Broj: Revr 1734/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. - H. p. d.d., Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-774/15-2 od 21. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8664/13-22 od 30. prosinca 2014., u sjednici održanoj 3. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznose pobliže navedene u točki I. izreke (ukupno 273.535,56 kn) sa zateznom kamatom kako je to naznačeno u izreci prvostupanjske presude, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 26.812,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2014. do isplate (toč. I.). Nadalje je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.000,00 kn sa zateznom kamatom od 31. prosinca 2012. do isplate (toč. II.) i iznos od 8.310,65 kn sa zateznom kamatom od 29. ožujka 2013. do isplate (toč. III.). Ujedno je odbijen tužitelj s iznosom od 3.690,24 kn sa zakonskom kamatom od 16. travnja 2010. do isplate (toč. IV.).

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i II. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu zatraženih iznosa (iznosa od 273.535,56 kn i 1.000,00 kn), dok je rješenjem suda drugog stupnja ukinuta presuda u dijelu pod točkom III. izreke (u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 8.310,65 kn), kao i u odluci o parničnom trošku, te je u tim dijelovima predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno je odlučeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju ne navodeći na temelju kojeg zakonskog članka ju podnosi, dok iz sadržaja revizije proizlazi da istu podnosi na temelju čl. 382. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, uz naknadu troškova revizijskog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano tužitelj prigovara da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo jasne i razumljive razloge kojima opravdava svoju odluku - pa se pravilnost i zakonitost pobijane presude može ispitati. To što revident ne prihvaća pravno stajalište izraženo u drugostupanjskoj odluci, ne znači da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi čl. 338. ZPP, budući je iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude jasno vidljivo koje je materijalnopravne odredbe drugostupanjski sud primijenio jasno poziva na odredbe ZOO, Kolektivnog ugovora, ali i samog Ugovora zaključenog između parničnih stranaka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od ožujka 2010. do ožujka 2013., božićnice za 2012., te naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-       da su tužitelj i tuženik 23. rujna 2009. sklopili Ugovor o pravima i obvezama izvršnog direktora Uprave za pravne poslove kojim su utvrđena međusobna prava i obveze između poslodavca (tuženika) i radnika (tužitelja) imenovanog od strane uprave poslodavca dana 16. rujna 2009. za obavljanje poslova radnog mjesta izvršnog direktora Uprave za pravne poslove,

-       da se tužitelj nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme s time da Ugovor može prestati i prije isteka vremena u slučajevima iz čl. 16., 17., 18., 19. i 20. Ugovora te da se Ugovor primjenjuje od 23. rujna 2009.,

-       da su mjesečna plaća tužitelja kao i ostala prava na primitke utvrđeni odlukom uprave poslodavca broj ... od 16. rujna 2009.,

-       da je odlukom tuženika od 16. rujna 2009. tužitelj imenovan izvršnim direktorom Uprave za pravne poslove, na neodređeno vrijeme, te je obvezan u okviru obavljanja poslova izvršnog direktora Uprave izvršavati sve naloge uprave, koordinirati poslove u direkciji pošte i obavljati izvršno poslovanje, time da je radno mjesto tužitelja radno mjesto s posebnim ovlastima i odgovornostima, a izvršni direktor Uprave je za svoj rad odgovoran Upravi društva,

-       da se osnovna plaća izvršnog direktora Uprave utvrđuje u visini od 38.870,00 kn bruto, da izvršni direktor Uprave ima pravo na dodatak osnovne plaće za 0,5% za svaku navršenu godine radnoga staža te da uz osnovnu plaću uvećanu za dodatak za svaku navršenu godinu radnog staža izvršni direktor Uprave ostvaruje pravo na bonus nagrađivanje za dobro izvršenje preuzetih obveza, pod uvjetima i visini koju određuje Uprava društva posebnom odlukom, te da društvo može opozvati izvršnog direktora Uprave i otkazati ovu odluku kad za to postoji osobito važan razlog,

-       da je tuženik 12. ožujka 2013. donio odluku kojom je tužitelj razriješen s funkcije izvršnog direktora Uprave za pravne poslove te je raskinut ugovor o pravima i obvezama izvršnog direktor uprave za pravne poslove broj ..., time da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao s danom 29. ožujka 2013., kao i da će se tužitelju od dana prestanka radnog odnosa isplatiti naknada za neiskorišteni godišnji odmor,

-       da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 11. srpnja 2009. donijela odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava kojom odlukom su utvrđene plaće i druga primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava u cilju provedbe antirecesijskih mjera, te je tom odlukom određeno da se plaće predsjednika i članova uprave u trgovačkim društvima ne mogu odrediti u većem iznosu od 3,2 prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenom u mjesecu travnju u tekućoj godini koju je objavio Državni zavod za statistiku, time da se to odnosi na plaće predsjednika i članove uprava trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski paket dionica ili većinski udio i predsjednika i članova uprava trgovačkih društava u kojima RH, Hrvatski fond za privatizaciju, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i pojedina ministarstva objedinjeno, imaju većinski paket dionica ili većinski udio,

-       da su nakon te odluke bile zadužene uprave trgovačkih društava da plaće i druga primanja svih rukovodećih struktura u društvu usklade s plaćama članova uprave društava ovisno o vrsti radnog mjesta, da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprava trgovačkih društava neće isplaćivati, da su nadležna tijela trgovačkih društava iz točaka II. i III. te odluke dužna provesti tu odluku u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu i o tome izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, te da se ta odluka primjenjuje do 31. prosinca 2010,

