- 1 -              Poslovni broj: I Kž-87/2021-8

Poslovni broj: I Kž-87/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović, mr.sc. Ljiljane Stipišić, Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. F. zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 6. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Z. F. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. veljače 2021. broj K-12/2020-46, u sjednici održanoj dana 1. lipnja 2021., u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja odvjetnika J. P.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. za koje je optuženi Z. F. proglašen krivim prvostupanjskom presudom na temelju članka 110. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, dok se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina za dva kaznena djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., te se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz po prvostupanjskom sudu opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici od 4. srpnja 2019., broj K-164/2019-3, pa se optuženi Z. F. na temelju članka 51. stavka 1. i 2. i članka 53. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 (dvadesetšest) godina u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2020. nadalje, dok izrečena sigurnosna mjera iz članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. ostaje neizmijenjena.

 

II. Odbijaju se žalba optuženog Z. F. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi Z. F. proglašen je krivim zbog tri kaznena djela protiv života i tijela, i to jednog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki 1. izreke te presude, te dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisana u točki 2. izreke, pa je, nakon što su mu za počinjena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to na temelju članka 110. KZ/11. u trajanju od 10 (deset) godina za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., i na temelju članka 111. KZ/11. u trajanju od po 10 (deset) godina za svako djelo teško ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., te nakon što mu je na temelju članka 58. stavak 3. i 1. KZ/11. opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici od 4. srpnja 2019. broj K-164/2019-3 i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, na temelju članka 51. stavak 1. i 2. i članka 53. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadesetpet) godina. U tu mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2020. nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 79. stavak 3. KZ/11. od optuženika je oduzeta poluautomatska puška "PAP" call. 7,62 mm x 39 mm, serijskog broja M510416, koja je bila privremeno oduzeta prilikom provođenja očevida 27. ožujka 2020. po službenicima Policijske uprave Virovitičko-podravske.

 

1.2. Na temelju članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom Z. F. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sudstava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora a najdulje tri godine.

 

1.3. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi Z. F. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., opisano u točki 3. izreke te presude.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze da nadoknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi Z. F. po branitelju J. P., odvjetniku iz B.

 

2.1. Državni odvjetnik oslobađajući dio prvostupanjske presude pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a osuđujući dio zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a u osuđujućem dijelu da se preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi Z. F. žali se na osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

3. Optuženi Z. F. je po branitelju J. P. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

 

5. Nazočnost sjednici optuženika, koji se nalazi u zatvoru, osigurana je putem konferencijskog uređaja, sukladno članku 475. stavku 9. ZKP/08., te u prisutnosti njegovog branitelja J. P., dok državni odvjetnik, iako o sjednici uredno izviješten, sjednici nije nazočio pa je ista, sukladno članku 475. stavku 5. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženog Z. F. nije osnovana.

 

7. U nastavku ove odluke najprije će se razmatrati navodi žalbe državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude.

 

7.1. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na taj dio optužbe "pravilno utvrdio činjenično stanje, iz čega je izveo pogrešne zaključke". Konkretizirajući tako (a nepravilno) iznesenu žalbenu osnovu, državni odvjetnik navodi kako nije prihvatljivo stanovište prvostupanjskog suda o tome da nema dovoljno dokaza da je optuženik u odnosu na Ž. Z. postupao bez namjere da ga liši života. Sud prvog stupnja pozvao se na to da je optuženik najprije pucao iznad glave Ž. Z., a potom, kad je Ž. Z. išao provjeriti je li D. B. još živ, optuženik nije iskoristio priliku da tada Z. liši života. Nasuprot takvom stavu, državni odvjetnik smatra da sud prvog stupnja nije ispravno cijenio to što se nakon toga Ž. Z. skrivao od optuženika, a ovaj ga tražio pogledom pri čemu naglašava da se optuženik, došavši na imanje D. B. s napunjenom puškom, prvo obratio upravo Ž. Z. i to riječima da će ih ubiti, a potom je ispalio spomenuti hitac iznad glave Z., da bi nakon toga ispalio hitac u tijelo pokojnog D. B. Svjedok Ž. Z. tek je na raspravi ispričao kako je prišao tijelu D. B., a prvostupanjski sud pritom potpuno ignorira šok i strah koje je Ž. Z. zasigurno tada osjetio. Državni odvjetnik dopušta da je moguće kako je optuženik u tom trenutku eventualno dvojio o tome hoće li Ž. Z. lišiti života, ali naglašava da je optuženik nakon toga Z. tražio pogledom provjeravajući gdje se isti sakrio i gdje se nalazi, i to netom nakon što je ubio D. B., čime je po ocjeni državnog odvjetnika pokazao namjeru da liši života i Z., a to nije realizirao jer je naišao svjedok I. G. koji mu je omeo pažnju.

