Poslovni broj: 78 Pž-468/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-468/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja H.-O. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O., P. & partneri d.o.o. Z., protiv tuženika L. D. „B.“ D., D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u O., radi naknade štete u iznosu od 82.778,26 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-99/2019-41 od 6. prosinca 2019., 4. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-99/2019-41 od 6. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-99/2019-41 od 6. prosinca 2019. ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka 1. izreke), a tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn (točka 2. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je za prometnu nezgodu odgovoran vozač osobnog vozila, pa je tužiteljev zahtjev za naknadu štete od tuženika neosnovan prema odredbi čl. 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 153/99).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako je do nesreće došlo naletom vozila na srnu, a da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je nejasno kako je vozač mogao zaustaviti vozilo čak i da se kretao dozvoljenom brzinom. Ukazuje kako je, prema mišljenju vještaka, od mjesta izlijetanja divljači na kolnik mjesto gdje se u tom trenutku nalazilo vozilo bilo udaljeno 27,18 m, pa vozač nije mogao zaustaviti vozilo niti da se kretalo dozvoljenom brzinom od 90 km/h.
Naime, vještak je utvrdio kako zaustavni put pri toj brzini iznosi 45 m, pa iz
navedenog razloga smatra pogrešnim zaključak vještaka kako je vozač mogao
izbjeći nesreću da se nije kretao brzinom od 100 km/h. Takav nalaz smatra neprihvatljivim, posebno stoga što vještak nije utvrdio pri kojoj bi brzini vozila nalet bio izbjegnut, zbog čega presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Pri tome ukazuje i kako se sud poziva na pogrešne zakonske odredbe, jer je čl. 32.a Zakona o javnim cestama prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o cestama, 28. srpnja 2011., a prometna se nezgoda dogodila u srpnju 2014. Stoga predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava tužiteljeve tvrdnje o utvrđenim činjenicama, te ukazuje ako je vještak utvrdio da je brzina kretanja vozila osiguranika tužitelja bila 113 km/h, te da kontakta između vozila i divljači ne bi došlo da se vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom od 100 km/h ili manjom, jer bi u tom slučaju divljač (srna) prešla kolnik. Kako je prvostupanjski sud u tom dijelu prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, činjenično je stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri, pa ne postoji odgovornost tuženika za navedenu nesreću. Pri tome ukazuje i na odredbu čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koja govori o prilagođenoj brzini, a osiguranik tuženika ne samo da se nije kretao brzinom koja bi bila prilagođena uvjetima na cesti (znak „divljač na putu“), već se kretao brzinom koja prelazi najvišu dopuštenu. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Žalitelj pravilno ukazuje kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti odredbe Zakona o javnim cestama, koji je prestao važiti 2011. godine, pa su stoga mjerodavne odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09; dalje: ZL) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO) o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti te o subrogaciji. Naime, divljač (srna) koja pretrčava cestu na kojoj se odvija promet motornim vozilima smatra se opasnom stvari, a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a. U konkretnom slučaju za štetu nastalu na vozilu tužiteljeva osiguranika naletom srne koja je pretrčavala cestu, odgovara tuženik kao lovoovlaštenik lovišta na kojem je ta divljač živjela, kako je to i određeno citiranom odredbom čl. 83. st. 1. ZL-a.

7. Nadalje, odredbama čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZOC), važećega u vrijeme štetnoga događaja, regulirana je odgovornost za štetu pravnih osoba koje upravljaju javnom cestom, odnosno koncesionara, za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač. Prema čl. 50. st. 2. ZC-a, pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.
Međutim, taj propis nije lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o lovstvu i Zakona
o obveznim odnosima kojima je regulirana odgovornost osoba koje gospodare lovištem, niti su odredbom čl. 50. ZOC-a derogirane odredbe Zakona o lovstvu i Zakona o obveznim odnosima u dijelu kojim je regulirana odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Stoga, ako je pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar djelomično pridonijela nastanku štete, tada ona sukladno odredbi čl. 1067. st. 4. ZOO-a odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.

8. No, pri tome valja ukazati i na odredbu čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20; dalje: ZSPC), koja regulira pojam „prilagođene brzine“, odnosno obveze vozača da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

9. Pri tome ovaj sud naglašava kako se maksimalno dopuštena brzina odnosi na objektivno najvišu dopuštenu brzinu u idealnim uvjetima, dok se pojam „prilagođene brzine“ odnosi na subjektivne situacije u prometu. Primjerice, makar u konkretnom slučaju maksimalna dopuštena brzina kretanja vozila iznosi 90 km/h, ona nipošto nije prilagođena uvjetima na cesti, jer je vozač postavljenim prometnim znakom jasno upozoren na mogućnost izlijetanja divljači, što svakako treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu.

10. Naime, odredbom čl. 1063. ZOO-a propisano je da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Odredbama čl. 1067. ZOO-a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st. 1.), da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti (st. 2.), da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, da ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (st. 4.) te da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom (st. 5.).

11. Dakle, ovo su odredbe materijalnog prava koje treba primijeniti na utvrđeno činjenično stanje, te na temelju kojih treba donijeti odluku u ovom predmetu.

12. U ovom konkretnom slučaju nije sporno da je do štete došlo naletom vozila
na divljač (srnu) koja je pretrčavala cestu. Tijekom postupka provedeno je vještačenje te je sudski vještak utvrdio da do naleta na srnu ne bi došlo da se osiguranik tužitelja kretao brzinom manjom od 100 km/h, pri čemu se isti kretao brzinom od 113 km/h. Ovakav zaključak vještaka tužitelj osporava navodima o „zaustavnom putu vozila“ koji je nesporno veći od udaljenosti na kojoj je vozač mogao uočiti srnu (45 m u odnosu na 27,18 m), i zbog čega tužitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

13. No, ovaj sud ukazuje kako pitanje zaustavnog puta, odnosno puta koje bi vozilo prešlo od trenutka uočavanja prepreke do trenutka zaustavljanja vozila, ne utječe na pitanje odgovornosti za nastanak štete u ovom predmetu.

14. Naime, do nesreće nije došlo zbog udara vozila u prepreku koja se nalazila na cesti, nego zbog udara vozila u divljač koja je pretrčavala cestu, što znači da se kretala određenom brzinom. Zbog toga u ovom slučaju nije bitno utvrditi zaustavni put, već koja bi to bila najniža brzina vozila kojom bi se mogao izbjeći nalet na srnu.

15. Prema nalazu i mišljenju vještaka, da se osiguranik tužitelja kretao brzinom manjom od 100 km/h do naleta ne bi došlo, jer bi srna uspjela prijeći cestu prije sudara.

16. Drugim riječima, vozač je mogao izbjeći štetu čak i u slučaju da se kretao najvišom dopuštenom brzinom (90 km/h), koja je u ovom slučaju svakako viša od prilagođene brzine (čl. 51. st. 1. ZSPC-a), jer je vozač prometnim znakom jasno upozoren na mogućnost izlijetanja divljači na tom dijelu ceste. Iz ovoga proizlazi kako je neosnovana tvrdnja tužitelja da vještak nije utvrdio brzinu kojom bi sudar bio izbjegnut, jer iz nalaza i mišljenja jasno proizlazi da do sudara ne bi došlo da se osiguranik tužitelja kretao bilo kojom brzinom manjom od 100 km/h.

17. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je za nastanak
štete isključivo odgovoran vozač odnosno osiguranik tužitelja (čl. 1063. st. 2. ZOO-a), pa je stoga i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev.

18. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe
čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

19. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

20. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 4. lipnja 2021.

Sudac Mladen Šimundić