- 1 -              Rev 62/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 62/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. S., B. i H., MBS: ..., JIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., protiv tuženika A. P. d.o.o. S., B. i H., MBS: ..., JIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1645/2018-2 od 12. srpnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6601/13-65 od 4. travnja 2018., u sjednici održanoj 2. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1645/2018-2 od 12. srpnja 2018., osim u dijelu kojim je odlučeno o stopi zateznih kamata na dosuđeni glavnični iznos, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I/              Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1645/2018-2 od 12. srpnja 2018. u dijelu kojim je odlučeno o stopi zateznih kamata na dosuđeni glavnični iznos i u tom dijelu se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II/              Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 113.015,00 KM (konvertibilnih maraka) s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže određene izrekom presude po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna baka prema članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a (stavak I. izreke). Ujedno je obvezan tuženik naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 101.225,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je uvažena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena na način da je obvezan tuženik isplatiti tužitelju 113.015,00 KM (konvertibilnih maraka) s kamatama na pojedinačne iznose pobliže određene izrekom te presude po stopi od 12 % godišnje za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. ZOO-a, time da kamata ne može prijeći stopu od 12 % godišnje. U preostalom dijelu kojim je tražena isplata kunske protuvrijednosti iznosa glavnice, kao i dijelu kojim je tražena viša stopa zatezne kamate tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan, a tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 101.225,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i nalaganjem tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, uključujući i trošak sastava revizije. Podredno, tuženik je predložio pobijanu drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je djelomično osnovana.

 

6. Pobijana je presuda, prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, ispitana samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguratelja, prema tuženiku, kao štetniku, za naknadu novčane svote koju je isplatio svom osiguraniku (trgovačkom društvu R. l. d.o.o. S.) povodom štetnog događaja od 20. kolovoza 2006.

 

8. Polazeći od toga:

-              da je tuženik društvu R. l. d.o.o. S. u lipnju prodao vozilo marke Audi Q7,

-              da je predmetno vozilo bilo osigurano kod tužitelja,

-              da je predmetno vozilo izgorjelo u štetnom događaju od 20. kolovoza 2006., tako da je na njemu nastupila totalna šteta,

-              da je uzrok samozapaljenja vozila bio kvar na električnoj instalaciji automobila, odnosno kratki spoj na kablu koji je spojen na priključak za punjenje baterija i pomoćno napajanje, dakle skriveni nedostatak na vozilu,

-              da je tužitelj svom osiguraniku isplatio naknadu iz osiguranja u ukupnom iznosu od 113.015,00 KM, na način da je isti isplaćen u nekoliko obroka,

-              da je isplaćena naknada u skladu s tržišnom vrijednošću vozila prije oštećenja uzimajući u obzir vrijednost ostatka vozila,

drugostupanjski je sud, primjenjujući kao mjerodavno pravo Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (Službeni list SFRJ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list RBIH broj 2/92, 13/93 i 13/94 i Službeni glasnik RS broj 17/93 i 3/96), na temelju odredbe članka 939. stavak 1. citiranog Zakona, prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tuženik, kao prodavatelj, odgovara za skrivene nedostatke na stvari uslijed kojih je došlo do samozapaljenja vozila samo dva mjeseca nakon preuzimanja stvari. Pritom sud ističe kako prema odredbi članka 492. Zakona o obligacionim odnosima, raskid ugovora zbog nedostatka stvari proizvodi iste učinke kao i raskid dvostranih ugovora zbog neispunjenja, pa raskidom ugovora nastaje obveza vraćanja onog što je dano drugoj strani u ispunjenju tog ugovora. To znači da bi kupac imao pravo tražiti od prodavatelja povrat cijene uz vraćanje naknade za korist od stvari, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, kad je od prodajne cijene vozila oduzeta amortizacija koja predstavlja jedan vid naknade za korist od stvari.  

 

9. Budući da je tužitelj osiguranu svotu svom osiguraniku isplatio u valuti KM (konvertibilne marke), a ne u valuti KN (kune), nije mu priznato pravo na konverziju, već mu je dosuđen iznos naknade u valuti KM, a sud u pobijanoj odluci obrazlaže da iz istog razloga ni stopa zatezne kamate nije mogla biti određena više od 12 % godišnje s obzirom na Zakon o visini stope zatezne kamate (Službene novine Federacije BiH broj 27/98, 51/01 i 101/16).

 

10. Neosnovani su navodi revizije prema kojima bi u postupku pred drugostupanjskim sudom, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

10.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude su dani jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a izreka pobijane presude ne proturječi njezinim razlozima.

 

10.2. Imajući na umu da je ovdje riječ o sporu s međunarodnim elementom, prema odredbi članka 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ), mjerodavno je pravo Bosne i Hercegovine, gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo i sjedište prodavatelja i sjedište osiguratelja.

