Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                                                       Gž-142/2019-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Renje, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ljudevita Zoričića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: R. Z. J. E. 2 d.o.o. (OIB: …), Z., kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u V., protiv tuženice: C. B. d.d. u stečaju (OIB: …), S., koju zastupa stečajna upraviteljica A. Č. iz S., radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3932/2018 od 14. studenog 2018. godine te rješavajući žalbu tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3932/2018 od 24. prosinca 2018. godine, u sjednici održanoj 1. lipnja 2021. godine

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

  I. Uvažava se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3932/2018 od 14. studenog 2018. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3932/2018 od 24. prosinca 2018. godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe podnesene protiv rvostupanjskog rješenja od 24. prosinca 2018. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

                1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom ovrha pljenidbom i prijenosom sredstava s računa tužitelja temeljem osnove za plaćanje - zadužnice izdane dana 21. prosinca 2009. godine od strane tužitelja na iznos od 1.000.000,00 kuna, ovjerena pod brojem Ov-8658/09 dana 21. prosinca 2009. godine, u korist tuženice (točka I. izreke), te je obvezana tuženica nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 54.875,00 kuna (točka II. izreke).

 

 

 

 

              -2-              Gž-142/2019-2

 

2. Ujedno je prvostupanjskim rješenjem od 24. prosinca 2018. godine odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja – zabranom agenciji da po nalogu tuženice ili druge osobe vrši zapljenu i prijenos novčanih sredstava tužitelja na temelju osnove za plaćanje – zadužnice izdane dana 21. prosinca 2009. godine, s važenjem mjere do pravomoćnog okončanja parničnog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a sadržajno i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              4. Protiv prvostupanjskog rješenja od 24. prosinca 2018. godine žalbu je podnio tužitelj pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. u vezi članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) i članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i dr.; dalje: OZ), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači usvajanjem prijedloga za osiguranje, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj je predložio da se žalba kao neosnovana odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

           6. Žalba tuženice je osnovana, dok je žalba tužitelja neosnovana.

              7. U pravu je tuženica kada u žalbi pobija prvostupanjsku presudu sud zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Naime, iz obrazloženja pobijane presude i podataka predmetnog spisa proizlazi – da je tužitelj kao ovršenik dana 4. srpnja 2018. godine podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate pokrenutog po zahtjevu ovrhovoditeljice (ovdje – tuženice) nedopuštenim, da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-5127/18 od 24. srpnja 2018. godine ovršenik (ovdje – tužitelj) upućen da protiv tuženice pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanih u članku 50. stavak 1. točkama 7., 9. i 11. OZ, kao i da je tužitelj u podnesenoj tužbi istakao – da je osnovni pravni posao - Ugovor o kratkoročnom kreditu od 21. prosinca 2009. godine sa šest dodataka (dalje: Ugovor) – ništetan, jer da zastupnici tužitelja koji su sklopili Ugovor te njegove anekse nisu imali odobrenje skupštine društva za preuzimanje obveza koje su stranke ugovorile, da je došlo do zastare tražbine iz osnovnog posla, te da je zastarjela tražbina iz zadužnice izdane dana 21. prosinca 2009. godine, a koja je na naplatu agenciji (dalje: Agencija) tuženica predala 1. travnja 2001. godine, zatim, da su nastupili zakonski razlozi za obustavu ovrhe uslijed nepostojanja novčanih sredstava na računu dužnika (tužitelja), kao i da je tuženica svoju tražbinu naplatila iz sredstva osiguranja koje su dane po trećim osobama (depozita društva R. z. K. d.o.o. u iznosu od 8.200.000,00 kuna i društva R. z. B. d.o.o. u iznosu od 2.400.000,00 kuna), pa da tuženica neosnovano potražuje od tužitelja bilo kakve daljnje iznose.

8.2. Nadalje, na temelju izvedenih dokaza u postupku prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi utvrdio - da je predmet Ugovora bio iznos zajma od 10.600.000,00 kuna sa ugovorenim dospijećem na dan 31. ožujka 2010. godine, da je kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita tužitelj u korist tuženice izdao jednu bjanko zadužnicu na iznos do

 

 

 

              -3-              Gž-142/2019-2

 

