- 1 -              I Kž-Us 105/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 105/2020-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Ž. zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona  („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 7. srpnja 2020. broj K-Us-15/2017-59, u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. Ž. i njegovog branitelja, odvjetnika J. Č.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Ž. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi D. Ž. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv službene dužnosti i to kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, i produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, pa je optuženik za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 56. stavka 2. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda te se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.;  dalje: ZKP/08.), odlučeno je da je optuženi D. Ž. dužan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od  9.938,00 kuna, od čega se iznos od 3.100,00 kuna odnosi na troškove vještačenja, a iznos od 2.338,00 kuna predstavlja putni trošak svjedoka, dok se iznos od 3.000,00 kuna odnosi na ime paušala, koji je određen s obzirom na trajanje i složenost postupka te imovne prilike optuženika.

 

3. Nasuprot tome, optuženik D. Ž. je, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno da troškovi kaznenog postupka u ovom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

4. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik i to u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kaznenoj sankciji (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), a u odnosu na oslobađajući dio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na točku I pobijane presude istu preinači i okrivljenom za svako kazneno djelo u toj točki presude utvrdi kaznu zatvora, a potom izrekne jedinstvenu kaznu zatvora, a u odnosu na točku II pobijene presude istu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

 

5. Žalbu protiv presude podnio je i optuženi D. Ž. po branitelju, odvjetniku J. Č., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se „da uvažavanjem ove žalbe, sud drugog stupnja, svojom odlukom preinači prvostupanjsku odluku Županijskog suda u Splitu broj K-Us-15/2017 od 7. srpnja 2020., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl.291. st.1. KZ/11 i čl.291. st.1. KZ/11 u vezi s čl. 52. KZ/11, a sve na način da će se optuženika D. Ž. osloboditi od optužbe zbog tih kaznenih djela opisanih u točkama 1. i 2. pobijane presude, podredno, da će se žalba uvažiti na način da će se u istom dijelu presuda ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje“. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice, čemu je udovoljeno.

 

6. Optuženik je po istom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom „da sud drugog stupnja odbije kao neosnovanu žalbu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj KO-US-27/2020 od 10. rujna 2020. i to u cijelosti tj. kako u dijelu žalbe na odluku o kaznenoj sankciji, tako i u odnosu na dio žalbe u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, te da se sukladno tome u tom dijelu presuda ostavi neizmjenjena.“. Državni odvjetnik na žalbu optuženika nije podnio odgovor.

 

7. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog D. Ž. i njegovog branitelja, odvjetnika J. Č., dok na sjednicu nije pristupio uredno izvješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08.).

 

9. Žalbe nisu osnovane.

 

10. Uvodno treba reći da je ranije u ovom predmetu bila donesena oslobađajuća presuda koja je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. veljače 2017. broj I Kž-Us 2/2017-4.

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

11. Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog povrede kaznenog zakona. U obrazloženju žalbe ističe da u pobijanoj presudi postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da postoji „proturječnost između zaključka suda i isprava (iskaza) na koji se sud poziva u tim zaključcima“, a zapravo se ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda, dok povredu kaznenog zakona ne označava zakonskom odredbom niti je obrazlaže, već se njegova žalba zapravo u cijelosti odnosi na pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će se govoriti u dijelu ove presude koja se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

11. 1. Pobijana je presuda u ovom dijelu ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

12. Protivno navodima u optuženikovoj žalbi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik radnjama opisanim u točki 1. osuđujućeg dijela presude počinio kazneno zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao u cijelosti valjane, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

