- 1 -              Rev 423/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 423/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika P.-u. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. I., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-306/19 od 17. prosinca 2020., kojom je potvrđena u odluci o glavnoj stvari, a djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-5074/2018-50 od 12. travnja 2019., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-306/19 od 17. prosinca 2020. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu Pr-5074/2018-50 od 12. travnja 2019. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 15. siječnja 2019. za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti te nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće između one isplaćene mu za radno mjesto višeg stručnog referenta i one koju bi primao za radno mjesto voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti i to od 16. ožujka 2017. do prestanka radnog odnosa tužitelja, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomično preinačena u odluci o troškovima postupka nalaganjem tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.125,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbacivanje kao nedopuštene, odnosno odbijanje kao neosnovane.

 

4. Revizija je dopuštena ali nije osnovana.

 

5. Odredbom čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 68. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, propisano je da iznimno (od revizije iz čl. 382. ZPP-a koja se može podnijeti protiv drugostupanjske presude ako ju je dopustio Vrhovni sud Republike Hrvatske) stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

6. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja kojim je prvenstveno tražio utvrđenje da je u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 15. siječnja 2019. između stranaka bio sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, a posljedično tome i zahtjev za isplatu mu razlike isplaćene plaće i one koju bi ostvarivao na radnom mjestu voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti u tom razdoblju. Radi se dakle o zahtjevu upravljenom na utvrđenje postojanja ugovora o radu, u odnosu na koji je u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. toč. 1. ZPP-a dopušteno podnošenje revizije, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako je ovaj zahtjev sa onim daljnjim zahtjevom za isplatu razlike plaće sadržajno jedinstvena cjelina, ocjena je ovog suda da je ovako podnesena revizija u odnosu na pobijanu presudu dopuštena.

 

7. U skladu s prednjim, a polazeći od odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja iz čl. 382.a ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Tužitelj, razlozima određeno navedenim u reviziji, pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev upravljen na utvrđenje postojanja ugovora o radu sklopljenog između stranaka za radno mjesto voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, smatrajući da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka u smislu da u njoj nema razloga o odlučnim činjenicama kao i da je ona rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9. Suprotno revizijskim navodima pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge zašto je sud zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti ocijenio neosnovanim, zbog čega se pravilnost iste može ispitati.

 

10. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi neodlučni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a.

 

11. Slijedom navedenog ocijeniti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

12. Odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Naime obzirom na rezultate provedenog postupka te činjenična utvrđenja, a prema kojima je tužitelj s tuženikom 18. prosinca 2015. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta višeg stručnog referenta za kvalitetu s početkom rada od 1. siječnja 2016., te 5. srpnja 2017. sklopio novi ugovor o radu sa tuženikom na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta višeg stručnog referenta za kvalitetu, a koji ugovor je prestao sporazumom stranaka sklopljenim 17. prosinca 2018. zbog odlaska tužitelja u mirovinu, time da je u međuvremenu u razdoblju od 1. siječnja 2016. zaključno sa veljačom 2017., a na temelju sporazuma o privremenom rasporedu na drugo radno mjesto sklopljenim između stranaka u više navrata na rok od tri mjeseca, a prema zadnjem sporazumu na rok od 28 dana (veljača 2017.) obavljao poslove voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, pravilna je ocjena iz pobijane presude da nema pretpostavki na temelju kojih bi se moglo smatrati da je između stranaka faktično sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 15. siječnja 2019. (do odlaska tužitelja u mirovinu) za radno mjesto voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, niti da je to bila stvarna volja stranaka.

 

13. Odredbom čl. 10. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu.

 

Prema odredbi čl. 11. st. 1. ZR ugovor o radu se sklapa na neodređeno vrijeme, osim ako tim zakonom nije drukčije određeno, a prema odredbi stavka 2. tog članka ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezuje stranke dok ne prestane na način određen tim zakonom.

 

14. Radnopravni odnos, a koji je po svojoj pravnoj naravi ugovorni odnos, su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac uredili ugovorom o radu sukladno odredbama čl. 10. i čl. 11. ZR, sklopljenim 5. srpnja 2017., dakle nakon što je tužitelj na temelju prethodnog sporazuma u veljači 2017. privremeno obavljao poslove voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, a bez da ih je nastavio obavljati nakon veljače 2017.

 

15. U takvim okolnostima, bespredmetna je tvrdnja tužitelja da bi između stranaka bio sklopljen ugovor o radu za radno mjesto voditelja Odjela za razvoj i standardizaciju djelatnosti, jer rezultati provedenog postupka ne upućuju na to, a niti da je to bila stvarna volja tužitelja i tuženika kao ugovornih stranaka. U protivnom izvjesno tužitelj ne bi 5. srpnja 2017. ponovno sklopio s tuženikom ugovor o radu za radno mjesto višeg stručnog referenta.

 

16. Slijedom navedenog, a kako se revizija tužitelja ukazuje neosnovanom, to ju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. lipnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.