 

7.2. Međutim, izloženo rezoniranje državnog odvjetnika ne može se prihvatiti. Prije svega treba naglasiti da ni državni odvjetnik, kako to slijedi iz navoda žalbe, u suštini ne osporava ispravnost zaključka suda prvog stupnja kako nema dovoljno dokaza da je prilikom ispaljivanja hica iznad glave Ž. Z. optuženik postupao u namjeri da ga liši života. Doista, ispaljivanje hica iznad glave Ž. Z., u situaciji kada se optuženik nalazi u njegovoj neposrednoj blizini, pa nema zapreke da Ž. Z. usmrti hicem iz puške uperene u pravcu tijela Ž. Z., a što ne zahtijeva posebnu vještinu bez obzira na alkoholiziranost optuženika (a što nesumnjivo proizlazi iz nastavka tog događaja, kada optuženik puca u tijelo D. B. i usmrćuje ga na licu mjesta), bez obzira na prijetnje koje je netom prije toga izgovorio, a upućene su i Ž. Z. i D. B., ne daje dovoljno elemenata za zaključak da je postupao u namjeri da ubije Ž. Z., nego je očito bila riječ o zaplašivanju, odnosno pojačavanju dojma izazvanog izgovorenim riječima. Uostalom, ispravno sud prvog stupnja navodi kako je svjedok B. L., na čije je imanje optuženik došao nakon toga, iskazao da je optuženik izjavio da je ubio D. B. jer mu je ovaj opsovao majku, dok "Ž. Z. nije htio ubiti jer on ima djecu i nešto u tom smislu". Dakle, državni odvjetnik nalazi da je optuženik radnjama koje je poduzeo nakon ubojstva D. B. počinio inkriminirano kazneno djelo, a to se doista ne može prihvatiti. Naime, time što je optuženik pogledom tražio Ž. Z., a bez da je uz to poduzeo ijednu fizičku radnju kojom bi realizirao eventualnu namjeru da liši života Ž. Z., nije dovoljno za zaključak o pokušaju počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju. Traženje mete pogledom nikako se ne može podvesti pod poduzimanje radnje koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva, pri čemu nema sumnje da optuženik tada nije ispalio niti jedan hitac, pa čak ni repetirao pušku, a neovisno o tome je li optuženik možda u tim trenucima i razmišljao bi li usmrtio i Ž. Z.

 

7.3. Iz tih je razloga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude neosnovana, a ispitivanjem tog dijela presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju mora paziti.

 

8. Optuženik, pobijajući osuđujući dio presude, smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da je "izreka presude proturječna razlozima presude, da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u presudi u znatnoj mjeri proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika". Konkretizirajući u čemu te vidove apostrofirane bitne postupovne povrede nalazi ostvarenima, navodi da je sud prvog stupnja na stranicama 15 i 16 presude sumirao razloge o odlučnim činjenicama i prihvatio iskaze svjedoka oštećenika D. N. i M. R. koji opisuju tijek događaja nakon što su stigli na lice mjesta i te iskaze smatra sukladnima tragovima pronađenima prilikom očevida i sadržaju provedenog balističkog vještačenja, da bi u nastavku naglasio kako prvostupanjski sud nije pravilno analizirao iskaze oštećenika N. i R. i adekvatno ih konfrontirao s obranom optuženika i iskazima svjedoka S. M. i B. L. Takvom argumentacijom optuženik ustvari osporava ispravnost analize i ocjene izvedenih dokaza, te zaključaka koje je prvostupanjski sud iznio, što predstavlja obrazloženje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne konkretizaciju bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Isto vrijedi i u pogledu polemiziranja optuženika s ispravnošću i dokazanošću navoda činjeničnog opisa inkriminacije iz prvostupanjske presude o tome je li optuženik policajce dočekao stojeći s puškom u rukama, pri čemu treba primijetiti da to i nije odlučno za opstojnost inkriminacije. Najzad optuženik smatra da je prvostupanjski sud propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na pojedinačne kazne zatvora utvrđene za počinjena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. Iako je točno da sud prvog stupnja nije posebno iznio olakotne i otegotne okolnosti u odnosu na ta djela, nije prihvatljiv prigovor optuženika o tome da takve okolnosti uopće nisu navedene. Naime, sud prvog stupnja naglasio je da je optuženik bio smanjeno ubrojiv kao olakotnu okolnost, a koja se prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra odnosi na sva kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim. Također je navedeno da je sud prvog stupnja cijenio težinu počinjenih djela i okolnosti pod kojima su djela počinjena, optuženikovu osobnost, nedostatak iskrenog žaljenja i kritičnosti zbog počinjenih kaznenih djela i krajnje minoriziranje onog što je počinio, pa se tako identificirane okolnosti očito odnose i na kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, zbog čega prvostupanjski sud nije ublažio kazne zatvora koje je utvrdio za ta djela, nego ih je ostavio na granici posebnog zakonskog minimuma za ta djela, neovisno o tome što se radilo o pokušaju.

