1                      Poslovni broj: 13 P-58/2020-18

 

 

              

Poslovni broj: 13 P-58/2020-18

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Rajani Buljan, u pravnoj stvari tužitelja M. I. d.o.o., M., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku I. Lj., a ovaj po punomoćnici A. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: …, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, radi naknade štete, nakon javne i glavne rasprave zaključene 22. travnja 2021. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja D. K., odvjetnika u M. te zastupnika po zakonu tuženika D.J., zamjenika županijskog državnog odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu presude 7. lipnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: …, s osnova naknade štete zbog izmakle koristi, isplatiti tužitelju M. I. d.o.o., M., OIB: …, iznos od 5.097.707,32 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

-          na iznos od 507.990,48 kuna od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

-          na iznos od 1.424.467,70 kuna od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

-          na iznos od 1.567.213,09 kuna od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

-          na iznos od 1.598.036,06 kuna od 1. siječnja 2012. pa do isplate

 

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 (osam) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 505.050,00 kuna (slovima: petstopettisućaipedeset kuna), u roku od 8 dana, dok se za više zatraženi iznos od 1.500,00 kuna zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 13. kolovoza 2012. podnio tužbu protiv tuženika, radi naknade štete u visini od 2.656.250,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi kako je isti od Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, 28. prosinca 2006. ishodio tri građevinske dozvole i to – građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina s recepcijom na kat. čest. zem. 2474/1, 1/2 (novoformirana 2474/4), k.o. M., a prema glavnom projektu građevine Z.O.P. 02/06 – MN; građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina te građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina. Predmetne dozvole da su postale konačne 22. siječnja 2007. s obzirom da nije izjavljena žalba, a tog istog dana da su postale i pravomoćne. Nadalje, tužitelj ističe kako su predmetne dozvole, iako su postale pravomoćne, ukinute po pravu nadzora od strane Ministarstva 16. travnja 2007. Međutim, povodom tužbi koje su podnesene Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja Ministarstva da je sud presudama od 17. veljače 2011. uvažio tužbe i poništio rješenja Ministarstva. Dakle, na taj način da su ponovno osnažene građevinske dozvole.

 

2. Nadalje, tužitelj u tužbi ističe kako je Upravni sud u svojim presudama o 17. veljače 2011. naveo kako se sukladno odredbama 177. i 178. Zakona o gradnji građevinske dozvole mogu ukinuti po pravu nadzora u roku od godine dana od njene konačnosti. Međutim, sporne građevinske dozvole da su bile ne samo konačne nego i pravomoćne pa da nisu bile ispunjene pretpostavke za njihovo ukidanje po pravu nadzora.

 

3. Stoga, tužitelj smatra da mu je nezakonitim ukidanjem konačnih i pravomoćnih građevinskih dozvola nastala šteta koja se sastoji od izmakle koristi u razdoblju od 16. kolovoza 2007. pa do 17. veljače 2011., a u kojem razdoblju tužitelj da nije mogao završiti građevinski objekt niti ostvarivati dobit iznajmljivanjem smještajnih kapaciteta. Prema tome, kako je tužitelju uslijed nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave nastala šteta, a za koju štetu odgovara Republika Hrvatska, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 2.656.250,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

4. Tužitelj je predložio da sud u dokazne svrhe pregleda i pročita isprave i dokumentaciju koja je dostavljena uz tužbu te da provede dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine štete.

 

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je naveo kako se pri ocjeni izmakle koristi treba uzeti samo onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema poslovnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom. Naime, za postojanje prava na naknadu izmakle koristi da nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanje dobitaka nego i namjera i vjerojatnost ostvarivanja koristi, a građevinskom dozvolom kao aktom kojim se odobrava gradnja određenog objekta da nije zajamčena dobit osobi koja namjerava graditi objekt niti dobit koju investitor može ostvarivati proizlazi iz tog akta. Stoga, tuženik predlaže da sud po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

6. Tijekom postupka, tužitelj je ustrajao u navodima iz tužbe, a tuženik u navodima iz odgovora na tužbu.

 

7. Podneskom od 8. prosinca 2015. tužitelj je preinačio tužbu na način da sada od tuženika potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 5.097.707,32 kune, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nezakonitog i nepravilnog rada upravnog tijela za koje odgovara Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 127/00., 59/01. i 190/03. – dalje: ZSDU).

