- 1 -              Revd 2197/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2197/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Z. C., odvjetniku u Odvjetničkom društvu C. & D. d.o.o. iz Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & p. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1474/2019-3 od 16. siječnja 2020. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3000/2017-18 od 4. studenoga 2019., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 20.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 23. listopada 2017. do isplate i naknadom za parnične troškove - dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove od 9.225,50 kn.

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu.

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 16. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

6.1. odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

6.2. odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

7.1. „Je li sud, prilikom utvrđivanja povrede prava osobnosti novinskim člankom i utvrđivanja prava na naknadu štete, dužan u obzir uzeti cjelokupan članak (naslov i njegov cjelokupan sadržaj i izričaj) ili je dovoljno vršiti zasebnu ocjenu pojedinih spornih navoda članka ne povezujući ih u jednu cjelinu?“

 

7.2. „Da li navod u članku "da je tužitelj lobirao da ministar G. M. postane ravnatelj E. instituta" predstavlja činjeničnu tvrdnju (iz čl. 21. st. 4. alineja 3. ZM-a) ili vrijednosni sud autora (iz čl. 24. st. 4. alineja 6. ZM-a)?“

 

7.3. „Može li se tuženik osloboditi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 21. st. 2. alineja 6. ZM-a, ako je vrijednosni sud iznesen na uvredljiv način?“

 

7.3.1. „Mogu li informacije koje sud kvalificira kao vrijednosni sud autora biti podobne da povrijede ugled, dobar glas i čast tužitelja, kao štićene vrijednosti?“

 

7.3.2. „Mora li autor prilikom iznošenja vrijednosnog suda (o uspješnosti rada tužitelja) u članku objaviti i potpune te cjelovite informacije na temelju kojih je oblikovao takav sud?“,

 

kada:

 

7.4. je osporena presuda temeljena na činjeničnim utvrđenjima specifičnim samo za ovaj slučaj i na shvaćanju, uz ostalo:

 

-„...da je tužitelj javna osoba (tu činjenicu priznaje kao točnu i sam tužitelj -podnesak tužitelja od 9. siječnja 2018.), pa je tužiteljev angažman kao takav podložan pojačanoj kritici i reflektorima javnosti, te mora biti spreman da se o njemu govori, a također mora biti pripreman i na kritiku svog rada kao člana nadzornog odbora tvrtke u državnom vlasništvu (H. p. b. d.d.) u kontekstu njegovog imenovanja na funkciju predsjednika N. P., jer se u krajnjoj konzekvenci radi o javnom novcu i javnom vlasništvu, pa stoga i njegov tzv. frustracijski prag na kritiku rada treba biti adekvatan toj okolnosti i razmjeran značenju subjekta nad kojim mu je povjeren nadzor. Tužitelj, također prema stanovištu ovog drugostupanjskog suda, mora biti svjestan, a i zasigurno jeste, s obzirom na njegovo posjedovanje najviše moguće razine intelektualnog kapaciteta, da njegov lukrativni angažman u nadzoru upravljanja državnom imovinom predstavlja zaista zahtjevan profesionalni izazov, osobito u okružju manifestne društvene klime državnog kapitalizma s podivljalom i amoralnom političkom i gospodarskom elitom svih provenijencija i njihovih izopačenih vrijednosti. Nadalje, po mišljenju ovog žalbenog suda u obnašanju takve funkcije nadzornika tužitelj istodobno mora biti brana i korektiv toj navedenoj razarajućoj pošasti, što zahtjeva visoku razinu transparentnosti u javnom djelovanju uz sve veće i opravdano očekivanje javnosti da isti bude čuvar javnog (državnog) vlasništva i dobara, pa sukladno tim ultimativno demokratskim zahtjevima mora biti i otporan na moguće svekolike subjektivne, pa i javno izrečene primjedbe, kritike i pritiske oponenata, pa i na neke očite neprimjerenosti i pretjeranosti poput ''slanja u naftalin'' koje ga mogu i osobno pogoditi kao čovjeka i stručnjaka. Pritom sadržaj i mjera pojma domoljublja po ovom sudu znači samo i jedino neovisno, profesionalno i odgovorno ponašanje i djelovanje, jer nametnute oprečne društvene vrijednosti u promatranom okružju evidentno ugrožavaju opstojnost samog društva, nacije i ustavom ustrojenog državnog poretka...“,

 

- odnosno, da „...U konačnici, prema ocjeni žalbenog suda u spornom tekstu nema namjere vrijeđanja tužitelja od strane tuženika, već autor teksta izražava svoje vrijednosne sudove u pristupu i mišljenju o spornoj temi, što je svakako u funkciji oblikovanja javnog mišljenja.