 

8.1. Ispitivanjem, pak, osuđujućeg dijela pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Optuženik uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, no iz navoda žalbe proizlazi da tu povredu ističe kao tzv. posrednu, odnosno onu koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem tog dijela presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

10. Najvećim dijelom navoda žalbe optuženik kritizira ispravnost utvrđenih činjenica. Nakon što je reproducirao dijelove iskaza svjedoka D. N. i M. R. (djelatnika policije i oštećenika), iskaza svjedoka S. M. i B. L. i obrane optuženika te zapisnika o očevidu, iznosi vlastite zaključke, odnosno da su policajci radnju uhićenja započeli hicem za koji nije utvrđeno u kojem je pravcu ispaljen (tj. je li se radilo o hicu u zrak, tzv. hicu upozorenja, ili je taj hitac ipak ispaljen u pravcu optuženika i svjedoka M. i L.), da je optuženik zatečen kako sjedi na bali slame zajedno sa svjedocima L. i M., koji su se nakon policajčeva hica sklonili, da je optuženik nakon tog hica uzeo odloženu i na stupac nadstrešnice naslonjenu pušku i ispalio jedan hitac u pravcu policajaca koji je prouzročio oštećenje na prednjem lijevom blatobranu policijskog vozila, da su se u trenutku ispaljivanja tog hica optuženika policajci nalazili ispred vozila na neutvrđenoj udaljenosti od vozila, da je optuženik prema policajcima pucao samo jednom a to potvrđuje podatak da je tijekom očevida pronađena samo jedna čahura uz balu sijena kao i da je svjedok S. M. čuo samo jedan optuženikov hitac, dok policajci tvrde kako je optuženik pucao dvaput, pri čemu su se oni već sklonili kad je optuženik zapucao drugi put pa nisu bili u poziciji na kojoj bi im prijetila opasnost.

 

10.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je po ocjeni drugostupanjskog suda, izvevši sve potrebne dokaze, iste savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao ukazuju u svemu pravilni.

 

10.2. Optuženikovo polemiziranje s kronologijom i dinamikom odvijanja događaja, pri čemu on inzistira na tome da su policajci prvi ispalili hitac i to u trenutku kada je optuženik zajedno s dva svjedoka sjedio na balama sijena i nije imao pušku u ruci, čime sugerira da su policajci bezrazložno u tom času pucali i insinuira da su možda pucali i u pravcu optuženika i svjedoka, nije prihvatljivo. Za naglasiti je da za opstojnost kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. uopće nije bitno je li optuženik stajao s puškom u ruci ili je sjedio, jer tijek intervencije policajaca nije taj koji je odlučan za kvalifikaciju njegovog postupanja nakon hica policije. Optuženikova tvrdnja da su policajci pucali prema njemu i svjedocima u suštini predstavlja sugestiju da je optuženik postupao u nužnoj obrani ili da je to smatrao da čini, no takvo nešto nije prihvatljivo. Naime, ne samo što policajci navode kako su pucali u zrak, odnosno ispalili hitac upozorenja, nego to potvrđuju i svjedoci, i to uz B. L. i S. M. i svjedoci D. B. i D. M., koji su događaj promatrali sa strane, pri čemu svjedoci D. M. i S. M. i B. L. navode da su policajci pozivali optuženika "da baci pušku" (svjedok D. M.), odnosno da "se preda i odbaci oružje" (svjedok S. M.) odnosno da "se preda i odloži pušku" (svjedok B. L.). Neovisno o tome što se zasigurno radilo o iznimno traumatičnom, napetom događaju i što su svjedoci, a posebno S. M. i B. L. zbog činjenice da su se nalazili u društvu s optuženikom bili i snažno emotivno involvirani, nije vjerojatno da bi oni propustili uočiti da su policajci zapucali prema njima, jer se takvo nešto ne može ne uočiti odnosno zaboraviti. Dakle, za takvu sugestiju optuženika nema nikakve podloge.

