- 1 -              Rev 802/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 802/2017-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. ud. M. iz P., OIB:..., koju zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., protiv tuženice Općine Poličnik, zastupane po načelniku, kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1658/15-2 od 15. studenog 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-618/13 od 12. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021..

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1658/15-2 od 15. studenog 2016., te se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica za cijelo dijela kčbr. 681/17 k.o. I. L., koji je dio na Skici lica mjesta sudskog očevida od 6. studenog 2014., a koja skica čini sastavni dio presude suda prvog stupnja, označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A i žutom bojom, u površini od 4495 m2, koje je vlasništvo tužiteljica stekla dosjelošću, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da se ista na temelju presude i po njezinoj pravomoćnosti te nakon parcelacije, uknjiži na naprijed navedenom zemljištu uz istovremeno brisanje postojećeg upisa Općenarodne imovine i organa upravljanja Mjesnog NO I. L. u zemljišnoj knjizi za k.o. I. L.

 

2. Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženice i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti (toč. I.), te je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.697,00 kuna (toč. II.).

             

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno istu preinačiti u skladu s revizijskim navodima.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužiteljice je osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članka 373.a ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

-              da je predmetna nekretnina dio većeg fizički odijeljenog kompleksa od oko 22.000,00 m2 kojeg je tužiteljičina obitelj od starine nazivala „R. M.“,

-              da je zemljište u 19. stoljeću kao svoje držao M. M., tužiteljičin djed,

-              da su iza smrti M. M. i njegove žene M. ostala tri sina V., J. i B. M.,

-              da je B. M. za svoj suvlasnički udio isplaćen, a da su nekretninu „R. M.“ podijelile međusobno kćerka V. M., Z. M. te kćerke J. M., S. V. i D. V.,

-              da na temelju usmene diobe sa sestrom D. V. i sestričnom Z. M. tužiteljica drži predmetnu površinu u odvojenom posjedu i vlasništvu i to samostalno od 1984.

 

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužiteljica isključiva i stvarna vlasnica dijela utužene nekretnine te da je u posjedu predmetnog zemljišta osobno i putem svojih prednika više od 120 godina, radi čega su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju čl. 159. st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12 - dalje ZVDSP).

 

9. Odlučujući povodom žalbe tuženice sud drugog stupnja je pozivom na odredbu čl. 373. a ZPP preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio zahtjev tužiteljice, smatrajući pri tom da tužiteljica nije mogla osobno ili putem prednika steći pravo vlasništva na temelju odredbi čl. 159. st.2. ZVDSP, jer nije proteklo potrebno vrijeme dosjedanja, s time da se vrijeme posjedovanja osobno ili putem prednika do 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme potrebno za dosjelost. Isto tako, drugostupanjski sud navodi da tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina bila u posjedu obitelji tužiteljice prije 6. travnja 1941. čime nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno pravnom pravilu paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), a koji zahtjeva pošten i nesmetan posjed 40 godina, unatrag od 6. travnja 1941.

 

10. Navedeno shvaćanje suda drugog stupnja o neuračunavanju vremena posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991. ne može se prihvatiti. O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. pri čemu je navedeno shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

11. Naime, člankom 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske, br. 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenog 1999. godine Ustavni sud je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“, br. 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Gore navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

12. Kako iz činjenica koje su utvrđene u ovom postupku proizlazi da je tužiteljica u posjedu sporne nekretnine bila i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

13. Potrebno je također ukazati da ZPP ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posrednih saznanja o pravno odlučnim okolnostima (tako i ovaj sud u odlukama Rev- 1414/2014-2 od 13. lipnja 2018., Rev-104/1993-2 od 7. travnja 1993., Rev-577/1998-2 od 28. veljače 2001.).

 

14. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti drugostupanjsku odluka i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupku sud drugoga stupnja ocijeniti će sve žalbene navode tuženice i donijeti novu odluku, vodeći pri tom računa o pravnom shvaćanju ovoga suda. 

 

15. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Katarina Buljan, v.r.