Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: I Kž-70/2021-4
Poslovni broj: I Kž-70/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. P. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.,118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 8 K-30/20., od 9. veljače 2021., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom A. P. za dva kaznena djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine za svako kazneno djelo, uzima mu se utvrđenom kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine izrečena presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 18. studenog 2018. broj Kzd-44/2018., pa se optuženi A. P., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru po spisu Kzd-44/2018. Općinskog suda u Velikoj Gorici od 12. siječnja 2018. do 27. travnja 2018., te vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru u ovom postupku od 16. veljače 2020. pa nadalje.
II. Odbija se žalba optuženog A. P. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog A. P. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., pa je na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine za svako kazneno djelo, a na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. u vezi s člankom 57. stavak 6. KZ/11. opozvan mu je uvjetovani dio kazne iz presude Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Kzd-44/18. od 18. studenog 2018. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Sisku broj Kžzd-4/19. od 21. veljače 2019. kojom je optuženi A. P. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od 15 godina, te je na temelju članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava jedna godina, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženi u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pa se kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine smatra utvrđenom te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi A. P. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom A. P. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru po spisu Kzd-44/2018. Općinskog suda u Velikoj Gorici od 12. siječnja 2018. do 27. travanja 2018., te vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru u ovom postupku od 16. veljače 2020. pa nadalje.
1.2 Na temelju članka 69. KZ/11. optuženom A. P. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenje od ovisnosti o alkoholu koja na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine.
1.3. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećeni A. G. s imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti u iznosu od 150.000,00 (stopedesettisuća kuna) u cijelosti je upućen u parnicu.
1.4. Na temelju članka 79. stavak 2. KZ/11. od optuženika je trajno oduzet rasklopni nož dužine oštrice 9 cm, širine oštrice 2,5 cm kao sredstvo uporabljeno za počinjenje kaznenih djela koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.
1.5. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženi A. P. oslobođen je obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., te nagrade i nužne izdataka postavljenog branitelja.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. KZ/11. uz osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.
3. Optuženik je žalbu podnio po branitelju po službenoj dužnosti G. D., te po branitelju D. R., odvjetnicima u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže "preinačenje presude u smislu žalbenih navoda", podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog A. P.
3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.
6. Iako optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu pobliže sadržajno ne obrazlaže, nego navodi kako je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice, uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da je izreka presude u suprotnosti sa razlozima presude. Osim toga, optuženik smatra da je prvostupanjski sud također počinio bitnu povredu postupka, koju doduše zakonski ne označava, kada je odbio dokazni prijedlog obrane za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja optuženika budući nije posve nedvojbeno utvrđeno je li optuženik tempore criminis bio u stanju jake razdraženosti, a u odnosu na njegovu strukturu ličnosti.
7. Protivno takvim paušalnim i uopćenim tvrdnjama iz žalbe optuženika, prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni sa u postupku izvedenim dokazima. Dakle, sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju utvrdio sve odlučne i pravno relevantne činjenice važne za kazneno pravnu odgovornost počinitelja djela, a druga je stvar što optuženik subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća što se zapravo odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.
8. S druge strane, suprotno žalbenim navodima optuženika koji su usmjereni na iznijete razloge prvostupanjskog suda kojim odbija dokazni prijedlog obrane za provođenje novog psihijatrijskog vještačenja optuženika, prvostupanjski sud je pravilno, pozivajući se na odredbu iz članka 421. ZKP/08., odbio predloženi dokaz obrane, te je za takvu svoju odluku u pobijanoj presudi, prema ocjeni suda drugog stupnja dao na zakonu utemeljene jasne i dostatne razloge.
9. Budući da istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene, niti je sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.
10. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik ističe da ne postoji niti jedan valjani dokaz koji bi upućivao na zaključak da je inkriminiranog dana počinio terećena kaznena djela, a naročito zbog nepostojanja subjektivnog elementa, odnosno namjere optuženika za počinjenjem kaznenih djela ubojstva u pokušaju. U tom smislu ističe kako je sud prvog stupnja nekritično prihvatio iskaze oba oštećenika, a s druge strane da je posve neosnovano ocijenio iskaz svjedoka D. nevjerodostojnim i neistinitim samo zato što ovaj svjedok nije znao ime optuženika, već ga "zvao N.", a niti je uzeo u obzir na temelju iskaza ispitanih svjedoka D. i B., da je optuženik bio prvi napadnut od strane oštećenika, kako verbalno, tako i fizički. Nadalje, optuženik smatra da sud nije mogao zaključivati o optuženikovoj namjeri i krivnji za kazneno djelo ubojstva u pokušaju budući da iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja proizlazi da su ozljede kod oba oštećenika nastale djelovanjem sile slabog do srednjeg intenziteta, te da nisu bile životno ugrožavajuće, a optuženik, da je imao takvu namjeru da bi uporabio silu nekog jačeg intenziteta, ali nije, iako ga u tome nije ništa sprječavalo. Stoga je prema stajalištu obrane prvostupanjski sud propustio izvršiti kritičnu ocjenu i analizu obrane optuženika koja je vjerodostojna i koja isključuje njegovu kaznenu odgovornost za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, već da se u konkretnom slučaju može eventualno raditi o kaznenom djelu nanošenja teške tjelesne ozljede i to počinjene u stanju jake razdraženosti, odnosno da je trebalo razmotriti postoje li i elementi nužne obrane ili krajnje nužde na strani optuženika.
11. U okviru ove istaknute žalbene osnove optuženik u stvari ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima pobijane presude i subjektivno ocjenjuje rezultat u postupku provedenih dokaza. Naime, razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjena kaznena djela, sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima svoje žalbe nije niti jednim argumentom ozbiljno doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.
12. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski je sud na temelju pravilne analize i ocjene obrane optuženika, te iskaza oštećenika i svjedoka Ž. B., kao i na temelju provedenog sudsko-medicinskog, psihijatrijskog i biološkog vještačenja, te medicinskog vještačenja, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na inkriminirana kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. na štetu oštećenih A. G. i M. B., te je za takva svoja utvrđenja u obrazloženju presude iznio logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Nadalje, razmatranjem razloga zbog kojih prvostupanjski sud utvrđuje da su radnjama optuženika inkriminirane zgode ostvarena kaznena djela ubojstva u pokušaju, potpuno je jasno zbog čega isti sud ne nalazi da bi radnjama optuženika bilo počinjeno manje tegotno djelo, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, na koje također upire žalba optuženika.
13. Osporavajući daljnja utvrđenja prvostupanjskog suda, žalitelj smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, i to stoga što je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog obrane za novim psihijatrijskim vještačenjem koje bi odgovorilo na pitanje postojanja stanja jake razdraženosti. Ističe da u vještačenju dr.sc. Ž. M. postoje kontradiktornosti, a koje nisu otklonjene ni ispitivanjem vještaka na raspravi, pa smatra da nije nedvojbeno utvrđeno je li optuženik bio u stanju jake razdraženosti, a u odnosu na strukturu njegove ličnosti, te da je optuženik zadobio tjelesne ozljede od strane oštećenika, pa je sud trebao ocijeniti pitanje postojanja eventualne nužne obrane ili krajnje nužde ili prekoračenja istih, a što je propustio učiniti, na koji način je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
13.1. Uvidom u pobijanu presudu i dokazni postupak koji je donošenju iste prethodio, potpuno je osnovano prvostupanjski sud odbio izloženi dokazni prijedlog obrane, uz valjani zaključak da je činjenica koja se želi utvrditi predloženim novim dokazom već utvrđena i to rezultatom provedenog psihijatrijskog vještačenja po psihijatru dr.sc. Ž. M., koji je pojasnio da se radi o miješanom poremećaju ličnosti koji sa disocijalnim elementima determinira cjelokupno životno funkcioniranje optuženika, a uz stupanj alkoholiziranosti samo se pogoršava psihička slika i postupanje optuženika. Pri tome je uzeo u obzir i strukturu ličnosti i stupanj alkoholiziranosti optuženika, što je zajedno djelovalo na ponašanje optuženika, te je u dopunsko provedenom vještačenju optuženika naveo kako dodatnom obradom nije našao elemenata koji bi ukazivali da se optuženi A. P. u inkriminirano vrijeme nalazio u stanju jake prepasti prouzročene napadom, ili u krajnjoj nuždi kako bi od sebe otklonio istodobnu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a s obzirom da se optuženik u inkriminirano vrijeme nalazio u teškom pijanom stanju i obzirom da je alkohol anksiolitik i depresor centralnog živčanog sustava, vještak nije našao elemenata da se optuženik našao u razdraženom stanju ili u stanju jače prepasti.
