1                                           10 Povrv-1264/2015-106

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, Pazin

10 Povrv-1264/2015-106

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Ivanu Dujiću, u pravnoj stvari tužitelja T. – A. d.o.o. P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva I. i C. j.t.d. P., protiv tuženika V. G., vl. obrta "G.", V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik iz P., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. travnja 2021. u prisutnosti zakonske zastupnice i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na dan objave 31. svibnja 2021.

r i j e š i o j e

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. T. iz L. posl.br. Ovrv-79/15 od 23. ožujka 2015. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od osam dana isplati iznos od 328.084,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 128.321,61 kuna od 24. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 89.198,97 kuna od 17. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 110.564.36 kuna od 25. rujna 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te se utvrđuje da je tužba u tom dijelu povučena.

i p r e s u d i o j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnogbilježnika B. T. iz L. posl.br. Ovrv-79/15 od 23. ožujka 2015. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od osam dana isplati iznos od 1.221,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. listopada 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. T. iz L. posl.br. Ovrv-79/15 od 23. ožujka 2015. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od osam dana isplati iznos od 222.531,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 100.732,66 kuna od 24. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 20.308,61 kuna od 17. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 101.490,49 kuna od 25. rujna 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

 

III Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana naknadi troškove postupka u iznosu od 64.400,00 kuna.

IV U preostalom se dijelu, za iznos od 39.952,60 kuna, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija.

Obrazloženje

Tužitelj je 23. ožujka 2015. javnom bilježniku B. T. iz L. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika, radi isplate iznosa od 551.838,46 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (koja na pojedine dijelove tog iznosa teče od datuma navedenih u prijedlogu za ovrhu do isplate).

Rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. T. iz L. posl.br. Ovrv- 79/15 od 23. ožujka 2015. kojim je u cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, tuženik je prigovorio navodeći da ga pobija u cijelosti. Privremene situacije na kojima tužitelj temelji svoju tražbinu nisu vjerodostojne isprave budući da ih ovršenik nije potpisao a time niti priznao, a činjenica da je na njima rukom nadopisano «račun» je krivotvorina, budući da iste ne odražavaju nastalu poslovnu promjenu. Iz isprava nije razvidno je li tužiteljeva tražbina dospjela jer se kao vrijeme ispunjenja navodi «sukladno ugovoru».

Rješenjem ovog suda posl.br. Povrv-1264/15-2 od 24. travnja 2015. predmetno rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene radnje te je postupak u tom dijelu nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu i to u privremene situacije sa prilozima na listovima 3-9 spisa, izvadak iz sudskog registra na listovima 22-25 spisa, prijedlog za ovrhu na listovima 27-28, prigovor na listovima 29-30, izjavu o kompenzaciji na listu 34, dopis porezne uprave na listu 41 i na listu 44, zapisnik na listu 72, privremenu situaciju na listovima 73-76, ugovor o građenju sa prilozima na listovima 77-102, specifikaciju na listovima 103-116, CD na listu 130, nalaz i mišljenje vještaka sa prilozima na listovima 137-160, zapisnik na listu 173, privremenu situaciju sa prilogom na listu 174-176, narudžbenicu na str. 177, dopis na str. 178, privremenu situaciju sa prilogom na str. 182-185, račun sa troškovnikom na str. 186-190, zapisnike na str. 191-192, privremenu situaciju na str. 196, okončanu situaciju na str. 197, privremenu situaciju sa prilogom na str. 239-242 spisa te građevinski dnevnik koji je priložen spisu. Nadalje, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke A. B. iz B., saslušanjem tuženika V. G. te svjedoka D. B., D. C. i C. R..