 

9. Ovaj sud je 1. travnja 2016. donio presudu pod brojem P-595/2013 kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 3.499.671,26 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev tužitelja odbio za više zatraženi iznos od 1.424.467,70 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

10. Protiv te presude žalbu su izjavili tužitelj i tuženik te je ista povodom izjavljenih žalbi ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3184/2016 od 14. siječnja 2020. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

11. Stoga, u ponovljenom postupku trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi, a za koju štetu tužitelj tvrdi da mu je nastala uslijed nezakonitog ukidanja građevinskih dozvola.

 

12. U dokazne svrhe ovaj sud je pročitao zapisnike o ranije izvedenim dokazima (članak 315. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP)) te je izveo dokaz čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu.

 

13. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

14. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj od Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, 28. prosinca 2006. ishodio tri građevinske dozvole i to – građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina s recepcijom na kat. čest. zem. 2474/1, 1/2 (novoformirana 2474/4), k.o. M., a prema glavnom projektu građevine Z.O.P. 02/06 – MN; građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina te građevinsku dozvolu Klasa:…, Urbroj:… kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina.

 

15. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da su predmetne dozvole postale konačne 22. siječnja 2007. s obzirom da nije izjavljena žalba, a tog istog dana da su postale i pravomoćne.

 

16. Među strankama nije bilo sporno ni to da su predmetne dozvole, iako su postale pravomoćne, ukinute po pravu nadzora od strane Ministarstva 16. travnja 2007.

 

17. Nadalje, među strankama nije bilo sporno ni to da je tužitelj podnio tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske te da je povodom tih tužbi sud presudama od 17. veljače 2011. uvažio tužbe i poništio rješenja Ministarstva kojim su ukinute građevinske dozvole. Dakle, među strankama nije bilo sporno ni to da su na taj način ponovno osnažene građevinske dozvole.

 

18. Među strankama nije bilo sporno ni to da tužitelj smatra kako mu je takvim postupanjem državnih tijela, konkretno Ministarstva, nastala šteta u visini od 5.097.707,32 kuna, a koji iznos predstavlja izmaklu korist, odnosno korist koju je tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem smještajnih kapaciteta da nije bilo ukidanja građevinskih dozvola po pravu nadzora.

 

19. Kao sporno u ovom postupku trebalo je utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev, odnosno je li tužitelj tuženiku dužan naknaditi štetu u vidu izmakle koristi.

 

20. Po provedenom postupku, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj od Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, 28. prosinca 2006. ishodio tri građevinske dozvole i to – građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina s recepcijom na kat. čest. zem. 2474/1, 1/2 (novoformirana 2474/4), k.o. M., a prema glavnom projektu građevine Z.O.P. 02/06 – MN; građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina te građevinsku dozvolu Klasa: …, Urbroj: … kojom mu se dozvoljava gradnja ugostiteljsko – turističkih građevina,

- da su predmetne dozvole postale konačne 22. siječnja 2007. s obzirom da nije izjavljena žalba, a tog istog dana da su postale i pravomoćne,

- da su predmetne dozvole, iako su postale pravomoćne, ukinute po pravu nadzora od strane Ministarstva 16. travnja 2007.,

- da je tužitelj podnio tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske te da je povodom tih tužbi sud presudama od 17. veljače 2011. uvažio tužbe i poništio rješenja Ministarstva kojim su ukinute građevinske dozvole. Dakle, među strankama nije bilo spono ni to da su na taj način ponovno osnažene građevinske dozvole.

- da tužitelj smatra kako mu je takvim postupanjem državnih tijela, odnosno Ministarstva, nastala šteta u visini od 5.097.707,32 kuna, a koji iznos predstavlja izmaklu korist, odnosno korist koju je tužitelj mogao ostvariti da nije bilo ukidanja građevinskih dozvola po pravu nadzora te da u ovom postupku od tuženika potražuje naknadu štete u tom iznosu.

 

21. Odredbom članka 13. ZSDU-u propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

22. Odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. – dalje: ZOO) propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

23. Nije sporno da tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika Republike Hrvatske naknadu izmakle koristi, a koja šteta da je tužitelju nastala uslijed nepravilnog odnosno nezakonitog rada tijela državne uprave – Ministarstva koje je ukinulo građevinske dozvole po pravu nadzora, pa uslijed toga tužitelj nije mogao završiti objekt i ostvarivati dobit na tržištu koja bi se sastojala u prihodima od iznajmljivanja smještajnih kapaciteta u hotelsko – turističkom objektu u M. (otok B.).