12. 1. Naime, premda je točna tvrdnja iz optuženikove žalbe da se svjedok M. L. nije mogao prisjetiti svih detalja vezanih za počinjeni prekršaj te da nikada nije naveo da je pretjecao kolonu, on je u istrazi izričito iskazao da mu je policijski službenik koji ga je zaustavio zbog počinjenog prekršaja rekao da je počinio jedan prometni prekršaj za koji je propisna viša kazna (nije bio siguran koja, misli 2.000,00 kuna), ali da će mu napisati da je počinio prekršaj s blažom kaznom (1.000,00 kuna) pa da će na licu mjesta morati platiti pola od te kazne, a što je njemu bilo u interesu pa je platio 500,00 kuna kazne. Kod takvog je iskaza svjedok M. L. ostao i na raspravi. Kada se navedeno poveže sa snimkom razgovora između optuženika i I. K. u kojem optuženik navodi da je M. L. trebao kazniti za teži prekršaj od onog za koji ga je kaznio, tada i prema ocjeni ovog suda iz navedenog proizlazi da je optuženik postupao upravo na način kako je i proglašen krivim u točki 1. izreke osuđujućeg dijela presude. Ovo neovisno o tome što je za prekršaj pretjecanja kolone propisana kazna od 3.000,00 kuna jer svjedok M. L. nije izričito tvrdio da mu je optuženik rekao da je počinio prekršaj za koji je propisana kazna od 2.000,00 kuna, nego je naveo da mu je optuženik rekao da je počinio prekršaj za koji je propisna viša kazna, a misli da se radilo o 2.000,00 kuna, ali da će ga kazniti zbog prekršaja s niže propisanom kaznom. Na ovakvo utvrđenje nije od utjecaja niti iskaz svjedoka V. M. koji se je tek na raspravi sjetio da je M. L. pretjecao jedno vozilo preko pune crte dok se u istrazi uopće nije mogao sjetiti detalja ovog događaja, osim da je M. L. kod policajca koji ga je zaustavio ostala vozačka ili prometna dozvola. I prema ocjeni ovog suda neživotno je i nelogično da se svjedok kasnije detaljnije sjeća događaja, čak i neovisno o tome što mu je ispitivanje kod državnog odvjetnika bilo izrazito stresno, pa osnovano  prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz svjedoka M. s rasprave, vjerujući prvenstveno snimci razgovora optuženika i svjedoka K.

 

13. Jednaka je situacija i u odnosu na kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje je također pravilno prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza utvrdio da ga je optuženik počinio na način opisan u točki 2. izreke osuđujućeg dijela presude. Pritom nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da su jedini dokazi za osuđujuću presudu upravo iskazi prikrivenih istražitelja jer da se njihova izvješća ne mogu tumačiti kao poseban dokaz, već da ona čine jedinstveni dokaz vezan za osobu prikrivenog istražitelja. Naime, osim iz iskaza prikrivenih istražitelja, da je optuženik počinio ovo kazneno djelo proizlazi i iz izvješća o provođenju dokazne iz članka 332. stavka 1. točke 4. ZKP/08. te audio zapisa Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe posebnih kriminalističkih poslova broj 511-01-82/4-OGR-2/98-14 o provedbi posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točaka 5. i 6. ZKP/08. o uporabi prikrivenog istražitelja broj 1 (omot 1) i audio zapisa Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe posebnih kriminalističkih poslova broj 511-01-82/4-OGR-2/98-14 o provedbi posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točaka 5. i 6. ZKP/08 o uporabi prikrivenog istražitelja broj 2 (omot 2) koji su preslušani na raspravi. Upravo iz tih audio zapisa jasno proizlazi da je u odnosu na obojicu prikrivenih istražitelja, osim prekoračenja brzine, utvrđeno i da prilikom vožnje nisu bili vezani sigurnosnim pojasom pa na pobijanu presudu nije od utjecaja činjenica da se prilikom prvog ispitivanja ovi svjedoci nisu mogli sjetiti jesu li bili vezani sigurnosnim pojasom te su se toga prisjetili tek na raspravi, na što upire optuženik u svojoj žalbi, smatrajući da je prvostupanjski sud trebao i u odnosu na ove svjedoke postupiti jednako kao i u odnosu na svjedoka M.