Među strankama nije sporno: da je P. d.o.o. P. kao investitor zaključila ugovor o građenju predmet kojeg je bio izvođenje građevinskih i asvalterskih radova na izgradnji plinske mreže i distributivne telekomunikacijske mreže na području grada U. – etapa 2 sa izvođačima i to zajednicom ponuditelja C. d.o.o. P. I ovdje tuženikom; da je tuženik kao glavni izvođač angažirao tužitelja kao podizvođača te su oni zaključili Ugovor o građenju od 24. ožujka 2014. (na listovima 77-102 spisa) po kojem je tužitelj trebao izvesti radove navedene u priloženom troškovniku s time da je ugovoreno da se plaćanje vrši prema stvarno izvedenim količinama ovjerenim od strane nadzornog inženjera (čl. 5.7 ugovora); da je tužitelj tuženiku fakturirao račune (privremene situacije sa oznakama R-1 račun) i to I privremenu situaciju br.61/01/1 od 23. svibnja 2014. u iznosu od 229.054,27 kuna (list 3-4 spisa), II privremenu situaciju br.69/01/1 od 16. lipnja 2014. u iznosu od 109.507,58 kuna (list 5-6 spisa) i III privremenu situaciju br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. u iznosu od 213.276.61 kuna (list 7-9 spisa); da je tuženik te račune (privremene situacije) djelomično priznao te ih je tužitelju vratio ispravljene (dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa); da je za iznos po tuženiku priznatih tražbina između stranaka izvršen prijeboj (sa tražbinama tuženika prema tužitelju) u iznosu od 328.084,44 kn, u Izjavi o kompenzaciji broj 06/2014 od 27. studenog 2014. (na listu 34 spisa).

U podnesku od 13. veljače 2020. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 223.753,52 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. Kroz smanjenje tužbenog zahtjeva tužitelj je povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio isplatu iznosa od 328.084,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik se nije očitovao da li pristaje na povlačenje pa, je stoga, temeljem odredbi čl. 193. st. 2. i čl. 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena i ukinut je platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je tužitelj povukao tužbu (izreka rješenja u ovoj odluci).

Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (u kojem tužba nije povučena) djelomično osnovan.

Kao što je prethodno navedeno tuženik je utužene privremene situacije djelomično priznao te je za iznos tako priznatih tražbina između stranaka izvršen prijeboj u iznosu od 328.084,44 kuna (u Izjavi o kompenzaciji broj 06/2014 od 27. studenog 2014.). Za taj iznos od 328.084,94 kuna tužitelj je povukao tužbu.

Među strankama nije sporno da je tuženik utužene privremene situacije djelomično priznao u iznosu od 329.306,70 kuna (tuženik je to učinio nespornim u podnesku od 5. ožujka 2020. na listu 194 spisa). To proizlazi i iz III privremene situacije br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa, koju je tuženik ispravio, ovjerio i tužitelju vratio ispravljenu (uz dopis od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa) iz koje je razvidno da je tuženik tužitelju priznao:

- dio tražbine tužitelja po I privremenoj situaciji br.61/01/1 od 23. svibnja 2014. za iznos od 128.321,61 kuna,

- dio tražbine tužitelja po II privremenoj situaciji br. 69/01/1 od 16. lipnja 2014. za iznos od 89.198,97 kuna, te

- dio tražbine tužitelja po III privremenoj situaciji br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. za iznos od 111.786,12 kuna, ukupno: 329.306,70 kuna.

Iz Izjave o kompenzaciji broj 06/2014 od 27. studenog 2014. (na listu 34 spisa) proizlazi da je prijebojem prestala tužiteljeva tražbina od 328.084,44 kuna i to:
- dio tražbine tužitelja po I privremenoj situaciji br.61/01/1 od 23. svibnja 2014. za iznos od 128.321,61 kuna,

- dio tražbine tužitelja po II privremenoj situaciji br. 69/01/1 od 16. lipnja 2014. za iznos od 89.198,97 kuna, te

- dio tražbine tužitelja po III privremenoj situaciji br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. za iznos od 110.564,36 kuna.

