- 1 -              Rev 212/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 212/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. d.o.o., OIB …, iz P., zastupanog po punomoćniku Z. I., odvjetniku iz P., protiv tuženice J. I., OIB …, iz P.,  zastupane po punomoćnici B. R., odvjetnici iz P., radi poništenja predugovora i vraćanja dvostruke kapare, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1049/15-7 od 14. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-1504/14-39 od 23. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Odbija se, kao neosnovana, revizija tuženice podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1049/15-7 od 14. siječnja 2016.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              II. Odbacuje se revizija tuženice u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se utvrdi da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina koji su tužitelj i tuženica sklopili dana 12. ožujka 2012.

 

1.2. U točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 308.730,00 kuna na ime primljene kapare sa zakonskim zateznim kamatama od 30. listopada 2012. do isplate, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 308.730,00 kuna (zahtjev za vraćanje dvostruke kapare) odbijen tužiteljev zahtjev.

 

1.3. U točki III. izreke obvezan je tužitelj naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 20.960,50 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u točki II. izreke glede odluke o glavnoj stvari i zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2014. do isplate, te točki III. izreke u cijelosti, a odbijen je i zahtjev za naknadu troškova žalbe, dok je u točki II. izreke ukinuta odluka o zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 30. listopada 2012. do 1. prosinca 2014.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u točki I. izreke reviziju je izjavila tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženice i predlaže odbijanje revizije.

 

5. Revizija je u odnosu na glavnu stvar neosnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nedopuštena.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između tužitelja kao kupca koji je s tuženicom kao prodavateljicom sklopio 12. ožujka 2012. (u daljnjem tekstu: Predugovor) te zahtjev tužitelja za vraćanje dvostruke kapare.

 

7. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

9. 1. Tuženica se u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tvrdeći da je pobijana presuda proturječna stanju spisa i provedenim dokazima, konkretno iskazu tužitelja, navodeći da je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut predugovor, a da i pored toga nižestupanjski sudovi utvrđuju da je predugovor raskinut i da rok za ispunjenje nije bio bitni sastojak ugovora, a kako je tuženica uporabnu dozvolu pribavila u naknadnom primjerenom roku nije bilo uvjeta za raskid predugovora.

 

9. 2. Neosnovano se tuženica poziva na navedenu bitnu povredu postupka jer se navedeni prigovor odnosi na točku I. izreke prvostupanjske presude u kojoj je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor o kupoprodaji raskinut, dakle iz razloga što se prigovor ne odnosi na odlučnu činjenicu vezano za preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja naveden u točki II. izreke prvostupanjske presude, odnosno na zahtjev za vraćanja kapare zbog ispunjenja uvjeta iz čl. IX predugovora upravo iz razloga što predugovor nije raskinut, odnosno što se taj prigovor o bitnim povredama postupka odnosi na činjenicu o kojoj je već pravomoćno presuđeno pa time nije počinjena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 333. i 334. ZPP-a, na koju se tuženica u nastavku revizije poziva.

 

10. Neosnovano se tuženica poziva na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada proturječnim smatra utvrđenje drugostupanjskog suda o obostranoj odgovornosti stranaka za neispunjenje ugovorne obveze s utvrđenjem prvostupanjskog suda koji to nije utvrdio jer je po tom sudu razlog neispunjenja u vanjskim okolnostima odnosno u odbijanju zahtjeva za odobrenje kredita, iz razloga što se radi o ocjeni provedenih dokaza po svakom od tih sudova, a ne o bitnoj povredi na koju se ukazuje.

 

11. 1. Pogrešnim revidentica smatra pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o primjeni pravila o nemogućnosti ispunjenja obveze zbog promijenjenih okolnosti za koje ne odgovara ni jedna strana (čl. 208. ZOO-a) jer po njoj tužitelj nije ni dokazivao nemogućnost ispunjenja obveze, niti se ovdje radilo o izvanrednim okolnostima koje tužitelj nije mogao spriječiti i otkloniti, a zbog kojih bi ispunjenje obveze (ishodovanje kredita i plaćanje kupoprodajne cijene) postalo objektivno nemoguće, nego tužitelj nije svojim pravovremenim angažmanom oko kategorizacije uspio otkloniti svoju kreditnu nesposobnost, zbog čega se ne radi o nemogućnosti ispunjenja obveze zbog promijenjenih okolnosti, a imajući u vidu da predugovor nije raskinut, da tužitelj nije predočio dokaz da je bio odbijen za zahtjevom za odobrenje kredita, a što bi bila pretpostavka za povrat kapare, i da je nejasno na temelju čega je tužitelj ostvario pravo na povrat kapare, te smatra da je time ostvarena bitna odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a kako se o pitanju nemogućnosti ispunjenja obveze zbog promijenjenih okolnosti drugostupanjski sud nije uopće izjasnio počinjena je i bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

