- 1 -              Revd 2339/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2339/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., K., B. d.o.o. iz Z., protiv tuženika E.&S. B. d.d. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & K.1 & K.2 d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-530/2019-2 od 27. siječnja 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-2825/2017-34 od 26. listopada 2018., u sjednici održanoj 1. lipnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenost revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je žalba tuženika prihvaćena kao osnovana, pa je prvostupanjska presuda:

 

a) potvrđena „u pobijanom odbijajućem dijelu u odnosu na glavni zahtjev (točka II izreke)“, u odluci kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete „preostali dio preko dosuđenog iznosa, odnosno za iznos od 12.800,00 kn s pripadajućim kamatama“,

 

b) preinačena „u pobijanom usvajajućem dijelu u odnosu na glavni zahtjev (točka I izreke) i odluci o parničnom trošku (točka III izreke)“ tako da je suđeno:

 

„I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d. iz Z., …, OIB: …, da isplati tužitelju D. T. iz Z., …, OIB: … iznos od 2.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II./ Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.850,00 kn u roku od 15 dana.“

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

"Kada drugostupanjski sud, odlučujući o žalbama stranaka protiv prvostupanjske presude u parničnom postupku koji se vodi radi naknade neimovinske štete, u obrazloženju svoje drugostupanjske odluke konstatira da tužitelj nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki za postojanje odgovornosti tuženika za štetu tužitelju, kao i da uopće nije pretrpio štetu, da li je pritom drugostupanjski sud dužan u tom obrazloženju obrazložiti i razloge za takve svoje zaključke na način da iste argumentirano dovede u vezu s rezultatima dokaznog postupka?“

 

"Da li se smatra da su već samim činom protupravne povrede nečijeg prava na privatnost osobnih podataka na način da su njegovi osobni podaci neovlašteno i protupravno ustupljeni trećoj osobi, toj osobi povrijeđena prava osobnosti iz članka 19. Zakona o obveznim odnosima koja se odnose na prava kao što su pravo na dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života te pravo na privatnost osobnih podataka?“

 

3. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. siječnja 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

7.1. prije svega, da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo uopćeni navod predlagatelja da je u odlukama iz sudske prakse (koje u ničemu ne naznačuje), u (kako samo on drži) istoj ili sličnoj situaciji odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koja su u suprotnosti sa onima na kojima je temeljena osporena presuda,

 

7.2. odnosno, da prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tim pitanjima (od kojih je, uostalom, odgovor na prvo jednostavan i uvijek samo potvrdan ili pozitivan - obzirom da proizlazi već i iz odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu predlagatelj temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).

8. Konkretno, prijedlog predlagatelja ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegova prijedloga, onako kako su formulirana, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

8.1. kada se osporena presuda temelji samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja,

 

8.2. kada predlagatelj u prijedlogu nije naznačio ili konkretizirao (a to je bitno za dopuštenost prijedloga kada se temelji na shvaćanju da osporena presuda svoj osnov ima u neujednačenoj sudskoj praksi, sve u smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") u kojim je to odlukama drugih sudova (odnosno revizijskog) izraženo neko shvaćanje (od onih koje pitanjima sugerira prihvatiti) koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke, i kada predlagatelj nije ničime dokazao da bi u svezi tih shvaćanja trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu prijedloga (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),

 

8.3. kada predlagatelj postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i razlozima kojima ih obrazlaže u biti sugerira prihvatiti činjenice koje nisu utvrđene i na kojima osporena odluka nije temeljena, te traži samo preocijenu provedenih dokaza, da se prihvati njegovo shvaćanje o ovima i pravno shvaćanje o šteti koju (kako drži) trpi: dakle, da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima koje on nameće prihvatiti - ili kakve bi on htio, pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu, u pravilno vođenom postupku,

 

8.4. kada sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa kada postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužitelj ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo predlagatelja.

 

9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

 

9.1. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

9.2. da revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

12. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o tome prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.