Dakle, po III privremenoj situaciji br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. tuženik je tužitelju priznao iznos od 111.786,12 kuna, a po toj privremenoj situaciji je temeljem Izjave o kompenzaciji broj 06/2014 od 27. studenog 2014. prestala tražbine tužitelja u iznosu od 110.564,36 kuna. Razliku između iznosa tražbine koju je priznao i koja je prestala prijebojem, od 1.221,76 kuna, tuženik je dužan platiti. S obzirom na navedeno je, temeljem odredbi čl. 9. (dužnost ispunjavanja obveza) i čl. 620. (obveza plaćanja cijene iz ugovora o građenju) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 1.221,76 kuna, a s obzirom da je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio utuženu obvezu u roku, temeljem odredbe čl. 29. st. 1. istog zakona, tužitelju dosuditi i zateznu kamatu od dospijeća predmetne tražbine 26. listopada 2014. do isplate. Taj je datum dospijeća tražbine utvrđen s obzirom da iz III privremene situacije br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa (koju je tuženik ispravio, ovjerio i tužitelju vratio ispravljenu uz dopis od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa) razvidno da je tuženik istu ovjerio 27. kolovoza 2014. (datum uz potpis tuženika na str. 175 spisa) te da stranke u čl. 5.7 Ugovora o građenju od 24. ožujka 2014. (na listovima 77-102 spisa) ugovorile plaćanje u roku od 60 dana od ovjere situacije. Budući da se radi o tražbini iz trgovačkog ugovora zakonska zatezna kamata na dosuđenu glavnicu je određena do 31. srpnja 2015. po referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena, sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a. Sukladno navedenom, sud je, temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, održao na snazi platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi, kojim je tuženiku to naloženo (točka I izreke ove presude).

Dakle, tuženik je utužene privremene situacije (izdane na ukupan iznos od iznosa od 551.838,46 kuna) djelomično priznao te je za iznos tako priznatih tražbina između stranaka izvršen prijeboj u iznosu od 328.084,44 kuna. U točki I izreke ove presude tužitelju je dosuđen daljnji iznos od 1.221,76 kuna. Na tužitelju je bio teret dokaza tvrdnje da je on izveo radove koje je fakturirao, a koje mu tuženik nije priznao (ispravljena i ovjerena III privremena situacija br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa te dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa). Naime, osnovom pravila o teretu dokazivanja, sadržanog u odredbi čl. 219. ZPP-a svaka je strana u sporu dužna dokazati svoje tvrdnje i činjenice koje joj idu u korist. Ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije bila u stanju sudu pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava u prilog istinitosti svojih tvrdnji, obveza je suda da tu tvrdnju uzme kao nedokazanu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a. ZPP-a.

Na temelju ocjene svih dokaza ukupno i svakog dokaza pojedinačno, sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da je on izveo radove koje je u utuženim privremenim situacijama fakturirao, a koje mu tuženik nije priznao (ispravljena I ovjerena III privremena situacija br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174 176 spisa te dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa).

Uvidom u dopis uprave od 18. srpnja 2017. (na listu 44 spisa) utvrđeno je da tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima (privremenim situacijama).

Ugovorom o građenju od 24. ožujka 2014. (na listovima 77-102 spisa) tužitelj se, između ostalog, osobito obvezao voditi građevinski dnevnik koji se dnevno ovjerava od strane odgovorne osobe tuženika (čl. 3.1.7) te voditi građevinsku knjigu (čl. 3.1.8). Ugovoreno je da se plaćanje vrši prema stvarno izvedenim količinama ovjerenim od strane nadzornog inženjera (čl. 5.7) te da će se po završetku radova izvršiti primopredaja radova pri čemu će se sastaviti Zapisnik o primopredaji (čl. 11).

Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj vodio građevinsku knjigu (niti je to tvrdio). Stoga je sud zaključio da tužitelj tu svoju obvezu (iz čl. 3.1.8 ugovora) nije izvršio.