 

24. Sporno je to je li tužitelju nastala šteta, odnosno je li istu dužan naknaditi tuženik.

 

25. Naime, prema naprijed citiranoj odredbi članka 13. ZSDU, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke:

- nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave,

- postojanje štete, te

- uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

 

26. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

27. Stoga, da bi se utvrdilo je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete, najprije je trebalo utvrditi predstavlja li ukidanje građevinskih dozvola po pravu nadzora iako su te građevinske dozvole postale pravomoćne i konačne, nepravilan ili/i nezakonit rad tijela državne uprave.

 

28. Naime, iz odluka upravnih tijela i odluka Upravnog suda Republike Hrvatske koje su priložene spisu, proizlazi da su rješenja o ukidanju konačnih građevinskih dozvola po pravo nadzora, poništena presudama Upravnog suda Republike Hrvatske zato što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj U-IIIB/1380/2009. od 7. srpnja 2009. u kojem je izrazio svoje načelno pravno shvaćanje o uvjetima pod kojima se mogu ukidati konačna rješenja o izdavanju građevinskih dozvola i da je nakon te odluke Upravni sud Republike Hrvatske na sjednici imovinskopravnog odjela održanoj 16. studenoga 2009. donio zaključak da je ukidanje po pravu nadzora konačne i pravomoćne građevinske dozvole na temelju odredaba Zakona o gradnji kojom je očito povrijeđen materijalni zakon moguće u roku od godine dana od dana konačnosti dozvole u kojem roku rješenje mora biti dostavljeno strankama te pod uvjetom da je u postupku utvrđeno da za to postoji interes Republike Hrvatske u kojem slučaju postoji i obveza naknade tržišne vrijednosti za oduzetu imovinu u smislu članka 50. stavka 1. u svezi članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske. Dakle upravo je pozivom na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske i taj zaključak, Upravni sud Republike Hrvatske poništio rješenja o ukidanju građevinskih dozvola po pravu nadzora.

 

29. Stoga, da bi se utvrdilo je li pri ukidanju građevinskih dozvola od strane nadležnog ministarstva bilo nezakonitog i nepravilnog rada upravnih tijela, po ocjeni ovog suda, potrebno je uzeti u obzir trenutak kada je doneseno rješenje o ukidanju tih građevinskih dozvola.

 

30. Uvidom u građevinsku dozvolu oznake Klasa: …, Urbroj: …, građevinsku dozvolu oznake Klasa: …, Urbroj: … i građevinsku dozvolu oznake Klasa: …, Urbroj: …, utvrđeno je da su iste izdane 28. prosinca 2006. te da su postale pravomoćne i konačne 22. siječnja 2007.

 

31. Uvidom u rješenja Ministarstva broj …, Urbroj: …; broj …, Urbroj: …; broj …, Urbroj: …, sve od 16. travnja 2007. utvrđeno je da su predmetnim rješenjima ukinute po pravu nadzora građevinske dozvole od 28. prosinca 2006.

 

32. Uvidom u presude Upravnog suda Republike Hrvatske (broj Us-5594/2007-6, broj Us-5593/2007-6, broj Us-5595/2007-6 sve od 17. veljače 2011.) utvrđeno je da su predmetnim presudama ukinuta rješenja Ministarstva broj …, Urbroj: …; broj …, Urbroj: …;  broj …, Urbroj: …, sva od 16. travnja 2007. te da se u tim presudama Upravni sud Republike Hrvatske pozvao na pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009.

 

33. Uvidom u odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009. utvrđeno je da Ustavni sud u toj odluci navodi kako podnositelji imaju "legitimno očekivanje" da će uvjeti iz građevinske dozvole biti ispunjeni s obzirom da se to temelji na razumno opravdanom povjerenju u konačni i pravomoćni upravni akt koji je imao valjanu pravnu osnovu, u kojem slučaju je zahtjev dodatno ustanovljen, a time i ovršan što ga kvalificira kao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97., 6/99., 8/99. i 14/02). Nadalje, zaključak je Ustavnog suda da je takvo legitimno očekivanje samo po sebi konstitutivno za vlasnički interes. Stoga, da u svakom pojedinom slučaju mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koja se koriste pri oduzimanju ili ograničavanju vlasništva i ciljeva koji se time nastoje postići, a miješanje u vlasništvo da mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

34. S obzirom na shvaćanje izraženo u naprijed spomenutoj odluci Upravni sud Republike Hrvatske je na sjednici imovinsko-pravnog odjela tog suda od 16. studenog 2009. donio zaključak da je ukidanje po pravu nadzora konačne i pravomoćne građevinske dozvole, temeljem odredbi Zakona o gradnji, kojom je očito povrijeđen materijalni zakon moguće u roku od godine dana od dana konačnosti dozvole u kojem roku rješenje mora biti dostavljeno strankama te pod uvjetom da je u postupku utvrđeno da za to postoji interes Republike Hrvatske u kojem slučaju postoji i obveza naknade tržišne vrijednosti za oduzetu imovinu u smislu članka 50. stavak 1. u svezi s člankom 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.

