn, 5.827,50 kn i 100,00 kn, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 72.500,00 kn za razdoblje od 11. veljače 2011. do 26. rujna 2012. (toč. II. izreke). Preinačena je i odluka o troškovima postupka te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu daljnjih iznosa od 200.000,00 kn i 5.927,50 kn tužitelj podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno reviziju podnosi i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.
4. Tuženik protiv iste presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 150.041,60 kn podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev u tom dijelu odbije kao neosnovan, odnosno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava njenu osnovanost i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.
6. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.
7. Revizija tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena, dok je revizija tuženika nedopuštena.
8. U odnosu na reviziju tužitelja:
9. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
10. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).
11. Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Razlozi presude kojima se ocjenjuje doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 20% jasni su i dostatni i presuda stoga nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
12. Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
13. Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) kada je ocijenio da je u konkretnoj prometnoj situaciji tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 20%.
14. Naime, osnovana je tvrdnja revidenta da prema odredbi čl. 38. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08) postoji obveza vozača da na dijelu ceste po kojem se kreću djeca, osobe s invaliditetom, starije i nemoćne osobe ili su postavljeni prometni znakovi o sudjelovanju tih osoba u prometu, vozi s osobitim oprezom, takvom brzinom da vozilo može pravodobno zaustaviti u slučaju potrebe. Takva obveza vozača međutim, kako to neosnovano smatra tužitelj, ne isključuje i eventualni doprinos djeteta nastanku štete.
15. Po ocjeni ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je mlljt. tužitelj kao dječak od jedanaest godina, izletjevši na kolnik u trenutku kad je vozilo osiguranika tuženika od njega bilo udaljeno 20,3 metra, izazvao izuzetnu prometnu situaciju u kojoj je nalet bio izbježiv pri svim brzinama do 40,5 km/h, čime je doprinio nastanku štete i to u omjeru od 20%.
16. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je
- da je tužitelj u dobi od jedanaest godina u štetnom događaju od 3. travnja 2010. zadobio tešku ozljedu mozga i ozljedu orbitalne regije desno;
- da je tužitelj uslijed zadobivenih ozljeda trpio fizičke boli jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 14 dana te slabog intenziteta 45 dana;
- da je tužitelj tijekom liječenja trpio strah jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 14 dana i slabijeg intenziteta 15 dana te kasniji slabiji strah kroz 45 dana;
- da trajne posljedice zadobivenih ozljeda smanjuju opću i životnu aktivnost tužitelja za 35%,
- da je tužitelju za vrijeme liječenja kod kuće bila potrebna pomoć i njega druge osobe u opsegu od 3 tjedna po četiri sata dnevno, 27 dana po 3 sata dnevno, dva mjeseca po dva sata dnevno i tijekom dvije godine po ¾ sata dnevno;
- da cijena jednog sata na pružanju tuđe pomoći i njege iznosi 35,00 kn;
- da je tuženik tužitelju i prije pokretanja ovog postupka za predmetnu štetu isplatio naknadu od 63.860,00 kn.
17. Drugostupanjski sud je djelomično prihvaćajući žalbu tužitelja ocijenio da primjerenu pravičnu naknadu zbog povrede prava osobnosti predstavlja iznos od 250.000,00 kn. Umanjivši tako utvrđeni iznos naknade za doprinos tužitelja nastanku štete (za iznos od 50.000,00) kn te za iznos od 63.860,00 kn isplaćen u mirnom postupku, obvezao je tuženika s naslova neimovinske štete na isplatu daljnjeg iznosa od 72.500,00 kn.
18. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO kada su ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja s naslova neimovinske štete u daljnjem iznosu od 200.000,00 kn.
19. S obzirom na životnu dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja, vrstu i težinu ozljeda koje je zadobio, intenzitet i trajanje fizičkih boli i straha što ih je tužitelj trpio, stupnja smanjenja životnih aktivnosti tužitelja te duševnih boli koje zbog toga trpi tužitelj, i ovaj revizijski sud ocjenjuje da utvrđena naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 250.000,00 kn predstavlja primjerenu pravičnu naknadu u smislu odredaba čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO te da navedeni elementi ne opravdavaju dosudu daljnje naknade za neimovinsku štetu.
20. Na utvrđeni iznos naknade tuđe pomoći i njege, koji u visini po tužitelju i nije sporan, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO i čl. 1067. st. 3. ZOO kada je tužbeni zahtjev s te osnove ocijenio neosnovanim u iznosu od 5.827,50 kn.
21. Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
22. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
23. Člankom 400. st. 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).
24. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.
25. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu.
26. U odnosu na reviziju tuženika:
27. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
28. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
29. Tuženik u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje pitanja:
„1. Da li utvrđenje visine pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu koji predstavlja odstupanje od Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH za oko 80% predstavlja pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, te da li je i u tom slučaju osigurana jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih građana u primjeni odredbe čl. 1100 ZOO-a?
2. Da li neprilagođena prekoračena brzina kretanja vozača, kada bi do nezgode došlo i da se kretao ispod propisanog ograničenja, može predstavljati njegovu 80%-tnu krivnju za nastanak nezgode u situaciji kada pješak istupa na kolnik zdesna vozilu, na udaljenosti od 20,3 metra od vozila, van obilježenog pješačkog prijelaza i vidjevši nailazeće vozilo?
3. Da li se visina naknade za tuđu njegu i pomoć može dosuditi na temelju cijene koju specijalizirane profesionalne ustanove ili osobe naplaćuju za tu uslugu u situaciji kada tužitelju njegu i pomoć pružaju ukućani i kada nije dokazao ni da je koristio ni da mu je bila potrebna tuđa njega i pomoć od strane profesionalne specijalizirane ustanove odnosno osobe?
4. Od kada teku zatezne kamate na naknadu za tuđu njegu i pomoć koju oštećenik nije plaćao trećim osobama i kada se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti visinu koje sud utvrđuje svojom odlukom?.“
30. Obrazlažući važnost naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se poziva na više odluka ovog suda u kojima da je izraženo drugačije shvaćanje o naznačenim pitanjima.
31. Tako obrazlažući važnost prvog naznačenog pitanja tuženik ističe da je u sličnim predmetima ovaj sud već zauzeo shvaćanje dosudivši za trajno umanjenje životnih aktivnosti niži iznos od onog dosuđenog pobijanom presudom.
32. Prema ocjeni ovog suda presuda drugostupanjskog suda u pogledu dosude visine pravične novčane naknade nematerijalne štete nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
33. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na odjelnoj sjednici održanoj 29. studenoga 2002., kada su razmatrani i prihvaćeni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete" predstavlja, kako to sama riječ "orijentacijski" kaže, takve kriterije koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredaba čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO.
34. Pri tome ovi Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u spomenutim kriterijima, a što proizlazi iz odredaba čl. 1100. ZOO prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.
35. Naime, stupanj smanjenja životne aktivnosti ima značaj osobito važne, ali ne i jedine okolnosti o kojoj ovisi iznos pravične novčane naknade za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, jer visina ove naknade ovisi o pojavnim oblicima trajnih posljedica, njihovom trajanju, dobi i zanimanju oštećenika i sl.
36. Kako se revidentova analiza kriterija i visina dosuđene naknade svodi na vlastitu, dakle, subjektivnu procjenu o tome kolika bi naknada tužitelju trebala pripadati, valja zaključiti da postavljeno materijalnopravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda (čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP).
37. Odgovor na drugo naznačeno pitanje ovisi o okolnostima pojedinog slučaja, pa tuženik pozivajući se na odluke ovog suda u kojima je u sličnim situacijama zauzeto shvaćanje o većem doprinosu oštećenika, nije opravdao svoju tvrdnju o potrebi intervencije revizijskog suda za ujednačavanje sudske prakse.
38. Trećim naznačenim pitanjem tuženik zapravo problematizira visinu naknade koju su nižestupanjski sudovi dosudili u skladu s odredbom čl. 195. st. 1. ZOO, imajući na umu opseg tuđe pomoći i njege te cijenu sata od 35,00 kn koju su utvrdili na temelju podataka dobivenih od pravne osobe koja pruža ovakvu nemedicinsku pomoć. Navodi tuženika kojima osporava utvrđenje visine cijene tuđe pomoći i njege su činjeničnopravne prirode. Budući da reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), to ni reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, kao supsidijarnu, nije moguće podnijeti zbog pitanja kojim se problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.
39. Pravno shvaćanje koje tuženik dovodi u sumnju isticanjem četvrtog pitanja sukladno je ustaljenoj praksi ovog suda izraženoj u velikom broj odluka (Rev-720/14-2 od 5. prosinca 2017., Rev-3060/14-2 od 10. srpnja 2018., Rev-550/14 -2 od 18. studenoga 2015., Revx-747/2017-2 od 27. lipnja 2019. i dr.) te stoga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
40. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 8. lipnja 2021.
Ivan Vučemil, v.r.