Uvidom u građevinski dnevnik dostavljen po tužitelju (prilog spisu ovog predmeta) utvrđeno je da isti nije ovjeren od strane odgovorne osobe tuženika niti od I nadzornog inženjera, da je isti bez ispunjene prve stanice (na kojoj nedostaju podaci o izvođaču radova, investitoru, odobrenju za građenje, osobi koja vodi gradilište, nadzornom inženjeru itd.) te bez naznake datuma prijave početka građenja, početka građenja i završetka građenja. Stoga je sud zaključio da tužitelj svoju obvezu vođenja građevinskog dnevnika koji se dnevno ovjerava od strane odgovorne osobe tuženika (iz čl. 3.1.7 ugovora) nije potpuno izvršio (građevinski dnevnik nije ovjeren pa se radi o jednostrano sastavljenoj ispravi).

Za utužene radove tužitelj nije predočio stvarno izvedene količine ovjerene od strane nadzornog inženjera. Stoga sud zaključuje da nije ispunjen uvjet za plaćanje onako kako su ga stranke ugovorile u čl. 5.7 Ugovora o građenju.

Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je između stranaka izvršena primopredaja radova na način da je sastavljen Zapisnik o primopredaji sukladno čl. 11. Ugovora o građenju. Tuženik je iskazao da službena primopredaja, uz potpisivanje zapisnika o primopredaji, nije nikada izvršena, unatoč tome što je on više puta inzistirao na tome. Dakle, utvrđeno je da tužitelj nije izvršio ugovorne obveze vođenja građevinske knjige (iz čl. 3.1.8 ugovora), vođenja građevinskog dnevnika ovjerenog od strane odgovorne osobe tuženika (iz čl. 3.1.7 ugovora), predočenja stvarno izvedenih količina ovjerenih od strane nadzornog inženjera (čl. 5.7 ugovora) te da nije sastavljen Zapisnik o primopredaji (čl. 11. ugovora). Time što navedene obveze nije ispunio tužitelj je prihvatio rizik otežanog dokazivanja (da je vodio građevinsku knjigu I građevinski dnevnik ovjeren od strane odgovorne osobe, da mu je količina stvarno izvedenih radova ovjerena od strane nadzornog inženjera te da je sastavljen Zapisnik o primopredaji, bilo bi vrlo jednostavno utvrditi količinu radova izvedenih po tužitelju). Stoga tužitelj, na kojemu je, sukladno čl. 219. ZPP-a teret dokaza osnovanosti i visine tražbine, taj rizik mora snositi.

Na prijedlog tužitelja, radi utvrđenja količine radova izvedenih po tužitelju te njihove tržišne vrijednosti, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo A. B. dipl. ing. građevinarstva iz B.. Vještak je dostavio nalaz i mišljenje (na listovima 137-160 spisa) u kojem je zaključio da, kako tužitelj u sudski spis nije dostavio relevantnu dokumentaciju zatraženu na očevidu: geodetski snimak izvedenog stanja radova izvedenih (samo) po tužitelju i građevinsku knjigu, na osnovu nepotpunih i neovjerenih podataka iz dostavljenog građevinskog dnevnika te snimka plinske mreže grada U. u kojom nisu posebno istaknuti I naznačeni radovi tuženika, on nije u mogućnosti izvršiti naloženo na ispravan način tj. sudu nije u mogućnosti iznijeti mišljenje na okolnosti: 1. količine radova izvedenih po tužitelju, i 2. procijeniti vrijednost izvedenih radova tužitelja.

