1                 Poslovni broj: 14 Uslmio-65/20-5

 

 

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

    Split, Put Supavla 1

 

U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdije, u upravnom sporu tužitelja: M. K. iz Z., T. ., OIB: ……, zastupan po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva L. & K. j.t.d., odvjetnicima u Z., G. …., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi starosne mirovine, bez održavanja rasprave, dana 31. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: 140-02/19-01/03247418424, URBROJ: 341-99-05/3-19-3416 od dana 9. svibnja 2019. te da se poništi prvostupanjsko upravno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu KLASA: UP/I 140-02/15-01, URBROJ: 341-25-05/3-15-131299 od dana 3. lipnja 2015.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

Obrazloženje

Rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-122/2020-2 od dana 23. siječnja 2020. delegirani su Upravnom sudu u Splitu predmeti Upravnog suda u Zagrebu koji se mogu riješiti bez rasprave, među njima i predmetni spis, koji je pred ovim sudom zaveden pod poslovnim brojem UsImio-65/20. 

Tužitelj je u pravodobno podnesenoj tužbi protiv rješenja tuženika KLASA: 140-02/19-01/03247418424, URBROJ: 341-99-05/3-19-3416 od dana 9. svibnja 2019. osporavajući zakonitost istog kao i prvostupanjskog upravnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA: UP/I 140-02/15-01, URBROJ: 341-25-05/3-15-131299 od dana 3. lipnja 2015., u bitnom, naveo da je pored toga tuženik već ranije donio identično rješenje KLASA: UP/II-140-02/15-01/03247418424, URBROJ: 341-99-05/3-15-5491 od dana 14. studenog 2016., koje rješenje je poništeno presudom Upravnog suda u Zagrebu pod posl. br. UsI-3639/16-6 dana 29. travnja 2019. Tuženik da u pobijanom rješenju koristi istu argumentaciju i iste pravne propise kao i u poništenom nezakonito donesenom rješenju, čime da je ponovno izostalo obrazloženje zbog čega tuženik smatra da tužitelju treba dva puta smanjiti mirovinu za 10%. Tužitelj smatra da način na koji je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z.., kao prvostupanjsko javnopravno tijelo, izračunao iznos mirovine nije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Iz obrazloženja pobijanih rješenja vidljivo je da je mirovinski staž tužitelja od 37 godina i 18 dana određen prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO), i to u trajanju od 36 godina, 6 mjeseci i 10 dana, te prema odredbama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, u trajanju od 6 mjeseci i 8 dana, budući da se prema čl. 3. st. 1. tog Zakona vrijeme koje je proveo u zatvoru u trajanju od 3 mjeseca i 4 dana tužitelju priznaje u mirovinski staž kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju. Tužitelju da je potom pobijanim rješenjima izračunata prijevremena starosna mirovina u iznosu od 13.338,34 kn mjesečno, da bi zatim bila čak dvaput smanjena za 10% i to 10% primjenom odredaba Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 71/10), i daljnjih 10% primjenom odredaba Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13), čime da je prvostupanjsko tijelo dobilo prvi iznos iz izreke pobijanog rješenja od 10.804,06 kn mjesečno. Umjesto tog iznosa, da je tužitelju određena najviša mirovina prema Zakonu o najvišoj mirovini u svoti od 7.779,12 kn mjesečno. No i tako određena mirovina da je dodatno smanjena i to opet dva puta za 10%, primjenom Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona, čime da je utvrđen iznos mirovine od 6.301,09 kn mjesečno. Ipak, rješenjima da je utvrđeno da se temeljem čl. 98. ZOMO ta svota neće isplaćivati tužitelju jer da mu je drugim rješenjem određena povoljnija mirovina. Tužitelj da smatra da su pobijanim rješenjima tuženik, odnosno prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju i Zakona o najvišoj mirovini. Osim toga, da nisu ni dali valjano obrazloženje za takvu nezakonitu primjenu pravnih propisa. Pobijanim rješenjima da je pogrešno primijenjena odredba čl. 3. Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju te čl. 3.a Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona, s obzirom da je iznos tužiteljeve mirovine smanjen dvaput za 10%, a potom još manji iznos, utvrđen na temelju Zakona o najvišoj mirovini, ponovno dvaput za 10%. Na taj način da je tužiteljev iznos mirovine od 13.338,34 kn u konačnici smanjen na iznos od 6.301,09 kn, čime da je zapravo došlo da smanjenja od oko 50%. Također, tužitelj smatra da se na njega uopće nisu trebale primjenjivati odredbe Zakona o najvišoj mirovini. Naime, tužitelj da je već u žalbi na pobijano rješenje istaknuo da se njegova mirovina određuje, između ostalog, i na temelju Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika kao posebnog propisa koji da nije izričito naveden u odredbama Zakona o najvišoj mirovini. Iz tog razloga da smatra da je kao korisnik mirovine izuzet od primjene odredbi tog Zakona o ograničavanju mirovine do propisane svote najviše mirovine. Stoga, da se moli naslovljeni sud da samostalno odredi iznos tužiteljeve mirovine na temelju dostupnih podataka iz pobijanih rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje da tužitelj ne osporava pa da mu se mirovina odredi u iznosu od 10.804,06 kn mjesečno. Tužitelj da izričito navodi da ne zahtijeva održavanje rasprave u rubriciranom predmetu, budući da osporava samo primjenu prava u pobijanim odlukama tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela, dok su činjenice nesporne, radi čega da predlaže da se na temelju čl. 36. st. 1. toč. 4. ZUS-a, presudom riješiti spor bez rasprave i donesen presuda kojom se tužba usvaja, poništava osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko upravno rješenje, tužitelju određuje prijevremena starosna mirovina u iznosu od 10.804,06 kn, koja će mu se isplaćivati od dana 1. ožujka 2015. te nalaže tuženiku da mu naknadi trošak ovog upravnog spora kao i ranijeg upravnog spora pod posl. br. UsI-3639/16 u iznosu od ukupno 6.250,00 kn.

Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana. Osporavano rješenje da je doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi izneseni u tužbi da nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog, da tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno i da predlaže da se donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev.

Osporenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: 140-02/19-01/03247418424 URBROJ: 341-99-05/3-19-3416 od dana 9. svibnja 2019., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA: UP/I 140-02/15-01, URBROJ: 341-25-05/3-15-131299 od dana 3. lipnja 2015., a kojim rješenjem je tužitelju, korisniku mirovine, određena počevši od dana 1. ožujka 2015. prijevremena starosna mirovina u svoti od 10.804,06 kn mjesečno. Umjesto te mirovine određena mu je najviša mirovina u svoti od 6.301,09 kn mjesečno. Dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 1. ožujka 2015. da iznosi 2.835,50 kn mjesečno. Dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 1. ožujka 2015. da iznosi 3.465,59 kn mjesečno. Ukupna svota prijevremene starosne mirovine od 1. ožujka 2015. da iznosi 6.301,09 kn mjesečno. Ovako određena mirovina neće se isplaćivati budući se kao povoljnija isplaćuje prijevremena starosna mirovina određena rješenjem Područne službe u Z., broj: 988498 od dana 2. lipnja 2015.

Imajući u vidu kako je predmetni spis rješenjem predsjednika Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-122/2020-2 od 23. siječnja 2020. ustupljen ovom sudu na rješavanje bez održavanja rasprave, sud je pozivom na odredbu čl. 36. st. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS), bez održavanja rasprave, pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, dostavljenog uz odgovor na tužbu, nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 

Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika (kao i prvostupanjskog upravnog rješenja).

Uvidom u priloženi spis predmeta utvrđeno je da je prvostupanjskim upravnim rješenjem tužitelju određena, počevši od dana 1. ožujka 2015. prijevremena starosna mirovina, temeljem mirovinskog staža i staža osiguranja u dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u zatvoru, primjenom Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika.

Svota prijevremene starosne mirovine tužitelja izračunata je primjenom odredbi Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika i odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju te je određeno da ista iznosi 13.338,34 kn mjesečno.

Nastavno, navedena svota smanjena je za 10% prema Zakonu o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 71/2010, dalje: Zakon o smanjenu) te za 10% prema Zakonu o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, dalje: ZID, Zakon o smanjenu), tako da mirovina tužitelja iznosi 10.804,06 kn mjesečno. Umjesto navedene svote mirovine, određena mu je mirovina u iznosu od 7.779,12 kn mjesečno, prema Zakonu o najvišoj mirovini. Navedena svota mirovine umanjena je za 10% prema Zakonu o smanjenju i iznosi 7.001,21 kn te je ista smanjena za 10% i iznosi 6.301,09 kn mjesečno.

Presudom Upravnog suda u Zagrebu pod posl. br. UsI-3639/16-6 od dana 29. travnja 2019. poništeno je rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/15-01/03247418424, URBROJ: 341-99-05/3-15-5491 od dana 14. studenog 2016. te je naloženo tuženiku odlučiti o žalbi tužitelja u roku od 60 dana od dostave te presude s obrazloženjem da je u navedenom rješenju tuženika u cijelosti izostalo obrazloženje tuženog tijela zbog čega je tužitelju nakon smanjenja mirovine po općem propisu, odnosno po Zakonu o najvišoj mirovini, ponovno smanjena mirovina dva puta po 10%, a niti se tuženo tijelo pozvalo na propis koji bi dao osnovu za dvostruko smanjenje mirovine, a nakon čega je doneseno osporeno rješenje tuženika.

