1

Poslovni broj: 2 UsI-438/2021-6

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-438/2021-6

 

 

  U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja Z. G. iz D., kojeg zastupa opunomćenik N. N., odvjetnik iz N. G., protiv tuženika Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Zagreb, A. Mihanovića 3, radi invalidske mirovine, 7. lipnja 2021.

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika Klasa: UP/II 141-02/20-01/03106746271, Urbroj: 341-99-05/3-20-7924, broj spisa: 549373 od 1. veljače 2021.

II   Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

Tuženik je Klasa: UP/II 141-02/20-01/03106746271, Urbroj: 341-99-05/3-20-7924, broj spisa: 549373 od 1. veljače 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u S. B., Klasa: UP/I 141-02/20-01/03106746271, Urbroj: 341-16-05/3-20-6447, broj spisa: 56206 od 22. rujna 2020., a kojim rješenjem je tužitelju, kao dosadašnjem korisniku invalidske mirovine i dalje priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 20% bolešću u svezi članka 2. stavka 2. ranije važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11., nastavno: ZOPHBDR) i 80% bolešću izvan tih okolnosti.

Tužitelj u tužbi navodi kako iz medicinske dokumentacije koja prileži u spisu neupitno proizlazi da je kod njega došlo do znatnog pogoršanja zdravstvenog stanja od zadnje ocjene vještaka, a to je 7. travnja 2008. Posebno napominje kako je pogoršanje vidljivo u dijelu kojim je utvrđena bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske pa je opća nesposobnost za rad u daleko većem postotku od 20%. Smatra da je pogrešan stav tuženika kako postotak po toj osnovi iznosi 20%, budući je vještačenje uzroka izvršeno prije deset i više godina, kada je utvrđen kronični PTSP pa je logično da se isti s vremenom pogoršao. Ukazuje kako ovlašteni vještaci, kao i tuženik nisu na odgovarajući način obrazložili svoju ocjenu. Dodaje i kako njegovo liječenje i provedene terapije ne daje nikakve rezultate pa je pogrešan zaključak vještaka da nema promjena u zdravstvenom stanju. Navodi i kako su vještaci ocjenu donijeli bez osobnog pregleda tužitelja te mu je na takav način onemogućeno sudjelovanje u postupku. Mišljenja je kako se ocjena zdravstvenog stanja ne može isključivo utemeljiti na stajalištima tuženikovih vještaka, koji tužitelja nisu obavijestili o provedenom postupku i izvršenim vještačenjima niti mu dali priliku da se na ista očituje. Stoga predlaže sudu da izvede dokaze u vidu provođenja medicinskog vještačenja i saslušanja stranaka. Nakon provođenja navedenih dokaza predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev i poništi pobijanu odluku.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je pobijana odluka donijeta na temelju nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka te da je ista utemeljena na medicinskoj dokumentaciji u spisu. Poziva se i na dopunu nalaza i mišljenja višeg vještaka od 27. travnja 2021. u kojoj ponavlja da nema uvjeta za promjenu uzroka invalidnosti te da je potrebno provesti novo vještačenje u ingerenciji Ministarstva hrvatskih branitelja, a kako bi se eventualno utvrdio drugačiji omjer uzroka invalidnosti. Zbog navedenog predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

Dana 1. lipnja 2021. kod ovoga suda održana je rasprava u ovom upravnom sporu, kako bi se strankama dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na navedenu raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., nastavno: ZUS).

Zamjenička opunomoćenica tužitelja je na raspravi izjavila da ostaje kod tužbe i svih navoda iz tužbe. Ističe da ustraje na provođenju dokaznih prijedloga u vidu saslušanja stranaka te provođenja medicinskog vještačenja na okolnosti tužbe. Naime, tužitelju nije omogućeno da tijekom upravnog postupka na objektivan i nepristran način dođe do utvrđenja relevantnog činjeničnog stanja pa je isto moguće samo tijekom upravnog spora provođenjem nepristranog vještačenja. Smatra da bi vještačenje trebalo provesti po specijalisti psihijatru, budući se u konkretnom slučaju radi o pogoršanju bolesti PTSP.