13.2. Stoga, razmatranjem rezultata provedenog psihijatrijsko vještačenja, proizlazi da u konkretnoj situaciji nema pokazatelja koji bi ukazivali na postojanje jakog stanja razdraženosti koje bi znatnije utjecalo na optuženikovo ponašanje. Zbog navedenog, u cijelosti se neosnovanim ukazuje žalbeni prigovor kojim se nastoji ukazati na manjkavost utvrđenog činjeničnog stanja, budući iz ranije navedenog ne proizlazi da bi stupanj razdraženosti kod optuženika postojao, a ovo tim više, što je vještak pri takvom zaključku imao u vidu i činjenicu da je optuženik tempore criminis bio u teško pijanom stanju, te isto ocijenio i u odnosu na strukturu njegove ličnosti.
14. Nadalje, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj, kao i u okviru žalbene osnove o počinjenoj bitnoj povredi, ponovno ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmetom ocjene i analize prvostupanjskog suda, već zapravo opetovano polemizira s utvrđenjima pobijane presude i daje subjektivnu procjenu izvedenih dokaza, tražeći drugačiji zaključak o pravnoj kvalifikaciji inkriminiranog mu postupanja.
14.1. Tako žalitelj ukazuje da je inkriminirane zgode i on zadobio tjelesne ozljede, čime nastoji osporiti zaključak suda da je fizičkom sukobu prethodilo samo oštećenikovo verbalno vrijeđanje. Dodajući tome da iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja proizlazi da su ozljede kod oba oštećenika nastale djelovanjem sile slabog do srednjeg intenziteta, te da nisu bile životno ugrožavajuće, a optuženik da je imao takvu namjeru koju je sud utvrdio, da bi uporabio silu nekog jačeg intenziteta, ali nije, iako ga u tome nije ništa sprječavalo. Smatra, stoga, da prvostupanjski sud nije mogao nespornim utvrditi da bi optuženik inkriminirane zgode postupao u izravnoj namjeri na učin kaznenog djela ubojstva (koje je ostalo u pokušaju), već da se ovdje moglo raditi samo o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede, a sve s obzirom na intenzitet udarca i prethodni napad oštećenika. Pri tome, optuženik posebno ukazuje da svjedok D. ispitan na raspravi, navodi kako su oštećeni G. i B. prvi počeli udarati optuženika, zbog čega ponavlja navod da se ovdje zapravo radilo o nužnoj obrani, krajnjoj nuždi, odnosno njenom prekoračenju.
14.2. No, optuženi A. P. u obrani navodi da je on verbalno napadnut od strane oštećenika, te da je A. (G.) bio dominantan, živčan i da je bilo tenzija, dok se razgovora sa M. (B.) ne sjeća, a sve što se sjeća da je bio sav krvav i da je lutao kvartom V. u kojem je nekad živio.
