- 1 -              Rev 4975/2019-7

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4975/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada O. iz O., kojeg zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., uz sudjelovanje umješača K. Š. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik u Z., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice i umješača na strani tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1047/2017-9 od 13. lipnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-962/2016-13 od 28. ožujka 2017., u sjednici održanoj 1. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Prihvaća se revizija tuženice i umješača na strani tuženice te se preinačava presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1047/2017-9 od 13. lipnja 2019. i sudi:

 

I              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-962/2016-13 od 28. ožujka 2017.

 

II              Odbija se zahtjev umješača na strani tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu 346.250,00 kuna, kao neosnovan.

 

III              Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak revizije u iznosu od 150.000,00 kuna sa zateznom kamatom te umješaču na strani tuženice trošak revizije u iznosu od 187.500,00 kuna (sa PDV-om).

 

IV              Odbija se zahtjev umješača na strani tuženice za naknadu troškova sudske pristojbe, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj Grad O., vlasnik nekretnina označenih kao k.č.br. 5673, u naravi kuća br. 6, 8, 10, 12 zgrada, šupa i dvor u površini od 3925 m2, upisana u z.k.ul.109 i k.č.br. 5672, u naravi kuća br. ... i dvor, u površini od 817 m2, upisana u z.k.ul. 146, obje k.o. O., što je tuženica dužna priznati i izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prva vlasništva na navedenim nekretninama, a koju će u suprotnom zamijeniti presuda, kao i na naknadu parničnih troškova. U stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 641.250,00 kuna i umješaču u iznosu od 687.500,00 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je odbijen zahtjev tuženice i umješača na strani tuženice za naknadu parničnog troška. U stavku II izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.312.000,00 kuna.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica i umješač na strani tuženice (dalje u tekstu umješač) podnose reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženice i umješača na strani tuženice, ukine pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da drugostupanjsku presudu preinači, uz naknadu prouzročenih parničnih troškova. Potražuju troškove revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženice i umješača na strani tuženice tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije i potvrdi drugostupanjska presuda, a tužitelju dosude troškovi sastava odgovora na reviziju prema priloženom obračunu.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza zbog čega nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se revizijom ukazuje.

 

8. Predmet spora je utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č.br. 5673, u naravi kuća br. 6, 8, 10, 12 zgrada, šupa i dvor u površini od 3925 m2, upisana u z.k.ul.109 i k.č.br. 5672, u naravi kuća br. ... i dvor, u površini od 817 m2, upisana u z.k.ul. 146, obje k.o. O. te na izdavanje tabularne isprave.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su sadašnje kčbr. 5672 i 5673 konfiscirane, te da su uknjižene kao općenarodna imovina,

 

- da je kao organ upravljanja bila upisana O. p. u O.,

 

- da su se na zemljištu nalazili i građevinski objekti,

 

- da je u postupku osnivanja nove zemljišne knjige na spornim česticama upisano društveno vlasništvo, a prijenos prava korištenja je trebao biti prenesen nakon što poduzeća o tome sudu dostave rješenja,

 

- da se Republika Hrvatska upisala kao vlasnica na temelju rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, a u skladu s odredbom čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96, 71/97 i 73/00), s obzirom da je utvrđeno da u postupku pretvorbe društvenog vlasništva I. O. d.d., te nekretnine nisu procijenjene u temeljni kapital društva,

 

- da I. O. d.d. nikada nije bio u zemljišnim knjigama upisan kao nositelj prava korištenja na predmetnom zemljištu,

 

- da je prednik tužitelja SIZ za urbanizam i komunalne djelatnosti Općine O., 31. siječnja 1977. sklopio s nositeljem prava korištenja na spornim nekretninama P., kupoprodajni ugovor kojim P. prodaje svoje zgrade koje su predviđene za rušenje prema urbanističkom rješenju G. o., te ustupa svoje pravo korištenja na nacionaliziranom građevinski izgrađenom zemljištu predniku tužitelja, da je Ugovorom određena i kupoprodajna cijena zgrade, kao i naknada za ustupljeno pravo korištenja u iznosu od 10.875.700,00 dinara, te je ugovor ovjerio tadašnji javni pravobranitelj,

 

- da je SIZ stupio u posjed predmetnih čestica, dao stanove na korištenje nositeljima stanarskog prava na stanovima u zgradama predviđenim za rušenje,

 