Sud nije usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem medicinskog vještačenja, budući je sud stajališta da tužitelj svojim navodima nije doveo u dvojbu činjenična utvrđenja iz provedenog postupka pa da je bilo potrebe za provođenjem medicinskog vještačenja. Pri tome sud ukazuje kako se tužitelj niti ne poziva na neki od medicinskih nalaza koji bi govorio suprotno od onoga što su utvrdili nadležni vještaci, isti tijekom upravnog spora nije dostavio bilo kakav dokaz kao podlogu za drugačije činjenično utvrđenje, a sva medicinska dokumentacija s kojom tužitelj raspolaže bila je predmet ocjene tijekom provedenog postupka. Iz navedenih razloga te jer su nalazi i mišljenja nadležnih vještaka prihvatljivo obrazloženi i utemeljeni na medicinskoj dokumentaciji tužitelja, sud nije smatrao potrebnim provoditi medicinsko vještačenje po sudskom vještaku u ovom sporu. Pri tome je imao u vidu i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj: U-III-3551/2016 od 18. prosinca 2018. u vezi provođenja medicinskog vještačenje u upravnom sporu, prema kojoj nije dostatno samo predložiti provođenje vještačenja po neovisnom sudskom vještaku već je taj prijedlog potrebno obrazložiti, odnosno navesti zašto taj prijedlog tužitelj smatra važnim i nužnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te je potrebno iznijeti relevantnu i odlučujuću tvrdnju koja bi dovela u sumnju nalaze i mišljenja vještaka Zavoda. Dakle, s obzirom da sud sam prema odredbi članka 33. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12.,152/14., 94/16. i 29/17., nastavno: ZUS) ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice prema načelu slobodne ocjene dokaza, nije obvezan provesti predloženo vještačenje, vodeći pri tome i računa o načelu učinkovitosti iz članka 8. ZUS, prema kojem će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova za stranku. Nastavno na navedeno sud nije usvojio niti dokazni prijedlog za saslušanjem stranaka jer je isti nepotreban za pravilno rješenje ove upravne stvari.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS  sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je predmetni upravni postupak pokrenut poradi prijedloga tužitelja od 17. veljače 2020., za utvrđenje novog omjera postotka invalidnosti, a radi ponovnog izračuna mirovine tužitelja.

              Među strankama je nesporno kako kod tužitelja postoji invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad, a koja je uzrokovana dijelom bolešću u svezi članka 2. stavak 2. ranije važećeg ZOPHBDR i dijelom u svezi bolesti izvan tih okolnosti.

              Sporan je utvrđeni omjer invalidnosti u svezi članka 2. stavka 2. ZOPHBDR te je li zdravstveno stanje tužitelja odgovarajuće ocijenjeno od strane ovlaštenih vještaka.

Iz stanja spisa tuženika proizlazi da je rješenjem Područnog ureda tuženika u S. B., broj: 56206 od 7. travnja 2006., počevši od 5. srpnja 2007., na strani tužitelja utvrđena opća nesposobnost za rad uzrokovana 20% bolešću u svezi članka 2. stavka 2. ZOPHBDR i 8% bolešću izvan tih okolnosti te je na osnovu toga tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

Dakle, iz stanja spisa tuženika nedvojbeno proizlazi da je tužitelju prema odredbama članka 34. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10., 61/11., 114/11. i 76/12.) priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u navedenom omjeru. Stavkom 1. istoga članka bilo je propisano da invalidnost postoji kada je kod osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad), dok je  stavkom 2.  istoga članka bilo određeno da invalidnost postoji i kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad).

              Uzimajući u obzir tužbene navode tužitelja, iz njegove tužbe proizlazi kako isti smatra da je kod njega, u međuvremenu, došlo do promjene omjera uzroka invalidnosti, od onoga koji su utvrdili ovlašteni vještaci te u tom smislu osporava utvrđenja liječničkog povjerenstva, kao i samog postupanja tuženika i ovlaštenih vještaka u provedenom postupku.

Uvidom u spis tuženika utvrđeno je kako su ovlašteni vještaci u prvom stupnju svojim nalazom i mišljenjem broj evidencije: 453062 od 19. kolovoza 2020., utvrdili da na strani tužitelja nema pogoršanja zdravstvenog stanja u pogledu ranije utvrđene invalidnosti te je i dalje utvrđen uzrok invalidnosti 20% bolest u svezi ZOPHBDR i 80% bolest izvan tih okolnosti. Pri tome je od strane vještaka utvrđeno kako je tužitelj osoba u dobi od nepunih 59 godina te da se nalazi u invalidskoj mirovini zbog opće nesposobnosti za rad od 5. srpnja 2007. Ima priznat status HRVI s 20% oštećenja organizma na osnovu bolesti PTSP T238B za stalno. Liječi se ambulantno i putem dnevne bolnice kao srednje teški oblik PTSP, uz predominaciju depresije s kliničkom slikom promjena i sposobnosti tijekom 2019. i 2020. Iz medicinske dokumentaicje psihijatra utvrđeno je da se kod istoga i nadalje radi o srednje teškom obliku PTSP. Kontinuirano liječenje dalo je dobro izbalansiranu kliničku sliku. Slijedom navedenog vještaci su stajališta da na strani tužitelja egzistira opća nesposobnost za rad, ali s istim uzrokom invalidnosti te da nema uvjeta za promjenu tog uzroka na način kako to traži tužitelj, budući nije došlo do bitnijih promjena u smislu pogoršanja zdravstvenog stanja.

