- 1 -              Rev 1157/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1157/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š., OIB: ..., iz Zagreba, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. K. (ranije S.), OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-251/2018-2 od 15. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3803/16-58 od 19. listopada 2017., u sjednici održanoj 8. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 kn s osnova neimovinske štete radi povrede prava osobnosti, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2010. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 21.840,63 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2017. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice kao osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 kn s osnova neimovinske štete radi povrede prava osobnosti, zajedno sa zateznom kamatom te zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 15.325,12 (točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) te podredno i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predložio je prihvati reviziju te preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije u iznosu od 1.875,00 kn.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Polazeći od toga da je tužitelj primarno podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, vijeće revizijskog suda ispitalo je prvenstveno dopuštenost podnesene revizije po toj zakonskoj odredbi.

 

7. Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – pročišćeni tekst - dalje: ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn,

 

2. ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

8. Prema odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

9. Pobijanom drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se temelji na zaključku da ne postoji odgovornost tuženice za štetu prouzročenu tužitelju vođenjem kaznenog postupka jer ona nije lažno prijavila tužitelja. Sve iz razloga jer je drugostupanjski sud iz izvedenih dokaza utvrdio da kod tuženice podnošenjem kaznene prijave zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda nije postojala svijest, a niti uvjerenje da je prijavljena osoba nevina.

 

10. Analizom obrazloženja pobijane presude ovaj sud je ocijenio da se preinačenje presude sadržajno temelji na pravilima iz odredbe čl. 373.a ZPP bez obzira što se drugostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 373. ZPP, stoga je ocijenio da je u ovom slučaju dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st.1. toč. 3. ZPP pa ju je kao takvu i razmatrao.

 

11. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

12. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji ukazuje.

 

12.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja u odnosu na postojanje protupravnosti i štetne radnje na strani tuženice, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

12.2. Tužitelj u reviziji ukazuje i na počinjenje apsolutno bitne povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP pred drugostupanjskim sudom iz razloga što smatra da mu nije dana mogućnost da se izjasni o zapisniku o prepoznavanju od 21. rujna 2009. na kojem drugostupanjski sud temelji svoj zaključak da tuženica nije znala točan identitet tužitelja, jer se isti ne nalazi u spisu.

 

12.3. Neosnovani su navodi u reviziji da tužitelju u postupku nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom jer iz prvostupanjske presude proizlazi da je u postupku proveden dokaz vršenjem uvida u spis Županijskog suda u Zagrebu Kmp-10/10 koji je bio priklopljen ovom spisu, pa je tužitelj imao mogućnost očitovati se na isti. Stoga nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP pred drugostupanjskim sudom na način kako se to u reviziji ukazuje.

 

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, koja je nastala vođenjem kaznenog postupka zbog kaznenog djela silovanja iz odredbe čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 77/11, 125/11, 143/12 – dalje: KZ) u predmetu Kmp-10/10 pokrenutom po službenoj dužnosti nakon podnesene kaznene prijave tuženice od 20. rujna 2009. U revizijskom stupnju postupka sporno je je li tuženica lažno prijavila tužitelja, pa posljedično tome sporna je i odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju.

 

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tuženica podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja 20. rujna 2009. radi kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ,

 

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kmp-10/10 od 20. listopada 2010. odbijena optužba prema tužitelju zbog odustanka od kaznenog gonjenja Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da bi tužitelj počinio kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ,

 

- da tuženica nije preuzela kazneni progon kao supsidijarni tužitelj,

 

- da protiv tuženice nije vođen kazneni postupak za kazneno djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 302. KZ,

 

- da prilikom podnošenja kaznene prijave od 20. rujna 2009. kod tuženice nije postojala svijest, a niti uvjerenje da je prijavljena osoba nevina.

 

15. Prvostupanjski je sud, prvenstveno polazeći od utvrđenja da Županijskog državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo od kaznenog gonjenja jer nije utvrđeno da se predmetni događaj desio na način kako je opisala tuženica, zaključio da je tuženica lažno prijavila tužitelja za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ koje tužitelj nije počinio, te stoga ocijenio da je tuženica lažnim prijavljivanjem kao štetnik odgovorna za štetu tužitelju. Slijedom navedenog prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 19., čl. 1100., čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

16. Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključivši da ne postoji odgovornost tuženice za štetu prouzročenu tužitelju podnošenjem kaznene prijave 20. rujna 2009. Sve iz razloga jer je iz izvedenih dokaza utvrdio da kod tuženice nije postojala svijest, a niti uvjerenje da je prijavljena osoba nevina, pa je stoga zaključio kako navedenom prijavom tuženica nije počinila kazneno djelo lažnog prijavljivanja.

 

17. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj prvenstveno vidi u pogrešnom zaključku drugostupanjskog suda da tužiteljica nije počinila kazneno djelo lažnog prijavljivanja pa stoga i u pogrešnoj ocijeni da nije odgovorna za štetu tužitelju.

 

18. Odredbom čl. 304. KZ propisane su sankcije za osobu koja prijavi neku osobu ili podmetne tragove koji upućuju na to da je počinila kazneno djelo, iako zna da to nije istina, odnosno koja izazove pokretanje kaznenog postupka protiv osobe za koju zna da nije počinitelj kaznenog djela te koja prijavi da je počinjeno kazneno djelo iako zna da to nije istina, a ne radi se o kaznenim djelima koja se progone po privatnoj tužbi.

 

18.1. Da bi se ostvarilo obilježje kaznenog djela lažnog prijavljivanja iz odredbe čl. 304. KZ mora postojati svijest da prijavljena osoba nevina, odnosno da kazneno djelo nije počinjeno.

 

19. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je tko drugom prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

19.1. Iz navedene zakonske odredbe proizlaze osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su odgovorna osoba i oštećenik, štetna radnja, uzročna veza te protupravnost.

 

19.2. Slijedom navedenog za štetu počinjenu kaznenim djelom odgovara počinitelj kaznenog djela, a kada je u pitanju kazneno djelo lažnog prijavljivanja, počinitelj je onaj tko lažno podnese kaznenu prijavu za kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.

 

19.3. Stoga bi tuženica bila osoba odgovorna za spornu štetu, samo uz pretpostavku da je to kazneno djelo počinila, odnosno da je u njezinom postupanju pri podnošenju kaznene prijave postojala protupravnost.

 

19.4. Polazeći od utvrđenja drugostupanjskog suda da kod tuženice podnošenjem kaznene prijave od 20. rujna 2009. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ nije postojala svijest, a niti uvjerenje da je počinitelj nevin, pravilno je drugostupanjski sud izveo zaključak da tuženica nije počinila kazneno djelo lažnog prijavljivanja bez obzira na činjenicu da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odustalo od kaznenog gonjenja. Slijedom navedenog u postupanju tuženice ne postoji protupravnost, stoga ne postoji ni štetna radnja, a posljedično tome niti njezina odgovornost za štetu tužitelju sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO, pa je prema shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačivši prvostupanjsku presudu tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

 

20. Ostalim navodima u reviziji kroz pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi prigovori su u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

21. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 8. lipnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.