 

10.3. Također je ispravno sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik u tom dijelu događaja ispalio dva hica. To proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka oštećenika D. N. i M. R., ali i iskaza svjedoka D. B., D. M., B. F. i B. L. Jedini svjedok koji navodi da pamti jedan hitac optuženika je S. M., no on istodobno navodi kako je odmah nakon što su policajci ispalili hitac upozorenja i pozvali optuženika da se preda i odbaci oružje počeo bježati prema kraju sela, zbog čega je i logično i životno da je čuo tek jedan hitac optuženika. Dakle, kraj velikog broja svjedoka koji sa sigurnošću govore o tome da je optuženik ispalio dva hica opravdano je prvostupanjski sud prihvatio takvu verziju događaja kao istinitu. Podatak što očevidom nije pronađena i druga čahura ispaljena iz poluautomatske puške optuženika ne mijenja na stvari, poglavito cijeni li se da je očevid poduzet nakon što je pao mrak (a kako je to razvidno iz fotografija snimljenih tijekom očevida), a indikativno je i da je na mjestu odvijanja događaja opisanog pod točkom 1. također pronađena samo jedna čahura iako je nesporno optuženik tom prilikom ispalio dva hica.

 

10.4. Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik pucao prema policajcima u namjeri da ih usmrti. Nitko od svjedoka, pa ni optuženik, ne osporava da su policajci bili u neposrednoj blizini vozila kojim su došli, kada je optuženik ispalio prvi hitac koji je pogodio prednji blatobran vozila. Takva lokacija pogotka sugerira da je optuženik usta cijevi usmjerio u visinu tijela policajaca, a izostanak posljedice odnosno ranjavanja ili usmrćenja policajaca posljedica je niza faktora: udaljenosti s koje je optuženik pucao prema njima, koncentracije alkohola u krvi optuženika koja je zasigurno ometala njegovu sposobnost preciznog gađanja i brzina odvijanja događaja. Da je optuženik postupao u namjeri da usmrti policajce slijedi i iz nastavka tog dijela zbivanja kada su se policajci dali u bijeg odmah nakon tog prvog hica optuženika, zbog čega nisu vidjeli u kojem je pravcu optuženik ispalio drugi hitac, koji je uslijedio neposredno nakon prvog, u trenutku kada obojica policajaca još nisu uspjela naći zaklon, kako oni to izrijekom navode, čime opovrgavaju obranu optuženika kako je pucao u zrak i to nakon što su se oni sklonili. Očevidom također nije pronađeno mjesto gdje je završio drugi ispaljeni hitac, no to nije uopće neobično, a odgovara i dinamici događaja jer tada policajci bježe od policijskog vozila i nastoje pronaći zaklon, pa je logično da ispaljeni hitac ne završava u nekoj prepreci. Uostalom, postupci optuženika koji su uslijedili također ukazuju na to da je on imao namjeru policajce lišiti života. Naime, iz iskaza policajaca, ali i svjedoka očevidaca B. F. (koji je taj dio događaja promatrao kroz dvogled), D. M. i D. B. proizlazi da je optuženik krenuo prema vozilu policajaca i policajcima držeći stalno uperenu pušku te tražeći metu, pri čemu je povremeno pušku otvarao i punio je mecima, istodobno policajcima govoreći da je puška prazna i da više neće pucati, ali su svjedoci očevici policajce upozorili da mu ne vjeruju. Uz to optuženik je iz policijskog automobila izvadio ključeve i pozvao policajce da dođu po ključeve. Sve to trajalo je određeno vrijeme, sve do trenutka kada je na pitanje optuženika upravljeno policajcu N. gdje je bio 91., ovaj odgovorio: "u V.", na što je optuženik "malo popustio" (prema iskazu svjedoka N.) odnosno kad se "pokolebao" (prema iskazu svjedoka R.), te tada prihvatio prijedlog policajca N. da stavi pušku na rame, nakon čega su ga policajci svladali i razoružali. Dakle, ovako opisano ponašanje optuženika nesumnjivo govori o njegovoj namjeri da hicima iz puške ubije policajce, a da je takav zaključak ispravan proizlazi i iz iskaza svjedoka B. L. i S. M. kojima je optuženik prije dolaska policije, dok su policiju čekali, najavio da se "neće predati" i da će "pucati po službenicima policije kad dođu" odnosno da "kada dođe policija da će i njih ubiti i da on neće živ izaći odande". Takve izjave optuženika treba shvatiti ozbiljno jer ih je dao nakon što je ubio D. B., u razgovoru koji je vodio s B. L. i S. M. pijući pivo, pri čemu je također vrlo određeno iskazao da nije htio ubiti Ž. Z. i da neće ubiti ni B. L. ni S. M.