Na temelju citiranog nalaza i mišljenja donijeto je prvostupanjsko rješenje od 22. rujna 2020. putem kojega je tužitelju i dalje priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, s navedenim uzrokom invalidnosti. Na navedeno rješenje tužitelj je izjavio žalbu te je sukladno članku 133. stavku 3. Zakonu o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15.,120/16. i 18/18., nastavno: ZOMO) naloženo provođenje vještačenja po Vijeću viših vještaka, radi utvrđenja okolnosti nastupanja invalidnosti kod tužitelja.

Iz nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka, broj evidencije: 535887 od 25. siječnja 2021. vidljivo je kako je tužitelj star 59 godina te da se nalazi u invalidskoj mirovini i da je kod istoga utvrđena opća nesposobnost za rad od 5. srpnja 2007., uz omjer 20% bolest u vezi ZOPHBDR i 80%  bolest izvan tih okolnosti. Isti ima priznat status HRVI uz oštećenje organizma od 20% za stalno, zbog PTSP. Iz medicinske dokumentaicje vidljivo je kako se liječi ambulantno i putem dnevne bolnice kao srednje teški oblik PTSP uz predominaciju depresije s kliničkom slikom promjena osobnosti tijekom 2019. i 2020. Iz medicinske dokumentacije psihijatra vidljivo je da i nadalje postoji srednje teški oblik PTSP te da se isti nalazi u kontinuiranom liječenju s dobro izbalansiranom kliničkom slikom. Zbog toga su mišljenja da nije došlo do bitnijeg pogoršanja stanja, već je i dalje prisutan srednje teški oblik PTSP uz anksiozno depresivne tegobe. Slijedom navedenog vještaci su stajališta kako je ocjena vještaka iz prvog stupnja pravilna, jer u zdravstvenom stanju tužitelja nije došlo do značajnijeg pogoršanja psihičkog i lokomotornog statusa koji bi uvjetovao promjenu ranije utvrđene ocjene radne sposobnosti.

Iz dopune nalaza i mišljenja višeg vještaka Klasa: 561-01/20-09/98, Urbroj: 426-04-01/11-21-8 od 27. travnja 2021. proizlazi kako je ocjena donijeta na temelju medicinske dokumentacije koja egzistira u spisu i koja je bila dostupna vještacima. Iz nalaza psihijatra od 20. prosinca 2006. vidljiva je razočaranost i težina poradi otkaza na poslu te se za potrebe ostvarivanja prava na HRVI taj nalaz opisuje upravo radi bitnosti sagledavanja realitetnih poteškoća. Po ostvarivanju statusa HRVI tužitelj je nastavio liječenje po psihijatru te su prisutne iste modulacije intervencija. Nastavna psihijatrijska praćenja, a poglavito bolnička liječenja u Općoj bolnici N. G. tijekom 2019. i 2020. ukazuju na pogoršanje psihičkog habitusa prema organskim promjenama u smislu organskog afektivnog poremećaja pa se u opisu kliničke slike miješa poremećaj osobnosti po PTSP s promjenama osobnosti organske etiologije. Iz ordinirane psihofarmakoterapije je razvidno da se kombinacija psihofarmakoterapije mijenja te se ordinira antipsihotik. Noviji opisi psihičkog habitusa ukazuju na pogoršanje psihičkog stanja. Vještak naglašava da je potrebno provesti novo vještačenje u ingerenciji Ministarstva hrvatskih branitelja da bi se ostvarilo pogoršanje postotka HRVI, jer gradacija HRVI ide do 40%, a Povjerenstvo za reviziju ocjene radne sposobnosti pri Ministarstvu hrvatskih branitelja ima svoj algoritam ocjene radne sposobnosti, koja se temelji na uvidu u ratni put te ostvarenu gradaciju postotka HRVI. Ukoliko bi se ostvario veći postotak HRVI tada bi se i eventualno moglo razmatrati veći kumulativni uzrok nastanka opće nesposobnosti za rad prema ZOPHBDR.

          Dakle, i putem prvostupanjskog i drugostupanjskog vještačenja te dopune višeg vještaka kod tužitelja je utvrđeno postojanje invalidnosti u vidu opće nesposobnosti za rad s uzrokom u omjeru 20% bolest u svezi ZOPHBDR i 80% bolest izvan tih okolnosti.

Navedena vještačenja su suglasna kako u utvrđenju postojećih bolesti, tako i u ocjeni opće nesposobnosti za rad i njenog uzroka.

