Broj: Rev 2323/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz T., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Z., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-464/06 od 4. ožujka 2010., u sjednici održanoj 8. studenoga 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija i ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 151.466,40 kn za razdoblje od 28. lipnja 2003. do 30. lipnja 2009. s pripadajućim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu od 278.098,60 kn za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 28. lipnja 2003., zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 11.350,50 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke prvostupanjske presude), te je u točki II.1. izreke prihvaćena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu preinačena (točka II. izreke prvostupanjske presude) na način da je tužitelju dosuđen i daljnji iznos od 278.098,60 kn za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 28. lipnja 2003. s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom II.2. izreke te presude naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 32.400,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Na temelju odredbe iz članka 392.a ZPP-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 53. stavka 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine od ukupno 429.565,00 kn sa zateznim kamatama za koju tužitelj tvrdi da proizlazi iz rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane - Uprave za obranu, od 24. studenog 1997., kojim mu je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata IV gr. s 80% oštećenja organizma, te s pravom na osobnu invalidninu i ortopedski dodatak uz posebni dodatak i to počevši od 1. srpnja 1993. na dalje i za stalno.

 

Naime, tužitelj tvrdi da mu tuženik (od samog početka) ne isplaćuje navedenu invalidninu i posebni dodatak, što u postupku nije ni bilo sporno, pa tužbom podnesenom 28. lipnja 2006. traži isplatu sporne novčane tražbine  počevši od 1. srpnja 1993. do 30. lipnja 2009.

 

Tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu utužene tražbine ističući da je tužitelj evidentiran kao pripadnih HVO-a i da zato ne može imati status HRVI iz Domovinskog rata, kao i da se postojeće rješenje ne može izvršiti jer je protekao rok od 5 godina od izvršnosti rješenja, ali i zato jer je čl. 160. Zakona o pravima hrvatskih branitelja koji je stupio na snagu 1. siječnja 2005. propisano da će se prava HVO regulirati Međudržavnim sporazumom. Tuženik je ujedno istaknuo i prigovor zastare tražbine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je slijedeće:

 

- da je tužitelju rješenjem nadležnog ministarstva RH od 24. studenog 1997. priznat status HRVI Domovinskog rata IV grupe s 80% oštećenja organizma za stalno s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak od 1. srpnja 1993. na dalje za stalno,

 

- da je rješenjem nadležnog drugostupanjskog tijela od 17. studenog 1999. provedena revizija navedenog rješenja i dana klauzula suglasnosti za njegovu provedbu - postalo je konačno, pravomoćno i izvršno,

 

- da je rješenjem navedenog ministarstva od 9. rujna 2006. proglašeno ništavim rješenje od 24. studenog 1997. kojim je tužitelju priznat status HRVI Domovinskog rata IV grupe,

 

- da je tužitelj nakon toga podnio tužbu Upravnom sudu RH koji je odlukom br. US-11945/2006. od 27. svibnja 2009. prihvatio tužbu i poništio rješenje ministarstva od 9. rujna 2006.,

 

- da je tužitelj u ovom postupku podnio tužbu 28. lipnja 2006., kao i da je glede visine sporne tražbine (glavnice i pojedinih mjesečnih iznosa) sam tuženik tijekom postupka dostavio obračun i da je potom tužitelj, sukladno tome, podneskom od 17. prosinca 2009. uredio i postavio konačan tužbeni zahtjev,

 

- da tuženikovo tijelo odbija isplatu tužiteljevih novčanih primanja koja proizlaze iz navedenog rješenja te da je tuženik još u odgovoru na tužbu (24. srpnja 2006.) istaknuo prigovor zastare.

 

Na temelju toga, prvostupanjski sud ističe da je tužbeni zahtjev, s obzirom na neizvršena upravna rješenja, koja svojom pravomoćnošću vežu sudove, djelomično osnovan pa tužitelju dosuđuje iznos od 151.466,40 kn za razdoblje od 28.6.2003. do 30.6.2009. s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali iznos od 278.098,60 kn sa zateznim kamatama, za razdoblje od 1.7.1993. do 28.6.2003., odbijen prihvaćanjem tuženikova prigovora zastare.

 

Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tužitelja te mu dosuđuje još i odbijeni dio tražbine tako da mu je dosuđen cjelokupni utuženi iznos od 429.565,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose sporne tražbine, u zavisnosti od njihovog pojedinačnog mjesečnog dospijeća.

 

Pritom, oba suda polaze od zaključka da je u pitanju povremena tražbina iz članka 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), koji se primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

U ovom se slučaju radi o pravu na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak i posebni dodatak pa se u konkretnom slučaju doista radi o povremenim tražbinama, ali se na takve tražbine, sukladno odredbi tada važećeg članka 121. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04), ne mogu primijeniti odredbe iz članka 373. stavak 1. i 2. ZOO-a o gubitku samog prava (tako i u Rev-2335/10-2 od 4. srpnja 2012. te u odluci Ustavnog suda RH br. U-III-3035/2015 od 7. travnja 2016.), koje se inače odnose na tzv. „prave povremene tražbine“, kao što su tražbine kamata i sl.

 

Odbijajući dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud zaključuje da je za razdoblje od 1.7.1993. do 28.6.2003., budući je tužba podnesena 28. lipnja 2006., nastupila zastara jer je protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 372. stavak 1. ZOO-a.