 

10.5. Optuženik nastoji osporiti namjeru ubojstva policajaca navodeći da je pregovarao samo s policajcem N., da nije prihvatljiva argumentacija suda kojom tu namjeru izvlači iz naknadnih postupaka optuženika, da je zanemareno kako se optuženik sam predao i s puškom na ramenu prišao policajcu N. i da tijekom pregovora s policajcem N. nije u njega pucao iako mu je ovaj bio u dometu. Epilog događaja u kojem je optuženik, čuvši da je policajac D. N. 1991. bio u V., prihvatio staviti pušku na rame žalbom se interpretira kao optuženikovo popuštanje napetosti i straha od toga da ga policajac Nađ ne ustrijeli.

 

10.6. Međutim, prezentirani žalbeni prigovori nisu prihvatljivi. Prije svega za naglasiti je da je ispaljivanjem dva hica prema policajcima optuženik u dovoljnoj mjeri demonstrirao svoju namjeru da liši života policajce, pa su njegovi postupci prije nego što je savladan tek dodatni argument koji osnažuje takav zaključak, poglavito razmatraju li se u povezanosti s najavom optuženika svjedocima L. i M. kako će postupiti kad policija dođe. To što optuženik prilikom „pregovora“ s policajcima nije pucao prema njima doista ne dovodi u pitanje njegovu namjeru koju je pokazao prilikom ranijeg ispaljivanja dva hica, naročito respektira li se da su policajci tada bili u zaklonu što znači da optuženik nije imao čistu situaciju za gađanje. Uostalom, kako je to već izloženo, tijekom „pregovora“ optuženik policajce poziva da dođu po ključeve vozila, navodi da je puška prazna, iako to nije, a takvo ponašanje govori o tome da ih je varkom htio izmamiti na čistinu pri čemu ničim nije pokazivao svoju namjeru da se preda jer je stalno držao pušku pripravan da puca. Činjenica da je „popustio“, odnosno „pokolebao se“ čuvši da je policajac N. bio 1991. u V. ne dovodi u pitanje s kakvom je namjerom do tada postupao, dapače takvu namjeru potvrđuje i odgovara nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka koji je kod optuženika utvrdio, osim ovisnosti o alkoholu, narcističko-dissocijalna obilježja ličnosti i početne psihoorganske smetnje te snižen prag tolerancije na frustracije i pretjerane emocionalne reakcije, pri čemu je njegovo alkoholizirano stanje tempore criminis dovelo do oslobođenja agresivnih impulsa. Optuženik je ubio D. B. neposredno prije ovog dijela događaja, pri čemu je nesumnjivo da ozbiljni motiv da agresivno reagira nije postojao ni tada, pa i ovaj dio događaja treba promatrati na isti način. Optuženik, naime, kako je to i najavio, pruža aktivni otpor intervenciji policije i odbija se predati, a pritom je spreman i voljan i ubiti djelatnike policije. Dakle, nema govora o tome da to što se ne želi predati isključuje njegovu namjeru da liši života policajce, kako se to sugerira u žalbi. U tom kontekstu upravo trenutak kada optuženik doznaje da je policajac N. 1991. bio u V. za njega koji je i sam sudjelovao u Domovinskom ratu predstavlja razlog za njegovo popuštanje i smanjenje agresije te se potpuno uklapa u prikazani tijek zbivanja.