 

Gornjim obrazloženjem s pravilnom atribucijom objavljenih informacija isključivo kao vrijednosnih sudova, ukazano je istodobno i na razloge egzistentnosti okolnosti opravdanog zanimanja javnosti za objavu spornih informacija kao vrijednosnih sudova.

 

Obzirom na sve dosad navedeno osnovanost tužbenog zahtjeva treba konkretno procjenjivati isključivo i jedino kroz odredbu čl. 21. st. 4. al. 6. ZM, kojim je propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako su informacije proizašle iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako su te informacije dane u dobroj vjeri...

 

...Iz daljnjeg slijeda teleološkog tumačenja cit. čl. 21. st. 4. al. 6. ZM, proizlazi da se za vrijednosne sudove traži da ih je autor dao u dobroj vjeri, dakle, radi se o subjektivnom odnosu autora prema iznesenom vrijednosnom sudu tj. da je isti dostatno utemeljen na njegovim intelektualnim saznanjima i zdravorazumskom zaključivanju, odnosno od autora se u tom slučaju ne traži aktivno postupanje u smislu poduzimanja uobičajenih novinarskih mjera za provjeru istinitosti i točnosti informacije, jer kao što je već rečeno, da informacije koje sadrže vrijednosne sudove po naravi stvari nisu podobne za objektivno utvrđivanje (jer su subjektivno stajalište), ne podliježu dokazu istinitosti, niti je o njima uopće moguće raspravljati sa stajališta njihove istinitosti ili neistinitosti.

 

Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda izražen u obrazloženju prvostupanjske presude, da tuženik nije dokazao dobru vjeru kao načelo koje traži pravično, korektno i pošteno postupanje, predstavlja konkluziju dobivenu pogrešnom primjenom materijalnog prava. To zato što na obrazloženju prvostupanjskog suda cit. ''da bi dobra vjera postojala da je tuženik poduzeo mjere za provjeru istinitosti i točnosti informacija, no kako je iz iskaza samog autora teksta M. B. razvidno da isti nije provjerio informacije niti kod jedne relevantne institucije, a niti je kontaktirao tužitelja radi provjere spornih informacija pa u konkretnom slučaju ne postoji dobra vjera na strani tuženika kao nakladnika'', ne može biti utemeljena zakonita presuda. Uzgred, primjećuje se da je ''dobra vjera'' pravni standard čija se supstanca mora utvrditi u svakoj konkretnoj situaciji i okolnostima u okviru sfere djelovanja u kojoj se i sam sadržaj postupanja ocjenjuje, a sadržajno čini koloplet usvojenih stručnih standarda rada i etičkog kodeksa, u konkretnom slučaju novinarske profesije.

 

Uz sve gore navedeno, prvostupanjski sud nije vodio ni računa da se u postupku radi naknade štete nastale informacijom objavljenom u mediju zapravo radi o postupku u kojem se sukobljavaju dva prava istog ranga, s jedne strane pravo na zaštitu privatnosti koje uključuje pravo na zaštitu prava osobnosti, ali s druge strane i pravo na zaštitu slobode izražavanja. U takvim postupcima nužno je ocijeniti koje je od dvaju suprotstavljenih prava istog ranga u okolnostima konkretnog slučaja pretežnije, da li pravo tužitelja na zaštitu privatnosti i osobnih prava ili prava tuženika na slobodu izražavanja. Između ta dva prava u svakom pojedinom slučaju mora se naći razumna ravnoteža i to uzimajući u obzir okolnost da je javna rasprava za demokraciju od ključne važnosti i da u demokraciji ta rasprava mora imati dostatno prostora zato što je demokracija upućena na slobodan protok informacija i na sudjelovanje bez straha jer demokracija se na tome temelji. Zbog toga ne smije razrješenje sukoba između slobode izražavanja i zaštite prava osobnosti i osobnih prava biti takva da ima za posljedicu gušenje otvorenosti raspravljanja i mogućnosti zastupanja kritičkih i iritirajućih stajališta i ne smije odvraćati od sudjelovanja u javnim raspravama. Sloboda izražavanja misli u demokratskom društvu temeljno je jamstvo i pretpostavka ostvarivanja i svih ostalih ljudskih prava i sloboda te obuhvaća različite oblike i načine traženja, širenja i primanje informacija i ideja. Sloboda izražavanja je jedno od temeljnih prava građanina jer bez nje nema ni demokracije, time što ona omogućuje suprotstavljanje mišljenja, ona utire put plodonosnim sintezama koje su korak naprijed na putu društvenog napretka. Temeljna pretpostavka slobode izražavanja u demokratskom društvu je sloboda medija.

