- 1 -              Rev 3046/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3046/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. iz D., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženice P. T. (rođene B.) iz Z., koju zastupa punomoćnik J. R., odvjetnik iz Z., i II. tuženika S. Š. iz D. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-771/2013-2 od 3. veljače 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-607/2009-26 od 22. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

1.1. pod točkom I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 165.380,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe i naknadom za parnični trošak,

 

1.2. pod točkom II. izreke, odbijen i „alternativni tužbeni zahtjev“ tužiteljice na poništaj Ugovora o kupoprodaji nekretnine kojeg je kao prodavatelj 21. studenoga 2006. sklopila sa I. tuženicom kao kupcem nekretnine, uz obvezivanje I. tuženice da joj nekretninu (stan oznake A4 u potkrovlju i tavanu zgrade u Z. iz k.o. V., ukupne površine 82,69 m2, predmet kupoprodajnog ugovora) preda u posjed - i da joj izda isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos vlasništva tog stana sa svog imena na njezino („što će u protivnom zamijeniti presuda) - sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate,

 

1.3. pod točkom III. izreke, tužiteljici naloženo naknaditi I. tuženici parnični trošak od 47.395,00 kn, te odbijen dio zahtjeva I. tuženice za naknadu parničnog troška „u iznosu od daljnjih 47.303,40 kn“.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju (kako drži) „iz svih zakonom predviđenih razloga“, odnosno jer (da) je na njezinu štetu sud „zaobilazeći i pogrešno tumačeći zakonske odredbe počinio niz povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a“ ali i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Predlaže preinačiti obje nižestupanjske presude i prihvatiti njezin zahtjev, podredno ukinuti ih i predmet vratiti na ponovno suđenje pred prvostupanjskim sudom.

 

3. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno tvrdnjama revidentice da osporena presuda nije obrazložena, da je „u cijelosti paušalna“ i „nerazumljiva“, da ne sadrži razloge iz kojih bi se mogla ispitati, da postoji proturječje o onome što se u njezinim razlozima navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a u smislu koje: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revidentica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidentica ukazuje,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

7. Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po nižestupanjskim sudovima relevantnim za odluku o predmetu spora, o tome je li ugovor ispunjen „u smislu isplate kupoprodajne cijene“, o cijeni koja je stvarno ugovorena ili trebala biti ugovorena, sve uz tvrdnje da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da je kod potpisivanja ugovora bila u zabludi i u njoj održavana „s namjerom da se sklopi ugovor“ - glede onog što je u ugovoru napisano (pa ugovor nije niti pročitala), a da dokazi nisu ocijenjeni ili nisu valjano ocijenjeni, u biti su (jer i pitanje stvarnog sadržaja odnosa stranaka i prijepornog ugovora, predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti jedinom pravilnom, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8. Valja kod toga imati na umu:

 

8.1. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (da joj po ugovoru ništa nije isplaćeno - pa niti u njemu navedena cijena, da je kod njegova sklapanja bila u zabludi i u ovoj održavana samo kako bi ga potpisala), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

 

8.2. da je i revidentici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima opravdava svoj zahtjev i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni (u biti: o volji sa kojom je potpisala ugovor, o sadržaju te volje, o činjenici neispunjenja ugovora), a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogla (pred prvostupanjskim sudom) nije predložila dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htjela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

8.3. da neku od postupovnih povreda zbog koje bi osporena odluka bila ili mogla biti nezakonita (jer da njome nije sankcionirana povreda počinjena pred prvostupanjskim sudom), prvostupanjski sud nije počinio niti u svezi roka u kojemu je izradio i otpremio svoju odluku - a sve polazeći od toga da su rokovi za donošenje te izradu i otpremu presude u sporu instruktivne naravi - i njihovo nepridržavanje samo po sebi ne čini odluku donesenu unutar ili izvan propisanog roka nezakonitom.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora zahtjevi su tužiteljice:

 

- glavni, na obvezivanje tuženika isplatiti joj 165.380 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe,

 

- eventualno kumuliran, u osporenoj presudi naznačen „alternativnim“, na poništaj Ugovora o kupoprodaji nekretnine kojeg je kao prodavateljica 21. studenoga 2006. sklopila sa I. tuženicom kao kupcem nekretnine, uz obvezivanje I. tuženice da joj nekretninu (stan, predmet kupoprodajnog ugovora) preda u posjed - i da joj izda isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos vlasništva tog stana sa svog imena na njezino („što će u protivnom zamijeniti presuda).