11. 2. Nije osnovan navedeni prigovor tuženice iz razloga što drugostupanjska odluka o vraćanju kapare nije temeljena na zaključcima niti utvrđenjima o nemogućnosti ispunjenja obveze niti da se radilo o izvanrednim okolnostima nego je pobijana drugostupanjska presuda temeljena na utvrđenju o ispunjenju uvjeta iz članka IX predugovora upravo zbog činjenice što predmetni ugovor nije raskinut, dakle na činjenici da tužitelju nije odobren kredit za plaćanje predmetne kupoprodajne cijene. Stoga pobijana presuda nije nejasna, a niti je drugostupanjski sud u smislu čl. 375. st. 1. ZPP bio dužan obrazlagati žalbene prigovore vezano za nemogućnost ispunjenja niti one glede postojanja izvanrednih okolnosti zbog kojih je ispunjenje obveze – ishodovanje kredita i plaćanje kupoprodajne cijene postalo objektivno nemoguće.

 

12. 1. Prema daljnjim navodima revidentice utvrđenja suda prema kojima je uvjet iz čl. IX predugovora ispunjen jer su predmetne nekretnine prodane trećim osobama protivna su izvedenim dokazima jer tuženica predmetne nekretnine nije ni pokušala prodati, niti je mogla spriječiti nastupanje navedenog uvjeta jer se na predmetnom hotelu još od vremena zaključenja predugovora, kao i tijekom čitavog ovog postupka vodila ovrha od strane banke, s kojom činjenicom je tužitelj bio izričito upoznat, te što tužitelj tijekom postupka nije ni osporavao savjesnost tuženice, a na koju okolnost dokazi nisu ni predlagani ni izvođeni, s tim da je darovanje A. J. izvršeno nakon što je tužitelj odustao od ispunjenja svoje obveze, i da je teret dokazivanja nesavjesnosti tuženice i saznanje tužitelja za vođenje ovršnog postupka od strane banke na predmetnoj nekretnini, bio na tužitelju.

 

12. 2. Neosnovano se tuženica poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao i onu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. do 221. ZPP-a ističući navedene prigovore iz razloga što su ti prigovori prvi put izneseni u reviziji, (nisu iznošeni u žalbi), a kako se oni sukladno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a mogu iznositi u reviziji samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda pobijao prvostupanjsku presudu, oni stoga nisu ni uzeti u razmatranje.

 

13. 1. U odnosu na vrijeme dospijeća tražbine za povrat kapare navodi da prvostupanjski sud dospijeće veže za vrijeme zaključenja darovnog ugovora (prosinac 2013.), što je proturječno činjeničnom supstratu o kojem se raspravljalo, te smatra da je drugostupanjski sud u tom dijelu počinio bitnu odredbu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

 

13. 2. Neosnovano se tuženica poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a ističući da je prekoračen tužbeni zahtjev, a koju povredu obrazlaže time da je prvostupanjski sud trenutak dospijeća tužiteljeve tražbine vezao uz trenutak zaključenja darovnog ugovora iz prosinca 2013., dok je vraćanje kapare traženo sa kamatom od donošenja presude, jer je takav prigovor prvi put iznesen u reviziji, a takvi prigovori se sukladno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a, mogu iznositi u reviziji samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda pobijao prvostupanjsku presudu, zbog čega oni nisu ni uzeti u razmatranje, a ukoliko bi se to i moglo, ističe se da je tužbenim zahtjevom traženo vraćanje dane kapare s kamatom od donošenja prvostupanjske presude, te se ne može govoriti o prekoračenju tužbenog zahtjeva.

 

14. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

              - da je između stranaka 12. 03. 2012. sklopljen predugovor o prodaji nekretnina upisanih u zk.ul. 1642, hotel, … i zk.ul. 1057 k.o. L., kojim predugovorom se kupac (tužitelj) obvezao platiti kupoprodajnu cijenu najkasnije do 15. 06. 2012., a kaparu najkasnije do 15. 03. 2012., pri čemu kapara nije bila ugovorena kao odustatnina, i s tim da će dio kupoprodajne cijene biti isplaćen iz odobrenog kredita P.-a, a drugi dio trenutkom prijenosom vlasništva nekretnine na tužitelja,

 

              - da je tuženica primila kaparu u iznosu od 308.730,00 kuna, a da je u čl. V. predugovora jamčila tužitelju da je nekretnina građena po pozitivnim propisima Zakona o gradnji Republike Hrvatske, te da su za ugostiteljski HOTEL ishodovane sve potrebite dozvole, od lokacijske, građevinske do uporabne, i da se obvezala dostaviti tužitelju svu dokumentaciju potrebnu za dobivanje kategorizacije, prije odobrenja kredita,

 

