- 1 -              I Kž 177/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 177/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. L. zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. i članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 4. prosinca 2018. broj K-5/2014-62, u sjednici održanoj 2. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi I. L. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode – teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke, i kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju iz članka 139. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Optuženi I. L. je po branitelju, odvjetniku H. K. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predloživši da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Ujedno je zatraženo da se branitelja optuženika pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), održana u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog I. L. te branitelja optuženika, odvjetnika H. K., koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud iskaz oštećene S. M. pogrešno ocijenio nevjerodostojnim i nelogičnim te da je pogrešno zaključio da "iskazom oštećene nije u dovoljnoj mjeri utvrđena primjena sile od strane optuženika". Naime, žalitelj ističe da je oštećena S. M. u više navrata jednako iskazivala, identično opisujući događaj te ne odstupajući ni u jednom detalju od ranijih iskaza kada je opisivala način na koji je optuženi I. L. prema njoj primijenio silu te ostvario potpuni spolni odnos te kako se ona pritom osjećala i reagirala na primjenu sile.

 

7.1. U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da okolnost dosljednosti neke osobe u njezinom iskazivanju sama po sebi ne znači niti je dostatna za zaključak da je njezin iskaz vjerodostojan. Osoba, naime, može dosljedno iskazivati, a da pri tome njezin iskaz ne odražava stvarno stanje stvari, konkretno inkriminiranog događaja. Ono zbog čega je prvostupanjski sud, po ocjeni ovoga suda pravilno, iskaz oštećene S. M. ocijenio nevjerodostojnim su, prije svega, nelogičnosti koje iz njega proizlaze. Tako je prvostupanjski sud, između ostaloga, pravilno uočio da iskazom oštećene S. M. nije u dovoljnoj mjeri utvrđena primjena sile od strane optuženika. Naime, navod oštećenice da joj je optuženi I. L. rukom uhvatio obje ruke i držao ih iznad njezine glave, a da ga je ona pokušala fizički odgurnuti od sebe rukama, neživotan je. Ako je, naime, optuženik ležao na njezinim leđima i držao joj ruke iznad njezine glave, oštećenica ga nije mogla fizički odgurnuti od sebe rukama. Isto tako, nije ni životno ni logično da bi oštećenica mogla cijelo vrijeme vrištati jer je navela i da se optuženik tijelom prislonio na njenu glavu te da nije mogla disati. Međutim, ono što u najvećoj mjeri dovodi u sumnju vjerodostojnost njezinog iskaza jest okolnost što ona u svom iskazu nije opisala bitan dio činjeničnog opisa inkriminacije iz točke 1. izreke pobijane presude, a to je optuženikov pokušaj da svoje spolovilo gurne u njezin anus. U pogledu te bitne okolnosti oštećenica je navela samo to da je optuženik "prvo pokušao imati sa mnom spolne odnose u anusu".

 

8. Nije prihvatljiv ni na to nadovezujući žalbeni navod državnog odvjetnika da se prvostupanjski sud, kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene S. M., nepotrebno bavio i njenim ponašanjem nakon predmetnog događaja, uzimajući važnim to što se ona nije obratila liječniku iako je krvarila, a ni policiji.

 

8.1. Naime, ni prema ocjeni ovoga suda nije logično da se oštećena S. M. poslije inkriminiranog događaja nije javila liječniku iako je krvarila i iako joj je bilo poznato da joj za prijavu na hitnu u bolnici nije potrebno dopunsko zdravstveno osiguranje. Jednako tako, nije prihvatljiva kao vjerodostojna ni njezina tvrdnja da inkriminirani događaj nije odmah prijavila policiji jer je "optuženik jako dobar s nekim osobama u policiji". Osim toga, takva je tvrdnja paušalna i neargumentirana, a njezina vjerodostojnost tim više je dovedena u pitanje kada se ima u vidu daljnji navod iz iskaza oštećenice da joj je optuženi I. L. nakon inkriminiranog događaja ponudio mobitel i rekao da zove policiju. Uz sve navedeno, treba imati u vidu i to da je oštećena S. M. još dva tjedna nakon inkriminiranog događaja živjela s optuženikom, koji je potom otišao svojoj majci u K., dok je ona tek dva-tri dana po njegovom odlasku otišla kod prijateljice u Z. gdje se zadržala. Oštećenica, dakle, nije otišla liječniku kako bi se utvrdile ozljede koje su mogle nastati ako događaj odvio onako kako ga je ona opisala u iskazu niti je optuženika prijavila policiji odmah po inkriminiranom događaju, a ni po odlasku u Z., već je to učinila tek nakon gotovo jedan i pol mjesec po inkriminiranom događaju.