14.3. Stoga, protivno svim izloženim žalbenim navodima, potpuno osnovano prvostupanjski sud ocjenjuje obranu optuženika kao onu kojom želi otkloniti ili barem umanjiti svoju kaznenu odgovornost, budući da je, i po mišljenju drugostupanjskog suda, njegova obrana kako je bio izazvan i branio se, suprotna ostalim, u postupku provedenim dokazima.
14.4. Naime, daljnji žalbeni navodi optuženog A. P. kojima se ističe da su i kod njega vještačenjem utvrđene ozljede, za dodati je da ni sam optuženik u obrani ne govori da bi inkriminirane zgode pretrpio bilo kakve udarce budući on u obrani spominje samo verbalni sukob i da je sav krvav lutao po kvartu, a ne zna od čega je bio krvav. Pri tome valja istaći da je vještačenjem utvrđeno sasvim suprotno od tvrdnji žalitelja, a to je da su te ozljede na strani optuženika nastale iz obrambenog mehanizma oštećenog B. u vrijeme kad ga je optuženik sustigao i ponovno napao u podrumu, a kako je to i opisano u činjeničnom supstratu izreke presude, sukladno utvrđenim činjenicama.
14.5. Dakle, protivno žalbenim navodima, temeljem izloženog pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano prvostupanjski sud isključuje postojanje protupravnog, istodobnog ili izravno predstojećeg napada oštećenika i to takvog intenziteta da bi obrana optuženika uporabom noža bila opravdana. Naime, osim što iz sudsko-medicinskog vještačenja, proizlazi da je optuženik zadobio natučenje desne šake, natučenje lica u području desnog oka i obostrane oguljotine nogu, a sve ove ozljede ukupno predstavljaju tjelesnu ozljedu, iste nisu bile takvih obilježja da bi optuženog A. P. spriječile u nanošenju ozljeda oštećenim - žrtvama A. G. i M. B., a kako iz iskaza oba oštećenika i provedenog vještačenja proizlazi da ih je zadobio iz obrambenih radnji oštećenika, a ne iz njihovog fizičkog napada na njega, valjano prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnoj situaciji nema govora o primjeni instituta nužne obrane, a niti njenog prekoračenja, budući da nije utvrđeno postojanje takvog fizičkog napada na život i tijelo optuženika koji bi opravdavao ovakvu njegovu reakciju.
14.6. Nadalje, neosnovan je i daljnji žalbeni navod da je, s obzirom na srednji intenzitet udarca te činjenicu da optuženika nije ništa sprječavalo da upotrijebi jači intenzitet uboda nožem, te da je ponašanje optuženika trebalo pravno označiti kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a ne kao ubojstvo s izravnom namjerom u pokušaju. Naime, optuženik nožem duljine oštrice 9 cm i širine 2,5 cm, dakle sredstvom potpuno podobnim za lišenje života, istim više puta nanosi rezne rane u području vrata i ramena, a potom i ubada oštećenog A. G. u predio nosa ispod desne očne jabučice, a provedenim sudsko medicinskim vještačenjem utvrđeno je da se u odnosu na sredstvo i mehanizam nanošenja tih ozljeda može govoriti da je upravo nožem kojim je nastala ozljeda vrata oštećenog žrtve A. G. bila u pitanju potencijalno životno ugrožavajuća ozljeda jer je samo manjim pomakom vrata ili sklopivog noža koji je uporabljen, djelovanjem sile istog intenziteta moglo doći do ozljeda velikih krvnih žila (vena i arterija), koje su u kratkom roku po ozljeđivanju mogle dovesti do smrtnog ishoda zbog iskrvarenja.
14.7. I u odnosu na ozljede koje je zadobio oštećeni, žrtva, M. B. vještakinja je navela da u svojoj ukupnosti predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu, te da s obzirom na lokalizaciju u vidu ubodne rane prsnog koša lijevo, ubodnu ranu abdomena, višestruke kontuzije glave, reznu ranu dlana desne ruke, rezne rane desne noge i hematopneumotorsaks lijevo, može se zaključiti da su ozljede prsnog koša i trbušne stjenke bile životno ugrožavajuće.