          Sud u cijelosti prihvaća provedena vještačenja, kao zakonita i sačinjena u skladu s pravilima struke, odnosno u skladu s odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj: 67/17. i 56/18., nastavno: Uredba), budući su ista jasna u pogledu medicinske dokumentacije koja je bila predmet vještačenja, kao i po pitanju utvrđenih dijagnoza na strani tužitelja.

Pri tome je potrebno naglasiti kako su vještaci tijekom provedenih vještačenja ocjenu donijeli na temelju medicinskih dijagnoza na koje se poziva i sam tužitelj.

Navodi tužitelja o tome da su dokumentacija i njegovo zdravstveno stanje protivni nalazima i mišljenjima ovlaštenih vještaka, nisu osnovani, budući prvenstveno treba naglasiti kako je postupak ostvarivanja predmetnog prava propisan odredbama članka 123. do 129. ZOMO te je istim odredbama propisano da se nalaz i mišljenje donosi od strane ovlaštenih vještaka, a koji nisu vezani ocjenom liječnika specijalista.

Prema stanju spisa razvidno je da su ovlašteni vještaci svoje mišljenje dali primjenjujući stručno medicinsko znanje i prema pravilima struke, nakon analize podataka iz cjelokupne spisu priložene medicinske dokumentacije, a iz medicinske dokumentacije ne proizlazi da je na strani tužitelja došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, koje bi uzrokovalo promjenu uzroka postotak invalidnosti.

Zatim sud ukazuje da kasnije promjene u zdravstvenom stanju i pogoršanje zdravstvenog stanja ne mogu biti od utjecaja na utvrđivanje drugačijeg uzroka invalidnosti tužitelja, jer je opća invalidnost definitivno stanje i kasnije promjene u omjeru pojedinih uzroka nisu odlučne. Tužitelju je invalidska mirovina priznata zbog opće nesposobnosti za rad pa nije bilo osnove da sud u predmetnom sporu provodi vještačenje na okolnost promjene uzroka utvrđene invalidnosti. U skladu s navedenim je odbijen prijedlog tužitelja za provođenje sudsko-medicinskog vještačenja. Obzirom da je predmetno pravo priznato po osnovi utvrđene opće nesposobnosti za rad (trajnog gubitka radne sposobnosti), a da je opći gubitak radne sposobnosti odnosno trajni gubitak radne sposobnosti definitivno stanje (članak 39. stavak 4. ZOMO), to kasnije promjene u uzroku utvrđene vrste invalidnosti nisu odlučne, jer ne mogu dovesti do promjene opsega prava koje je tužitelj stekao, a time ni do određivanja nove svote invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2368/16-2 od 25. kolovoza 2016. i Usž-995/18-2 od 8. ožujka 2018.

Pri tome ovlašteni vještaci pravilno utvrđuju kako promjena uzroka opće nesposobnosti za rad niti nije moguća bez odgovarajućeg utvrđenja povećanja postotka HRVI, dok je sama činjenica statusa HRVI i utvrđeni postotak oštećenja organizma kod tužitelja, uzeta u obzir prilikom donošenja odluke.

Stoga tužitelj navodima iz tužbe ne dovodi u dvojbu sud o tome da je prilikom provođenja upravnog postupka i donošenja osporavane odluke došlo do povrede njegovih prava, obveza ili pravnog interesa, već navodi činjenice  i povrede postupka koje nisu ničim utvrđene, što nije relevntno za provedeni postupak, a u skladu s tim niti za ovaj spor. Pri tome valja naglasiti da je sva relevantna medicinska dokumentacija bila dostupna ovlaštenim vještacima i da su vještaci istu uzeli u obzir prilikom donošenja nalaza i mišljenja, kao što je respektirana i činjenica sudjelovanja tužitelja, u Domovinskom ratu, koju vještaci navode u svojim nalazima i mišljenjima, a tako i oštećenje organizma tužitelja kao HRVI. Tužitelj svojim navodima nije sud doveo u dvojbu u pogledu medicinskih utvrđenja iz predmetnih nalaza i mišljenja, u svezi svog zdravstvenog stanja i spornog omjera invalidnosti, a koji omjer je po stajalištu ovoga suda pravilno utvrđen i valjano obrazložen od strane ovlaštenih vještaka.

              Imajući u vidu navedeno, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim.

Slijedom iznijetog, a na temelju članka 57. stavak 1. ZUS, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan te je sud donio odluku kao u točki I izreke presude.

Opunomoćenik tužitelja je zatražio i naknadu troška upravnog spora za tužbu, zastupanje na raspravi, pribavu isprava i konferenciju sa strankom, uz odgovarajući PDV. Dakle, ukupno 7.187,50 kn. 

Prema odredbi članka 79. stavak 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

 

U Osijeku 7. lipnja 2021.

                                                                                                                             

Sudac

Berislav Babić v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).