Na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. travnja 2021. vještak A. B. je iskazao: „U cijelosti ustrajem kod nalaza i mišljenja kako sam isti iznio u pisanom obliku, odnosno kod zaključka da nije moguće na temelju dokumentacije u spisu iznijeti mišljenje o količini radova izvedenih samo po tužitelju i procijeniti vrijednost izvedenih radova samo po tužitelju. Na temelju isprava u spisu može se utvrditi samo dužina I količina ukupno izvedenih radova, ali nisu priloženi dokazi o tome koje je radove izveo tužitelj.“. Na upite tužitelja, vještak je odgovorio: da bi mogao utvrditi vrijednost ukupno izvedenih radova po troškovniku koji je sastavni dio ugovora i po ukupno izvedenim radovima u dužini od 16.627,66 m, ali da je njegov zadatak bio da utvrdi vrijednost radova izvedenih po tužitelju i iste procjeni, a ne ukupno izvedene radove; da on na temelju XII privremene situacije i njezinog priloga (na str. 239-242 spisa) ne bi mogao dopuniti svoj nalaz u smislu zadatka vještačenja koji je utvrđenje koje je radove izveo tužitelj. Naime, iz predmetne privremene situacije vidljivo je koje je radove izveo I fakturirao tuženik, a potrebno je utvrditi radove koje je izveo samo tužitelj, a što je sve već navedeno u pisanom nalazu i mišljenju; da bi usporedbom priloga u privremenim situacijama tužitelja i priloga privremene situacije koje je izdao tuženik mogao utvrditi jesu li u istima sadržani isti radovi.

Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je tuženik (kao glavni izvođač zajedno sa C. d.o.o.) izveo sve ugovorene radove prema projektu, da je izdana uporabna dozvola, izvršen je tehnički pregled i primopredaja radova te su svi radovi od strane investitora (P.) plaćeni tuženiku (tako je iskazao i svjedok D. C.).

Tužitelj, međutim, nije dokazao da je upravo on izveo radove koje je fakturirao, a koje mu tuženik nije priznao (ispravljena i ovjerena III privremena situacija br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa te dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa). Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da je gradilištu bilo više podizvođača (iskaz nadzornog inženjera C. R.). Stoga, sve i da su u prilozima u privremenim situacijama tužitelja i prilozima privremene situacije koje je izdao tuženik sadržani isti radovi (na koju okolnost je tužitelj predložio dopunu građevinskog vještačenja ili novo vještačenje) to ne bi ujedno značilo da je te radove izveo tužitelj (a ne sam tuženik ili neki drugi podizvođač).

Tužitelj nije u spis predmeta dostavio isprave iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da je upravo on izveo predmetne radove. Privremene situacije tužitelja I njihovi prilozi predstavljaju (u dijelu u kojem ih tuženik ili nadzorni inženjer nisu ovjerili) jednostrane isprave (budući da ih je tuženik u neovjerenom dijelu osporio i vratio tužitelju) na temelju kojih se ne može utvrditi je li tužitelj izveo sporne radove. Niti iz ostalih dostavljenih isprava se to ne može utvrditi. To je u svom nalazu i mišljenju obrazložio i vještak građevinske struke A. B., koji na temelju dostavljenih isprava nije mogao iznijeti mišljenje na okolnosti količine radova izvedenih po tužitelju niti procijeniti vrijednost tih radova. Sud je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke ocijenio objektivnim, potpunim te izrađenim u skladu s pravilima struke. Vještak je nalaz i mišljenje, po ocjeni suda, stručno, logično I argumentirao obrazložio te je prilikom usmenog iznošenja nalaza na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. travnja 2021. uspješno otklonio tužiteljeve primjedbe na svoj nalaz i mišljenje.

Koje je točno radove izveo tužitelj sud nije mogao utvrditi niti iz iskaza svjedoka C. R., koji je bio nadzorni inženjer na građevinskim radovima za izgradnju plinske mreže i distributivne telekomunikacijske mreže na području grada U. – etapa 2 od 3. listopada 2014. (kada je tu dužnost preuzeo od ranijeg nadzornog inženjera I. B.) pa do tehničkog pregleda 5. veljače 2018., a koji je naveo da je na gradilištu bilo više podizvođača, da na njemu nije bilo da ulazi u to koji su podizvođači izveli koje radove, da on sa podizvođačima nije komunicirao tako da niti ne zna je li tužitelj izveo neke radove, a pogotovo ne zna u kojim količinama.

