- 1 -              I Kž 291/2018-11

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 291/2018-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. C. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. i 84/05. – ispravak; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. lipnja 2017. broj K-131/2010, u sjednici održanoj 2. lipnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. D.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom donesenom u ponovljenom postupku optuženici G. C., B. Ž., I. M. i M. D. su, na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), oslobođeni optužbe da bi počinili kaznena djela protiv imovine, i to optuženici G. C., B. Ž. i I. M. kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano pod točkom 1. izreke, a optuženi M. D. kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. opisano pod točkom 2. izreke. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećeno C. d.d. je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeno u parnicu. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijela su sva četvorica optuženika po svojim braniteljima, i to optuženi G. C. po branitelju, odvjetniku B. Š., optuženi B. Ž. po branitelju, odvjetniku A. Š., optuženi I. M. po branitelju, odvjetniku J. Č. te optuženi M. D. po braniteljici, odvjetnici L. P.. Svi oni predložili su da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, time da je u odgovoru optuženog M. D. na žalbu državnog odvjetnika zatražena obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog M. D., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i braniteljice optuženog M. D., odvjetnice L. P., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, državni odvjetnik tvrdi da činjenica da je u tom razbojništvu sudjelovao N. F. proizlazi iz iskaza svjedoka M. S. (prema kojem mu je F. u rujnu ili listopadu 2005. predao na čuvanje pištolj M. i Š., a iz snimke video nadzora proizlazi da je u poslovnici Z. uporabljen Š.; da je F. tom prilikom bio u društvu s optuženim B. Ž., kojega je i prepoznao; da je kod F. u ormaru vidio bunt novca te da mu je F. ponudio da bude vozač prilikom razbojništva), potvrđenog iskazom zaštićenog svjedoka 3 (prema kojem je F. odrađivao logistiku) te iskazom zaštićenog svjedoka 1 (prema kojem su se F. i O. G. svađali oko podjele novca te da mu je poznato da je F. imao pištolj Č. zbrojovka koji je, prema vještaku, moguće upotrijebljen prilikom pucanja u D. G.). S obzirom na navedeno, državni odvjetnik smatra da je obrana optuženog G. C. neživotna i usmjerena izbjegavanju kaznene odgovornosti.

 

7.1. Međutim, iz sadržaja dijelova pojedinih personalnih dokaza na koje se ukazuje u žalbi državnog odvjetnika ne proizlazi bilo kakvo spominjanje optuženog G. C. u kontekstu poveznice s kaznenim djelom opisanim pod točkom 1. izreke pobijane presude, već se u njima spominju neke druge osobe koje bi s tim djelom bile povezane, a među njima i O. G. (koji je pravomoćno osuđen, između ostaloga, i za ovo kazneno djelo). Prema tome, potpuno je nejasno zašto i u kojem dijelu bi obrana optuženog G. C. bila opovrgnuta iskazima svjedoka na koje žalitelj ukazuje i zbog toga neživotna i usmjerena izbjegavanju kaznene odgovornosti.

 

8. Državni odvjetnik smatra da, kada se ima u vidu i to da iz iskaza svjedokinje A. D. proizlazi da joj je F. rekao da O. ima u šaci jer je ranio čovjeka u D., proizlazi utvrđenim da je optuženi G. C. počinio ovo kazneno djelo na inkriminirani mu način, odnosno da je povezao u zajedničko djelovanje više osoba i nabavio oružje za njegovo počinjenje, a da zaključak da je, osim F., i on bio organizator tog kaznenog djela proizlazi iz obrane F. pred djelatnicima policije (kada je naveo da je samu pljačku organizirao G. kojemu je supruga H. vlasnica lokala u S. V. u Z.), kao i iz iskaza svjedoka 1 (prema kojemu mu je F. pričao kako je optuženi G. C. sudjelovao u pojedinim kaznenim djelima te da ga je "zajebavao" jer da zbog njega sad mora "klošariti", da u biti ima novac, a u stvarnosti ga nema). Ističe i da je svjedok 3 u iskazu naveo da iz F. i B. priče zna da je optuženi G. C. za izvršenje tog djela nabavio F. U., a oružja F..