14.8. Opisano postupanje, neovisno o tome koliki je intenzitet optuženik uporabom noža upotrijebio prema tijelu oštećenika, ni na koji način ne može opravdati tezu da bi inkriminirane zgode optuženik postupao u cilju teškog tjelesnog ozljeđivanja oštećenika, posebno stoga jer optuženik višestruko nasrće na oštećenog A. G., a kada mu "zasmeta" intervencija oštećenog M. B. radi zaštite A. G., on ne odustaje, već svojom upornošću višestruko nasrće na oštećenog M. B., a obrana M. B. od njegovih nasrtaja u biti mu onemogućava doziranje jačine uboda, kako je to vjerno opisao svjedok i oštećeni M. B.
14.9. Uzimajući u obzir tako utvrđenu dinamiku događaja, kao i nalaz sudsko medicinskog vještaka, kojeg sud prvog stupnja pravilno prihvaća, drugostupanjski sud također nalazi da je obrana optuženika kojom poriče subjektivnu komponentu i namjeru potpuno promašena i nevjerodostojna.
15. Slijedom izloženog, protivno žalbenim navodima optuženika, ovaj sud smatra da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pravilno i potpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud, osuđujući optuženog A. P. za dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., počinjenog u izravnoj namjeri, pravilno primijenio materijalno pravo. Budući optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
16. Nadalje, nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime, žalitelj konkretno ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, dok iz sadržaja žalbe kojom obrazlaže istaknutu žalbenu osnovu proizlazi kako smatra da je prvostupanjski sud na temelju provedenih personalnih i materijalnih dokaza izveo pogrešan zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Time žalitelj zapravo ponovno pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne opravdava povredu kaznenog zakona. Ovo iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi, s motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti sud drugog stupnja u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.
17. Optuženik nije, a državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.
17.1. Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio na strani optuženika mlađu životnu dob optuženika te činjenicu da su oba kaznena djela ostala u pokušaju, a što u smislu odredbe članka 48. stavak 1. KZ/11. i članka 34. KZ/11. daje mogućnost blažeg kažnjavanja, dok okolnost bitno smanjenje ubrojivosti optuženika nije cijenjena kao naročito olakotna okolnost, jer se u to stanje doveo svojom krivnjom te je bio u teškom pijanom stanju s koncentracijom alkohola oko 2,76 g/kg. Otegotnim je cijenjena njegova ranija osuđivanost te okolnost da je ova kaznena djela počinio u roku provjeravanja budući je po presudi Općinskog suda u Velikoj Gorici Kzd-44/18. od 8. studenog 2018., koja je postala pravomoćna 21. veljače 2018. presuđen zbog počinjenja kaznenog djela zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od 15 godina, te je na temelju članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava 1 (jedna) godina, dok se dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženi u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pa se kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine smatra utvrđenom.
17.2. Nadalje, otegotnom okolnošću cijenjen je visok stupanj kriminalne volje i iskazana upornost optuženika pri počinjenju oba kaznena djela, a koja se ogleda u činjenici da je optuženik nakon što je oštećenog žrtvu M. B. ubo u lijevu stranu prsa, a ovaj pobjegao u toalet u podrumu caffe bara, pošao za njim u toalet ustrajući u napadu nožem kako bi usmrtio oštećenika žrtvu, te u okolnosti da je ugledavši oštećeniog žrtvu A. G. izvan caffe bara, a nakon što ga je ozlijedio, trčao za njim dok mu oštećenik žrtva nije pobjegao.
17.3. Državni odvjetnik smatra da su precijenjene olakotne okolnosti, a u odnosu na one otegotne ističe da je predmetna kaznena djela počinio upravo u roku provjeravanja po prethodno citiranoj presudi, te u odnosu na iznimno visok stupanj kriminalne volje i upornosti višestrukog ozljeđivanja oštećenika u čemu je ustrajavao progoneći već prethodno ozlijeđene oštećenike. Sve to je po mišljenju ovog žalitelja prvostupanjski sud trebao staviti u kontekst cijelog događaja i cijeniti te otegotne okolnosti na način da optuženiku izrekne pojedinačno strože kazne, a ne ispod zakonom utvrđenog minimum u trajanju od po 4 (četiri) godine, a tome posljedično i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju od 8 (osam) godina, pogotovo stoga što ta jedinstvena kazna obuhvaća i utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine iz djelomično opozvane presude Općinskog suda u Velikoj Gorici.
17.4. Optuženik također prigovara vrednovanju okolnosti od utjecaja na kaznu te posebno kritizira da je "…navod iz presude kako je optuženik trčao za žrtvom A. G. netočan", jer da je u biti "optuženik sustigao žrtvu A. G. i da ga tom prilikom nije ni pokušao napasti", pa da se stoga ne može govoriti o posebnoj upornosti optuženika pri počinjenju kaznenih djela, te da je sud trebao cijeniti okolnost bitno smanjenje ubrojivosti optuženika kao naročito olakotnu okolnost.
17.5. Sagledavajući sve izložene okolnosti samog događaja, ličnost optuženika, posljedice nastale za oštećenika, ali i činjenicu da su kaznena djela ostala u pokušaju, i ovaj sud smatra da na strani optuženika postoje one olakotne okolnosti koje opravdavaju izbor pojedinačnih kazni ispod zakonom minimalno propisane (zakonsko ublažavanje). No, činjenica opozvane presude Općinskog suda u Velikoj Gorici i utvrđene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine iz te presude nije dobila odgovarajućeg odraza kod odmjeravanja i kod osude na jedinstvenu kaznu zatvora. Stoga nije u pravu optuženik da mu je trebalo izreći blažu kaznu, već je trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, jer će se po ocjeni ovog suda uz pravilno odmjerene i utvrđene kazne zatvora po sudu prvog stupnja za kaznena djela na štetu žrtava A. G. i M. B. od po 4 (četiri) godine za svako kazneno djelo, uz utvrđenu kaznu zatvora od 2 (dvije) godine iz opozvane prethodno citirane presude, te osudom na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 9 (devet) godina ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru po spisu Kzd-44/2018. Općinskog suda u Velikoj Gorici od 12. siječnja 2018. do 27. travnja 2018., te vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru u ovom postupku od 16. veljače 2020. pa nadalje.
17.6. Naime, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, strožom jedinstvenom kaznom od one koju je izrekao prvostupanjski sud, i to kaznom zatvora u trajanju devet godina, moći će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Takvom će se kaznom utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a čime će prema mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, biti ostvarena specijalna i generalna prevencija te ispunjena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., uz izražavanje jasne društvene osude zbog počinjenog. Ovako izrečena jedinstvena kazna prema ocjeni drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenog djela, te kako je već rečeno, podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik nije osnovano.
18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine,a koja je ispitana sukladno članku 478. ZKP/08.
19. Isto tako, po službenoj dužnosti je ispitana sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, rasklopnog noža pronađenog prilikom vršenja očevida od optuženika budući se radi o sredstvu uporabljenom za počinjenje kaznenog djela, te je utvrđeno da je ista sukladna zakonskim uvjetima iz članka 79. stavka 2. KZ/11.
20. Odluka suda o oslobađanju optuženika troškova kaznenog postupka pravilno je utemeljena na članku 148. stavak 1. ZKP/08. u svezi s člankom 148. stavak 6. ZKP/08, te su za istu dani valjani razlozi u obrazloženju presude.
21. Iz navedenih razloga, temeljem članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude, dok je u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu žalba optuženog A. P. odbijena kao neosnovana te je, temeljem članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.