 

10.3. Kako je odredbama članka 963. Zakona o obligacionim odnosima propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, pored nesporne činjenice da je tužitelj svom osiguraniku isplatio utužene iznose u visini i dinamikom naznačenom tijekom postupka, ostalo je utvrditi je li tuženik i po kojoj osnovi odgovoran za štetu.

 

10.4. Sud je u pobijanoj odluci dao jasne i neproturječne razloge o (objektivnoj) odgovornosti tuženika, kao prodavatelja, utvrdivši da je uzrok predmetne štete u skrivenim nedostacima na vozilu, koji su se pojavili prije isteka roka iz članka 482. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima, pa nisu osnovani revizijski navodi da je drugostupanjski sud propustio obrazložiti po kojoj osnovi bi tuženik bio odgovoran za ovu štetu.

 

11. Jednako tako, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ni bitna povreda odredba parničnog postupka propustom tog suda da sankcionira navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 254. ZPP počinjenu pred prvostupanjskim sudom.

 

11.1. Iako je u pravu tuženik kada ističe da je u ovom sporu, radi utvrđenja uzroka požara na vozilu, vještačenje povjereno stručnoj ustanovi Centru za forenzična ispitivanja i istraživanja „Ivan Vučetić“ u Z., koja ustanova je onda vještačenje povjerila dipl. ing. el. N. P., iako je taj vještak sudjelovao i u izradi nalaza i mišljenja koji je, na poziv PU Istarske sačinjen neposredno nakon štetnog događaja u sklopu kriminalističke obrade, kada je također utvrđivan uzrok požara, ovaj sud ne nalazi da bi ta okolnost bila opravdani razlog za izuzeće vještaka u smislu odredbe članka 254. stavak 1. u vezi članka 71. stavak 2. ZPP.

 

11.2. Sama činjenica da je taj vještak i prije ovog postupka sudjelovao u izradi mišljenja o uzroku požara, pored toga da taj nalaz nije sačinjen na zahtjev tužitelja, već na poziv PU Istarske, ne dovodi sama po sebi u sumnju nepristranost tog vještaka, pri čemu je posebno potrebno naglasiti da je taj vještak, prema zapisniku s ročišta za glavnu raspravu od 17. studenoga 2016. (list 206-208 spisa) jedina osoba zaposlena u Centru za forenzična vještačenja „Ivan Vučetić“ koja je ovlaštena za utvrđivanje uzroka požara kod tehničkih paljevina.

 

12. Ostali navodi revizije kojima tuženik prigovara načinu na koji se sud u pobijanoj odluci cijenio svaki dokaz zasebno, ali i sve dokaze zajedno te s tim u vezi navodi koji se svode na osporavanje utvrđenih činjenica o uzroku požara odnosno uzročno posljedičnoj vezi između oštećenja na vozilu i predmetnog štetnog događa, nisu i ne mogu biti predmet preispitivanja u ovom stupnju postupku, jer reviziju nije moguće podnijeti zbog pogrešno, odnos nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. stavak 1. ZPP).

 

13. Zaključno, neosnovani su i revizijski navodi o propustu suda da ocijeni navode tuženika o postojanju odgovornosti proizvođača za konkretnu štetu.

 

13.1. Osim što iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tuženik takve navode isticao, niti je predlagao o otpočetoj parnici obavijestiti proizvođača, prema odredbi članka 501. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima, čak i da postoji odgovornost proizvođača prema posebnom ugovoru o garanciji, pravilima o jamstvenoj odgovornosti opet se ne dira u pravila o odgovornosti prodavaoca za nedostatke stvari.

 

14. Slijedom iznijetoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

 

15. Međutim, u pravu je tuženik kada ističe da je drugostupanjski sud u odnosu na odluku o stopi zateznih kamata na dosuđeni  iznos glavnice od 113.015,00 KM počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presudu u tom dijelu, zbog proturječnosti izreke i razloga presude, nije moguće ispitati.

 

15.1. Naime, iako sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je stopu zatezne kamate potrebno odrediti imajući na umu mjerodavno pravo Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o visini stope zatezne kamate (Službene novine Federacije BIH broj 27/98, 51/01 i 101/16), prema kojem stopa zatezne kamate ne može prijeći 12 % godišnje, odlučujući o stopi zatezne kamate u izreci pobijane presude drugostupanjski je sud istu odredio prema mjerodavnom pravu Republike Hrvatske (članak 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine broj 35/05), uz ograničenje visine stope zatezne kamate na 12 %, kako je to propisano mjerodavnim bosanskohercegovačkim pravom.

 

15.2. Dakle, ostaje nejasno je li stopa zatezne kamate dosuđena prema hrvatskom ili mjerodavnom bosanskohercegovačkom pravu, pa je u odnosu na taj dio drugostupanjske presude ostvaren revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. ZPP.

 

15.3. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

16. Primjenom odredbe članka 166. stavak 4. ZPP riješeno je da će se u konačnoj odluci odlučiti o troškovima postupka u povodu revizije (stavak II. izreke ovog rješenja).

 

Zagreb, 2. lipnja 2021.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Renata Šantek, v. r.