- da je P. izmještena na drugu lokaciju, te su zgrade sagrađene na spornom zemljištu srušene 1980. odnosno 1981., radi provedbe urbanističkog rješenja G. o.,

 

- da se na predmetnim česticama danas nalazi parkiralište.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da P. v. nisu imali upisano pravo korištenja, a niti pravo vlasništva da bi ga mogli prenijeti na prednika tužitelja pa je tuženik stekao pravo vlasništva ex lege na temelju odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 – dalje: Zakon o naknadi). Pored navedenog ocjenjuje da su zgrade na zemljištu u društvenom vlasništvu srušene, pa da tužitelj kao pravni slijednik SIZ-a nije mogao steći pravo korištenja na predmetnom zemljištu niti prema odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada.

 

11. Drugostupanjski sud ocjenjuje zaključak prvostupanjskog suda pogrešnim pošavši od utvrđenja da je prednik tužitelja valjanim naplatnim pravnim poslom stekao pravo korištenja na predmetnim nekretninama, da je ovakav pravni promet zemljišta i zgrada u vrijeme sklapanja ugovora bio dopušten, da je ugovor ovjeren i po "javnom pravobraniocu" te je tužitelj stupio u posjed i nesporno je u posjedu predmetnog zemljišta do danas. Pritome ocjenjuje da je prednik tužitelja srušio postojeće zgrade 1980., odnosno 1981. radi provedbe urbanističkog rješenja G. o., te je predmetno zemljište postalo neizgrađeno građevinsko zemljište, pa kako je u postupku osnivanja nove zemljišne knjige upisano društveno vlasništvo bez upisanog nositelja prava korištenja, kako su P. i V. u vrijeme sklapanja ugovora sa SIZ-om imali pravo korištenja, koje nije bilo upisano u zemljišne knjige u postupku obnove zemljišnih knjiga, prihvaća tužbeni zahtjev na temelju odredbi čl. 361. st. 1. i čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) ocijenivši dakle, da je tužitelj dokazao da je njegov pravni prednik izvanknjižni nositelj prava korištenja ocijenivši pritome da se odredba čl. 6. st. 2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list FNRJ" br. 26/54) ne primjenjuje u konkretnom slučaju jer je brisana stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80), te preinačuje prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev.

 

12. Prema ocjeni ovog suda takvo shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

 

13. Prema odredbi čl. 6. Zakona o prometu zemljišta i zgrada u st. 1. propisano je da otuđenjem zemljišta u privatno vlasništvo prenose se i vlasništvo na zgradi koja se nalazi na tom zemljištu, ako ugovorom nije drugačije određeno. Stavkom 2. istog članka propisano je da otuđenjem zgrade koja je u društvenom vlasništvu ne prenosi se vlasništvo na zemljištu na kome se zgrada nalazi, ali stjecatelj zgrade stječe trajno pravo korištenja na tom zemljištu dok zgrada na njemu postoji.

 

13.1. Odredbom čl. 34. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 – pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90) propisano je da nosilac prava korištenja građevinskog zemljišta ovog članka zadržava to pravo i u slučaju kada se poruši postojeća zgrada da bi na tom zemljištu izgradio u skladu s provedbenim planom novu zgradu koju po Zakonu može imati u vlasništvu.

 

13.2. Odredbom čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 11/00 – Odluka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispr. – dalje: ZVDSP) propisano je u st. 1. da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu smatra osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, to treba dokazati. Prema stavku 2. istog članka smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta, vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Prema stavku 3. istog članka smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Stavkom 4. propisano je da što je u stavku 1. do 3. određeno glede stvari, vrijedi i na odgovarajući način za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.

 

13.3. Prema odredbi čl. 12. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6 – dalje: ZOVO) propisano je da kada je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena, u skladu sa Zakonom, na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo korištenja zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljište što služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji. Prema stavku 2. istog članka pravo korištenja iz stavka 1. ovog članka može se prenositi samo s prijenosom prava vlasništva na zgradi.

 

14. Prema tome, imajući na umu sadržaj navedenih zakonskih odredbi kao i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i prema shvaćanju ovog suda pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da je odredbom čl. 34. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu stavljena izvan snage odredba čl. 6. st. 2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada s obzirom da je zakon o građevinskom zemljištu stupio na snagu 8. siječnja 1981., a ugovor o kupoprodaji između prednika tužitelja i P. sklopljen je 31. siječnja 1977., slijedom čega navedena odredba Zakona o građevinskom zemljištu ne može derogirati odredbu čl. 6. st. 2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada.

 

14.1. Naime, prema shvaćanju ovog suda nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je stekao pravo vlasništva na temelju ugovora sklopljenog 1977. jer je suprotno odredbi čl. 77. Zakona o naknadi predviđeno da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmetom naknade na temelju odredaba tih zakona pa je pravilna pri tom ocjena prvostupanjskog suda da je u pogledu prava vlasništva na predmetnim nekretninama predstavlja lex specialis u odnosu na već upisano pravo korištenja tuženika.

 

14.2. Nadalje, valja ukazati na odredbu čl. 359. st. 2. ZOVDS koji se odnosi na pretvorbu društvenog vlasništva kojim je predviđeno da pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama tog Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, te u pretvorbi prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu su stečena pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji. Iz navedenog slijedi da je u tim odredbama ZOVDS isključena primjena općih odredaba Zakona o vlasništvu, pa i u odnosu na pretvorbu društvenog vlasništva u odnosu na odredbe Zakona o naknadi, konkretno čl. 77. koji predviđa stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama koje su ili bi mogle biti predmetom naknade kao što je ovdje slučaj.

 

14.3. Na temelju navedenih odredbi zakona ovaj sud smatra da tužitelju u ovom postupku ne pripada pravo utvrđenja njegovog prava vlasništva na nekretninama koje su ex lege prešle u vlasništvo tuženika. Sve da tužitelju pripada to pravo ne može kao pravni slijednik SIZ-a steći pravo korištenja predmetnog zemljišta na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1977. jer su zgrade, a koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora na predmetnom zemljištu srušene te bi samim tim tužiteljevo pravo korištenja prestalo, a moglo je opstati samo da je tužitelj na tom zemljištu proveo urbanistički plan, a kako je to bilo predviđeno i ugovorom iz 1977.

 

15. Prema tome, imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, koja ne mogu biti predmetom raspravljanja u revizijskom postupku, nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik prava vlasništva stekao na temelju zakonskih odredbi, a sve i da nije po takvom utvrđenju suda kupoprodajni ugovor iz 1977. na kojem tužitelj temelji svoje pravo vlasništva nikada nije bio upisan u zemljišne knjige, odnosno prodavatelj P. v. i O. nikada nije bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina da bi kao takva mogla predmetne nekretnine predati predniku tužitelja. Slijedom navedenog, kako su predmetne nekretnine, odnosno građevine na zemljištu u društvenom vlasništvu srušene to prema odredbi Zakona o prometu zemljišta i zgrada tužitelj kao pravni slijednik SIZ-a nije mogao steći pravo korištenja na predmetnim nekretninama.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je u ovom slučaju imati na umu i odredbu čl. 364. st. 6. ZVDSP, prema kojoj odredbi osobe koje nisu upisane kao nositelji prava upravljanja korištenja i raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišno knjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva na temelju odluke suda pošto dokažu da su bili izvanknjižni nositelji takvog prava na predmetnim nekretninama u društvenom vlasništvu. Isto tako odredbu čl. 390. st. 1. ZVDSP prema kojoj odredbi je izričito propisano da se odredbe čl. 360. - 365. tog Zakona (dakle i odredba čl. 364. st. 6. ZVDSP) ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Naime, prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji stvari koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se u Hrvatski fond za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

 

17. Obje sporne nekretnine nisu unesene u društveni kapital predlagatelja prilikom pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća pa nije bilo mjesta da sud na temelju odredbe čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu donese odluku kojom će se priznati vlasništvo tih nekretnina.

 

18. Obzirom na navedeno, proizlazi da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi priznanja prava vlasništva izdavanjem tabularne isprave nižestupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

19. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatio reviziju tuženice i umješača na strani tuženice i na temelju odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji i u vezi sa čl. 362. st. 1., 2. i 3. i čl. 364. st. 6. ZVDSP, te čl. 6. st. 2. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, preinačio pobijanu drugostupanjsku presudu tako da je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

19.1. Umješaču na strani tuženice nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer je isti ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

20. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici i umješaču na strani tuženice trošak revizije vodeći računa o pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, kao i odredbe čl. 166. ZPP, a sve primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 - dalje: OT), dok je odbijen zahtjev umješača na strani tuženice za naknadu troškova sudske pristojbe jer u spisu ne prileži dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.