Poslovni broj: 8 Kž-240/2021-4

Poslovni broj: 8 Kž-240/2021-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. u vezi st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-440/2020-10 od 25. veljače 2021., na sjednici održanoj 2. lipnja 2021.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba ODO-a te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.              Općinski sud u Bjelovaru presudom od 25. veljače 2021. na temelju odredbe čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku («Narodne novine» broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13,152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) oslobodio je optužbe optuženog M. Š. zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnja iz čl. 139. st. 2. u svezi st. 3. KZ/11.

1.1.              Na temelju odredbe čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st . 2. t. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2.              Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u  Varaždinu  na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-270/2021-2 od 18. svibnja 2021. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5.              Žalba nije osnovana.

6.               Ostvarenje žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik u bitnome nalazi u tome da je prvostupanjski pogrešno postupio kada nije prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz oštećenika, već je poklonio vjeru obrani optuženika.

6.1.              Pritom žalitelj prije svega upire da je oštećenik tijekom cijelog postupka, kako pred sucem istrage tako i na raspravi, dosljedno i decidirano iskazivao o tome da mu je optuženik kritične zgode izrekao inkriminirane prijetnje. Nadalje, žalitelj ističe da ni sam optuženik u svojoj obrani nije osporavao da je inkriminiranog dana, uslijed prethodno narušenih međusobnih odnosa, između njega i oštećenika došlo do verbalnog sukoba tijekom kojeg je prema žrtvi zamahnuo komadom drveta i uputio mu prijeteće riječi: „nemoj da te klepnem ovim“, a imajući uz sve to u vidu i iskaz oštećenika iz kojeg proizlazi da je i ranije imao takve situacije s optuženikom, ali ih nije prijavljivao, te da je sporni događaj prijavio istog dana u poslijepodnevnim satima, žalitelj drži da je oštećenik iskazivao vjerodostojno i istinito, naročito kada se još dodatno ima na umu da isti nema nikakvog motiva lažno teretiti optuženika. Pritom žalitelj posebno upire da tvrdnje koje je optuženik iznio u svojoj obrani prema kojima ga se oštećenik želi riješiti iz kuće ne stoje, budući je ista u suvlasništvu optuženika, žrtve i njegovog drugog sina.

6.2.               Suprotno žalitelju, po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano da je optuženik, na način kako se pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku.

6.3.              Naime, protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je na temelju pomne analize iskaza oštećenika i optuženika, kako svakog za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, pravilno postupio kada je obranu optuženika, za razliku od iskaza oštećenika, ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o spornim činjenicama u ovom predmetu.

6.4.              Tako optuženik u svojoj obrani nije osporavao da je kritičnog dana, uslijed prethodno narušenih međusobnih odnosa, između njega i oštećenika došlo do verbalnog sukoba tijekom kojeg je prema istom zamahnuo komadom drveta i rekao mu: „nemoj da te klepnem s ovim“,  međutim, tvrdi da mu nije govorio da će ga ubiti, te sugerira da oštećenik, koji je u tom trenu bio udaljen od njega kakvih 8 metara, nije niti mogao čuti što mu govori, budući da ne čuje niti razumije što mu se priča čak i na bitno manjim udaljenostima.

6.5.               Vezano za takvu obranu optuženika, valja primijetiti da se raspravni sudac neposrednim opažanjem uvjerio da oštećenik doista jako slabo čuje, budući da mu je na raspravi i to na maloj udaljenosti morao vrlo glasno govoriti kako bi ga isti čuo, s time da ni tada nije bio siguran da je oštećenik sve dobro čuo i razumio.

6.6.              Imajući dodatno u vidu nespornu činjenicu da su odnosi između oštećenika i optuženika već dulje vrijeme narušeni, a u izostanku drugih dokaza koji bi potvrđivali iskaz oštećenika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se obrana optuženika, u kojoj sugerira da oštećenik kritične zgode objektivno nije mogao čuti niti razumjeti što mu govori, za razliku od iskaza oštećenika koji je u svom iskazu tvrdio da mu je optuženik kritične zgode desetak puta rekao da mu jebe mater i da će ga ubiti i otrovati,  ukazuje kao životna, logična i razumna, te potvrđena i neposrednim opažanjem raspravnog suca, a kakvo utvrđenje suda prvog stupnja državni odvjetnik nije doveo u razumnu sumnju žalbenim navodima kojima upire na činjenicu nošenja zaštitnih maski na raspravi, a što uzrokuje podosta problema u razumijevanju onoga što pojedini govornici izlažu.

6.7.               Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7.              Budući da prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije dokazano da je oštećenik kritične zgode uopće mogao čuti i razumjeti riječi koje mu je uputio optuženik, to se kao neosnovana ukazuje i žalba državnog odvjetnika u dijelu gdje se upire da čak i ako se prihvati kao vjerodostojna obrana optuženika proizlazi da je isti ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje (iz čl. 139. st. 2. i 3. KZ/11), budući da i riječi u odnosu na koje optuženik  priznaje da ih je kritične zgode uputio oštećeniku: „nemoj da te klepnem s ovim“ predstavljaju stavljanje u izgled nekog zla oštećeniku s ciljem da se isti ustraši ili uznemiri.

7.1.                Naime, logikom stvari nema kaznenog djela prijetnje ukoliko osoba kojoj je prijetnja upućena uopće nije akceptirala izgovorene riječi.

8.              Stoga žalba ODO-a nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud  prvog stupnja ostvario  neku  od  povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 2. lipnja 2021.