 

12. Tužiteljica zahtjeve temelji na tvrdnjama: da je kod sklapanja ugovora prevarena; da je bila dovedena u zabludu i u njoj održavana kako bi ugovor potpisala; da je sa I. tuženicom kao kupcem u stvarnom dogovorila cijenu od 165.380,00 EUR-a plativo u protuvrijednosti u kunama - ali ne samo da joj nije isplaćena ova, stvarno ugovorena - već niti ona iz pisanog ugovora; da kod potpisivanja ugovor nije pročitala - ali da je znala da je u njemu navedena kupoprodajna cijena predmeta prodaje od 85.000,00 EUR-a.

 

13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od već navedenog: da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini određeno pravno jedinstvo, pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da „su tužiteljica kao prodavatelj i prvotužena kao kupac sklopile ugovor o prodaji stana (pobliže označenog u točci II. izreke pobijane presude) za cijenu kunske protuvrijednosti od 85.000 €“,

 

- da je u tome ugovoru naznačeno da prodavateljica njegovim potpisom potvrđuje primitak u njemu naznačene kupoprodajne cijene ali i da se kupac temeljem takvog ugovora (jer sadrži „valjanu tabularnu ispravu“) može u zemljišnim knjigama upisati vlasnikom kupljenog,

 

- da „je prvotužena svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene ispunila u cijelosti neposredno nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, i to u poslovnom prostoru javnog bilježnika“, a u konačnom se temeljem toga ugovora i uknjižila kao vlasnica odnosno suvlasnica kupljenog,

 

- da je zaštitu u odnosu na prijeporni ugovor sklopljen 21. studenoga 2006. tužiteljica zatražila u ovome postupku tužbom podnesenom 30. siječnja 2009.

 

14. Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz odlučno pravno shvaćanje da tužiteljica nije dokazala ono što tvrdi - a što bi dovodilo u pitanje istinitost onog što se navodi u pisanom sadržaju sklopljenog ugovora i samu njegovu valjanost.

 

15. Shvaćanje drugostupanjskog suda u svojoj suštini je pravilno.

 

16. Predmet spora valja razriješiti (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili):

 

16.1. polazeći od shvaćanja da je suglasnost volja suugovaratelja jedna od bitnih pretpostavki za nastanak ugovora - pa se u okolnostima "kada dođe do neslaganja suugovaratelja o značenju neke odredbe, predmet tumačenja ugovora odnosi na izjave volje",

 

16.2. primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO-a), i to:

 

- odredbe čl. 9., prema kojoj: „sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“,

 

- odredbe čl. 65. st. 1., prema kojoj: „Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.",

 

- odredbe čl. 336. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,

 

- odredbe čl. 342. st. 1., prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“,

 

16.3. a sve i u smislu odredaba čl. 319. ZOO-a, i to odredbe stavka 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase" - te odredbe stavka 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom.

