- 1 -              Rev 866/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 866/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika T. Š. iz Z., OIB: ... (dalje u tekstu: tužitelj) koga zastupaju pun. M. T. i M. B., odvj. iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. T. i M. B. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja Republike Hrvatske, Državna uprava za zaštitu i spašavanje, OIB: ... (dalje u tekstu tuženik) koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Gž-84/2017-2 od 25. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-600/14-42 od 4. studenog 2016., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku-protutužitelju Republika Hrvatska, OIB: ..., platiti tužitelju-protutuženiku T. Š. iz Z., OIB: ..., iznos od 256.848,60 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

 

- 4.280,81 kuna od 11.03.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.04.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.05.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.06.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.07.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.08.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.09.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.10.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.11.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.12.2009. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.01.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.02.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.03.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.04.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.05.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.06.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.07.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.08.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.09.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.10.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.11.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.12.2010. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.01.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.02.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.03.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.04.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.05.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.06.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.07.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.08.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.09.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.10.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.11.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.12.2011. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.01.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.02.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.03.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.04.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.05.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.06.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.07.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.08.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.09.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.10.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.11.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.12.2012. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.01.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.02.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.03.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.04.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.05.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.06.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.07.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.08.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.09.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.10.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.11.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.12.2013. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.01.2014. godine,

- 4.280,81 kuna od 11.02.2014. godine,

 

do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tužitelju-protutuženiku T. Š. iz Z., OIB: ..., isplatiti tuženiku-protutužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: ..., iznos od 12.916,74 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. rujna 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 51.043,48 u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.000,00 kuna u roku od 15 dana."

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tužitelja-protutuženika se uvažava kao osnovana, a žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-600/14-42 od 4. studenog 2016.:

 

a) potvrđuje u dijelu prihvaćenog tužbenog zahtjeva (toč. I. izreke) i glede naknade parničnog troška tužitelju (toč. III. izreke),

 

b) preinačava u dijelu prihvaćenog protutužbenog zahtjeva (toč. II. izreke) i glede naknade parničnog troška tuženiku-protutužitelju (toč. IV. izreke), tako da se odbija protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da se naloži tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju isplati iznos od 12.916,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 2. rujna 2014. pa do isplate, kao i da tužitelj-protutuženik naknadi parnični trošak tuženiku-protutužitelju.

 

Tužitelju-protutuženiku se dosuđuje trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.“

 

3.Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4.Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana i nije dopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

6. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tuženik.

 

8. Tuženik upućuje i na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom koristi koju je tuženik imao od uporabe njegove stvari nekretnine (poslovnog prostora) u predmetnom razdoblju iznos od 256.848,60 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

10. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 12.916,74 kn sa zateznom kamatom na ime sanacije predmetne nekretnine.

 

11. U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine, a tužitelj u 1/12 dijela koje vlasništvo je vraćeno predniku tužitelja u upravnom postupku, kao i da je tuženik izvršio sanaciju predmetne nekretnine,

 

- da se Djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada odjela za upravno pravne poslove, Prvog područnog odsjeka Klasa: UP/I-942-01/97-02/1035 od 16. svibnja 2016. predniku tužitelja vraća u 56/672 dijela vlasništvo zgrade popisni broj 380 u Z., izgrađena na zk.kč.br. 282, površine 558 m² upisane u zk.ul. 21347 k.o. G. Z., koje je postalo pravomoćno 30. prosinca 2008.,

 

- da su toč. IV. navedenog Djelomičnog rješenja osobe kojima se vraća u vlasništvo predmetna zgrada dužne Vladi RH podnijeti ponudu za sklapanje ugovora o zakupu u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja,

 

- da je ponudu od prednika tužitelja za sklapanje ugovora o zakupu od 20. veljače 2009. tuženik zaprimio dana 23. veljače 2009. od strane Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, na koju se nije očitovao,

 

- da je time prednik tužitelja na vrijeme unutar roka od 90 dana stavio ponudu za sklapanje ugovora o zakupu iz toč. IV. navedenog Djelomičnog rješenja,

 

- da je na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka nakon dopune i očitovanja vještaka na dane prigovore stranaka utvrđeno da godišnja cijena zakupa predmetnog prostora na navedenoj lokaciji za utuženo razdoblje iznosi 616.436,62 kn, te da tužitelju na ime suvlasničkog 1/12 dijela predmetne nekretnine pripada iznos od 51.369,72 kn godišnje.

 

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO) smatrajući da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika korist koju je ovaj imao od uporabe njegove stvari bez pravne osnove koju utvrđuje u visini zakupnine za predmetni prostor koja se postiže na navedenoj lokaciji.

 

13. Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne prihvaća ovaj sud.

 

14. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenoga 2013. zauzeto je pravno shvaćanje:

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

15. Sukladno odredbi čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14. – dalje: ZV):

 

„1) Pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

 

(2) Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

(3) Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno.

 

(4) Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari.

 

(5) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži.

 

(6) Troškovi, kao i vrijednost plodova, obračunavaju se prema cijenama kad ih se naknađuje.

 

(7) Pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.“

 

15.1. Odredbom čl. 165. ZOO propisano je:

 

„(1) Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

(2) Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

 

(3) Nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to mu pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

 

(4) Nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode.

 

(5) Ono što je posjednik dodao, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti, ali jedino ako to može učiniti bez oštećenja same stvari.

 

(6) Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“

 

15.2. Nadalje valja istaknuti da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

 

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

 

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

 

16. Dakle, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pogrešno u predmetnoj pravnoj stvari primijenili odredbu čl. 1120. ZOO umjesto čl. 164. i čl. 165. ZV.

 

17. Naime, kada tuženik posjeduje nekretninu ili drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti postignute koristi prema čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema odredbi čl. 164. i 165. ZV.

 

17.1. Sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa druge sjednice održane 1. ožujka 2021. nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

 

18. Suprotno navodima tuženika da tužitelj nije tražio vraćanje stvari u suposjed, iz provedenog postupka, i to već iz navoda tužbe proizlazi da je tužitelj pokušao stupiti u posjed, odnosno koristiti svoj suvlasnički dio, međutim da mu je na licu mjesta od zaposlenika tuženika rečeno kako u predmetnoj zgradi ne postoji prazan dio odnosno da tuženik koristi zgradu u cijelosti kao prostorije ureda Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

 

19. Obzirom na sve navedeno te posebno na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. te na odredbe čl. 164. i čl. 165. tužitelju pripada naknada za to što je tužena upotrebljavala i dio nekretnine koji je u vlasništvu tužitelja a kako su pravilno odlučili i nižestupanjski sudovi.

 

20. Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, te je stoga revizija tuženika neosnovana pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

 

21. Iz revizije proizlazi da tuženik u ovoj pravnoj stvari pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

21.1. U odnosu na reviziju tuženika kojom osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

21.2. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

21.3. Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.