 

10.7. Iz iznesenih razloga činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

 

11. Zbog odluke o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

11.1. Državni odvjetnik nalazi da su pojedinačne kazne zatvora utvrđene za svako od počinjenih djela preniske. Ističe da u odnosu na kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. sud nije dovoljno vrednovao podatak da je žrtva D. B. čitav život pomagao optuženika i brinuo se o njemu, kao i da je posljedica tog djela da je posao uzgoja ovaca kojim su se bavili pokojni D. B. i Ž. Z. uništen. Osim toga naglašava da je optuženik iskazao visok stupanj bezobzirnosti i okrutnosti, jer je otišao kući po pušku s kojom se vratio kod D. B., što znači da je imao dovoljno vremena razmisliti o svemu prije nego što je počinio to djelo. U pogledu kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. naglašava da su policajci pokazali visok stupanj hrabrosti i profesionalnosti u postupanju, da je optuženik i ovom prilikom imao dovoljno vremena razmisliti o svemu prije nego što je krenuo u realizaciju svoje namjere te da je cjelokupna situacija trajala dulje vrijeme kroz koje je optuženik u strahu držao cijelo selo, a posebice I. G. kojeg je pratio s uperenom puškom.

 

11.2. Optuženi Z. F. smatra da je za kazneno djelo ubojstva optuženiku trebalo utvrditi kaznu zatvora u kraćem trajanju, ističući da je optuženik tada bio doveden u afektivno stanje zbog verbalnog sukoba tijekom kojeg mu je pokojni D. B. opsovao majku.

 

11.3. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske razmotrio je po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u ovako suprotstavljenim gledištima stranaka te je zaključio kako opravdano državni odvjetnik prigovara visini utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., kao i visini izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok žalba optuženika nije prihvatljiva. Naime, uz upornost i znatan stupanj bezobzirnosti koji je optuženik pokazao prilikom izvršenja kaznenog djela ubojstva D. B. prvostupanjski sud propustio je vrednovati neznatnost povoda koji je doveo do tog djela, kao i podatak da je žrtva D. B. pomagao optuženika i s njim imao dobar odnos. Neprihvatljiva je istovremeno teza optuženika o njegovom afektu prouzročenom verbalnim sukobom s D. B., pri čemu treba naglasiti da je psihijatrijski vještak otklonio takvu tezu ističući da je riječ o tek smanjenoj ubrojivosti, i to ne bitno, a da je glavni uzročnik optuženikovog ponašanja alkoholiziranost koja je u povezanosti s optuženikovim crtama ličnosti i utvrđenim poremećajima ličnosti dovela do pretjerane emotivne reakcije. Ima li se na umu i protek vremena od verbalnog sukoba do počinjenja kaznenog djela u kojem je optuženik otišao do svoje kuće, uzeo oružje i s njim se vratio na imanje D. B., i drugostupanjski sud nalazi da su otegotne okolnosti i način počinjenja djela (pucanje iz neposredne blizine u tijelo žrtve) takve da opravdavaju utvrđivanje kazne zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, pri čemu treba naglasiti da je optuženik već ranije, 2019. osuđivan zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. Iz tih je razloga prihvaćena žalba državnog odvjetnika dok istodobno žalba optuženika nije prihvatljiva. U pogledu kazni zatvora za kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da su ispravno utvrđene kazne zatvora koje odgovaraju zakonskom minimumu zapriječenom za to djelo, te da, s obzirom na okolnosti počinjenja tih djela, trajanje događaja, nepostojanje ikakvog motiva i upornost koju je optuženik manifestirao, nema nikakvog razloga za primjenu instituta ublažavanja kazne, ali ni odmjeravanje kazne zatvora u duljem trajanju.

 

11.4. Stoga je, nakon što su prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina za svako od kaznenih djela iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., te prihvaćanjem utvrđene kazne zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz po prvostupanjskom sudu opozvane uvjetne osude izrečene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici od 4. srpnja 2019. broj K-164/2019., te utvrđivanjem kazne zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. optuženik na temelju članka 51. stavak 1. i 2. i članka 53. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 (dvadesetšest) godina, koja odražava pojedinačno utvrđene kazne zatvora, težinu i povezanost počinjenih djela i odgovara ličnosti optuženika. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. ožujka 2020. nadalje. Takva kazna po ocjeni drugostupanjskog suda prikladna je za ostvarenje svrhe izricanja kazne iz članka 41. KZ/11.

 

11.5. Na temelju članka 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je sigurnosna mjera iz članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena u skladu sa svim zakonskim pretpostavkama za njezinu primjenu kao i da je od optuženika ispravno na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. oduzeta poluautomatska puška.

 

12. Slijedom iznesenog, a budući da je ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. utvrđeno da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 1. lipnja 2021.

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove odluke na temelju članka 490. stavak 1. točka 1. ZKP/08. dopuštena je žalba trećestupanjskom sudu. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest dana od dostave prijepisa presude, putem prvostupanjskog suda, a o njoj odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.