 

Međutim, drugostupanjski sud ocjenjuje da je takav pristup pogrešan uz zaključak da se ovdje doista radi o povremenoj tražbini iz članka 372. stavak 1. ZOO-a, ali koja potječe iz pravomoćne odluke upravnog tijela, slijedom čega primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. stavak 1. ZOO-a i na osnovi toga u cijelosti odbija tuženikov prigovor zastare.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, valja istaknuti da rješenjem upravnog tijela od 24. studenog 1997. tuženoj stranci nije naloženo namirenje sporne tražbine, već je tužitelju samo priznato pravo na tu tražbinu pa navedeno rješenje nema svojstvo ovršne isprave (iz upravnog postupka) koja glasi na novčanu tražbinu na temelju koje bi tužitelj mogao ostvarivati odnosnu tražbinu u ovršnom postupku.

 

Zbog toga, se u konkretnom slučaju, protivno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, ne radi o potraživanju koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela iz članka 379. stavak 1. ZOO-a pa prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u ovom sporu nema mjesta primijeni odredbi o desetogodišnjem zastarnom roku.

 

U tom su smislu, nižestupanjski sudovi pravilno otklonili primjenu odredbe iz članka 270. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96) jer je tužitelju u upravnom postupku samo priznato pravo, ali navedeno rješenje nema kondemnatorni karakter pa je tužitelj bio ovlašten svoj imovinskopravni zahtjev, budući da je riječ o takvom zahtjevu, ostvarivati u parničnom postupku. Prema tome, navedena zakonska odredba o nemogućnosti izvršenja rješenja (protekom pet godina od dana kada je postalo izvršno) odnosi se samo na izvršenje koje je moguće odrediti već u upravnom postupku i za koje nije potrebna ovršna isprava.

 

Drugostupanjski sud utvrđuje da je nakon obavljene revizije rješenje tužene na temelju kojeg tužitelj ističe da mu pripadaju navedena prava postalo konačno, pravomoćno i izvršno dana 17. studenog 1999. jer je tog dana nadležno ministarstvo dalo suglasnost na rješenje od 24. studenog 1997.

 

Slijedom toga i ako je tome tako, tada je tužitelj u smislu članka 361. ZOO-a mogao već tada podići tužbu pred sudom radi isplate sporne tražbine jer je poslije 17. studenog 1999. bez daljnjega imao pravo zahtijevati ispunjenje, međutim, on je to zatražio nakon što je proteklo više od 6 godina, odnosno tek 28. lipnja 2006. podnošenjem tužbe u ovom postupku, iako do tada rješenje na koje se poziva nije bilo poništeno niti na bilo koji način stavljeno izvan snage.

 

Prema tome, moguće je da je zastarni rok istekao prije podnošenja tužbe, kako se to pravilno navodi u reviziji tuženika, stoga okolnost da je naknadno 9. rujna 2006., dakle, tijekom ove parnice došlo do poništenja rješenja na kojem tužitelj temelji svoja prava i potom do vođenja postupka pred Upravnim sudom RH, protivno zaključku drugostupanjskog suda, ne bi imala nikakvog utjecaja na tijek zastare ako je ona kojim slučajem već nastupila. Upravo zato, za sada nije prihvatljiv niti način na koji je po drugostupanjskom sudu primijenjena odredba o prekidu zastare iz članka 388. ZOO-a.

Okolnost da je rješenje na kojem tužitelj temelji svoju tražbinu postalo konačno, pravomoćno i izvršno dana 17. studenog 1999., (o čemu na rješenju postoji štambilj nadležnog ministarstva), drugostupanjski sud je utvrdio sam bez da je to pitanje raspravio sud prvog stupnja, a pritom je ostalo nejasno kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za „akt suglasnosti“ od 17. studenog 1999., budući je od tada, slijedom prije navedenih razloga, mogao zahtijevati isplatu.

 

Drugostupanjski sud nije ovlašten po prvi puta sam utvrđivati važne činjenice, ako to prije njega nije učinio sud prvog stupnja, to tim više kada, kao u ovom slučaju, nije održao drugostupanjsku raspravu ili se koristio ovlaštenjima iz članka 373.a ZPP-a već se izrijekom pozvao na odredbe iz članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Zbog svega navedenog su i razlozi koji su u tom smislu obrazloženi, a odnose se na početak, tijek i nastup zastare, kao i oni postupovnopravne prirode koji se odnose na ovlaštenja drugostupanjskog suda u odlučivanju po žalbi, ostali djelomično nejasni, nepotpuni i proturječni, slijedom čega tuženik pravilno upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će, sukladno uputi iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP-a), otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka dajući za svoju odluku jasne, potpune i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Podnesak tuženika od 24. listopada 2013. (u privitku kojeg je rješenje nadležnog ministarstva od 29. srpnja 2013. kojim je ponovno poništeno rješenje od 24. studenog 1997.), revizijski sud nije ni uzimao u obzir jer je sam tuženik naznačio da taj podnesak nema značenje dopunske revizije (u protivnom bi se radilo o nepravovremenoj dopuni revizije).

 

Iz tih je razloga, na temelju članka 394. stavak 1. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. studenog 2016.