-       da su Odlukom o izmjeni u odluci o utvrđivanju plaća u točki VII. riječi „31. prosinca 2010.“ zamijenjene s riječima „31. prosinca 2011.“,

-       da su Odlukom o izmjeni odluke o utvrđivanju plaća od 5. siječnja 2012. u točki VII. riječi „31. prosinca 2011.“ zamijenjene s riječima „31. prosinca 2012.“,

-       da je odlukom tuženika od 31. ožujka 2010. izmijenjen čl. 2. Odluke tuženika od 16. rujna 2009. tako da glasi: „Mjesečna plaća izvršnog direktora ureda za pravne poslove utvrđuje se u visini 16.000,00 kn neto i neće se mijenjati u slučaju ukidanja kriznog poreza.“

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan jer se Odluka Vlade Republike Hrvatske nije smjela, niti mogla odnositi na tužitelja, obzirom da tužitelj kao Izvršni direktor Ureda za pravne poslove nije bio član Uprave tuženika u spornom razdoblju, te da se navedena odluka mogla provesti primjenom instituta otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora koji je uređen čl. 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR). Nadalje prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik umanjujući plaću tužitelju postupao suprotno odredbama ZR, tako što je donio odluku da se tužitelju mjesečna plaća određuje u visini od 16.000,00 kn neto te tužitelju nije isplaćivana ugovorena plaća, čime je tužitelj nezakonito uskraćen i za dio bruto i za dio neto plaće.

Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da mu tuženik plati razliku plaće, kao i u dijelu kojim tužitelj traži da mu tuženik plati iznos od 1.000,00 kn na ime božićnice za 2012., dok je u dijelu odluke o isplati naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013. prvostupanjska odluka ukinuta i vraćena na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Naime, drugostupanjski sud je zaključio da je tužitelju, kao izvršnom direktoru uprave za pravne poslove kod tuženika, kao rukovodećem kadru za utuženo razdoblje pravilno isplaćena plaća sukladno čl. 11. ugovora i odluci tuženika od 16. rujna 2009., a umanjena odlukama Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaće koje se na njega odnose kao na rukovodeći kadar, obzirom je status tužitelja određen odredbama menadžerskog ugovora. Kako ugovor zaključen između stranaka predstavlja menadžerski ugovor na tužitelja se ne može primjenjivati povoljnije pravo, jer se to protivi svrsi menadžerskog ugovora. Isto tako okolnost da je tuženik tužitelju isplaćivao plaću temeljem odluke Vlade RH, bez da je prethodno otkazao ugovor o radu i ponudio novi izmijenjeni ugovor uz plaću u visini dopuštene odlukom Vlade Republike Hrvatske, nije dovela do toga da je tuženik kao poslodavac oštetio tužitelja u primanjima po osnovi plaće. Nadalje, obzirom iz čl. 11. ugovora, kojim je reguliran odnos između stranaka, proizlazi da se osim plaće ostala prava na primitke utvrđuju isključivo odlukom tuženika od 16. rujna 2009., a navedenom odlukom nije ugovoreno pravo tužitelja na božićnicu, drugostupanjski sud je utvrdio da ne postoji obveza tuženika u smislu odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu božićnice za 2012. Zbog toga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio navedeni dio tužbenog zahtjeva.

Navedeni zaključak suda drugog stupnja pravilnim prihvaća i revizijski sud. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o menadžerskom ugovoru, a koji se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima, na što posebno ukazuju odredbe predmetnog ugovora kojima je regulirana plaća tužitelja.

Nije sporno da je plaća tužitelja na temelju čl. 11. predmetnog Ugovora o pravima i obvezama Izvršnog direktora Uprave za pravne poslove isključivo određena odlukom Uprave poslodavca, te je stoga upravo i odlukom uprave od 31. ožujka 2010. izmijenjen čl. 2. Odluke tuženika od 16. rujna 2009. tako da glasi: „Mjesečna plaća izvršnog direktora ureda za pravne poslove utvrđuje se u visini 16.000,00 kn neto i neće se mijenjati u slučaju ukidanja kriznog poreza.“. Navedenom odlukom tužitelj je postupio u skladu s točkom III. Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, a kojim se zadužuju uprave trgovačkih društava da plaće i druga primanja svim rukovodećim strukturama u društvu usklade s plaćama članova uprave društava ovisno o vrsti radnog mjesta. Obzirom je tužitelj, na radnom mjestu izvršnog direktora uprave za pravne poslove, bio zaposlen na rukovodećem mjestu, tuženik je bio u obvezi postupiti u skladu s navedenom Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a što proizlazi iz točke VI. Odluke koja je obvezujuća za nadležna tijela trgovačkih društava iz točke II. i III. Odluke. Upravo je odluka Vlade Republike Hrvatske obvezivala tuženika da plaće cijelog rukovodnog kadra uskladi s navedenom odlukom, s ciljem da se plaće svih smanje, a što je u konačnici i učinjeno odlukom Uprave tuženika.

Isto tako pravilno je sud drugog stupnja odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu božićnice obzirom pravo na božićnicu ne proizlazi iz niti jedne ugovorne odredbe kojom se određuje plaća i dodatci na plaću.

Dakle, polazeći od navedenog, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj traži razliku plaće za sporno razdoblje, kao i u dijelu kojim tužitelj traži iznos od 1.000,00 kn na ime božićnice za 2012.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 3. studenoga 2016.