 

8.1. U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je svjedokinja A. D. prilikom iskazivanja na raspravi 22. studenog 2007. (list 1997 spisa) pojasnila da je kod istražnog suca rekla da je N. F. držao u šaci O. G. zbog toga što je ovaj pucao u čovjeka na D., no da to njoj nije rekao N. F., već da je ona to tako zaključila iz njihovih svađa. No, neovisno o tome, ni taj ni bilo koji drugi dio iskaza te svjedokinje ne upućuje na to da je optuženi G. C. povezao u zajedničko djelovanje više osoba i nabavio oružje za njegovo počinjenje, kako to tvrdi žalitelj. Osim toga, optuženom G. C. optužnicom nije niti stavljeno na teret da je nabavio oružje za počinjenje ovog kaznenog djela pa je potpuno nejasno ovo žalbeno proširivanje terećenja tog optuženika.

 

8.2. Točno je da je sada pokojni N. F. u obrani u prisutnosti branitelja pred policijom 8. svibnja 2006. naveo da je to kazneno djelo organizirao G. kojemu je supruga H. vlasnica lokala u S. V. u Z., pri čemu je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da je optuženi G. C. u inkriminirano vrijeme bio u vezi s osobom koja je držala lokal u S. V. u Z.. Međutim, za ocjenu vjerodostojnosti obrane sada pokojnog N. F. i donošenje na temelju nje zaključaka o činjenicama odlučnima za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženog G. C. za ovo kazneno djelo treba imati u vidu F. cjelovitu obranu, dakle, kako onu prvu iznesenu pred policijskim službenicima u prisutnosti branitelja, tako i sljedeće dvije dane na raspravi pred prvostupanjskim sudom, i tek tako cjelovitu je cijeniti, kako samu za sebe i u pojedinim dijelovima, tako i u vezi s ostalim izvedenim dokazima. Naime, N. F. je prilikom iskazivanja na raspravi 25. travnja 2008. naveo da je obranu pred policijom iznio na način da se s policajcem koji ga je ispitivao dogovorio da se napiše takva njegova izjava kako bi određena osoba koja je zbog svega toga imala problema bila puštena iz policije, da on o tim događajima zapravo nije imao ranija saznanja, a sve što je saznao da je saznao od policajca koji je i pozvao odvjetnika B. i rekao mu da on tako radi. Prilikom iskazivanja na raspravi 14. travnja 2009. F. je naveo da u cijelosti ostaje kod već iznesene obrane kojoj ništa nije dodavao niti je u njoj što mijenjao.

 

8.3. Dovodeći navode obrane sada pokojnog N. F. dane pred policijskim službenicima uz branitelja u vezu s njegovom obranom iznesenom na raspravi pred prvostupanjskim sudom, kao i s ostalim izvedenim dokazima kojima je prvostupanjski sud nastojao utvrditi identitet počinitelja kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude (o čemu će još biti riječi u nastavku ove odluke), obrana sada pokojnog N. F. dana pred policijskim službenicima uz branitelja ni prema ocjeni ovoga suda nije vjerodostojna osnova za donošenje zaključaka o identitetu počinitelja tog kaznenog djela. Osim toga, ta obrana, premda jest dana u skladu s odredbama tada važećeg kaznenog procesnog zakona, ne predstavlja konfrontirani dokaz.

 

8.4. Ni navodi iz iskaza zaštićenog svjedoka 1 na koje se poziva državni odvjetnik u svojoj žalbi nemaju takav značaj da bi se na temelju tog dokaza moglo zaključiti da je optuženi G. C. na bilo koji način sudjelovao u počinjenju ovog kaznenog djela. Naime, tvrdnje tog svjedoka da mu je F. pričao kako je optuženi G. C. sudjelovao u pojedinim kaznenim djelima te da ga je "zajebavao" jer da zbog njega sad mora "klošariti", da u biti ima novac, a u stvarnosti da ga nema toliko su općenite i neodređene da ni same za sebe niti zajedno s drugim izvedenim dokazima ne upućuju na povezanost optuženog G. C. s upravo ovim kaznenim djelom.

 

8.5. Točno je da je zaštićeni svjedok 3 u jednom od svojih iskaza naveo i to da iz F. i B. priče zna da je optuženi G. C. za izvršenje tog djela nabavio F. U., a oružja F.. Međutim, ni njegov iskaz ne predstavlja vjerodostojnu osnovu za zaključivanje o identitetu počinitelja tog kaznenog djela. Budući da je sadržaj iskaza tog svjedoka detaljno reproduciran u pobijanoj presudi te da je prvostupanjski sud iznio iscrpne razloge ocjene njegove vjerodostojnosti s kojima se ovaj sud u cijelosti slaže, žalitelj se u tom dijelu upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude (stranica 11., odlomak 3. do stranica 13., odlomak 1. i stranica 13., odlomak 5. do stranica 14., odlomak 2.).