 

Posebna uloga medija u demokratskom društvu u procesu javnog informiranja istaknuta je u brojnim presudama Europskog suda za ljudska prava u kojima se naglašava da se sloboda izražavanja sukladno čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99) odnosi ne samo na informacije (činjenične tvrdnje) i ideje (mišljenja, odnosno vrijednosne sudove) koji se dobrohotno primaju ili se smatraju neuvredljivima ili neutralnim, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju.

 

Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 - ispravak, 76/10, 85/10 i 5/14) u čl. 38. st. 1. jamči slobodu mišljenja izražavanja misli. Ustavno načelo slobode mišljenja izražavanja misli razrađuje i spomenuti Zakon o medijima koji u odredbi čl. 3. st. 1. određuje da se jamči sloboda izražavanja i sloboda medija, a stavkom 2. istog članka precizira se da sloboda medija obuhvaća, među ostalim, i slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja.

 

Međutim, sloboda izražavanja i sloboda medija nije neograničena, pa je radi onemogućavanja njezine zlouporabe u čl. 3. st. 3. ZM, propisano da je slobodu medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu zbog interesa, među ostalim, i zaštite ugleda ili prava drugih. S druge strane, odredbom čl. 35. Ustava RH jamči se svakome poštovanje i pravna zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda časti. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZM svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda, časti. S obzirom na navedeno, jasno je da se pravo na slobodu izražavanja misli i pravo na zaštitu privatnosti po naravi stvari često sukobljavaju.

 

Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda. U demokratskim društvima temeljni kriteriji utvrđivanja granice slobode izražavanja misli u odnosu prema pravu na zaštitu privatnosti je upravo opravdani interes javnosti. U svakom konkretnom slučaju u kojemu postoji opravdani interes javnosti, a način biranja članova nadzornih odbora trgovačkih društava u vlasništvu RH, to svakako jest, tada se sloboda izražavanja u pravilu smatra važnijom od prava na zaštitu privatnosti i prava osobnosti, pa se i povreda privatnosti i prava osobnosti u tom slučaju smatra dopuštenom. No opravdani interes javnosti nije jedini kriterij kojeg je potrebno imati na umu kod razrješenja predmetnog sukoba dvaju različitih prava istog ranga. Jedan od daljnjih kriterija je i doprinos izražavanja raspravi u javnom interesu, a nema sumnje da predmetni članak kojeg tužitelj drži štetnim doprinosi javnom interesu. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja pravo na slobodu izražavanja tuženika pretežnije od prava na zaštitu prava osobnosti tužitelja.

 

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 21. st. 4. al. 6., zatim i čl. 22. st. 1. ZM, a sve u vezi s čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, kada je tužitelju još povrh nesporno objavljenog ispravka nakladnika dosudio zatraženi novčani iznos od 20.000,00 kn kao pravičnu novčanu naknadu radi povrede prava osobnosti....“,

 

dok predlagatelj u prijedlogu postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti nešto drugo, što u predmetu nije uzeto odlučnim ili utvrđeno istinitim (da drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu nije u „obzir uzeo cjelokupan članak, naslov i njegov cjelokupan sadržaj i izričaj“; da je ovdje „prijeporna informacija uvredljiva“, da je ta informacija kao činjenična tvrdnja ili vrijednosni sud autora iznesena na uvredljiv način),

 

7.5. pitanja iz prijedloga nisu niti dostatno određena i obrazložena u svezi okolnosti konkretnog slučaja, onih činjenica i shvaćanja na kojima je osporena presuda temeljena, toliko - da bi se na njih mogao dati jasan i konkretan odgovor, relevantan za odluku o predmetu spora, takav - da ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja,

 

7.6. istim pitanjima predlagatelj u suštini samo preocijenjuje provedene dokaze i nameće prihvatiti za odluku o predmetu spora relevantnim te istinitim i pravilnim samo ono što u tim pitanjima navodi, konkretno - shvaćanje prema činjeničnim okolnostima kako ih on vidi, iako se osporena presuda ne temelji na tim (ili samo na tim) činjeničnim okolnostima - već na drugom činjeničnom utvrđenju (kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati: obzirom na ograničenja iz odredaba čl. 385. ZPP-a i vezan samo formuliranim pitanjima),

 

7.7. prijedlog u svezi tih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju i okolnostima ovoga slučaja (kada i inače odluka o vrednovanju neke informacije uvredljivom ovisi i o subjektivnoj interpretaciji ili emocionalnom doživljaju te informacije, o dojmu kojeg tekst nekog članka stvara kod osobe na koju se članak odnosi: u svezi čega je za primjetiti da okolnost što nije prihvaćena tvrdnja tužitelja o sadržaju članka kako ga on vidi - nema značaj koji joj tužitelj daje, kao da njegovi navodi nisu ocijenjeni), ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (što je odlučno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.8. prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

7.9. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

8. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanja iz prijedloga nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

8.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

9. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 8. lipnja 2021.