 

9. Državni odvjetnik nije u pravu ni kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećene S. M., dao prevelik značaj iskazima svjedokinja M. P. i S. D. J.. Žalitelj, naime, tvrdi da su njihovi svjedočki iskazi sporedni i pomoćni za dokazivanje optuženiku inkriminiranog kaznenog djela te da oni u suštini nisu suprotni iskazu oštećenice u pogledu samog kaznenog djela, a da okolnosti koje su kasnije nastale u odnosima oštećenice i svjedokinje M. P. nisu relevantne za ocjenu iskaza oštećenice.

 

9.1. Točno je da svjedokinje M. P. i S. D. J. nisu imale neposrednih saznanja o događaju opisanom pod točkom 1. izreke pobijane presude, pri čemu je samo svjedokinja M. P. imala tek nekih posrednih saznanja o istome, i to na temelju onoga što joj je ispričala sama oštećena S. M.. Međutim, prvostupanjski sud je iskaze ovih dviju svjedokinja i cijenio upravo u tom kontekstu, kao kontrolne dokaze, pravilno zaključivši da iskaz oštećenice ni njima nije potvrđen. Budući da su o tome u obrazloženju pobijane presude izneseni vrlo detaljni i jasni razlozi, koji su u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud, to se i žalitelj upućuje na iste (stranica 5. pobijane presude).

 

10. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud, analizirajući provedeno psihologijsko vještačenje oštećenice, isto uzeo relevantnim samo djelomično, no ne i u najbitnijem dijelu, i to onom u kojem je vještak opisao oštećenu S. M. kao osobu iznadprosječnih spoznajnih sposobnosti od koje se može očekivati sadržajno bogat iskaz bez pogrešaka i izmišljanja, pri čemu ona ne manifestira sklonost konfabulacijama, ali da je tijekom postupka potrebno obratiti pažnju na eventualne motivacijske čimbenike. Pritom žalitelj ističe da je oštećenica već prilikom prvog ispitivanja izjavila da nije zainteresirana za kazneni progon optuženika, iz čega zaključuje da njezina motivacija sigurno nije osveta prema optuženiku i slično, a to da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti.

 

10.1. Međutim, ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Prije svega, prvostupanjski sud je u cijelosti uzeo u obzir te analizirao pisani nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za psihologiju, dr. sc. J. Z., a potom ga je doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, među kojima je i iskaz oštećene S. M.. Državni odvjetnik u svojoj žalbi izdvaja pojedine dijelove iz tog nalaza i mišljenja, i to one koji mu odgovaraju u kontekstu koji je (po njegovom mišljenju) povoljniji za ocjenu iskaza oštećenice vjerodostojnim. Međutim, taj dokaz, kao uostalom i svi ostali izvedeni dokazi, trebaju se promatrati u cjelini i jednako tako ocijeniti, kako pojedinačno, tako i zajedno s ostalim izvedenim dokazima. Upravo tako je i postupio prvostupanjski sud, koji je navedeni psihologijski nalaz i mišljenje ocijenio vjerodostojnim u cijelosti jer je dan u skladu s pravilima struke te na isti nije bilo primjedbi.

