- 1 -              Rev 695/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 695/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. B. d.d. R. (OIB:…), J. t. 3/a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika H. Š. (OIB:…) iz Z., R. br.19, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i V. Š. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-26/16-3 od 21. prosinca 2016. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-2819/13-15 od 24. studenog 2015., u sjednici održanoj 1. lipnja 2021.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-26/16-3 od 21. prosinca 2016. u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari.

 

II. Odbacuje se kao nedopuštena revizije tužitelja protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom I. izreke odbačena tužba, pod točkom II. izreke je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z. broj Ovrv-959/13 od 20. lipnja 2013., te je pod točkom III. izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 569.437,50 kn.

 

2. Drugostupanjskim rješenjem je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, a ujedno je utvrđeno da je tuženik odustao od žalbe podnesene 9. prosinca 2015.

3. Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. u vezi čl. 400. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je preinačenje drugostupanjskog rješenja, podredno njegovo ukidanje uz  vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana u dijelu kojim se pobija odluka o glavnoj stvari, a u odnosu na odluku o troškovima postupka revizija nije dopuštena.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

              Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a), dok je odredbom st. 3. istog članka propisano da se u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

 

6.1. U konkretnom slučaju, povodom prigovora ovršenika, rješenjem prvostupanjskog suda broj Povrv-2819/13-3 od 29. siječnja 2014. sukladno odredbi čl. 58. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, dalje: OZ) stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. M. iz Z. broj Ovrv-959/13 od 20. lipnja 2013. u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene ovršne radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga – što znači da se postupak vodi prema pravilima parničnog postupka.

 

              Sukladno odredbi čl. 445.a, u vezi s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 17.651.445,30 kn, pa je stoga tužitelju u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

7. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos 17.651.445,30 kn na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu od 25. veljače 2009. i Ugovora o dugoročnom kreditu od 28. svibnja 2010., obzirom da se je tuženik obvezao ugovorima o solidarnom jamstvu kao jamac platac u svrhu osiguranja ispunjenja obveza društva D. K. d.o.o. kao korisnika kredita.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

              - da se je tužitelj obvezao Ugovorom o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 23. veljače 2009. odobravati dužniku (D.K. d.o.o.) kredite do ukupnog iznosa od 3.000.000,00 EUR-a, dok se tuženik obvezao kao protivnik osiguranja,

 

              - da su Ugovori o dugoročnom kreditu od 25. veljače 2009. i 28. svibnja 2010. kao i ugovori o solidarnom jamstvu kojim se tuženik obvezao kao jamac-platac za osiguranje ispunjenje obveza dužnika po navedenim ugovorima o kreditu sastavni dio Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja, što je ugovoreno čl. 2. toč. 2.2. tog Ugovora,

 

              - da je tuženik sukladno odredbi čl.11. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja pristao da tužitelj u slučaju dospjelosti bilo koje obveze po tom ugovoru provede neposrednu i prisilnu ovrhu na temelju tog ugovora i izvatka iz poslovnih knjiga na svim njegovim računima i na njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i drugim materijalnim pravima (clausula exequendi),

 

              - da je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja solemniziran kod javnog bilježnika V. P. iz Z. dana 25. veljače 2009. pod brojem OV-3174/09-1,

 

              - da je tužitelj u ovom predmetu pokrenuo protiv tuženika postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja, time da se pravna osnova izdavanja vjerodostojne isprave nalazi u ugovorima o solidarnom jamstvu sklopljenima između stranaka.

 

11. Obzirom na takva činjenična utvrđenja, nižestupanjski sudovi su polazeći od odredbe čl. 54. st. 1. i 6. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 162/98 i 16/07), zaključili da Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja (čiji su sastavni dijelovi Ugovori o dugoročnom kreditu od 25. veljače 2009. i 28. svibnja 2010. te ugovori o solidarnom jamstvu) predstavlja solemniziranu privatnu ispravu koja ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i kao takva ovršnu ispravu u smislu čl. 23. OZ-a, temeljem koje je tužitelj mogao pokrenuti ovršni postupak.

12. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da u konkretnoj situaciji, kada tužitelj raspolaže ovršnom ispravom koja mu omogućuje izravnu naplatu u ovršnom postupku na svim predmetima ovrhe, isti nema pravni interes za pokretanje ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave kao niti za vođenje parničnog postupka u koji je ovršni postupak prerastao, pri čemu je prvostupanjski sud nadodao i da predmetna ovršna isprava ima učinak sudske nagodbe koja omogućuje tužitelju izravnu naplatu u ovršnom postupku, slijedom čega je pozivom na odredbe čl. 288. st. 2. i 455. ZPP-a tužba odbačena i platni nalog ukinut.

 

13. U reviziji tužitelj ističe da se njegov pravni interes očituje u namjeri da ovim parničnim postupkom ishodi pravomoćnu presudu kao ovršnu ispravu temeljem koje bi mogao voditi postupak ovrhe istovremeno na više predmeta ovrhe, jer tada izvornik Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja ne bi morao povlačiti iz redoslijeda naplate po računima tuženika u slučaju pokretanja ovršnog postupka na drugom predmetu ovrhe.

 

14. Tužitelju valja odgovoriti da, sukladno odredbi čl. 36. st. 1. OZ-a, ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, uz prijedlog se podnosi ovršna isprava u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda ovršnosti. Stoga se, bez obzira o kojoj se ovršnoj ispravi radi, ona može uz prijedlog za ovrhu podnijeti u izvorniku ili u ovjerovljenoj preslici (tako i Revt-523/16 od 19. lipnja 2018.), radi čega se njegov izneseni prigovor ne može smatrati osnovanim.

 

15. Nisu osnovani niti prigovori tužitelja koji se svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju riječ o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, radi čega tužitelj smatra da ne mora dokazivati svoj pravni interes za vođenje parničnog postupka već se on predmnijeva.

 

16. Naime, okolnost da se u parničnom postupku u kojem se odlučuje o kondemnatornom zahtjevu postojanje pravnog interesa pretpostavlja, te okolnost da tužitelj ne mora dokazivati pravni interes, ne znači da on ima pravni interes za vođenje parnice, te da sud nije ovlašten utvrditi nedostatak pravnog interesa.

 

Pritom valja reći da u slučaju kad stranke sastave ugovor u obliku javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave koja sadrži klauzulu ovršnosti, tada nema mjesta vođenju parnice jer vjerovnik svoja prava može ostvariti izravno u ovršnom postupku. Svrha takvog sporazuma je upravo izbjegavanje vođenja parničnog postupka i omogućavanje ostvarivanja prava vjerovnika, po dospijeću tražbine, izravno u ovršnom postupku.

 

17. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

18. S obzirom da tužitelj podnosi reviziju i protiv odluke o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

19. Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.