              - da je tuženici bilo poznato da tužitelj nabavlja nekretninu za posebnu uporabu (hotel) koji želi staviti u funkciju već u ljeto 2012., i da mu je za to potrebna uporabna dozvola, a uporabna dozvola je bila potrebna i za odobravanje kredita,

 

              - da su u čl. IX predugovora odredile da ukoliko kupac bude nepodoban za dobivanje kredita kod P. banke te prodavatelju predoči dokaz – potvrdu da je odbijen za dobivanje kredita kod P. banke, u trenutku prodaje tih nekretnina trećoj osobi, prodavatelj će u tom slučaju vratiti kupcu svaki iznos primljen na ime kapare, bez obveze vraćanja duple kapare,

 

              - da u vrijeme sklapanja predugovora još nije bila izdana uporabna dozvola za nadograđeni dio, već ju je tuženica dobila tek 25. travnja 2012., a da je zahtjev za kredit tužitelj podnio banci u ožujku 2012., odmah nakon sklapanja predugovora,

 

              - da je P. odbila zahtjev tužitelja za odobrenje kredita, kojim bi se platio dio kupoprodajne cijene, iz razloga što je utvrđeno da za dograđeni dio objekta (kojeg su stranke u ugovoru izričito nazvale hotel) nije ishođena uporabna dozvola, te što je procjenitelj (P. nekretnine) smatrao da predmetni objekt nije moguće kategorizirati kao hotel zbog, u međuvremenu, postroženih uvjeta kategoriziranja, a koja procjena je izvršena 26. ožujka 2012., tj. nakon što je tužitelj odbijen sa zahtjevom za odobrenje kredita,

 

              - da je tuženica ugovorom od 20. 12. 2013., A. J. darovala nekretnine k.č. 238/6, 238/7, i 238/8 k.o. L., na temelju kojeg se ona 23. prosinca 2013. uknjižila kao vlasnica.

 

15. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da materijalni nedostatak (uporabna dozvola) nije bio temeljni razlog zbog kojeg nije došlo do ispunjenja predugovora, već isključivo što tužitelj nije dobio kredit od P.B.Z. (uvjet iz članka IX predugovora), zbog čega tužitelj nije mogao isplatiti kupoprodajnu cijenu na način kako je ugovoreno u čl. II predugovora. Smatraju da postoji obostrana krivnja stranaka za neispunjenje predugovora, pri čemu prvostupanjski sud smatra da je ispunjenje postalo nemoguće i da je došlo do gašenja obveze tužitelja sukladno odredbi čl. 373 i čl. 374. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), a drugostupanjski da je došlo do raskida ugovora, ali oba suda smatraju da je obveza tuženice na vraćanje primljene kapare dospjela i da je ispunjenje odgodnog uvjeta (čl. 301. ZOO) spriječila tuženica (darovanjem tri od četiri nekretnine svojoj kćerki), na čiji teret je određen, (čl. 297. st. 4. ZOO), pa da tužitelj zbog učinka raskida ugovora (čl. 368. st. 2. ZOO-a) ima pravo na povrat dane kapare, a kako se radi o stjecanju bez osnove tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate najkasnije od podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO-a), a s obzirom da je u tužbi kamatu tražio od presuđenja dosuđuje mu zateznu kamatu od 2. prosinca 2014., kao dana donošenja osporene prvostupanjske presude, a ne dana donošenja prve (ukinute) prvostupanjske presude.

 

16. 1. Tužena u reviziji, osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, navodi da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženica kriva za neodobravanje kredita tužitelju iz razloga što nije tužitelju dostavila uporabnu dozvolu prije odlučivanja banke o zahtjevu tužitelja za kredit, iako je z.z. tužitelja u svom iskazu na zapisnik od 4. listopada 2012., navela da nakon što joj je dostavljena uporabna dozvola u travnju 2012. ona nije podnosila banci novi zahtjev za kredit niti je u tu svrhu rađena nova procjena banke, te da je nakon dostave uporabne dozvole banci ostala sporna jedino mogućnost kategorizacije objekta kao hotela, čime više ne bi bilo zapreke za odobravanje kredita.