Zakonom o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 71/10, 130/11; dalje: Zakon o smanjenju) propisano je smanjenje mirovina i mirovinskih primanja određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju, i to između ostalih, mirovine bivših političkih zatvorenika, koje se određuju na temelju Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, a primjenjuje se od 1. srpnja 2010.

Shodno odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika („Narodne novine“, br. 34/91, 76/93, 52/94, 164/98, 109/01 i 2/07) političkim zatvorenikom u smislu ovoga Zakona smatra se hrvatski državljanin koji ima prebivalište na području Republike Hrvatske ako je radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine do 8. listopada 1991.

Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika propisano je da se osobi iz članka 2. ovoga zakona razdoblje u kojem je bila lišena slobode priznaje u mirovinski staž kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se staž osiguranja iz stavka 1. i 2. ovoga članka priznaje kao radni staž za ostvarivanje prava iz rada i po osnovi rada.

Člankom 4. st. 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika propisano je da se osobi iz članka 2. ovoga Zakona mirovina određuje prema članku 74. do 81. Zakona o mirovinskom osiguranju, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Sukladno odredbi čl. 13. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika propisano je da u pogledu uvjeta za stjecanje prava na mirovinu, visinu mirovine, postupka za ostvarivanje prava, isplate i usklađivanja mirovine te drugih pitanja koja nisu uređena ovim zakonom odgovarajuće se primjenjuju odredbe propisa o mirovinskom osiguranju radnika.

Člankom 3. Zakona o smanjenju propisano je da smanjenje mirovina i mirovinskih primanja iznosi 10%, a primjenjuje se na svotu mirovine koja pripada korisniku mirovine prema zakonu, prije odbitka dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje, poreza, prireza i drugih obustava.

Odredbom čl. 2.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., propisano je da se od 1. siječnja 2014. prema člancima 3. i 3.a toga Zakona osim mirovine i mirovinskih primanja iz članka 2. toga Zakona, smanjuju mirovine hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koje su ostvarene, odnosno određene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i koje su povećane prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Prema čl. 3.a. st. 1. Zakona o smanjenju propisano je da se smanjenje mirovine i mirovinskih primanja, odnosno dodatka mirovini iznosi 10% i primjenjuje od 1. siječnja 2014. na pripadajuću svotu mirovine, odnosno dodatka mirovini koja je određena, odnosno ostvarena prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju iz članaka 2. i 2.a ovoga Zakona, te na smanjenu mirovinu prema Zakonu o smanjenju mirovina određenih, odnosno ostvarenih prema posebnim propisima o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 71/10 i 130/11) prije odbitka dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje, poreza, prireza i drugih obustava.

Budući da je citiranim propisima predviđeno smanjenje mirovine bivših političkih zatvorenika, koje se određuju na temelju Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika prema ocjeni ovog Suda, tužitelju je, imajući u vidu podatke u spisu predmeta, u ovom dijelu pravilno izvršen obračun smanjenja mirovine.

Međutim, sporna je primjena odredbi Zakona o najvišoj mirovini i umanjenje mirovine primjenom općeg propisa temeljem kojeg je tužiteljeva mirovina opet dva puta smanjena za po 10%.

Člankom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14 i 33/15, dalje: ZOMO) određeno je da sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine: 1) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, 2) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, 3) dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, dok je stavkom 2. Istog članka propisano da se tim Zakonom uređuje obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti.

Odredbom čl. 3. ZOMO propisano je da se osiguranicima na načelima uzajamnosti i solidarnosti obvezno osiguravaju prava za slučaj starosti i smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, a članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine.

Prema članku 79. st. 1. ZOMO svota mirovine računa se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine iz članka 88. ovoga Zakona.

Sukladno članku 151. toč. 1. ZOMO prihodi mirovinskog osiguranja jesu, između ostalog, doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose.

Odredbom čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o najvišoj mirovini („Narodne novine“, br. 162/98 i 82/01) propisano je da se tim Zakonom određuje najviša mirovina koju može ostvariti osiguranik kojemu se mirovina određuje prema odredbama ZOMO-a, a svota najviše mirovine određuje se množenjem osobnih bodova iz članka 2. Zakona o najvišoj mirovini, mirovinskog faktora i aktualne  vrijednosti mirovine. Prema članku 2. Zakona o najvišoj mirovini osobni bodovi za određivanje najviše mirovine utvrđuju se tako da se ukupni mirovinski staž osiguranika pomnoži sa 3,8 vrijednosnih bodova i polaznim faktorom.

Sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o smanjenju smanjuju se mirovine, između ostalih, mirovine bivših političkih zatvorenika, koje se određuju na temelju Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika.

U smislu članka 3. stavka 1. Zakona o smanjenju smanjenje mirovina i mirovinskih primanja iz članka 2. tog Zakona iznosi 10%, a primjenjuje se na svotu mirovine koja pripada korisniku mirovine prema zakonu, prije odbitka dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje, poreza, prireza i drugih obustava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da svota mirovine i mirovinskog primanja, smanjena na temelju ovoga Zakona, ne može iznositi manje od 3.500,00 kuna mjesečno.

Dakle, glede primjene Zakona o najvišoj mirovini na osobe iz čl. 2. st. 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika ovaj Sud polazi od toga da je gore citiranim odredbama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika određeno da dotične osobe ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (čl. 13. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika) pa tako, između ostalih, i odredbi o generacijskoj solidarnosti.

Mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti obilježava primjena načela solidarnosti i načela uzajamnosti u ostvarivanju prava za slučaj starosti (članak 2. ZOMO). Primjena načela solidarnosti, za razliku od načela uzajamnosti, podrazumijeva primjenu onih elemenata u određivanju svote mirovine koji iznos mirovine ne stavljaju u razmjerni odnos prema iznosu uplaćenih doprinosa. Ova načela svoj odraz imaju, između ostalog, u odredbama ZOMO glede određivanja svote mirovine (posebice članci 79. do 89. ZOMO).

Prema odredbama ZOMO svota starosne mirovine utvrđuje se množenjem osobnih bodova s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine (članak 79. st. 1. ZOMO).

Osobni bodovi korisnika dobivaju se množenjem prosječnih vrijednosnih bodova s ukupnim mirovinskim stažem i polaznim faktorom (članak 86. st. 1. ZOMO).

Putem osobnih bodova korisnika mirovine, između ostalog, izražava se vezanost svote mirovine uz iznos uplaćenih doprinosa, a time i primjena načela uzajamnosti. Tako se kod izračuna vrijednosnih bodova osiguranika uzimaju u obzir plaće i osnovice osiguranja ostvarene za svaku kalendarsku godinu, a dobiveni vrijednosni bodovi se potom dijele s razdobljem za koje su obračunati kako bi se dobili prosječni vrijednosni bodovi (članak 81. stavak 1. i 8. ZOMO), čime se konačna svota mirovine stavlja u razmjerni odnos prema ostvarenim plaćama i uplaćenim doprinosima. U slučaju odstupanja, primjerice ako se vrijednosni bodovi ne izračunavaju na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih u cjelokupnom razdoblju nego samo za dio tog razdoblja i to za osiguranika najpovoljnijeg dijela tog razdoblja, tada jasno dolazi do slabljenja elemenata uzajamnosti.

U slučaju tužitelja prilikom izračuna svote mirovine, što je vidljivo iz prvostupanjskog upravnog rješenja kao i osporenog rješenja, uzete su u obzir odredbe ZOMO prilikom utvrđivanja mirovinskog staža, izračuna vrijednosnih bodova, primjena polaznog faktora, izračuna osobnih bodova i primjene mirovinskog faktora. Uz navedeno, uzete su u obzir i odredbe čl. 4. st. 2. toč. 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, te je vidljivo je da su kod tužitelja prilikom izračuna svote mirovine primijenjeni najpovoljniji vrijednosni bodovi od 5,2125 određeni prema odredbi čl. 4. st. 2. toč. 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, a koji su povećani za 25% tako da iznose 6,5156. Dakle, kod izračuna osobnih bodova tužitelja, koji trebaju biti odraz načela uzajamnosti, primijenjeni su elementi kojima se odstupa od tog načela na način koji je povoljniji za tužitelja.

Iz odredbe članka 1. i 2. Zakona o najvišoj mirovini proizlazi da je određivanje najviše mirovine vezano uz postavljanje gornje granice osobnih bodova. Na taj način, između ostalog, postavlja se i gornji limit povoljnijih odstupanja od načela uzajamnosti prilikom utvrđivanja svote mirovine, kao što je to slučaj kod čl. 4. st. 2. toč. 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika. Time se institut najviše mirovine javlja kao sastavni element sustava mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti koji treba postaviti gornju granicu prava koja se ostvaruju u tom sustavu. Ujedno se na taj način ostvaruje socijalno prihvatljivo i održivo upravljanje sredstvima ovog sustava mirovinskog osiguranja putem postavljanja maksimalnog limita u odnosa na odstupanja od načela uzajamnosti, a predmetni institut je ocijenjen ustavnopravno prihvatljivim ograničenjem prema rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-197/1999 i dr. od dana 23. ožujka 2005. (posebice točke 11., 13. i 14. rješenja).

