- 1 -              Rev 1777/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1777/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel u Korčuli, protiv tuženika N. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. & P. iz Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-837/2017-2 od 4. travnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-88/17 od 19. srpnja 2017., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev da kupoprodajni ugovor koji je K. b. d.o.o. K. kao prodavatelj sklopio s kupcem N. d.o.o. iz Z., ovjeren kod javnog bilježnika 29. siječnja 2008., u odnosu na nekretnine upisane u zk.ul. 1092 k.o. K. i to čest.zgr. 1339 i čest.zem. 1003/2, gubi učinak prema tužiteljici Republici Hrvatskoj - Porezna uprava, Područni ured D., u dijelu radi naplate novčanih potraživanja na temelju neplaćenih poreza i drugih javnih davanja u iznosu od 2.143.677,32 kn s kamatama 81.734,19 kn, što na dan obračuna 7. veljače 2008. iznosi 2.225.411,51 kn, te da je tuženik dužan dopustiti da tužiteljica svoje potraživanje namiri prodajom navedenih nekretnina. U toč. II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 64.820,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev (toč. 1. izreke), te je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 125.837,50 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud usvoji reviziju i u konačnici potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode te je predložio odbaciti odnosno odbiti reviziju.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev za pobijanje pravnih radnji (kupoprodajnog ugovora) dužnika K. b. d.o.o, kao poreznog obveznika na ime neplaćenih poreza i drugih javnih davanja u iznosu 2.225.411,51 kn.

 

7. Nižestupanjski sudovi pošli su od utvrđenja:

 

7.1. - da su porezne obveze dužnika K. b. d.o.o. utvrđene poreznim rješenjem Ministarstva financija – Porezne uprave, Ispostave K. klasa: UP/I-415-02/08-01/16 od 13. rujna 2007. i rješenjem Ministarstva financija – Porezne uprave, Ispostave K. klasa: UP/I-410-09/2007-01/00324 od 7. veljače 2008,

 

7.2. - da K. b. d.o.o. nije podmirio navedeni iznos,

 

7.3. - da je K. b. d.o.o. u siječnju 2008. kupoprodajnim ugovorom otuđio u korist tuženika kao kupca nekretnine u K. i to čest. zgr. 1339 i čest. zem. 1003/2 k.o. K.,

 

7.4. - da je tijekom postupka prestao postojati raniji tuženik K. b. d.o.o., koji je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. Tt-11/13730-1 od 11. srpnja 2012. brisan iz sudskog registra, te je po prijedlogu tuženika N. d.o.o. određen nastavak postupka u odnosu na njega.

 

8. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud, smatra da se na tražbinu tužiteljice utvrđenu pravomoćnim i ovršnim rješenjima Porezne uprave treba primijeniti opći propis i to odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) odnosno desetogodišnji zastarni rok, a na što da upućuje odredba čl. 90. st. 6. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 150/02 –dalje: OPZ) kojom je propisano da se na poreznu zastaru primjenjuju odredbe ZOO. Stoga prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev osnovanim, jer pored dokazane insolventnosti tuženika, za predmetne tražbine tužiteljice (utvrđene rješenjem od 7. veljače 2008. koje je postalo ovršno 20. veljače 2008., te rješenjem od 13. rujna 2007. koje je postalo ovršno 13. studenoga 2007.) nije protekao desetogodišnji zastarni rok.

 

9. Drugostupanjski sud je preinačivši prvostupanjsku presudu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice zaključivši da je tužiteljičina tražbina, nastala iz porezno-dužničkog odnosa, prestala zastarom sukladno odredbi čl. 24. st. 2. OPZ i odredbi čl. 92. OPZ prema kojoj apsolutni rok zastare nastupa za šest godina računajući od dana kad je zastara prvi put počela teći odnosno da je za poreznu obvezu iz rješenja od 13. srpnja 2007. zastara nastupila 13. rujna 2013., dok da je za poreznu obvezu iz rješenja od 7. veljače 2008. zastara nastupila 7. veljače 2014.

 

10. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11. Prema odredbi čl. 386. ZPP stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ih podnosi. Razlozi koji nisu obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

12. Neosnovna je tvrdnja tužiteljice da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio tvrdnju tužiteljice da potraživanje tužiteljice nije prestalo nastupanjem zastare jer da OPZ ne propisuje rokove zastare tražbina po osnovi poreza i drugih javnih tražbina koja su utvrđena pravomoćnom odlukom nadležnog tijela javne vlasti ukazujući pritom na supsidijarnu primjenu odredbe čl. 233. st. 1. ZOO kojom je propisano da takve tražbine zastarijevaju za deset godina pa i za one za koje zakon predviđa kraći rok zastare.

 

13. Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 354. ZPP).

 

15. Prema odredbi čl. 90. st. 1. OPZ pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za 6 godina računajući od dana kada je zastara prvi puta počela teći (čl. 92. OPZ).

 

16. Zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu (čl. 90. st. 4. OPZ).

 

17. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 92. OPZ kada je zaključio da su predmetne tražbine zastarjele zbog isteka roka apsolutne zastare. Naime, navedenom zakonskom odredbom predviđena je apsolutna zastara, a prema pravnom shvaćanju ovoga suda (izraženom primjerice u presudi ovoga suda broj Rev-2260/2012 od 9. lipnja 2015.) da ako je tijekom postupka prestalo potraživanje iz porezno dužničkog odnosa na temelju apsolutne zastare, više ne postoji potraživanje, a što je jedna od pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Upravo temeljem odredbe čl. 24. st. 2. OPZ prava iz porezno dužničkog odnosa prestaju zastarom. Odluka ovoga suda broj Rev-73/09 od 17. studenoga 2009. na koju se revidentica poziva ne ide u prilog revizijskim navodima, već upravo suprotno, jer je u toj odluci izneseno pravno shvaćanje o primjeni apsolutnog zastarnog roka iz specijalnog propisa, a ne primjena ZOO kao općeg propisa. Ostale odluke ovoga suda na koje se revidentica poziva poslovni broj Rev-1103/10-2 od 7. rujna 2011., ne odnosi na predmet spora (primjena Zakona o izvlaštenju) kao niti odluka poslovni broj Rev-2332/12-2 od 18. rujna 2013. u kojoj kao izvanrednoj reviziji pitanje nije važno niti je izneseno ikakvo pravno shvaćanje vezano za predmet ovoga spora.

 

18. Iz navedenoga proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 8. lipnja 2021.