 

13. 1. Također iz navedenih audio zapisa posve jasno proizlazi da je optuženik oba prikrivena istražitelja zaustavio u naseljenom mjestu, a što su potvrdili i prikriveni istražitelji prilikom ispitivanja u svojstvu svjedoka, kada su u svojim iskazima spominjali kuće koje su vidjeli s mjesta gdje ih je optuženik zaustavio pa nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je u odnosu na djelo iz točke 2. b) osuđujućeg dijela presude (prikriveni istražitelj broj 2 kodnog imena „S.“) greškom na potvrdi o naplaćenoj kazni na mjestu počinjenja prekršaja umjesto pravilnog članka 54. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (koja se odredba odnosi na brzinu izvan naselja) upisao članak 53. stavak 1. i članka 53. stavak 5. istog Zakona (a koja se odredba odnosi na brzinu u naselju).

 

13. 2. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da su prikriveni istražitelji poticali optuženika na počinjenje djela. Naime, kako je to već ranije navedeno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. veljače 2017. broj I Kž-Us 2/2017-4 kojim je ukinuta ranije donesena oslobađajuća presuda u ovom predmetu, niti iz iskaza prikrivenih istražitelja 1 i 2 niti iz njihovih izvješća, a niti iz audio zapisa sačinjenih prilikom postupanja sukladno članku 332. stavku 1. točkama 5. i 6. ZKP/08. ne proizlazi da bi prikriveni istražitelji na bilo koji način poticali optuženika na počinjenje djela. Prikriveni istražitelj 1 se je žalio da nema novaca jer da mu treba za nastavak putovanja pa bi platio nešto manje, dok je prikriveni istražitelj 2 rekao optuženiku da napravi što mora. Stoga se ovakvo postupanje, suprotno navodima u optuženikovoj žalbi, ne može smatrati poticanjem na počinjenje kaznenog djela, a što pravilno navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

14. Stoga, s obzirom na činjenicu da iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik počinio, kako kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 1. izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, tako i produljeno kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. opisano u točkama 2. a) i 2. b) izreke osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir primjena instituta beznačajnog djela iz članka 33. KZ/11. Naime, optuženik je proglašen krivim za ukupno tri radnje koje čine obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti pa navedeno ukazuje na njegovu upornost u protupravnom postupanju, a ne na beznačajnost njegovog postupanja. Navedeno je sukladno i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. veljače 2016. broj I Kž-Us 163/15-7 na koju se poziva optuženik u svojoj žalbi, u kojoj je optuženik ostvario samo jednu protupravnu radnju za koju je utvrđeno da se, s obzirom na sve okolnosti tog konkretnog slučaja, bitno različite od onih utvrđenih u ovom postupku, radi o beznačajnom djelu.

 

15. Slijedom svega navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, premda je istaknuta u uvodnom dijelu žalbe, uopće ne obrazlaže.

 

16. Državni se odvjetnik u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog odluke o kazni. Smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene otegotne okolnosti, odnosno da je optuženiku otegotnim trebalo cijeniti da je ovo kazneno djelo počinio kao policijski službenik i da je dosuđena kaznena sankcija preblaga te kao takva ne predstavlja dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela. Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni pa je u tom dijelu presuda ispitana sukladno članku 478. ZKP/08.

 

16. 1. Premda je u pravu državni odvjetnik da je optuženiku trebalo otegotnim cijeniti činjenicu da je kao policijski službenik nezakonitim postupanjem kršio osnovnu svrhu svoje policijske profesije, čiji je temeljni zadatak zaštita i sprječavanje građana u počinjenju kaznenih djela te otkrivanje takvih djela, a ne njihovo činjenje, pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika (njegova dosadašnja neosuđivanost, činjenica da je oženjen, otac dvije djece, da je bio dragovoljac Domovinskog rata za što je odlikovan i Spomenicom), a cijeneći pritom i optuženikov stupanj krivnje i pogibeljnost djela, i prema ocjeni ne opravdavaju izricanje optuženiku više kazne zatvora od šest mjeseci koja mu je utvrđena za kazneno djelo iz točke 1. osuđujućeg dijela presude, odnosno od osam mjeseci koja mu je utvrđena za kazneno djelo iz točke 2. osuđujućeg dijela presude, odnosno jedinstvene kazne zatvora od jedne godine na koju je osuđen za ova djela. Cijeneći uz navedeno i ličnost optuženika, stupanj povrede zaštićenog dobra, ali i protek vremena od počinjenja djela, ocjena je i ovog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, pravilno i zakonito na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja tri godine. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečene kazne zatvora i roka provjeravanja utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