1.000.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. travnja 2011. godine do isplate, da je ugovor aneksiran šest puta - pet puta je prolongirano dospijeće kredita, tako da je dospijeće po 6. Aneksu ugovoreno sa danom 31. ožujka 2011. godine, da je Aneks broj 5 dopunio sredstva osiguranja na način da je tuženica stekla ovlaštenje svoju tražbinu po Ugovoru naplatiti i iz dva depozita, trećih osoba - R. z. B. d.o.o. u iznosu depozita od 2.400,000,00 kuna i R. z. K. d.o.o. u iznosu depozita od 8.200.000,00 kuna, a sve sa kamatnom stopom od 4% godišnje, da je tuženica tražbinu po Ugovoru do iznosa od 10.894.464,03 kn naplatila iz depozita navedenih trećih osoba dana 31. ožujka 2011. godine, da taj iznos nije bio dovoljan za podmirenje cjelokupnog duga tužitelja, jer je uvećan za ugovorenu kamatu na dan 31. ožujka 2011. godine iznosio 11.405.019,18 kuna, tako da je ostao dug u iznosu od 510.555,15 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2011. godine, za koji novčani iznos je tuženica pokrenula postupak izravne naplate putem bjanko zadužnice predane Agenciji dana 1. travnja 2011. godine, a koju tražbinu je tuženica uspjela naplatiti do iznosa od 34.194,49 kuna, time što je zadnja zapljena po računu tužitelja izvršena dana 19. rujna 2013. godine.

8.3. Kraj takvog stanja stvari, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da nije došlo do zastare tražbine iz zadužnice izdane 21. prosinca 2009. godine, koja je podnesena na naplatu Agenciji u postupku izravne naplate 1. travnja 2011. godine, a koja je tražbina po Ugovoru dospjela 31. ožujka 2011. godine, jer je suglasno članku 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO) podnošenjem zadužnice na naplatu došlo do prekida zastare, koji i dalje traje, dok okolnost da nakon 19. rujna 2013. godine nije bilo naplate po zadužnici ne znači da je tražbina iz osnovnog posla i zadužnice zastarjela, budući je zadužnica podnesena na naplatu Agenciji unutar zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

8.4. Nasuprot tomu, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi zaključio da je ostvaren zakonski razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate po predmetnoj zadužnici nedopuštenim, jer je utvrdio da su u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti propisani člankom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 67/08), kojim je novelirana odredba članka 180.a stavka 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03., 194/03, 151/04, 88/05, 121/05) za obustavu ovrhe, a koja propisuje da ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstava i predmeta ovrhe, sud će ovrhu obustaviti.

8.5. Međutim, osnovano tuženica u žalbi ističe da je takovim postupanjem u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer taj razlog za obustavu ovrhe, sve i da se odredba članka 180.a stavka 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03., 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ/96) ima primijeniti u postupku izvansudske ovrhe, ne predstavlja razlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u smislu članka 50. stavak 1. točke 7. OZ, odnosno, članka 46. stavka 1. točke 7. OZ/96, koji razlog postoji ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave ili pak, ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Ujedno, navedeni razlog za obustavu ovrhe ne predstavlja ni koji drugi od tzv. „parničnih“ razloga predviđenih u člancima 52. i 53. OZ (članci 48. i 49. OZ/96), na temelju kojih se može suglasno odredbi članka 210. OZ podnijeti prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim, a niti je povodom tog razloga, prema sadržaju zaključka tog suda broj Ovr-5127/18 od 24. srpnja 2018. godine,

 

 

              -4-                  Gž-142/2019-2

 

tužitelj kao ovršenik bio upućen da protiv tuženice kao ovrhovoditeljice pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

8.6. Prema tomu, kako okolnost koju ističe tužitelj – da je suglasno odredbi članka 180.a stavka 4. OZ/96 izravna naplata trebala biti obustavljena, uslijed nepostojanja sredstava na računu tužitelja - ne predstavlja razlog zbog kojeg je dopušteno pokretanje parnice za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo – kada je u pobijanoj presudi zbog tog razloga prihvatio tužbeni zahtjev.

8.7. Uslijed takvog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, u parnici nisu raspravljena sporna pitanja ni utvrđene odlučne činjenice u pogledu ostalih razloga za nedopuštenost pljenidbe i prijenosa u predmetnom postupku izravne naplate, koje je u tužbi iznio tužitelj i zbog kojih je upućen zaključkom ovršnog suda u parnicu. Tako nije odlučeno o navodima tužitelja da je Ugovor, kao temeljni pravni posao, ništetan, a nastavno tomu i zadužnica kao sredstvo osiguranja iz tog posla, i to zbog neovlaštenog zastupanja tužitelja kao pravne osobe prilikom sklapanja Ugovora, kao i da je tražbina tuženice iz Ugovora prestala ispunjenjem, tj. da je tuženica svoju tražbinu naplatila od trećih osoba iz sredstva osiguranja (depozita) koja su dana po tim trećim osobama.