 

17. Slijedom tih odredaba ZOO-a i izloženog shvaćanja, a obzirom na pisani Ugovor o kupoprodaji, s navedenim njegovim jasnim sadržajem o ugovorenoj cijeni i njezinoj (izvršenoj) isplati (primitku cijene) - tako da ga i ne treba tumačiti (u smislu odredbe čl. 319. st. 1. ZOO-a), a kojim I. tuženica dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini tužiteljičina potraživanja, tužiteljica je, da bi uspjela u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebala dokazati postojanje činjenica prema kojima je taj Ugovor (iako u pisanom obliku, jasan) ne bi obvezivao, onih činjenica - na koje se i u reviziji poziva, konkretno:

 

- da Ugovor u pisanom obliku i s njegovim sadržajem ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno i izvršeno (glede isplate cijene), odnosno da u tome sadržaju nije odgovarao njezinoj stvarnoj volji - te da je takav u odnosu na u njemu naznačenu cijenu ne vezuje,

 

- ali i da takav, u pisanom sadržaju, nije ispunjen - isplatom ugovorene cijene.

 

18. Kod toga je, a budući da tumačenje stvarnog sadržaja ugovora, vezano samo uz volju stranaka ugovora u formiranju toga sadržaja, zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja - i da je (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) pitanje volje stranaka ugovora o onome što su ugovorom htjele i time sadržaja toga ugovora činjenično pitanje, to trebala dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom.

 

19. Međutim, budući da tužiteljica te činjenice ne samo što nije dokazala - niti je za njihovo utvrđenje ponudila u prvostupanjskom postupku ijedan uvjerljiv dokaz, od onih koji bi se (kraj sadržaja pisanog ugovora i već provedenih dokaza) još mogao ocijeniti bitnim ili relevantnim, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) - već je po I. tuženici dokazano suprotno, da i stvarni sadržaj sklopljenog ugovora odgovara njegovom jasnom ili nedvosmislenom pisanom sadržaju, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga prihvatiti zahtjeve tužiteljice - i pravilno su primijenili materijalno pravo kada su ih ocijenili neosnovanim i odbili.

 

20. Neovisno od prethodno navedenog, revizijski sud tek primjećuje:

 

20.1. da je ZOO-om uređeno i pitanje utjecaja zablude na valjanost ugovora, i to:

 

- odredbama čl. 280., kojima je propisano: (stavak 1.) „Zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.“, (stavak 2.) „Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.“,

 

- odredbom čl. 284. st. 1., prema kojoj: "Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.",

 

- odredbom čl. 330., prema kojoj: „Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.", u svezi s odredbom čl. 331 st. 1., prema kojoj: "Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.".

 

20.2. da su nižestupanjski sudovi, polazeći od tih odredaba ZOO-a, pravilno zaključili da se niti iz onog što je sama tužiteljica isticala tijekom postupka, a na čemu inače ustraje i u reviziji, ne može istinitim prihvatiti da je na strani tužiteljice postojala zabluda o onome glede čega je potpisala ugovor u navedenom pisanom sadržaju (kao tzv. nesvjesni nesklad između njezine volje i očitovanja te volje: da se u ugovoru očitovala o nečemu što uistinu nije htjela), odnosno da je tužiteljica (pa i kao osoba s životnim iskustvom i obvezom da prije potpisivanja svakog pravnog posla poduzme ono što bi svaka prosječno pažljiva osoba trebala) imala drugačiju predodžbu o stvarnim okolnostima ili činjenicama zbog kojeg se ugovor u odnosu na njegov pisani sadržaj sklapa i u skladu sa kojima je i ispunjen.

 

21. Revidentica, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - pa (uz ostalo) i zašto bi se ono čemu ona daje značaj zablude odnosilo (u svezi s odredbama čl. 280. ZOO-a) na objekt ugovora, cijenu predmeta ugovora, na bitna svojstva objekta ugovora - ili na osobu s kojom se sklapa ugovor i (ovdje bitno) okolnosti koje se po običajima u prometu (uz pažnju koju je pri potpisivanju ugovora trebala uložiti, odnosno uz odgovornost i ozbiljnost s kojom je kao već odrasla, poslovno sposobna osoba, trebala pristupiti sklapanju tako važnog pravnog posla) ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje (glede stvarnog sadržaja ugovora i njegova ispunjenja, pa i u dijelu iz njegova pisanog oblika), a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

22. Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.