Dodatno se napominje da odredbe o najvišoj mirovini nisu sadržane u ZOMO, već su izdvojene u poseban zakon. Osim toga, odredbe Zakona o najvišoj mirovini evidentno se primjenjuju i na druge mirovine koje se, osim uz primjenu ZOMO, određuju i uz primjenu drugih zakona kako to proizlazi iz članka 1.a Zakona o najvišoj mirovini gdje je postavljena zasebna formula za izračun najviše mirovine prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji te Zakonu o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom državnom saboru.

Uvažavajući izloženo, ovaj Sud smatra da je institut najviše mirovine kao strukturni element sustava mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti primjenjiv i u slučaju osoba poput tužitelja koje upravo u tom sustavu ostvaruju mirovinu i čija mirovina se određuje primjenom odredbi ZOMO uz povoljnija odstupanja od načela uzajamnosti prema člancima 4. st. 2. toč. 2. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika, a čiju maksimalnu visinu trebaju ograničiti upravo odredbe članka 1. i 2. Zakona o najvišoj mirovini.

Naime, institut najviše mirovine se primjenjuje kao korektiv u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti kojem pripadaju osiguranici iz čl. 2. st. 1. Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika i to samo za uži krug tih osiguranika čije svote mirovine prelaze gornju granicu prava koja se smatra održivom i ustavnopravno prihvatljivom u tom sustavu. Stoga, u konkretnom slučaju, uvažavajući sve naprijed izloženo, ovaj Sud smatra da nije došlo do prekomjernog ograničenje prava tužitelja uzimajući u obzir da pravo na mirovinu ne obuhvaća pravo na određeni iznos mirovine, da je tužiteljeva svota mirovine snižena do iznosa njegove najviše mirovine dok tužitelj s druge strane ne ističe prigovore da bi iznos mirovine određen od strane javnopravnih tijela bio za njega ugrožavajući.

Zaključno, valja istaći i da se prava na starosnu mirovinu u odnosu na korisnike poput tužitelja financiraju ne samo iz uplata doprinosa konkretnog osiguranika ili određene kategorije osiguranika, nego i iz sredstava Republike Hrvatske (članak 151. ZOMO) te da je imajući u vidu načela sustava (povoljnost uvjeta, izračun mirovine prema kraćem obračunskom razdoblju, povoljnija visina mirovine), opravdano da takvi korisnici ne ostvaruju svotu mirovine preko gornje razine prava propisane Zakonom o najvišoj mirovini.

Uvažavajući naprijed izloženo, ovaj Sud smatra da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja kada su prilikom određivanja svote njegove mirovine primijenjene odredbe Zakona o najvišoj mirovini.

Napominje se da tužitelj nije posebno osporavao sam izračun najviše mirovine i s tim povezanu primjenu članka 3. Zakona o smanjenju mirovine, kao što nije osporavao niti pojedine utvrđene elemente za izračun mirovine (ostvareni mirovinski staž, vrijednosne bodove, polazni faktor, mirovinski faktor, propisanu aktualnu vrijednost mirovine), dok Sud ne nalazi da bi isti bili pogrešno utvrđeni i primijenjeni u odnosu na tužitelja, što je sve pregledno i pravilno izloženo u prvostupanjskom rješenju, a potom i u osporenom rješenju tuženika.

U odnosu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4552/2015 od dana 1. lipnja 2016., ukazuje se da u predmetnoj odluci nije iznesen decidirani stav o tome da je isključena primjena odredbi Zakona o najvišoj mirovini u odnosu na osobe poput tužitelja, već se traži iznošenje razloga za primjenu odredbi tog zakona. Tuženik je u osporenom rješenju iznio o tome svoj stav, a isto je učinio i Upravni sud u Zagrebu u presudi pod posl. br. UsI-4366/18-10 od dana 20. srpnja 2020. (koja je donesena upravo u predmetu nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske), a s kojim stajalištem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

Nastavno izloženom, ocjena je ovog Suda da tužitelj svojim prigovorima nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika, u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavano rješenje tuženika je zakonito. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09, dalje ZUP), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Radi toga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom 1.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je naveden u tužbi, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom 2.

 

U Splitu, 31. svibnja 2021.

                    S U D A C

     Sandra Ćoraš Gega, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).