9. Stoga, jer je ostvaren istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je nastavno i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je osnovanu žalbu tuženice uvažiti te, jer nije bilo uvjeta za preinaku presude, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje – da u skladu sa razlozima ove odluke sa strankama raspravi sporna pitanja i utvrdi bitne činjenice te pravilnom primjenom materijalnog prava odluči o postojanju ostalih u tužbi istaknutih razloga za nedopuštenost pljenidbe i prijenosa u predmetnom postupku izravne naplate – slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke (članak 370. ZPP).

10. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

11. Nije u pravu tužitelj kada pobija prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja nenovčane tražbine - zabranom Agenciji da po nalogu tuženice ili druge osobe vrši zapljenu i prijenos novčanih sredstava tužitelja na temelju osnove za plaćanje – zadužnice izdane dana 21. prosinca 2009. godine, s važenjem mjere do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

12.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je u pobijanom rješenju zaključio da za određivanje predložene privremene mjere nisu ostvareni zakonski uvjeti propisani u članku 346. stavak 1. OZ, pa je pravilno postupio kada je odbio tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere, ali je to trebao učiniti iz drugih razloga.

12.2. Naime, prema odredbi članka 346. stavka 1. OZ, radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim:  ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

12.3. Tužitelj kao predlagatelj osiguranja u svom prijedlogu navodi i sada ponavlja u žalbi - da postoji vjerojatnost njegove nenovčane tražbine istaknute u ovom parničnom postupku, a to da je „obustava ovrhe pljenidbom i prijenosom koju agencija provodi temeljem zadužnice izdane kao sredstva osiguranja, obzirom da se takva ovrha provodi temeljem zastarjele i ništetne zadužnice“, te da je „ovrha trebala biti obustavljena primjenom odredbe članka 180.a stavka 4. Ovršnog zakona“. Ujedno, ističe i da je

 

              -5-                    Gž-142/2019-2

 

predložena mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, „budući da mu je onemogućeno normalno poslovanje te da mu je na nezakonit način dugotrajno blokiran račun“, uslijed čega da mu prijeti i brisanje iz sudskog registra.

12.4. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku tužitelj ističe zahtjev za utvrđenje nedopuštenom ovrhe pljenidbom i prijenosom sredstava s računa tužitelja temeljem osnove za plaćanje - zadužnice izdane dana 21. prosinca 2009. godine od strane tužitelja na iznos od 1.000.000,00 kuna, ovjerene pod brojem Ov-8658/09 dana 21. prosinca 2009. godine, u korist tuženice. Dakle, tužitelj u parnici nije istakao kondemnatorni nego deklaratorni zahtjev, pa ne postoji tražbina tužitelja prema tuženici - u smislu članka 2. OZ pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje - koja je predmet spora i koja bi se do pravomoćnog okončanja te parnice imala osigurati privremenom mjerom. Naime, nenovčana tražbina tužitelja za „obustavu ovrhe pljenidbom i prijenosom koju agencija provodi temeljem zadužnice izdane kao sredstva osiguranja“, kako to neutemeljeno u žalbi ističe tužitelj – ne postoji, jer se ovdje radi o procesnim pravnim sredstvima – prijedlogu i tužbi radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim - koja ovršenik ima na raspolaganju temeljem članka 210. OZ u postupku izravne naplate, koju provodi Agencija. Uostalom, svrha koju neosnovano tužitelj želi postići privremenom mjerom u parnici radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, se u ovom slučaju ostvaruje prijedlogom sudu za donošenje rješenja kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava iz članka 210. stavka 1. OZ, na koji prijedlog se, prema stavku 2. toga članka, na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ o odgodi ovrhe (članak 65. OZ).

12.5. Slijedom navedenog, jer ne postoji nenovčana tražbina tužitelja koja bi se imala osigurati privremenom mjerom u ovom parničnom postupku, u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za određivanje privremene mjere osiguranja iz članka 346. stavka 1. OZ, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu odredbu OZ kada je, iako zbog drugih razloga, odbio tužiteljev prijedlog za osiguranje.

13. Budući da, prema izloženom, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a nije počinjena ni koja od bitnih postupovnih povreda iz članka 354. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, neosnovanu žalbu tužitelja kao predlagatelja osiguranja valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje, te temeljem članka 380. točka 2. ZPP u vezi članka 21. stavak 1. OZ riješiti kao u točki III. izreke.

14. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbe u postupku osiguranja temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ, a taj zahtjev je odbijen, budući da tužitelj kao predlagatelj osiguranja nije uspio sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ), zbog čega je riješeno kao u točki IV. izreke.

 

U Šibeniku, 1. lipnja 2021. godine

 

 

                                                                                           PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

                                                                                                    Jagoda Renje, v.r.