Koje je točno radove izveo tužitelj sud nije mogao utvrditi niti iz iskaza svjedoka D. C. (zaposlenika investitora P. d.o.o. P. čiji je zadatak bio da kao predstavnik investitora pruža tehničku podršku i pomoć prilikom koordinacije izvođenja pojedinih faza radova), a koji je naveo da se on ne može izjasniti o tome koje je točno pojedine radove izveo tužitelj (jer to nije bio njegov zadatak već je on samo pratio radove kao tehnička podrška) te da nije točan navod svjedoka D. B. da je on kontrolirao jesu li radovi izvedeni, a osobito nije kontrolirao je li radove izveo tužitelj ili tuženik (on je jedino kontrolirao je li pojedina dionica izvođenja radova postala prohodna o čemu bi obavijestio grad U.).

Iz iskaza tuženika proizlazi da je on više puta inzistirao da se između njega I tužitelja izvrši službena primopredaja uz potpisivanje zapisnika o primopredaji no da ona nije nikada izvršena (što među strankama nije sporno).

Zaposlenik tužitelja D. B. iskazao je da je tužitelj na svim lokacijama koje su navedene u točki I. rješenja posl. br. Povrv-1264/15-38 od 3. svibnja 2018. (Hotel "A1", a zatim Hotel "A2", Kamp "S. M.", Ulica I šetališta, Ulica uključujući I parkiralište u ulici, Gradilište "S. M.", ulica na spajanju sa ulicom, U. – opskrbna zona "G." i područje U.) vršio radove koje je opisao (iskapanje kanala za polaganje plinskih cijevi, zatrpavanje istih, radove zidanja plinske kape na ventilima, montažu pločica na oznakama kućnih priključaka I montažu pojedinih DTK šahtova) s time da je u ulici na spajanju sa ulicom prilikom iskopa pronađena septička jama te je po uputi D. C. tužitelj izvršio pikamiranje AB-ploče, rezanje asfalta, dovoz tampona, zatrpavanje jame u slojevima sa nabijanjem i betoniranje AB-ploče.

Međutim, budući da da tužitelj nije izvršio ugovorne obveze vođenja građevinske knjige (iz čl. 3.1.8 ugovora), vođenja građevinskog dnevnika ovjerenog od strane odgovorne osobe (iz čl. 3.1.7 ugovora), predočenja stvarno izvedenih količina ovjerenih od strane nadzornog inženjera (čl. 5.7 ugovora) te da nije sastavljen Zapisnik o primopredaji (čl. 11. ugovora) te da iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi koje je radove izveo tužitelj, sud je zaključio da se samo na temelju iskaza tužiteljevog zaposlenika - za kojeg se može opravdano pretpostaviti da je kao zaposlenik zainteresiran za uspjeh svog poslodavca (tužitelja) u sporu pa njegov iskaz već samo zbog toga valja uzeti s dozom rezerve (osobito ako nije poduprijet ostalim izvedenim dokazima) – ne može utvrditi je li tužitelj izveo radove koje je u utuženim privremenim situacijama fakturirao, a koje mu tuženik nije priznao (ispravljena i ovjerena III privremena situacija br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa te dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa). Pritom treba imati u vidu i da je iskaz zaposlenika tužitelja D. B. djelomično osporio svjedok D. C. (zaposlenik investitora P. d.o.o. P. koji je pružao tehničku podršku i pomoć prilikom koordinacije izvođenja pojedinih faza radova), a koji je naveo da nije točan navod svjedoka D. B. da je on kontrolirao jesu li radovi izvedeni, a da osobito nije kontrolirao je li radove izveo tužitelj ili tuženik.

Zbog svega prethodno navedenog sud je zaključio da tužitelj nije dokazao (na njemu je bio teret dokaza te činjenice – čl. 219. ZPP-a) da je on izveo radove koje je u utuženim privremenim situacijama fakturirao, a koje mu tuženik nije priznao (ispravljena i ovjerena III privremena situacija br.116/01/1 od 24. srpnja 2014. na listovima 174-176 spisa te dopis tuženika od 27. kolovoza 2014. na str. 178 spisa).

Uz to, iz utuženih računa (I privremene situacije br.61/01/1 od 23. svibnja 2014., II privremene situacije br. 69/01/1 od 16. lipnja 2014. i III privremene situacije br.116/01/1 od 24. srpnja 2014.) ne proizlazi da je tužitelj konačan obračun radova po troškovniku umanjio za 3% manipulativnih troškova – kako se obvezao u čl. 5.7 Ugovora o građenju od 24. ožujka 2014. (str. 79 spisa).

S obzirom na sve prethodno navedeno, preostali je dio tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa od 222.531,76 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom) odbijen te je, temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, u tom dijelu ukinut platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi (točka II izreke ove presude).

Sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. travnja 2021. odlučio da neće izvesti dokaze dopunom građevinskog vještačenja ni provođenjem novog građevinskog vještačenja, saslušanjem svjedoka D. D., Z. L. I D. B. te traženjem od P. građevinske knjige i privremene situacije izdanih od C. d.o.o.

Odredbom čl. 299. ZPP-a propisano je kako slijedi:

"Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.".
Prethodni je postupak zaključen 17. svibnja 2017., a tužitelj je izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka D. D., Z. L. i D. B. predložio nakon toga (na ročištima za glavnu raspravu održanim 11. veljače i 22. travnja 2021.). Tužitelj nije naveo (niti to proizlazi iz spisa predmeta) da te dokaze bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

Tužitelj je dopunu građevinskog vještačenja odnosno novo građevinsko vještačenje predložio s idejom da vještak usporedbom priloga u privremenim situacijama tužitelja i priloga privremene situacije koje je izdao tuženik utvrdi jesu li u istima sadržani isti radovi pa da bi se iz toga zaključilo da je tužitelj izveo utužene radove. Međutim, kao što je prethodno obrazloženo, iz izvedenih dokaza proizlazi da je gradilištu bilo više podizvođača pa, stoga, sve i da su u prilozima u privremenim situacijama tužitelja i prilozima privremene situacije koje je izdao tuženik sadržani isti radovi (na koju okolnost je tužitelj predložio dopunu građevinskog vještačenja ili novo vještačenje) to ne bi ujedno značilo da je te radove izveo tužitelj (a ne sam tuženik ili neki drugi podizvođač).

To se ne bi moglo utvrditi niti traženjem od P. građevinske knjige i
privremene situacije izdanih od C. d.o.o. (odnosno uvidom u te isprave) jer se te
isprave uopće ne odnose na tužitelja. Iz njih bi se moglo jedino utvrditi koje radove su izveli glavni izvođači (zajednica ponuditelja C. d.o.o. P. i tuženik), a ne koje je
radove izveo tužitelj. Nadalje, odredbom čl. 234. st. 1. ZPP-a propisano je da je treća osoba dužna po nalogu suda podnijeti ispravu koju je po zakonu dužna pokazati ili podnijeti, odnosno ispravu koja je po svojem sadržaju zajednička za tu osobu i stranku koja se na ispravu poziva. Građevinska knjiga P. i privremene situacije izdane od C. d.o.o. ne predstavljaju zajedničke isprave koje su po svojem sadržaju zajedničke za te osobe (P. i C. d.o.o.) i tužitelja (stranku koja se na ispravu poziva), a niti se radi o ispravama koje su te osobe (P. i C. d.o.o.) dužne pokazati ili podnijeti po zakonu. Konačno i te je dokaze tužitelj predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, a nije naveo (niti to proizlazi iz spisa predmeta) da ih bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (zbog čega je prekludiran u predlaganju i tih dokaza sukladno čl. 299. ZPP-a).

Zbog svega navedenog sud je odlučio da neće izvesti dokaze dopunom
građevinskog vještačenja ni provođenjem novog građevinskog vještačenja, saslušanjem svjedoka D. D., Z. L. i D. B. te traženjem od P. građevinske knjige i privremene situacije izdanih od C. d.o.o.