 

35. Prema tome, kako iz naprijed navedenog proizlazi da je prvo Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-IIIB-1373/09 od 7. srpnja 2009. izrazio shvaćanje pod kojim uvjetima se mogu ukidati pravomoćne i konačne građevinske dozvole po pravu nadzora, a u skladu s kojim shvaćanjem je Upravni sud Republike Hrvatske donio zaključak 16. studenog 2009., trebalo je najprije utvrditi predstavlja li donošenje rješenja Ministarstva Republike Hrvatske (a koja rješenja su donesena 16. travnja 2007.) kojim su po pravu nadzora ukinute konačne i pravomoćne građevinske dozvole, nepravilan ili/i nezakonit rad državnih tijela.

 

36. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir da je Ministarstvo rješenja kojima je po pravu nadzora ukinulo pravomoćne i konačne građevinske dozvole od 28. prosinca 2006. donijelo dvije godine ranije nego što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku u kojoj je izrazio shvaćanje pod kojim uvjetima se mogu ukidati pravomoćne i konačne građevinske dozvole po pravu nadzora, ne može se raditi o nepravilnom ili/i nezakonitom radu tijela državne uprave. Naime, zauzimanje drugačijeg stava bi dovelo do toga da svaki put kada dođe do promjene pravnih shvaćanja da bi se moglo govoriti o nepravilnom ili/i nezakonitom radu državnih tijela. Međutim, po ocjeni ovog suda, odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete postoji u situacijama kada postoji nepravilan ili nezakonit rad državnih tijela odnosno kada se radi o postupanju protivno pravnim normama, a ne i u situacijama kada su odluke donesene u skladu sa tada važećim i prihvaćenim pravnim stavovima.

 

37. Stoga, po ocjeni ovog suda, s obzirom da su rješenja Ministarstva, a kojima su ukinute pravomoćne i konačne građevinske dozvole, donesena u skladu s tada prihvaćenim pravnih shvaćanjima, a koja shvaćanja su dvije godine nakon donošenja tih rješenja napuštena, ne može se raditi o nepravilnom niti nezakonitom radu tijela državne uprave.

 

38. Prema tome, po ocjeni ovog suda, nije ispunjena prva pretpostavka odgovornosti za štetu jer nije utvrđeno da bi državna tijela radila nepravilno ili/i nezakonito.

 

39. Međutim, čak i kad bi se prihvatilo drugačije shvaćanje, odnosno kad bi se prihvatilo da se radi o nezakonitom ili/i nepravilnom radu tijela državne uprave, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi za koju bi odgovarao tuženik.

 

40. Naime, da bi postojala odgovornost Republike Hrvatske za štetu koja nastane nezakonitim ili/i nepravilnim radom tijela državne uprave mora postojati uzročna veza (kauzalni neksus) između nepravilnog ili/i nezakonitog rada i same štete koja je nastala tužitelju.

 

41. Uzročna veza znači da određena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu.

 

42. Naime, kod zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle koristi tužitelj treba dokazati da je upravo uslijed radnje (ili propuštanja) tuženika tužitelju nastala šteta, odnosno da bi tužitelj ostvario primitak (korist) da nije bilo takve radnje tuženika.

 

43. Dakle, u ovom postupku tužitelj je trebao dokazati da mu je upravo uslijed radnje tuženika, odnosno ukidanjem pravomoćnih i konačnih građevinskih dozvola, onemogućeno ostvarivanje prihoda koje bi tužitelj zasigurno ostvario da takve radnje nije bilo, odnosno da nadležno ministarstvo po pravu nadzora nije ukinulo građevinske dozvole.

 

44. Po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da mu je upravo (i isključivo) uslijed ukidanja pravomoćnih i konačnih građevinskih dozvola prouzročena šteta, odnosno da bi tužitelj da nije bilo takve radnje nadležnog ministarstva uspio završiti objekt i ostvarivati prihode iznajmljivanjem smještajnih kapaciteta.