 

9. Pravilnost činjeničnog stanja u pobijanoj presudi nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika da kaznenu odgovornost optuženog G. C. ne isključuje njegova obrana da je u inkriminirano vrijeme bio na Općinskom sudu u Zagrebu. Ovo stoga što je optuženik, kako to dalje ističe žalitelj, po navodima obrane F. pred djelatnicima policije i iskazu zaštićenog svjedoka 1 upravo on osoba koja je organizirala ovo kazneno djelo.

 

9.1. Već je prethodno obrazloženo zašto obrana sada pokojnog N. F. pred policijskim službenicima uz branitelja te iskaz zaštićenog svjedoka 1 ni prema ocjeni ovoga suda nisu vjerodostojni dokazi za donošenje zaključaka o sudjelovanju optuženog G. C. u počinjenju ovog kaznenog djela.

 

 

9.2. Obrana optuženog G. C. da se u vrijeme koje je neposredno prethodilo počinjenju ovog kaznenog djela, kao i u vrijeme samog njegovog izvršenja nalazio na raspravi pred Općinskim sudom u Zagrebu potvrđena je uvidom u pribavljeni raspravni zapisnik iz predmeta Općinskog suda u Zagrebu broj Pn 7771/06 (stari broj spisa je Pn-4013/97) od 7. listopada 2005. U njemu je, naime, konstatirano da je optuženi G. C., u tome predmetu tužitelj, pristupio sudu te da je rasprava započela u 09,00 sati, nakon čega je optuženi G. C. ispitan na okolnosti relevantne za odluku suda o eventualnom oslobađanju od plaćanja sudskih pristojbi, a rasprava da je trajala do 10,00 sati. Tu nespornu činjenicu treba dovesti u vezu s onim dijelom iskaza svjedoka O. G. u kojemu je on opisao ulogu optuženog G. C. u počinjenju ovog kaznenog djela kao organizatorsku. Naime, iskazujući o vremenu počinjenja ovog kaznenog djela, svjedok O. G. naveo je da su počinitelji kružili ispred banke automobilom, da je došao optuženi G. C. i rekao da je stigao novac te da on mora ići na sud, a neposredno nakon toga počinjeno je ovo kazneno djelo. Prema navodima optužnice to je djelo počinjeno 7. listopada 2005. oko 09,15 sati, a to vrijeme odgovara i onom zabilježenom na kamerama video nadzora. Uzevši u obzir i međusobno povezujući sve navedeno, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je kontakt optuženog C. s počiniteljima kada im govori da je novac stigao u banku, a da on mora ići na sud, kako bi to proizlazilo iz iskaza svjedoka O. G., bio svega nekoliko minuta prije samog izvršenja kaznenog djela, dakle oko 09,00 sati. Imajući u vidu prethodno navedeno u pogledu početka i završetka rasprave na Općinskom sudu u Zagrebu u predmetu u kojemu je optuženi G. C. bio tužitelj, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je, ne samo u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela, nego i u vrijeme koje je neposredno prethodilo njegovom izvršenju, taj optuženik bio na raspravi na Općinskom sudu u Zagrebu, a tamo ne bi mogao stići da je postupao onako kako to proizlazi iz iskaza svjedoka O. G. s obzirom na udaljenost između D. (kao mjesta počinjenja ovog kaznenog djela) i U. G. V. (u kojoj se nalazi zgrada Općinskog suda u Zagrebu) te uvjete gradskog prometa, osobito u to doba dana. Stoga prvostupanjski sud iskaz svjedoka O. G. u dijelu koji se odnosi na opis uloge optuženog C. u počinjenju ovog kaznenog djela s pravom nije cijenio vjerodostojnim.

