1                   Poslovni broj Gž-2494/2020-3

 

                                         

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2494/2020-3

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. N.-B. iz O., N., OIB: …, zastupanog po punomoćnici E. P., odvjetnici iz B., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-978/17-14 od 20. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 07. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-978/17-14 od 20. prosinca 2017.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužene i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-978/17-14 od 20. prosinca 2017.

 

 

Obrazloženje

 

Citiranom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao dio čest. zem. 4078/1, k.o. Ž. u površini od 797 m2, koji je prikazan na skici izmjere ing. geod. I. B. od 21.12.2016. slovima A,B,C,D, koja skica je sastavni dio presude, te da je tužena dužna trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama. Rješenjem je odbijen zahtjev tužene za naknadom troška parničnog postupka.

 

Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tužena iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao dio čest. zem. 4078/1, k.o. Ž. u površini od 797 m2, koji je prikazan na skici izmjere ing. geod. I. B. od 21.12.2016.g. slovima A,B,C,D, koja skica je sastavni dio presude. Tužitelj navodi da je vlasništvo nekretnine stekao nasljeđivanjem i dosjelošću.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem iza svojeg oca T. N. B. i diobom sa svojom braćom i sestrama, da je otac tužitelja predmetnu nekretninu stekao nasljeđivanjem iza smrti svoga oca L. N.-B., da je tužitelj na predmetnoj nekretnini sagradio obiteljsku kuću koju je započeo graditi njegov otac T., da su prednici tužitelja njegov otac T., majka J. i djed L. predmetnu nekretninu koristili za napasanje ovaca, koza i krava, da je predmetna nekretnina bila ograđena kamenim suhozidom, da je tužitelj sada na mjestu ranijeg suhozida izgradio betonski zid, da između tužitelja i njegove braće i sestara nije bilo spora oko predmetne nekretnine s obzirom da su se oni podijelili, da tužitelja nitko tijekom gradnje nije ometao niti mu istu branio, te da su tužitelj i njegovi prednici u samostalnom i neometanom posjedu predmetne nekretnine u razdoblju dužem od 100 godina, neovisno o tome što je tužitelj samo formalno kupio predmetnu nekretninu koja se u vrijeme kupovine nalazila unutar građevinske zone prema prostornom planu Općine O..

 

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je 01. siječnja 1997. godine stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da je odredbom članka 388. stavka 4. bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, a da je navedena odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999.g. (NN 137/99), te da je navedena odredba bila na snazi od 01. siječnja 1997. godine pa do ukidanja 17. studenog 1999. godine i u tom razdoblju da je bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu. Prvostupanjski sud zaključno utvrđuje da je tužitelju opravdano priznati pravne učinke odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima važeće do 17. studenog 1999. godine jer da je prema rezultatima postupka njegovom pravu na predmetnu nekretninu suprotstavljeno samo pravo države i da pogreška države nastala donošenjem navedene neustavne odredbe ne može pasti na tužitelja Kako je tužitelj, osobno i putem prednika, neometano i neprekidno posjedovao predmetnu nekretninu kao zakonit, istinit i pošteni posjednik preko 100 godina, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva, pa je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009. godine, te Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske od 28. lipnja 2016. godine.

 

Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a, na koju tužena ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nerazumljivosti i proturječnosti i može se ispitati. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužene.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tužene da je tužitelj trebao dokazati da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine prije nego je ona prešla u društveno vlasništvo, dakle, prije 06. travnja 1941. godine. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, predmetnu nekretninu tužitelj je stekao dosjelošću, putem svojih pravnih prednika koji su je posjedovali dulje od 100 godina na dan 01. siječnja 1997.

 

Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.

 

U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 368. stavka 1. ZPP-a

 

 

U Rijeci 07. lipnja 2021.

 

 

Predsjednik vijeća

 

dr.sc. Vlado Skorup