 

45. Naime, i iz iskaza J. N., koji je bio član uprave tužitelja i upućen je u realizaciju projekta u općini M., proizlazi da je tužitelj u realizaciji projekta šikaniran od strane odgovornih osoba općine M., prije svega od načelnika i predsjednika Komisije za prostorno uređenje. Prema tome, ako i sam član uprave tužitelja, koji je bio uključen u realizaciju cijelog projekta, tvrdi da je tužitelj bio šikaniran od strane odgovornih osoba općine M., ne može se govoriti da postoji (samo) odgovornost tuženika za naknadu štete uslijed ukidanja pravomoćnih i konačnih građevinskih dozvola.

 

46. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka isticao da još uvijek nije završio predmetne objekte, a sve iz razloga što je nakon ukidanja građevinskih dozvola započeo druge projekte (izgradnju tvornice u B. i stambeno-poslovne građevine u P.), da su građevinske dozvole osnažene u recesijsko vrijeme te da je građevinski sektor u to vrijeme trpio velike gubitke pa da tužitelj nije bio u mogućnosti realizirati projekt. Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj (navodno) bio šikaniran od strane odgovornih osoba općine M., da je tužitelj novčana sredstva koja je namijenio za realizaciju projekta u općini M. prenamijenio u neke druge projekte (izgradnju tvornice u B. i stambeno-poslovne građevine u P.), kao i postojanje krize u građevinarstvu na koju se i sam tužitelj poziva, tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta upravo zbog ukidanja građevinskih dozvola.

 

47. Naime, ako tužitelj i trpi štetu u vidu izmakle koristi, tijekom postupka nije utvrđeno postojanje uzročne veze između ukidanja građevinskih dozvola i štete koja je nastala tužitelju. Urok mora biti događaj koji znači "conditio sine qua non" tj. uzrok mora biti takav da bez njega ne bi bilo štetne posljedice. Dakle, u nizu pojama i događaja među mnogobrojnim uzrocima i posljedicama treba pronaći onaj događaj koji je pravno odlučan (relevantan) i koji se po pravu uzima kao uzrok određene posljedice. Prema adekvacijskoj teoriji, među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrocima nastale posljedice kao uzrok uzima se samo onaj koji je tipičan za nastanak određenog štetnog događaja. Tipičan je onaj uzrok koji redovito dovodi do određene štete. To je onaj događaj za koji životno iskustvo pokazuje da se redovito uz njegovu pojavu može očekivati nastup određene štetne posljedice. Prema toj teoriji treba isključiti sve one slučajne događaje koji se upliću u redovito zbivanje te su ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali ti uzroci nisu za štetni uspjeh tipični. Primjenom adekvacijske teorije u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da je šteta koju trpi u uzročno posljedičnoj vezi sa ukidanjem pravomoćnih i konačnih građevinskih dozvola po pravu nadzora.

 

48. Prema tome, slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude, pod točkom I.

 

49. Tuženik je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka pa je valjalo odlučiti i o tom zahtjevu.

 

50. Odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

 

51. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je da o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu.

 

52. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

 

53. Tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, po ocjeni ovog suda, osnovano pripada trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 2657 bodova (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), u svezi s Tbr. 7.1. Tarife), po 2657 bodova za pristup na ročišta održana 30. travnja 2014., 12. lipnja 2014., 20. ožujka 2015., 22. svibnja 2015., 30. listopada 2015. i 18. prosinca 2015., po 5097 bodova za pristup na ročišta održana 11. prosinca 2020. i.22. travnja 2021. (Tbr. 9.1. Tarife), 50 bodova za pristup na ročište održano 29. siječnja 2016. (Tbr. 9.3. Tarife), po 2657 bodova za sastav dva obrazložena podneska te po 5097 bodova za sastav dva obrazložena podneska (Tbr. 8.1. Tarife), te 6371 bodova za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10.1. Tarife). Dakle, tuženiku je valjalo priznati ukupno 50.505 boda. Kako vrijednost boda iznosi 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife), tuženiku pripada 505.050,00 kuna.

 

54. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 9. prosinca 2012., 22. listopada 2013. i 20. ožujka 2015. Naime, kako je Tbr. 8.1. Tarife propisano da stankama pripada trošak sastava najviše četiri obrazložena podnesaka, tuženiku nije priznat trošak sastava tih podnesaka bez obzira na to što je tuženik zahtjev za naknadu troškova sastava istih zatražio kao da je riječ o ostalim podnescima.

 

55. Stoga, zahtjev tuženika je valjalo odbiti za više zatraženi iznos od 1.500,00 kuna.

 

56. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu 7. lipnja 2021.

 

Sutkinja

Rajana Buljan

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.