 

10. Žalitelj dalje tvrdi da je i obrana optuženog G. C. da B. Ž. zna jer je radio kod njega u lokalu, dok I. M. zna iz viđenja iz kvarta, usmjerena izbjegavanju kaznene odgovornosti, jednako kao i navod da F. površno poznaje te da mu je znao povremeno posuđivati novac jer je, kako to zaključuje ovaj žalitelj, nelogično da bi se osobi koja se površno poznaje u više navrata posuđivao novac, dok iz iskaza zaštićenog svjedoka 3 proizlazi da su mu, nakon kokainske seanse u kafiću optuženog G. C. u S. V., ovaj potonji, F. i G. pričali o F. i D. te da je optuženi C. nakon uhićenja ostalih optuženika pobjegao na more i tamo se skrivao te bojio kosu, a ta saznanja da ima od njegove supruge H.. To da su se optuženi C., F. i G. poznavali i družili više nego što su iskazali u svojim obranama da proizlazi i iz iskaza svjedokinje A. D. kod istražnog suca, koja je tada iskazala da optuženog C. i G. zna iz viđenja, ali i to da su se F. i optuženi C. posvađali.

 

10.1. Izloženim žalbenim navodima državni odvjetnik u suštini upire na to da su odnosi optuženog G. C. s ostalim osobama optuženima za isto kazneno djelo te sa sada pokojnim N. F. i O. G. bili mnogo bliskiji negoli bi to proizlazilo iz njegove obrane. To, sve da i jest točno, samo za sebe nije dostatno za zaključivanje o sudjelovanju optuženog C. zajedno s njima u počinjenju kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude, time da je već prethodno u ovoj presudi obrazloženo zašto obrana sada pokojnog N. F. pred policijskim službenicima uz branitelja i iskaz zaštićenog svjedoka 3 ni prema ocjeni ovoga suda ne predstavljaju vjerodostojne dokaze za nedvojbeno zaključivanje o sudjelovanju optuženog C. u počinjenju ovog kaznenog djela.

 

11. Državni odvjetnik smatra da činjenica počinjenja ovog kaznenog djela u odnosu na optuženike B. Ž. i I. M. proizlazi iz iskaza svjedoka M. S. (koji je rekao da mu je F. u društvu s optuženim Ž., kojega je prepoznao, predao na čuvanje oružje) te iz obrane sada pokojnog optuženog N. F. (da su osobe nadimaka B. iz S. i S. iz M. ili P. koji se koristi osobnim automobilom O. A. izvršili pljačku nakon koje su O. i B. pištolj kojim su pucali bacili u rijeku S., a nedugo potom su legitimirani). Državni odvjetnik ističe da je to potvrđeno činjenicom da je B. iz S. doista B. Ž. koji prebiva u S., dok je S. iz M. ili P. doista I. M. koji ima nadimak S. i prebiva u M., kao i preslikama evidencije leigitimiranih osoba od 9. listopada 2005. iz kojih proizlazi da su djelatnici policije toga dana zajedno u društvu legitimirali O. G. i optuženog B. Ž. u Z., P., koja je u blizini rijeke S..

 

11.1. U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da sve ono što je u pogledu vjerodostojnosti obrane sada pokojnog N. F. dane pred policijskim službenicima u prisutnosti branitelja rečeno u dijelu ove odluke koji se odnosi na optuženog G. C. vrijedi i za ono što se odnosi na optuženike B. Ž. i I. M., tako da se taj dio ovdje neće ponavljati.

 

11.2. Što se tiče činjenice legitimacije O. G. i optuženog B. Ž., iz preslika obrazaca "legitimiranje osoba" proizlazi da su 9. listopada 2005. u 18,00 sati O. G. i optuženi B. Ž. legitimirani u automobilu registarske oznake … kod trgovačkog centra K. C. u … ulici (listovi 1096 i 1097 spisa). Činjenicu ovog legitimiranja potvrdio je i O. G. ispitan u svojstvu svjedoka, a ni optuženi B. Ž. je nije osporio, time da ju je on obrazložio na način da su njih dvojica toga dana zajedno bili u teretani iz koje su išli u K. C. odakle je on trebao ići na autobusnu stanicu kod podsusedskog mosta kako bi se vratio u S., a gdje ga je dovezao O. G., te su tada i legitimirani. Činjenica legitimiranja O. G. i optuženog B. Ž., dakle, nije sporna. Ona, međutim, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, ne upućuje na to da bi oni bili u blizini rijeke S. kako bi bacili u vodu oružje korišteno prilikom počinjenja ovog kaznenog djela. Ovo osobito kada se ima u vidu da je u to doba dana i godine još uvijek dan, tako da od jednog prosječnog čovjeka nije za očekivati da bi se nastojao riješiti oružja korištenog prilikom počinjenja kaznenog djela bacanjem u rijeku u vrijeme kada je vidljivost još sasvim dobra i time se izvrgnuti sumnji na povezanost s počinjenim kaznenim djelom.

