Baza je ažurirana 11.05.2026. zaključno sa NN 29/26  EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

Broj: Revr 565/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dragana Katića, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Republike Hrvatske, Z., kojega zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-3230/09-2 od 1. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1990/06 od 3. veljače 2009., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u cijelosti  je odbijen kao neosnovan  tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 101.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjev za objavu presude u dnevnim novinama (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 21.250,00 kn (t. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda prvog stupnja u  dijelu odluke o glavnoj stvari pod t. I. izreke, te u dijel pod t. II. izreke u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 18.750,00, a u ostalom dijelu odluka o parničnom troškom preinačena je za iznos od 2.500,00 kn i u tom dijelu je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

 

Neosnovano se u reviziji navodi razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

Revizijski navodi predstavljaju tužiteljevu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i interpretaciju izvedenih dokaza i činjeničnih zaključaka koje je sud izveo iz utvrđenih činjenica, što u suštini predstavlja navođenje razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se na temelju čl. 385. ZPP revizija ne može podnijeti.

 

Budući da u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident, a nije ostvarena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392. a. ZPP, to ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti časti i ugleda tužitelja koji je pravna osoba, jer Vlada Republike Hrvatske pregovore o plaćama za 2006. nije započela 1. listopada 2005., kako se to obvezala čl. 14. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske od 9. lipnja 2005. (dalje: KU/05)  sklopljenog s tužiteljem.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja i Vlade RH sklopljen Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama Republike Hrvatske od 9. lipnja 2005. (dalje: KU/05) kojim su se u čl. 14. ugovorne strane obvezale pregovore o plaćana za 2006. započeti 1. listopada 2005.;

 

- da iz sadržaja odredbe čl. 14. KU/05 proizlazi da su obje stranke tog ugovora aktivni sudionici procesa pregovaranja i da nije bilo samo na tuženici da ih inicira;

 

- da je iz dopisa od 15. studenoga 2005. i zapisnika sa održanog sastanka od 23. studenoga 2005. vidljivo da su, iako sa zakašnjenjem, između tužitelja i Vlade RH započeli pregovori o plaćama za 2006. i da je dogovoreno da se nastave pregovori po mogućnosti s ostalim predstavnicima sindikata u srednjoškolskom obrazovanju;

 

- da je krajem 2006. postignut sporazum tužitelja s Vladom RH i da su dodatno potpisani sporazumi o povećanju plaće i dodatka na plaću, što je bilo u korist i članovima tužitelja;

 

- da tužitelj ne obrazlaže zbog čega bi, a imajući u vidu da je sporazum o plaćama postignut u 2006., bilo povrijeđeno njegovo pravo osobnosti.  

 

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da tužitelj, koji je pravna osoba, zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti časti i ugleda neosnovano temelji na odredbama  čl. 1099. i čl. 1100. u vezi čl. 19. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), koje su stupile na snagu 1. siječnja 2006., jer je pregovaranje o povećanju plaće za 2006., iako sa zakašnjenjem, započelo tijekom 2005., te da se i primjenom navedenih odredaba tužbeni zahtjev ne bi mogao prihvatiti, jer tužitelj nije dokazao postojanje protupravnosti na strani tuženika.

 

U reviziji tužitelj osporava zaključke nižestupanjskih sudova, navodeći kao odlučnu činjenicu da je zbog nemogućnosti započinjanja pregovora s Vladom RH bio prisiljen pokrenuti ovaj postupak tužbom od 25. rujna 2006. radi zaštite svojih prava i prava svojih članova, te da je tek nakon podnošenja predmetne tužbe, krajem 2006., postignut sporazum s Vladom RH o povišenju plaća za 2006. Povredu prava osobnosti časti i ugleda tužitelj obrazlaže medijskom popraćenosti javnog ignoriranja od strane Vlade RH tužiteljevog zahtjeva  za početak pregovora s Vladom RH, tijekom kojeg je tužitelj izgubio 2000 članova.

 

Utvrđenje da je pregovaranje započelo 2005. nižestupanjski sudovi temelje na zapisniku održanog sastanka od 23. studenoga 2005. iz čijeg sadržaja je razvidno da je tom sastanku prisustvovao i tužitelj, da su na istom otvoreni pregovori o plaćama za 2006. s prijedlogom na koji način bi se trebale izjednačavati plaće zaposlenih u školstvu u odnosu na plaće državnih službenika, te da je zaključeno da će se novi sastanak održati 28. studenoga 2005. na kojem će se nastaviti pregovori o plaćama.

 

Polazeći od odlučnog činjeničnog utvrđenja da su pregovori započeli 2005., pravilno su sudovi nižeg stupnja zaključili  da zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti ugleda i časti tužitelj neosnovano temelji na odredbi čl. 19. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ZOO/05, jer se ta odredba kojom je uspostavljena zaštita prava osobnosti pravne osobe sukladno izričitoj odredbi čl. 1163. ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ZOO/05 1. siječnja 2006.

 

Nadalje, pravilan je i zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj tvrdnjama o njegovoj uspješnosti kao sindikata i odlasku njegovih članova zbog kašnjenja pregovaranja, nije dokazao postojanje uzročne veze između, kako to tvrdi, kašnjenja započinjanja pregovora  i osipanja članstva tužitelja. Stoga sve kada bi se u konkretnom slučaju na odnos stranaka i primijenile odredbe ZOO/05, tužbeni zahtjev se radi izostanka te pretpostavke odgovornosti za štetu na strani tuženice ne bi mogao prihvatiti.

 

Iz izloženih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene  materijalnog prava.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 393. ZPP. reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 1. veljače 2017.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu