- 1 -              Rev 1482/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1482/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku iz S., protiv tuženika R. d.o.o. iz S., (OIB: …), zastupanog po zakonskoj zastupnici N. L. i punomoćniku I. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. & p. d.o.o. iz S., radi isplate - povrata zajma, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja R. d.o.o. iz S., (OIB: …), zastupanog po zakonskoj zastupnici N. L. i punomoćniku I. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. & p. d.o.o. iz S., protiv protutuženika I. M. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku iz S., radi utvrđenja da je ugovor o zajmu prividan pravni posao, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-869/2016-2 od 29. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P2-7978/2009 od 18. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika ujedno i protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

1.1. naloženo tuženiku na ime povrata zajma isplatiti tužitelju 63.500,00 eura plativo u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate zajedno sa ugovorenim kamatama po stopi od 4% godišnje koje na taj iznos teku od 17. lipnja 2006. pa do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do konačne isplate sa zakonskim kamatama po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

 

1.2. odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o zajmu sklopljen 16. lipnja 2006. između protutuženika kao zajmodavca i protutužitelja kao zajmoprimca prividan pravni posao, u odnosu na osobu zajmoprimca, pa (da) isti ne proizvodi pravne učinke u odnosu na protutužitelja,

 

1.3. odbijen zahtjev tuženika ujedno i protutužitelja za naknadom parničnog troška,

 

1.4. tuženiku ujedno i protutužitelju naloženo nadoknaditi tužitelju ujedno i protutuženiku parnični trošak od 104.687,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 18. ožujka 2016.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik ujedno i protutužitelj (dalje: tuženik) navodeći da je podnosi zbog u postupku počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu odluku, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužitelj ujedno i protutuženik nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno tvrdnjama tuženika da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava, a da presuda „o odlučnim činjenicama uopće ne sadrži obrazloženje“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po nižestupanjskim sudovima relevantnim za odluku o predmetu spora - ali i istinitim (o postojanju zajma i njegovoj visini, o stvarnom sadržaju sklopljenog ugovora i prijeporne potvrde te sadržaju njegovog odnosa sa tužiteljem, o značaju činjenice da “predmetna sredstva” nisu evidentirana kao uplaćena na njegov račun), sve uz tvrdnju da je ovdje odlučnim trebalo prihvatiti “da tužitelj nikakva sredstva na ime zajma nije uplatio na njegov račun”, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju nameće prihvatiti jedinom pravilnom, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom i protutužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8. Valja kod toga imati na umu:

 

8.1. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da bi iz provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema onome što on nalazi pravilnim, istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u bitnome, ovdje: da tužitelju ništa ne duguje, da prijepornog ugovora u stvarnom nije niti bilo, da je riječ o prividnom ugovoru, da je Ugovor o zajmu sklopljen između Z. C. i tužitelja, da „je C. zlorabio odneseni pečat“), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

8.2. da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima prigovara zahtjevu tužitelja te opravdava svoj zahtjev i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje (ili te dokaze nema), odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju (takvih) dokaza kojima bi opravdao (dokazao) ono što tvrdi - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nije mogao i ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju sugerira prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i odbijanju tužbenog zahtjeva i prihvaćanju njegovog.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora zahtjevi su:

 

11.1. tužitelja: na obvezivanje tuženika isplatiti mu na ime povrata zajma 63.500,00 eura plativo u kunama prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate sa ugovorenim kamatama,

 

11.2. protutužitelja: na utvrđenje da je Ugovor o zajmu sklopljen 16. lipnja 2006. između protutuženika kao zajmodavca i njega kao zajmoprimca prividan pravni posao, pa (da) isti u odnosu na njega ne proizvodi pravne učinke.

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u prijateljskim odnosima sa Z. C., koji ga je, kao tadašnji vlasnik i direktor tuženika, 2000. godine „zamolio za zajam, kako bi ta tvrtka završila uređenje robne kuće R. u S. i stavila taj objekt u funkciju“,

 

- da je tužitelj na to pristao „jer je bio upoznat sa njegovim poslovnim pothvatom i želio mu pomoći kao prijatelju ali i zbog toga što se nadao da će ga Z. C. poslovno povezati sa svojim puncem A. L., koji je bio utjecajan i uspješni poslovni čovjek“: slijedom toga je u lipnju 2000. pozajmio „300.000,00 tadašnjih DEM, što je pismeno potvrđeno pečatom i potpisom direktora Z. C. od strane R. d.o.o. S., o primljenoj pozajmici u ime i za tvrtku, uz obvezu povrata u ratama po 50.000 DM do konačne isplate“,

 

- da je tužitelju dio zajma vraćen, i to „18. siječnja 2001. u iznosu od 18.000,00 DEM, 01. veljače 2001. iznosom od 7.000,00 DEM, 15. ožujka 2001. u iznosu od 8.000,00 DEM, 07. listopada 2005. od 40.000,00 eura, 01. svibnja 2006. od 12.500,00 eura i 18. svibnja 2006. iznosom od 128.000,00 kuna, odnosno ukupno 86.550,00 eura, koju je isplatu u više navrata vraćao Z. C. a iznos od 40.000,00 eura i osobno tadašnja supruga Z. C., N. L., sada zakonska zastupnica tuženika“,

 

- da „je 16. lipnja 2006., od strane tužitelja kao zajmodavca i R. d.o.o. zastupanog po direktoru Z. C., kao zajmoprimca, zaključen ugovor o zajmu kojim je čl. 1. konstatirana pozajmica iz lipnja 2000. godine za iznos od 300.000 DM-a za potrebe izgradnje i opremanja robne kuće poduzeća, pojedinačno navedenog datuma i visine vraćenih iznosa i preostalog dugovanja, uz u č. 2. postignuti dogovor o povratu preostalog iznosa dugovanja od 63.500 Eur-a do 31. prosinca 2007., sa kamatama od 4% i čl. 3. obveze u slučaju zakašnjenja plaćanja zakonske zatezne kamate“,

 

- da „iz iskaza Z. C. proizlazi da je tuženik zgradu za robnu kuću R. kupio od Grada S. 1999. i bilo ju je potrebno kompletno urediti a sredstva za uređenje pribavljena su od kapitala društva i kredita poslovnih banaka ali da je pred kraj preuređenja ponestalo novaca, kada se obratio tužitelju sa zamolbom za pozajmicu radi dovršetka i stavljanja u funkciju robne kuće, s time da se obvezao taj zajam vratiti iz poslovanja tvrtke u nekoliko rata, kao što je i zajam vraćan u ratama a budući je kasnio s vraćanjem zajma sklopio je Ugovor o zajmu u kojem su ugovorili da će preostali iznos biti vraćen do 31. prosinca 2007., dok je prije povrata došlo do problema u braku sa njegovom tadašnjom suprugom N. L., pa kao direktor tvrtke tuženika nije uspio do kraja vratiti zajam i potvrđuje da je nakon isplate tužitelja sastavio potvrdu koju je potpisao kao direktor i zz tuženika u ime tuženika za isplatom iznosa zajma od 300.000,00 DEM uz obvezu vraćanja u ratama od po 50.000,00 DEM, dok je ukupna investicija u robnu kuću R. u S. iznosila oko 2.000.000,00 DEM, a od kolovoza 2007. više nije bio ovlašten za zastupanje tuženika“,

 

- da „iskazom zz tuženika N. L. negira bilo kakav odnos sa tužiteljem i saznanje o zajmu o kojem da nije imala saznanja sve do zaprimanja tužbe, da je ukupna investicija u robnu kuću R. iznosila oko 2.000.000,00 DEM a da je njezin bivši suprug Z. C. odnio pečat tvrtke R. d.o.o. i zlorabio ga, dok je ona kao direktorica tvrtke postala 2007. a Z. C. bio je direktor tvrtke od 1991. pa do 2007., kao i vlasnik tvrtke do 2009. od kada je ona vlasnica“,

 

- da „iz iskaza svjedoka R. L., proizlazi da je susjed i prijatelj tužitelja, poznaje N. L. i Z. C. dugo godina, te da mu je poznat pozajmljeni iznos tuženiku za dovršetak centra R. u S. u kojem se nalazi robna kuća koja se pozajmica dogodila pri završetku građenja 1999. ili 2000., kao i da je iznos zajma utrošen u dovršetak objekta tuženika ali mu nije poznato koliki je iznos zajma vraćen, dok je bio prisutan kada je Z. C. tražio novac od tužitelja a radi dovršetka objekta tuženika“,

 

- da „iz iskaza svjedoka D. V. čija je tvrtka izvodila dio građevinskih radova na uređenju robne kuće R., proizlazi da je upoznat da je tuženiku pred kraj investicije ponestalo financijskih sredstava zbog čega su bili zaustavljeni radovi a neposrednom komunikacijom sa tužiteljem i Z. C. je saznao da je tužitelj pozajmio novac za dovršetak objekta iz kojega je dio bio plaćen na račun firme i nakon toga nastavio i obavio svoj dio radova, a sa zajmom da je bila upoznata i N. L. a i Z. L. je pozivao radi povrata istog, te da je svjedočio da je ona i osobno vraćala zajam tužitelju“,

 

- da „iz iskaza svjedokinje P. V., voditelja računovodstva tuženika od konca 2004. ili 2005. proizlazi da se u razdoblju prije njenog dolaska nije mogla izjasniti o investicijama glede gradnje ili nadogradnje objekata ili poslovnih prostora, dok pregledom bankovnih izvoda poslovnih računa tuženika za 2001., 2002. i 2003., nije našla da bi bilo kakav iznos zajma bio uplaćen ili isplaćen preko računa tuženika“,

 

- da „je u provedenom postupku vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijskih poslovanja V. K. utvrđeno da u poslovnim knjigama tuženika nije evidentirana obveza prema tužitelju temeljem zajma, kao što nema evidentiranih uplata od strane tužitelja na račun društva R. d.o.o., niti evidentirane isplate od strane tvrtke R. d.o.o. prema tužitelju“,

 

- da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku R. d.o.o. proizlazi da je Z. C. bio osnivač tvrtke i osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke do 2007.

 

13. Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja, zahtjev tužitelja ocijenio (potvrđivanjem prvostupanjske presude) osnovanim i prihvatio a zahtjev protutužitelja neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje (dijelom izraženo i u prvostupanjskoj presudi):

 

- da je tužitelj dokazao ono što je trebao dokazati da bi uspio u sporu: da je Ugovor o zajmu potpisao tadašnji vlasnik i zastupnik tuženika, koji je izdao i potpisao i potvrdu o zajmu, pa time i da je tuženiku (kao stranki Ugovora) isplatio zajam od 300.000,00 DEM (što je „potvrđeno od strane svjedoka Z. C. nekadašnjeg vlasnika i zz tuženika“),

 

- da iz „dokaza koje je i sud prvog stupnja pravilno cijenio, nema osnove za zaključak da bi takva pozajmica bila dana osobno Z. C., kada proizlazi da su po izvršenoj pozajmici nastavljeni radovi na objektu tuženika i da je taj objekt doveden u svoju svrhu“,

 

- da to „što je tuženik učinio isplaćenim iznosom zajma i da li ga je evidentirao u svojim poslovnim knjigama ili bez evidencije utrošio za svoju korist ne može i ne smije štetno utjecati na tužitelja, kao zajmodavca, koji je u dobroj vjeri dao zajam tuženiku“: a „ako tadašnji zz tuženika Z. C. nije iznos proknjižio u poslovnim knjigama tuženika, to ... je problem odnosa između njega i tuženika i ne može utjecati na tužitelja i njegovo pravo na povrat pozajmljenog iznosa“,

 

- da je slijedom toga, dakle - „obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da je sklopljen sa tuženikom Ugovor o zajmu sukladno čl. 557. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91 i dr. - dalje ZOO)“, tuženik u obvezi (prema odredbi čl. 562. st. 1. ZOO-a) kao zajmoprimac vratiti tužitelju „istu količinu stvari iste vrste i kvalitete, što tužitelju nije vraćeno“,

 

- da „protutužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a nije prihvaćen obzirom da ugovor nije prividan pravni posao jer se doista radilo o zajmu i ulaganju u izgradnju i opremanje tuženikove robne kuće, čime sklopljenim ugovorom nije prikriven neki drugi pravni posao, nego je taj prijeporni Ugovor upravo i sadržavao pravu volju ugovornih stranaka i njihove obveze iz pravnog posla kao što je i izvršena isplata“,

 

- da je „u vrijeme zaključenja Ugovora o zajmu koji je nastao samim sporazumom stranaka, tadašnji vlasnik i zastupnik tuženika Z. C., imao ovlaštenja na zaključenje takvog ugovora, kao što je i u vrijeme zaključenja pismenog Ugovora o zajmu u lipnju 2006., imao ovlasti zastupanja tuženika kao pravnog subjekta, obzirom da iz povijesnog izvatka ne proizlazi suprotno, kao što i iskaz zz tuženika N. L. potvrđuje njegova ovlaštenja do 2007.godine“,

 

- da „na suprotnu odluku ne upućuje ni iskaz tužitelja, što se žalbom navodi, da pisani ugovor nije zaključen jer bi morali odrediti kamate, koje nisu ugovarali radi određenih poslova povezivanjem sa puncem Z. C., kada je nakon preostalog dugovanja zaključen pismeni ugovor i time potvrđena posudba uz ugovoren način i dospijeće isplate preostalog duga“,

- da „u vezi sa primjenom načela obveznog odnosa iz čl. 12. ZOO-a, a sada propisane čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i dr.), na koje se žalbom poziva, prema kojem su se sudionici u zasnivanju odnosa i prava dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, kao i prema čl. 5. ZOO/05, surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveze i ostvarenja prava, tim odredbama se omogućuje ugovornim stranama da svojom voljom uređuju, razjašnjavaju svoje obveze kroz usmene dogovore ali i pismenim putem. Kada je ugovor sklopljen suglasnom voljom ugovornih strana nije ostvarena pretpostavka prividnog ugovora koji podrazumijeva svjestan nesklad između volje i njezina očitovanja koji nastaju sporazumnim i namjernim iskazivanjem volje radi stvaranja određenog lažnog dojma kod trećih osoba, što nije ispunjeno predmetnim Ugovorom“.

 

14. Takvo shvaćanje revizijski sud ocjenjuje pravilnim:

 

14.1. ono je samo rezultat pravilne primjene materijalnog prava na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, ono koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati (prema odredbama čl. 385. ZPP-a), konkretno: odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze; odredaba čl. 17. ZOO-a, a kojima je propisano: (u stavku 1.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, (u stavku 2.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“; odredbe čl. 71. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“; odredbe čl. 262. st. 1. ZOO-a, prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“,

 

14.2. ali i rezultat pravilnog postupanja suda prema smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

15. Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

16. Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 1. lipnja 2021.