 

11.3. Premda je, dakle, i O. G., koji je u ovom ponovljenom postupku ispitan u svojstvu svjedoka, u svom iskazu potvrdio činjenicu tog legitimiranja, ta okolnost, protivno žalbenom stanovištu državnog odvjetnika, nije dovoljna osnova za prihvaćanje iskaza tog svjedoka kao vjerodostojnog u cijelosti. Naime, prvostupanjski sud je u tom smislu, a protivno žalbenom stanovištu državnog odvjetnika, pravilno zaključio da nijedan dokaz koji je izveden u ovom postupku radi provjere istinitosti iskaza svjedoka O. G. ni u najmanjoj mjeri nije potvrdio taj iskaz u dijelu bitnom za utvrđivanje identiteta počinitelja kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude te njihovo kretanje neposredno prije počinjenja istoga, kao i onaj dio njihovog kretanja koji nije zabilježen na videokamerama. Sve dokaze koje je izveo radi provjere istinitosti navoda svjedoka O. G. prvostupanjski je sud reproducirao u obrazloženju pobijane presude, dovodeći ih u vezu s onim dijelovima iskaza svjedoka G. radi čije provjere su oni izvedeni, a potom je iznio razloge svoje ocjene vjerodostojnosti, kako tih dokaza, tako i iskaza svjedoka O. G.. Ti su razlozi, kao jasni, detaljni i vrlo logični, prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud (stranica 19., odlomak 1. do stranica 23., odlomak 1.) pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na njih.

 

12. Okolnost da je zaštićeni svjedok 1, odnosno S. R. u jednom od svojih iskaza naveo da mu je F. spomenuo optuženog I. M. u vezi „šljake“ u smislu da u njemu uvijek ima sigurnog čovjeka ako netko odustane, protivno stajalištu izraženom u žalbi državnog odvjetnika, ne upućuje na zaključak da je upravo optuženi I. M. bio osoba koja je pristala sudjelovati u kaznenom djelu nakon što je M. S. to odbio.

 

12.1. Prije svega, takav navod ovog svjedoka, sve da i jest istinit, nije takvog značaja da bi se na temelju njega moglo s izvjesnošću zaključivati o uključenosti optuženog I. M. u počinjenje kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude jer je on neodređen i ne sadrži nikakvu konkretnu, specifičnu pojedinost koja bi upućivala na povezanost optuženog M. upravo s predmetnim kaznenim djelom. Osim toga, riječ je o navodu iz jednog od nekoliko iskaza zaštićeng svjedoka 1, i to kao svjedoka po čuvenju, točnije o navodu iz njegovog prvog iskaza kod istražnog suca 20. lipnja 2006., a taj iskaz je, kao što je već prethodno u ovoj odluci obrazloženo, upitne vjerodostojnosti. Naime, taj svjedok je, u svom kasnijem iskazu na raspravi pred prvostupanjskim sudom 26. rujna 2008. naveo da o kaznenim djelima koja se optuženicima stavljaju na teret ne zna ništa osim priča i nagađanja te da ni prilikom ispitivanja kod istražnog suca ni prilikom prvog ispitivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom nije govorio istinu.

 

13. Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nema dokaza da su optuženici G. C., B. Ž. i I. M. počinili ovo kazneno djelo nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbenim navodima državnog odvjetnika kojima se upire na to da iz iskaza zaštićenog svjedoka 3 proizlazi da mu je F. pričao da nije sudjelovao u počinjenju razbojništva u poslovnici Z. u D., već da je u tome sudjelovao G. s osobama pod nadimcima G. i K., a i da je G. kasnije u razgovoru priznao da je pucao dok je sjedio na mjestu vozača u vozilu s kojim su namjeravali pobjeći.