 

10.2. Budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio bitni sadržaj pisanog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihologiju, dr. sc. J. Z. (stranice 5. i 6. pobijane presude), on se ovdje neće nepotrebno ponavljati. Međutim, ipak treba istaknuti onaj dio tog nalaza i mišljenja na koji se posebno poziva državni odvjetnik, nastojeći prikazati da oštećena S. M. nije imala motiva za neistinito kazneno prijavljivanje optuženog I. L.. Naime, psihologijskim vještačenjem oštećenice je, između ostaloga, utvrđeno da ona raspolaže primjerenim kognitivnim kapacitetima za iskazivanje te je zadovoljavajuće otporna na ispitne sugestivne postupke i pitanja, pri čemu posebnu pažnju kod ocjene vjerodostojnosti njezinog iskaza (autentičnosti s doživljenim) valja posvetiti motivacionim faktorima s obzirom na odlike uslužnosti i izraženu neurotsku komponentu (maštanja ili pak potiskivanja neugodnih sadržaja). Imajući u vidu da je oštećena S. M. prilikom svog iskazivanja na raspravi 9. prosinca 2014. na upit državnog odvjetnika izjavila da i dalje ostaje kod podnesene kaznene prijave protiv optuženog I. L. za kazneno djelo prijetnje, doista se ne može prihvatiti žalbena sugestija državnog odvjetnika o odsutnosti motiva oštećenice da neosnovano tereti optuženika. Naime, iz ovakvog njezinog iskaza proizlazi upravo suprotno od onoga što u žalbi tvrdi državni odvjetnik, a to je da je oštećenica zainteresirana za kazneni progon optuženika, dok se o njezinoj motivaciji za to može zaključivati na temelju njezinog iskaza koji je, kao što je već prethodno obrazloženo, prvostupanjski sud pravilno ocijenio nevjerodostojnim, kako zbog nelogičnosti unutar samoga sebe, tako i zbog nesuglasnosti s drugim izvedenim dokazima.

 

11. Državni odvjetnik smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, nije riječ o ozbiljnoj prijetnji. Ističe, naime, da se, ako je motiv optuženog I. L. i bio da mu oštećena S. M. vrati zajedničkog psa, riječi koje je napisao u poruci i poslao na njezin mobitel po svom sadržaju mogu smatrati ozbiljnom prijetnjom jer da, u situaciji kada je oštećenica kao žrtva silovanja napustila zajednički dom svoj i optuženika, prijetnja usmrćenjem ne može biti neozbiljna, nego ozbiljna.

 

11.1. Pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi i na temelju istih izvedenog zaključka prvostupanjskog suda da izrečena prijetnja nije bila ozbiljna nisu s uspjehom dovedeni u pitanje ni ovim žalbenim navodima državnog odvjetnika. Budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude vrlo detaljno i razložno iznio odlučne činjenice i razloge na temelju kojih je i u odnosu na ovo kazneno djelo optuženog I. L. oslobodio optužbe, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, žalitelj se na njih i ovdje upućuje (stranica 6., pasus 2. do stranica 7. pobijane presude).

 

12. Državni odvjetnik nije u pravu ni kada, žaleći se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 1. (pravilno bi bilo: članka 469. točke 1.) ZKP/08., ističe da su u postupanju optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., zbog čega da je na utvrđeno činjenično stanje trebalo primijeniti zakonski opis tog kaznenog djela, a ne zaključiti da nije dokazano da je optuženik počinio to kazneno djelo.

 

12.1. Istaknutim žalbenim navodima državni odvjetnik zapravo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. za koje je optuženi I. L., na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobođen optužbe. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom činjeničnom stanju za koje žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. Budući da je prvostupanjski sud, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na oba kaznena djela za koja je optuženi I. L. optužen u ovom kaznenom postupku, pobijana presuda utemeljena na odredbi članka 453. točke 3. ZKP/08. za optuženog I. L. i oba kaznena djela zbog kojih je protiv njega vođen ovaj kazneni postupak je pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje ni ovim žalbenim navodima državnog odvjetnika. U žalbi državnog odvjetnika se, naime, ne ističe ništa novo, već se preocjenjuju zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane presude koji su, kao što je već navedeno, pravilni i zakoniti.

 

13. Kako, dakle, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude niti su njezinim ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 2. lipnja 2021.