Odredbom čl. 158. ZPP-a propisano je da je tužitelj koji povuče tužbu dužan
protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah
nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja. Naime, u podnesku od 13. veljače 2020. tužitelj je kroz smanjenje tužbenog zahtjeva povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio isplatu iznosa od 328.084,94 kuna, a za koji iznos je između stranaka izvršen prijeboj u Izjavi o kompenzaciji broj 06/2014 od 27. studenog 2014. (na listu 34 spisa). Dakle, u dijelu u kojem je tužba povučena tužiteljeva je tražbina prestala prijebojem još prije podnošenja predmetnog prijedloga za ovrhu (prijeboj je izvršen 27. studenog 2014., a prijedlog za ovrhu je podnesen 23. ožujka 2015.). Stoga bi, prema čl. 158. ZPP-a, tužitelj trebao naknaditi tuženiku troškove u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena.

Od preostalog dijela tužbenog zahtjeva (u kojem tužba nije povučena) tužitelju je dosuđena glavnica u iznosu od 1.221,76 kuna (u točki I izreke presude). Stoga bi, u pogledu iznosa od 1.221,76 kuna, obveza naknade troškova postupka bila na tuženiku – temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a. U preostalom dijelu, za iznos od 222.531,76 kuna, tužbeni je zahtjev odbijen pa bi u pogledu tog iznosa od 222.531,76 kuna, obveza naknade troškova postupka bila na tužitelju – temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Sukladno prethodno navedenom ima se smatrati da je u pogledu naknade troškova postupka tužiteljev uspjeh u sporu 0,2% (1.221,76 : 551.838,46 = 0,002), a uspjeh tuženika je 99,8% (328.084,94 + 222.531,76 = 550.616,70; 550.616,70: 551.838,46 =0,998). Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga je, temeljem čl. 154. st. 9. ZPP-a, sud odlučio naložiti tužitelju da tuženiku u cijelosti naknadi potrebne troškove postupka, s time da je do djelomičnog povlačenja tužbe 13. veljače 2020. vrijednost odvjetničke radnje obračunata s obzirom na vrijednost predmeta spora od 551.838,46 kuna, a od tada s obzirom na vrijednost predmeta spora od 223.753,52 kuna. Na taj je način tužitelju naloženo da tuženiku naknadi sljedeće troškove: za sastav podnesaka od 7. listopada 2016. (dostavljen 11. listopada 2016.) I od 16. svibnja 2017. iznos od 500,00 kuna po podnesku (Tbr. 8.3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa, budući da se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr. 8.1 i Tbr. 8.2 Tarife), za sastav podnesaka od 17. srpnja 2017. (dostavljen 18. srpnja 2017.) i od 28. kolovoza 2019. (dostavljen 29. kolovoza 2019.) iznos od 5.510,00 kuna po podnesku (Tbr. 8.1 Tarife), za sastav podnesaka od 3. ožujka 2020. (dostavljen 5. ožujka 2020.) iznos od 2.500,00 kuna (Tbr. 8.1 Tarife), za zastupanje na ročištima od 7. ožujka 2017., 12. listopada 2017., 13. veljače 2018., 16. studenog 2018. i 6. veljače 2020. iznos od 5.510,00 kuna po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), za zastupanje na ročištima od 18. ožujka 2020., 21. listopada 2020. i 22. travnja 2021. iznos od 2.500,00 kuna po ročištu (Tbr. 9.1 Tarife), za zastupanje na ročištu od 3. ožujka 2021. iznos od 1.250,00 kuna (Tbr. 9.2 Tarife, jer se na ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima), za izbivanje odvjetnika iz pisarnice u trajanju od 3 sata za vrijeme uviđaja na licu mjesta 18. ožujka 2020. iznos od 750,00 kn (Tbr. 35 Tarife), PDV u iznosu od 12.880,00 kuna, ukupno 64.400,00 kuna (točka III izreke). U preostalom dijelu, za iznos od 39.952,60 kuna, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan (točka IV izreke).

U Pazinu, 31. svibnja 2021.

Sudac

Ivan Dujić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja i presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- tužitelju po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu
- tuženiku po pun.