16. 2. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika, tako ni optuženikove žalbe zbog odluke o kazni.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

17. Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je u oslobađajućem dijelu pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na način da je ta presuda proturječna sama sebi i razlozima, da su razlozi presude potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega da se presuda ne može ispitati. Na ovaj način državni odvjetnik samo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., dok iz obrazloženja u čemu bi se konkretno ta povreda sastojala proizlazi da državni odvjetnik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke. I u ovom je dijelu presuda ispitana sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. te nisu utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

18. Protivno daljnjim navodima u žalbi državnog odvjetnika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz oslobađajućeg dijela presude, pritom se pravilno pozivajući prvenstveno na iskaze svjedoka V. M., A. B., D. P., I. M. i M. K.-M. koji su svi potvrdili da je načelnik Policijske postaje S., koji je bio nadređen optuženiku, uoči turističke sezone 2014. izdao usmeni nalog da se u mjestu M. S. ne obavljaju policijske kontrole brzine, što se je nakon te naredbe i poštovalo. Navedeno je potvrdio i svjedok M. L. koji je najprije tvrdio na takva naredba nije postojala, no, nakon razgovora s više policijskih službenika utvrdio je da je A. B. doista izdao takvu naredbu i da su je se svi ti službenici pridržavali. Osim toga, ovaj je svjedok naveo i da on sastavljao radni nalog za 31. kolovoza 2014. i to po principu „copy-paste“, pri čemu nije znao za ovu naredbu pa je u radnom nalogu navedeno da se kontrola brzine ima obavljati i u M. S.

 

18. 1. Kraj ovakvog utvrđenja, odnosno da se u mjestu M. S. koje je navedeno kao mjesto počinjenja djela, u inkriminirano vrijeme uopće nije obavljala kontrola vozila, uz postojanje jedino snimke razgovora između optuženog D. Ž. i P. Š., brata Z. Š., za koju njih dvojica tvrde da se je radilo o šali, uz izostanak bilo kojih drugih dokaza da bi optuženik 31. kolovoza 2014. zaustavio Z. Š. zbog prebrze vožnje (to ne potvrđuju ni Z. Š. ni V. M. koji je zajedno s optuženikom toga dana obavljao kontrolu brzine), u nedostatku dokaza pravilno je prvostupanjski sud za ovo djelo optuženika oslobodio optužbe. Pritom na takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nisu od utjecaja navodi u žalbi državnog odvjetnika da je Z. Š. u večernjim satima tog dana, točnije u 21,30 sati, prešla međunarodni cestovni i granični prijelaz „K.-N. I“ jer, čak i uz uvažavanje gužvi na cestama u turističkoj sezoni, malo je vjerojatno da bi od mjesta događaja do mjesta gdje je zabilježeno da je prošla, putovala punih šest sati, s obzirom na to da je vrijeme počinjenja ovog djela oko 15,20 sati, a radi se o razdaljini od oko 25 kilometara.

 

18. 2. Stoga, premda je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da izostanak bilo kakvog pisanog traga o ovom prekršaju zapravo dokazuje da je kazneno djelo počinjeno na način kako je to opisano u izreci oslobađajućeg dijela presude, uz izostanak drugih dokaza iz kojih bi bez bilo kakve dvojbe proizlazilo da je Z. Š. doista počinila prekršaj koji joj je optuženik oprostio, a uvažavajući iskaze svjedoka da se na inkriminiranom mjestu u navedeno vrijeme uopće nije obavljala kontrola brzine, pravilno je prvostupanjski sud na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. oslobodio optuženika optužbe za ovo djelo.

 

19. Slijedom svega navedenog, a budući da žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženog D. Ž. nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. lipnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.