- 1 -              I Kž-Us 24/2021-4

Broj: I Kž-Us 24/2021-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika D. Š. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i 84/05. - ispravak; - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenika D. Š., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kv I-Us-85/19. (K-Us-27/07.) od 17. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2021.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenika D. Š.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08.), odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenika D. Š. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom Županijskog suda u Zagrebu od 4. veljače 2009. broj K-Us-27/07., kojom je D. Š. osuđen na kaznu zatvora od sedam godina zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 3. KZ/97., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. ožujka 2010. broj I Kž-Us 83/09-9.

2. Protiv tog rješenja žali se osuđenik po branitelju A. I., odvjetniku u Z. U žalbi nisu navedene žalbene osnove, a predlaže se da „VSRH usvoji ovu žalbu okrivljenika te ukine pobijano rješenje, odnosno da dopusti obnovu kaznenog postupka“.

3. Spis je prije održavanja sjednice vijeća, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

4. Žalba osuđenika nije osnovana.

5. Nije u pravu osuđenik kada u žalbi tvrdi da je, zbog činjenice što je presudom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) broj 58379/14 od 6. lipnja 2019. u predmetu Bosak i drugi protiv Hrvatske utvrđeno da je došlo do povrede članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; - dalje: Konvencija), a uvažavajući pritom praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se su, u situaciji kada su posebne dokazne radnje bile naložene neobrazloženim nalozima, kao što je to ovdje slučaj, svi dokazi proizašli kao rezultat tih posebnih dokaznih radnji, nezakoniti, u ovom predmetu trebalo dopustiti obnovu postupka pa da se u novom postupku svi rezultati posebnih dokaznih radnji izdvoje kao nezakoniti i potom donese nova presuda.

5.1. Naime, unatoč tome što je navedenom presudom ESLJP utvrđeno da je u predmetnom postupku vođenom protiv osuđenika pred Županijskom sudom u Zagrebu i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske došlo do povrede članka 8. Konvencije, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da to još uvijek ne znači da je ta presuda prikladna da dovede do obnove kaznenog postupka.

5.2. Člankom 502. stavkom 2. ZKP/08. propisano je da će se kazneni postupak obnoviti i u slučaju kada je zahtjev za obnovu podnesen na temelju konačne presude ESLJP kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije ako je povreda Konvencije utjecala na ishod postupka, a povreda ili njezina posljedica se može ispraviti u obnovljenom postupku.

5.3. Točno je da je presudom ESLJP broj 58379/14 od 6. lipnja 2019. u predmetu Bosak i drugi protiv Hrvatske utvrđeno da je u postupku čija se obnova sada traži došlo do povrede članka 8. Konvencije u odnosu na osuđenog D. Š. u pogledu naloga za tajni nadzor izdanog 4. svibnja 2007. i produljenog 2. srpnja 2007. zbog nedostatka odgovarajućeg obrazloženja, odnosno postupak za nalaganje i nadziranje provođenja mjera prisluškivanja osuđenikovog telefona nije bio u potpunosti u skladu s pretpostavkom zakonitosti i nije ograničio miješanje u pravo osuđenika na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja na ono što je „nužno u demokratskom društvu“. Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama, navedeno još uvijek ne znači da se radi o nezakonitim dokazima, a što se ne utvrđuje niti predmetnom presudom pa se onda niti dokazi proizašli iz tih dokaza ne mogu smatrati nezakonitima. Osim toga, presudom ESLJP također je utvrđeno i da u postupku vođenom protiv osuđenika nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije. Ovo stoga jer je ESLJP ispitivao prilikom donošenja svoje presude je li osuđeniku u tijeku postupka pred sudovima u Republici Hrvatskoj bila pružena prilika da osporava vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njihovom korištenju. Utvrđeno je da mu je takva prilika pružena i da ju je on učinkovito iskoristio u tijeku postupka u svojim žalbama i to, kako protiv rješenja kojim je odlučeno o zakonitosti dokaza odnosna rezultatima tajnog praćenja, tako i protiv presude kada se također preispitivala zakonitosti ovih dokaza te u svojoj ustavnoj tužbi. Domaći su sudovi ispitali osnovanost osuđenikovih tvrdnji te su obrazložili svoje odluke, dok činjenica da osuđenikovo osporavanje zakonitosti navedenih dokaza nije bila uspješna, prema stavu ESLJP, ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze i usprotiviti se njihovom korištenju.

5.4. Osim toga, glavni osuđenikov  prigovor u tijeku postupka zbog korištenja dokaza pribavljenih tajnim nadzorom odnosio se na formalno korištenje takvih informacija kao dokaza u tijeku postupka. Sve sumnje obrane u točnost snimaka propisno su ispitane i razmotrene od strane Županijskog suda u Zagrebu. Te je zaključke ispitao i potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je smatrao da je Županijski sud u Zagrebu pravilno utvrdio sve odlučne okolnosti predmeta. S obzirom na to da je, u prvom redu, na domaćim sudovima da odluče o dopuštenosti dokaza, o njihovoj važnosti i težini koju im je potrebno dati u donošenju presude, ESLJP nije utvrdio ništa što bi dovelo u sumnju pouzdanost i točnost predmetnih dokaza.

5.5. Premda je osporeni materijal bio odlučujući dokaz na temelju kojeg je pokrenut kazneni postupak protiv osuđenika te je isto tako bio od odlučujuće važnosti za njegovu osudu, taj element nije odlučujući čimbenik u ocjeni ESLJP o poštenosti postupka u cjelini jer relevantnost postojanja drugih dokaza, osim dokaza koji se osporavaju, ovisi o okolnostima pojedinog predmeta. U ovim okolnostima, kada je sadržaj snimaka predstavljao točne i pouzdane dokaze, potreba za daljnjim dokazima bila je u skladu s time slabija pa s obzirom na navedeno, ESLJP smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo tvrdnju da prava obrane osuđenika nisu propisno poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je njihova ocjena od strane domaćih sudova bila proizvoljna. Stoga je zaključeno da korištenjem spornih snimki kao dokaza nije osuđeniku uskraćeno na pošteno suđenje.

5.6. Imajući da umu ovakav zaključak ESLJP, i prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedena presuda ESLJP kojom je utvrđena povreda članka 8. Konvencije u odnosu na osuđenika nije od utjecaja na ishod postupka, a niti se ta povreda kao i njezine posljedice u vidu narušavanja prava na poštovanje privatnog života osuđenika po prirodi stvari mogu ispraviti u obnovljenom postupku.

6. Stoga nije osnovana osuđenikova žalba, a budući da ni prilikom ispitivanja pobijanog rješenja nisu nađene povrede iz članka 494. stavka 4. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. trebalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 1. lipnja 2021.

              Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Zdenko Konjić