- 1 -              Rev-x 780/2018-5

Broj: Rev-x 780/2018-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S., OIB: …, P., kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika H. I. d.o.o. OIB: …, Z., II-tuženika H. P. d.o.o., OIB. …, Z., i III-tuženika H. C. d.o.o., OIB: …, Z., od kojih II i III tuženika zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5460/17-2 od 13. ožujka 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3061/2016-150 od 21. rujna 2017., u sjednici dana 1. lipnja 2021.

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5460/17-2 od 13. ožujka 2018. u toč. I. izreke se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-5460/17-2 od 13. ožujka 2018. u toč. I. izreke, odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3061/2016-150 od 21. rujna 2017. u toč. I. izreke kojim je odbijen prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka pravomoćno dovršenog presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-7809/08-63 od 21. travnja 2011. u dijelu točke I. izreke. Tom pravomoćnom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 351.238,00 kuna sa zateznim kamatama.

2. Prijedlog za ponavljanje postupka je podnesen 20. lipnja 2017., nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u navedenom iznosu, a nižestupanjske presude su ukinute u preostalom dijelu i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Protiv drugostupanjskog rješenja je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojim pobija rješenje zbog revizijskih razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, te )opisno) zbog pogrešne primjene odredaba čl. 421. st. 1. ZPP kojom je uređeno ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjska rješenja i dopusti ponavljanje postupka.

4. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Rješenje je ispitano po čl. 292.a. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19, dalje: ZID ZPP/19), samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Pravomoćna presuda kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade do odlaska u mirovinu tužitelja (7. veljače 2002.) temelji se na utvrđenju: da se štetni događaj zbio 18. listopada 1990. na način da je tužitelj stradao kao vozač teretnog vozila na koje je naletio vlak, a zbog propusta djelatnika prednika tuženika koji je propustio spustiti branike za zatvaranje prometa te uključiti svjetlosne uređaje kojima se najavljuje približavanje vlaka; da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku broj K-107/91 od 27. siječnja 1994. koja je postala pravomoćna 6. ožujka 1994. djelatnik prednika tuženika M. P. proglašen krivim za predmetni štetni događaj za kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa – teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa, označeno i kažnjivo po tadašnjem čl. 161. (čl. 168.) st. 3. u svezi čl. 159. (čl. 166.) st. 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske; da je tužitelj na temelju pravomoćnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S. od 9. travnja 2003. uslijed opće nesposobnosti za rad stekao pravo na invalidsku mirovinu počev od 7. veljače 2002. te da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 1. listopada 2003.

7.1. Pravomoćna prvostupanjska presuda i presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Revx-250/2013-2 od 15. listopada 2014. se temelje na pravnom shvaćanju „da je u odnosu na potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade do odlaska u mirovinu tužitelja (7. veljače 2002.) nastupila zastara potraživanja naknade štete temeljem odredbe čl. 377. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO određeno je da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, a prema odredbi čl. 377. st. 2. ZOO prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. U konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo je pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje počinje ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. Pravilno je pravno stajalište i zaključak drugostupanjskog suda da kada je kazneni postupak pravomoćno dovršen osuđujućom presudom da ne dolazi do primjene apsolutni zastarni rok iz čl. 91. st. 6. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 53/91, 39/92 i 28/96 – dalje: OKZRH), već se primjenjuje rok iz odredbe čl. 90. st. 1. toč. 4. OKZRH gdje je za kazneno gonjenje predviđen rok zastare kad protekne pet godina od izvršenja kaznenog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od tri godine. Obzirom da je od pravomoćnosti kaznene presude (6. ožujak 1994.) proteklo više od pet godina do podnošenja tužbe tužitelja (1. listopada 2003.), u smislu odredbe čl. 377. ZOO nastupila je zastara zahtijevati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja na ime izgubljene zarade do trenutka odlaska u mirovinu tužitelja.“

8. Tužitelj je podnio prijedlog za ponavljanje navedenog pravomoćno završenog postupka na temelju odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP, tvrdeći da je nakon pravomoćnosti presude, primitkom nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicine rada D. V., stekao mogućnost upotrijebiti novi dokaz o činjenici koja je postojala prije zaključenja glavne rasprave, a tiče se dokaza o dugotrajnom liječenju i trajnom stabiliziranju zdravstvenog stanja, što je odlučno za početak tijeka zastarnog roka. U prijedlogu je naveo da bi upotrebom naknadno stečenog dokaza za njega mogla biti donesena povoljnija odluka da je taj dokaz bio upotrijebljen u prijašnjem postupku.

9. Prema odredbi čl. 421. st. 1. toč. 10 ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Napominje se da će se postupak ponoviti samo ako su kumulativno ispunjene sve navedene pretpostavke.

10. U ovom slučaju se tužitelj pozvao na novi dokaz, nalaz i mišljenje sudskog vještaka pribavljen u parničnom postupku koji je uslijedio nakon djelomičnog ukidanja nižestupanjskih presuda od strane revizijskog suda (navedene u toč. 7.1.). Vještak je po rješenju suda imao zadaću samo utvrditi je li opća radna nesposobnost posljedica štetnog događaja koji se zbio 18. listopada 1990., ili kojeg drugog uzroka, te je utvrđeno da je jedini uzrok tužiteljevog zdravstvenog stanja i opće radne nesposobnosti upravo predmetna prometna nezgoda, a da se tužitelj i dalje liječi. Pri tome valja razlikovati trajanje liječenja, za koje se u ovom slučaju može očekivati da će biti doživotno, i vremena stabiliziranja zdravstvenog stanja oštećenika nakon kojeg se više ne može očekivati poboljšanje. Iz nalaza na koji se pozvao tužitelj proizlazi da se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo već nakon jedne godine od ozljeđivanja, a u ovom postupku sud nema procesnu mogućnost provjere točnosti navoda iz vještačkog nalaza.

10.1. Imajući na umu da je početak tijeka zastarnog roka određen polazeći od toga daje štetni događaj posljedica radnji kaznenog djela, početak tijeka zastarnog roka je određen na za tužitelja povoljniji način (toč. 7.1. ovog rješenja). Za tužitelja u ponovljenom postupku ne bi mogla biti donesena povoljnija odluka da je predmetni dokaz bio upotrijebljen u prijašnjem postupku.

11. Revizijski navodi koji se tiču (navodno) nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede općepoznatih ratnih okolnosti koje su uslijedile nakon štetnog događaja nisu ispitani, jer sve daje riječ o odlučnim činjenicama, drugostupanjsko rješenje nije dopušteno pobijati zbog revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP).

12. Stoga je prijedlog za ponavljanje postupka odbijen pravilnom primjenom odredbe čl. 421. st. 1. toč. 11. ZPP, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

Zagreb, 1. lipnja 2021.