Poslovni broj: 78 Pž-923/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-923/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, protiv tuženika B. L. d.d. (Općina U.), OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica H. H., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 36.209,28 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-670/2019-3 od 9. prosinca 2019., 2. lipnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-670/2019-3 od 9. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Presudom zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-670/2019-3 od 9. prosinca 2019. naloženo je tuženiku platiti tužitelju 36.209,28 kn s kamatama (točka I. izreke) i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000.00 kn (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je tužbu sa pozivom na davanje odgovora na tužbu dostavio tuženiku koji na istu nije odgovorio.
Nakon proteka roka od 15 dana donesena je presuda zbog ogluhe, jer su ispunjeni
uvjeti iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnome navodeći kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi kako sud u obrazloženju presude ne navodi pravnu osnovu naložene isplate, a da tuženik nikada s tužiteljem nije sklopio ugovor o zakupu, pa ne može niti plaćati zakupninu. Nadalje, prema mišljenju tuženika, iz obrazloženja presude ne proizlazi temeljem čega je sud zaključio da tuženik koristi predmetni prostor, a osporava i sadržaj isprava u spisu. Stoga smatra kako osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, pa predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba
parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti bitnom
povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu i tih isprava, pa su ostvareni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe.

7. Naime, odredbom čl. 331.b st. 1. ZPP-a propisano je da će sud donijeti presudu zbog ogluhe ako je udovoljeno slijedećim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate te 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

8. Suprotno navodima tuženika, osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, prema kojima se tuženik nalazi u posjedu poslovnog prostora u suvlasništvu Republike Hrvatske, pri čemu dio koji je u suvlasništvu tužitelja koristi bez pravne osnove. Nadalje, tužitelj navodi i kako je visina naknade za korištenje prostora utvrđena Odlukom o iznosu naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske, te da ista, prema tim kriterijima, iznosi 1.494,16 kn mjesečno za suvlasnički dio nekretnine.

9. Ove činjenične tvrdnje tužitelja tuženik nije osporio prije donošenja presude zbog ogluhe, a iste nisu u suprotnosti sa ispravama u spisu niti s općepoznatim činjenicama. Zbog navedenih razloga, tvrdnje tužitelja kako tuženik koristi cijeli prostor, pa tako i dio koji pripada tužitelju, kao i visina naknade koju bi plaćao da je prostor u vlasništvu tužitelja uzeo u zakup smatraju se utvrđenima.

10. U odnosu na primjenu materijalnog prava, tuženik pravilno ukazuje kako u pobijanoj presudi prvostupanjski sud ne navodi odredbe na kojima temelji svoju presudu, no i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

11. Naime, tužitelj je, kao pravnu osnovu svog zahtjeva, naveo stjecanje bez
osnove iz čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, i 29/18; dalje: ZOO). No, sud je dužan postupiti po tužbi i ako tužitelj nije naveo pravnu osnovu svog zahtjeva, a ako je istu i naveo, njome nije vezan (čl. 186. st. 3. ZPP-a).

12. U konkretnom slučaju, tuženik je, i nakon saznanja da je tužitelj suvlasnik nekretnine, nastavio istu koristiti u cijelosti. Takvim korištenjem tuženik je, u odnosu na tužiteljev suvlasnički dio, postao nepošteni posjednik, pri čemu upotrijebljena stvar (poslovni prostor) i dalje ima svoj očuvani identitet i njeno je vraćanje moguće.

13. Stoga u ovom konkretnom slučaju tužitelj ima pravo, neovisno od postojanja prava na naknadu štete, potraživati od tuženika kao nepoštenog posjednika i korist koju je on imao uslijed upotrebe tuđe stvari, sve prema čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06; dalje: ZVSP). Tek u slučaju da vraćanje te i takve stvari više ne bi bilo moguće, valjalo bi primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj se naknada koristi vraća za upotrijebljenu stvar, bez obzira na poštenje ili nepoštenje korisnika.

14. Dakle, pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom je slučaju odredba čl.

165. st. 1. ZVSP-a, a tuženik je, kao nepošteni posjednik dijela nekretnine, tužitelju
dužan platiti korist koju je od toga imao, zajedno s pripadajućim kamatama, pa je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

15. Slijedom navedenog, ispunjeni su zakonom propisani uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe iz čl. 331.b st. 1. t. 2. ZPP-a, jer osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i pravilne primjene materijalnog prava.

16. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe
čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14).

17. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od navedenih zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

18. Slijedom navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a).

Zagreb, 2. lipnja 2021.

Sudac

Mladen Šimundić