 

13.1. Budući da je prvostupanjski sud, nakon što je u pobijanoj presudi reproducirao sva tri iskaza zaštićenog svjedoka 3 dana u ovom postupku (stranica 11., odlomak 3. do stranica 13., odlomak 1.), detaljno obrazložio iz kojih razloga taj iskaz nije ocijenio vjerodostojnim u pogledu činjenica koje su odlučne za donošenje zaključaka o krivnji optuženika C., Ž. i M. za ovo kazneno djelo, a te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, žalitelj se u tom dijelu, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja prvostupanjske presude (stranica 13., odlomak 5. do stranica 14., odlomak 2.).

 

14. Državni odvjetnik smatra da, protivno zaključku prvostupanjskog suda, iz izvedenih dokaza proizlazi da je optuženi M. D. počinio kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude. Pri tome se žalitelj poziva na iskaz zaštićenog svjedoka 1, odnosno S. R., kod istražnog suca iz kojega da proizlazi da je to razbojništvo "trebalo odraditi" vozilom G. bijele boje za koje je planirano da se odveze s parkirališta, a to vozilo da je otuđio N. F., pri čemu je taj iskaz u pogledu identiteta vozila potvrđen iskazom vlasnika vozila. Taj je svjedok također naveo da je nakon počinjenja djela vozilo ostavljeno u blizini jedne benzinske postaje u blizini pošte, a to da je potvrđeno zapisnikom o očevidu povodom pronalaska tog vozila. Naveo je da je o počinjenju tog kaznenog djela razgovarao s F., optuženim M. D. i V., kojom prilikom mu je ponuđeno da bude vozač, što je izbjegao, tako da su to kazneno djelo počinili F. i optuženi M. D., pri čemu je ideju za to djelo izložio F. kada su oni išli njegovoj liječnici radi preuzimanja heptanona za terapiju, a to da je potvrđeno pribavljenim liječničkim kartonom za F..

 

14.1. Točno je da je zaštićeni svjedok 1, ispitan prvi puta pred istražnim sucem 20. lipnja 2006., iskazao ono na što se ukazuje u žalbi državnog odvjetnika. Međutim, kako je taj svjedok u tijeku postupka iskazivao u više navrata, prilikom ocjene vjerodostojnosti njegovog iskaza i izvođenja zaključaka i u pogledu činjenica odlučnih za odluku o krivnji optuženog M. D. također treba uzeti u obzir cjelokupnost navoda iz svih tih njegovih iskaza i tek tako cjelovitog ga cijeniti, kako pojedinačno, tako i u vezi s ostalim izvedenim dokazima koji se odnose i na ovo kazneno djelo.

 

14.2. Navedeni je svjedok, iskazujući drugi put na raspravi 23. studenog 2007., naveo da mu je o onome što se dogodilo u toj poslovnici pošte pričao F. te da je bilo planirano da se automobil ukrade s parkirališta, da su to trebala učiniti trojica, s tim da jedan čeka u automobilu, jedan stražari na vratima, a jedan ulazi u poslovnicu, da je, osim njega, F. i D., bila još jedna njemu nepoznata osoba, pri čemu da se prezimena V. ne sjeća te da mu ono nije poznato. Naveo je da misli da se to trebalo učiniti G. bijele boje, no da nije siguran. Kasnije, kada je pričao s tim osobama koje su planirale počiniti to kazneno djelo, one mu nisu potvrdile da bi to i učinile. Ispitan treći put na raspravi 26. rujna 2008. zaštićeni svjedok 1 naveo je da o tome ne zna ništa osim priča i nagađanja, da ni prilikom svjedočenja na raspravi pred prvostupanjskim sudom u studenom 2007. ni prilikom iskazivanja pred istražnim sucem nije govorio istinu te da je u svemu tome istinito to da poznaje F. i neke druge optuženike. Konačno, prilikom svjedočenja bez skrivanja identiteta na raspravi 29. rujna 2008., kada je ispitan kao svjedok S. R., naveo je da u odnosu na inkriminacije ne zna ništa.