 

16. 2. U odnosu na navedenu tvrdnju tuženice o krivnji tužitelja za nedobivanje kredita od P. Z., ističe se da se radi o osporavanju činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima i ocjeni provedenih dokaza, a da iz tog razloga nije dopušteno podnošenje revizije (članak 385. ZPP-a). Osim toga, suprotno iznesenoj tvrdnji tuženice, o ponovljenom zahtjevu banci prvostupanjski sud je utvrdio da rok nije bio bitni sastojak ugovora i da je u naknadnom roku tuženica otklonila nedostatak dostavom uporabne dozvole, ali da to nije razlog zbog kojeg sudovi smatraju da je zahtjev za vraćanje kapare osnovan jer je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova krivnja za neodobravanje kredita na strani tuženice, ali ne isključiva, jer je prvobitno odbijanje zahtjeva za odobrenje kredita tužitelju imalo utjecaja i na oglušivanje banke na ponovljeni zahtjev nakon što je tuženica predala tužitelju uporabnu dozvolu od 25. travnja 2012., zbog čega ni tužitelj nije isključivi krivac za odbijanje kredita, s tim da obveza vraćanja kapare svakako proizlazi iz odredbe članka IX predugovora (jer su se ispunili uvjeti za vraćanje kapare time što je tužitelj odbijen sa zahtjevom za odobravanje kredita) zbog čega se u takvoj situaciji može govoriti o obostranoj odgovornosti za neispunjenje predugovora, zbog čega je tuženica koja je primila kaparu tu kaparu bila dužna i vratiti jer je ostvaren uvjet iz citiranog članka IX predugovora.

 

17. Daljnji navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da je kategorizacija bila moguća, da je z.z. tužitelja navela da nije podnosila banci novi zahtjev za kredit niti je u tu svrhu rađena nova procjena banke, da su te okolnosti odlučne glede njezine odgovornosti za neispunjenje ugovorne obveze, da je z.z. tužitelja navela da je odustala od svega iz razloga nevezanim za postupanje tuženice (bolest supruga, zaključak da će „izgubiti“ sezonu), a da o pitanju (ne)mogućnosti kategorizacije drugostupanjski sud nije uopće dao bilo kakve razloge, vezano za koje se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i onu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a, nisu osnovani iz istog razloga jer se i u tom dijelu radi o osporavanju činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima i o ocijeni provedenih dokaza, s tim da prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud mora odgovoriti samo na razloge o odlučnim činjenicama, a to je u konkretnom slučaju i učinio, a kako je pobijana presuda razumljiva i kako nije proturječna time nije ostvarena ni jedna od naprijed citiranih bitnih povreda odredbi parničnog postupka.

 

18. 1. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu izneseni konkretni prigovori jer su se svi izneseni prigovori glede primjene materijalnog prava vezali uz počinjenje neke od bitnih povreda postupka, a budući da se sadržajem revizije u bitnome osporava primjena odredbe čl. IX predugovora ističe se daje tom odredbom između stranaka dogovoreno „da u slučaju ako kupac bude nepodoban za dobivanje kredita kod P. banke, te prodavatelju predoči dokaz-potvrdu da je kreditno odbijen za dobivanje kredita kod P. banke, prodavatelj u tom slučaju ima obvezu vratiti kupcu svaki isti iznos primljen na ime kapare, sljedeći način; prodajom iste nekretnine upisane u točki I. ovog predugovora trećoj osobi, prodajom nekretnine trećoj osobi dali fizičkoj ili pravnoj, prodavatelj u istom trenutku kada ta okolnost nastupi, vraća kupcu svaki iznos primljen na ime kapare, bez obveze vraćanja duple kapare. U slučaju ako kupac odustane iz bilo kojeg drugog razloga kod kupovine nekretnine upisane u točki I. ovog predugovora, gubi pravo na povrat kapare, a ako prodavatelj odustane ili proda nekretninu trećoj osobi mora vratiti kupcu dvostruki iznos kapare“.

 

18. 2. S obzirom da je prema u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi (točka I izreke) pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je predmetni predugovor raskinut, sukladno sadržaju odredbe članka IX predugovora i prema shvaćanju ovog suda ispunjen je uvjet za vraćanje dane kapare jer je nesporno utvrđeno da tužitelju nije odobren kredit od P. banke za isplatu ugovorene kupoprodajne cijene, kao i uvjet glede dospjelosti za povrat navedene kapare jer odredba da će kupac vratiti svaki iznos primljene kapare prodajom trećoj osobi, jedino moguće tumačiti otuđenjem iste nekretnine, a kako je ista otuđena u trećoj osobi, neovisno što se radi o darovnom ugovoru, dospjela je obveza vraćanja kapare.

 

19. Iz navedenih razloga pravilno je primijenjena odredba čl. IX. predmetnog predugovora te su u tom pravcu neosnovani izneseni prigovori tuženice, s tim da prema shvaćanju ovog suda tuženica nije ni morala u skladu s čl. IX predugovora dostaviti potvrdu da je odbijena s zahtjevom za odobrenje kredita P., kada tu činjenicu tuženik tijekom postupka nije ni osporavao jer, je jedino bilo sporno čijom krivnjom kredit nije odobren.

 

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

21. Revizija tuženice podnesena je i u odnosu na troškove parničnog postupka, te se u odnosu na podnesenu reviziju u tom dijelu ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

21. 2. Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

22. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u odnosu na reviziju glede troškova postupka valjalo odbaciti podnesenu reviziju.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.