 

14.3. Imajući, dakle, u vidu cjelokupnost navoda iz svih iskaza zaštićenog svjedoka 1, odnosno S. R. u odnosu na ovu inkriminaciju, proizlazi da on u onim dijelovima svoga iskaza, prema kojima bi postojala povezanost optuženog M. D. i ovog kaznenog djela, govori samo o planiranju da se počini to kazneno djelo (prvi iskaz kod istražnog suca), pri čemu mu kasnije, kada je pričao s tim osobama koje su planirale počiniti to kazneno djelo, one nisu potvrdile da bi to i učinile (treći iskaz dan na raspravi pred prvostupanjskim sudom). Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ovaj svjedok govorio o pričama koje je čuo o planiranju, no ne i o izvršenju ovog kaznenog djela. Uzevši u obzir i to da je taj svjedok prilikom svog trećeg iskazivanja potpuno promijenio svoje ranije kazivanje navevši da sve ono što je ranije iskazao nije istina, iskaz svjedoka 1, odnosno S. R. doista ne može biti vjerodostojna osnova za zaključivanje o povezanosti optuženog M. D. s počinjenjem kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97., opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude.

 

14.4. Nije sporno da je osobno vozilo marke V. G., registarske oznake … bijele boje otuđeno od vlasnika D. Z. 2./3. veljače 2006., odnosno pet dana prije počinjenja kaznenog djela iz točke 2. izreke pobijane presude. Međutim, ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da su navodi zaštićenog svjedoka 1, odnosno S. R. kod istražnog suca da je to razbojništvo trebalo odraditi vozilom G. bijele boje za koje je planirano da se odveze s parkirališta, a koje da je otuđio N. F., u pogledu identiteta vozila potvrđeni svjedočkim iskazom vlasnika vozila D. Z.. Prije svega, već je prethodno navedeno da se navodi svjedoka 1 kao svjedoka po čuvenju u pogledu ove inkriminacije temelje tek na pričama, i to na pričama o planiranju počinjenja kaznenog djela, no ne i o njegovom izvršenju, pri čemu je taj svjedok u svom trećem iskazu naveo da sve ono što je ranije iskazao nije istina. S druge strane, ne postoji nijedan materijalni dokaz, kao što ne postoji nijedan personalni dokaz koji bi se temeljio na neposrednom opažanju, a koji bi na bilo koji način upućivao na povezanost između automobila koji je otuđen njegovom vlasniku D. Z. i počinitelja ovog kaznenog djela (čiji je objektivni učin nesporan), odnosno na to da je sada pokojni N. F. otuđio upravo automobil D. Z. te da je upravo taj automobil uporabljen prilikom počinjenja ovog kaznenog djela.

 

14.5. Ni činjenica da su u garaži oca optuženog M. D., V. D. pronađeni lanci za gume koje je D. Z. prepoznao kao one koji pripadaju njegovom prethodno opisanom automobilu, protivno žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, nije dostatna za zaključak da je sada pokojni N. F. otuđio upravo taj automobil D. Z. i da je ovo kazneno djelo počinjeno upravo tim automobilom. Nije, naime, životno logično da bi netko otuđio automobil radi počinjenja kaznenog djela, a pripadajuće mu lance za gume (izvjesno ne velike vrijednosti) potom ostavio u garaži koja, kako to proizlazi iz svjedočkog iskaza V. D. (vlasnika garaže u kojoj su pronađeni lanci koje je D. Z. prepoznao kao one koji pripadaju njegovom automobilu koji mu je bio otuđen), nije ni zaključavana, jer bi time povećao mogućnost da bude povezan s počinjenjem kaznenog djela. Kada se, uz izneseno, uzmu u obzir i navodi svjedoka V. D., tada se, ni prema ocjeni ovoga suda, doista ne može s dostatnim stupnjem izvjesnosti zaključiti o povezanosti automobila otuđenog D. Z. i ovog kaznenog djela. Taj je svjedok, naime, naveo da u garaži, koja nije zaključavana, ima još 3 para takvih lanaca, da je promijenio puno automobila i da je za svaki automobil imao lance za gume, a kada mu je predočen fotoelaborat s prepoznavanja lanaca koje je svjedok D. Z. prepoznao kao svoje, naveo je da u svojoj garaži nije imao lance za automobil u takvoj plavoj kutiji marke H., ali je imao takav model lanaca u crnoj najlon vrećici za automobil K. te da ih prepoznaje po obručima, a dobio ih je u N. od poslovnog partnera. Iz navedenoga, dakle, proizlazi da su se i D. Z. i V. D. za iste lance za automobilske gume očitovali na način da su njihovi.

 

15. S obzirom sve prethodno izneseno, pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u pitanje.

 

16. Pobijana presuda ispitana je i sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-19., no kako ni pri tome nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena neka od povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 2. lipnja 2021.