Poslovni broj: 10 UsIrs-177/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja G. V., Š., B., N. n…, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi raspoređivanja na radno mjesto, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2021. u prisutnosti tužitelja i odsutnosti tuženika, 31. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-07/18-01/324, Urbroj: 566-01/12-20-3 od 29. rujna 2020. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., Klasa: UP/I-112-02/14-01/294, Urbroj: 513-02-8009/6-18-8 od 27. ožujka 2018.

 

Obrazloženje

 

              U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II-112-07/18-01/324, Urbroj: 566-01/12-20-3 od 29. rujna 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., Klasa: UP/I-112-02/14-01/294, Urbroj: 513-02-8009/6-18-8 od 27. ožujka 2018. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

Prvostupanjskim rješenjem tužitelj, diplomirani ekonomist, raspoređuje se od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. na radno mjesto carinika I. vrste u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured S., Carinski ured Š., Službu za robno granične procedure Š. (red. broj 89. Sistematizacije radnih mjesta u Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S.), za koje radno mjesto mu se određuje koeficijent složenosti poslova radnog mjesta uvećan za navršene godine radnog staža u državnim tijelima, pravo na uvećanje plaće za navršene godine radnog staža te pravo na uvećanje plaće za 0,5% za svaku sljedeću navršenu godinu radnog staža, pravo na dodatak na osnovnu plaće za posebne uvjete rada, početak isplate plaće po tom rješenju te da je tužitelj položio državni stručni ispit.

Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je prvostupanjskim rješenjem protivno zakonu u ponovljenom postupku nakon drugostupanjskog rješenja Odbora za državnu službu Klasa: U/P/II-112-07/14-01/787, Urbroj: 566-01/8-18-5 od 18. siječnja 2018. godine ponovno raspoređen (premješten) s radnog mjesta viši inspektor na radno mjesto carinik I vrste sa znatno nižom plaćom i to na razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. godine. Navodi da je izjavio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja tuženiku, te da je zbog ne donošenja odluke u zakonskom roku prema članku 101. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku dana 28. kolovoza 2020. ovom sudu podnio tužbu o čemu je ovaj Sud dana 14. listopada 2020. donio Rješenje poslovni broj: 16 UsIrs-140/20-4 kojim je obustavio upravni spor iz razloga što je tijelo drugog stupnja Sudu dostavilo rješenje Klasa: UP/II-112 07/18-01/324 Urbroj: 566-01/12-20-3 od 29. rujna 2020. kojim je odbijena žalba tužitelja na pobijano rješenje. Zakonitost osporenih rješenja pobija zbog neutvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je rješenjem o rasporedu iz 2012. bio raspoređen na radno mjesto viši inspektor, dok rješenjem (koje je također u postupku pred ovim sudom) koje prethodi osporavanom rješenju, da je raspoređen-premješten sa danom 8. srpnja 2013. na radno mjesto carinik 1. vrste sa znatno nižom plaćom. Ovim, ovdje osporavanim rješenjem taj se raspored samo potvrđuje, te se suštinski nema na što žaliti, jer je pobijano rješenje isto kao i ono koje mu prethodi, pa ga donositelj i nije trebao obrazlagati na način kako je to napravio. Pobijano rješenje da uopće ne sadržava obrazloženje, a članak 98. Zakona o općem upravnom postupku ga propisuje kao obveznog. Time da mu je između ostalog uskraćena odredbom čl. 14. st.2. Ustava Republike Hrvatske zajamčena jednakost pred zakonom. Odredbom čl.18. st.1. Ustava zajamčeno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvom stupnju, te č1.26. Ustava jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Obrazloženje osporavanog rješenja da se iscrpljuje u navođenju zakona, uredbi, pravilnika, sistematizacije, te navođenju činjenica iz tužiteljevog kadrovskog dosjea. Potom tužitelj citira obrazloženje ponovnog rasporeda (potvrde prethodnog rasporeda-premještaja) na slabije plaćeno mjesto osporavanog rješenja na strani 3., odlomak 8., strana 4. odlomak 2.,4. i 6., strana 5. odlomak 2.,3. i 5, te navodi da svi naprijed citirani navodi iz obrazloženja pobijanog rješenja su općeniti, primjenjivi na bilo koga drugoga, paušalni i odražavaju stav i potrebu donositelja rješenja, odnosno brane njegov interes koji je suprotan tužiteljevom, jer narav ovog rješenja je deklaratorna, odnosno normira vrijeme koje je prošlo. Drugim riječima, donositelj rješenja ovim i ovakvim rješenjem želi sebe poštedjeti novčanih izdataka koje bi imao zbog isplate razlike plaće zajedno s zakonskom kamatom između plaće na radnom mjestu višeg inspektora iz 2012. i ove koje je primao po pobijanom rješenju, kojim je potvrđeno prethodno rješenje veljače 2018. (koje je također u tužbenom postupku pred naslovnim sudom) o rasporedu-premještaju na radno mjesto carinika I vrste. U obrazloženju pobijanog rješenja se nigdje ne navodi zašto bi upravo tužitelj, a ne netko drugi bio najpogodniji za radno mjesto po rješenju kojega se ovdje pobija i koje kao posljedicu ima znatno nižu plaću. Tuženik niti jednim slovom osporavanog rješenja nije naveo zašto baš tužitelja postavlja na radno mjesto carinika I vrste, a ne nekoga drugog, te zašto na neko drugo radno mjesto sa boljom plaćom i za koje ispunjava sve uvjete, rasporedio nekog drugog, a ne tužitelja, a postojala su i još uvijek postoje slobodna radna mjesta visoke spreme koja odgovaraju tužiteljevim kvalifikacijama i radnom iskustvu. Ovdje je važno istaknuti da je donositelj pobijanog rješenja dana 7. kolovoza 2017., ničim izazvan, donio rješenje o rasporedu na radno mjesto višeg inspektora (znači na isto ono radno mjesto koje je prethodilo tada pobijanim rješenjima iz 2013. i 2014. godine), sa svim pravima koja uz to idu, od dana 1. rujna 2017. Obrazloženjem pobijanog rješenja se između ostalih vrlina koje ga krase, navodi i prebivalište tužitelja kao jedan od činitelja koji su donositelja pobijanog rješenja nagnali donijeti ga upravo onakvim kakvim ga je donio. Kako tužiteljevo prebivalište u obrazloženju pobijanog rješenja može biti naglašeno kao argument u prilog istoga ako je mjesto rada carinika I. vrste u Službi za robno granične procedure skoro dvostruko više udaljeno od radnog mjesta po rješenju iz 2012. godine i izaziva veće troškove za donositelja rješenja. U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se podatak da „imenovani na dan 1. ožujka 2014. ima ukupno 27 godina, 9 mjeseci i 11 dana radnog staža, od čega 1 godinu i 12 dana na poslovima s visokom stručnom spremom„, što nije istina. Istina je da je taj vremenski period protekao od dana kad mu je uručeno rješenje o rasporedu na radno mjesto višeg inspektora Kl: UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/01-12-34 od 12. lipnja 2012., koje je postalo konačno rješenjem Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/12 01/1468, Urbroj: 566-01/8-13-3 od 14. siječnja 2013. i kojim je u stvari završen postupak raspoređivanja započet rješenjem o rasporedu KI:UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/02-09-1 od 13. srpnja 2009., do dana izvršnosti rješenja o rasporedu na radno mjesto carinika I vrste iz 2013. To znači da je od početka postupka, pa do dana uručenja pobijanog rješenja u prethodnom postupku proteklo 3 godine 11 mjeseci i 5 dana, što bi bio točan podatak u gore citiranoj rečenici obrazloženja pobijanog rješenja. Da je tome tako svjedoči i rješenje Ministarstva financija KI:UP/I-112-02/12-01/448, Urbroj:513-02 5193/001-12-1 od 9. listopada 2012. kojim mu se utvrđuje pravo na isplatu razlike između plaće radnog mjesta carinika II i plaće radnog mjesta višeg inspektora u razdoblju od 3. kolovoza 2009. do 19. lipnja 2012. godine na temelju koeficijenta 1,68 i dodatka na posebne uvjete rad od 10%, te mu se priznaje pravo na isplatu zakonske zatezne kamate od dana kad je uplata trebala biti izvršena do dana kada je izvršena isplata razlike plaće, te mu od 3. kolovoza 2009. teče radni staž sa visokom stručnom spremom, što znači da bi na dan 1. ožujka 2014. imao 4 godine 7 mjeseci i 18 dana uplaćenog radnog staža na poslovima visoke stručne spreme. Donositelj pobijanog rješenja u obrazloženju istog navodi da je bio raspoređen na radno mjesto višeg inspektora, ali da na dan donošenja pobijanog rješenja u prethodnom postupku više nema uvjete, odnosno godine staža za isto radno mjesto, već da ga treba rasporediti prema uvjetima za koje donositelj pobijanog rješenja misli da trenutno ima. Članak 90 st. 4. Ustava RH kaže da Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Da je tome tako svjedoči i dopis Pučkog pravobranitelja naslovljen na Ministarstvo uprave Broj: P.P.-11-01-867/09-13 od 16. listopada 2012. u kojem se navodi da u Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o načinima i uvjetima napredovanja u državnoj službi (čl. 6.) ne stoje, a sukladno odredbama članka 90. stavak 4. Ustava RH i ne mogu stajati, prijelazne odredbe koje bi regulirale primjenu pojedinih njenih odredaba i na slučajeve kada su službenici već izvanredno napredovali temeljem tzv. ,,stare Uredbe", te su zatečeni na radnim mjestima za koja ne ispunjavaju uvjet odgovarajućeg radnog iskustva sukladno tzv. ,,novoj Uredbi". Uredba kao pod zakonski propis ne može imati odredbe koje bi upućivale na povratno djelovanje nekih od njenih odredbi. Pretpostavka za stupanje na snagu i početak primjene jest njena objava. U istom dopisu je posebno apostrofirana odluka Ustavnog suda br. U-II-3438/05 od 16. svibnja 2007. u kojoj stoji da donositelji podzakonskih akata nisu ovlašteni donositi vjerodostojna tumačenja propisa, gdje se isto obrazlaže činjenicom da vjerodostojno tumačenje po svojoj naravi proizvodi pravne učinke od dana stupanja na snagu i na taj način ima povratno djelovanje. Pučki pravobranitelj dalje navodi da bi ovakva tumačenja Ministarstva uprave, sve kad bi ga i bili ovlašteni davati, otvorila pitanje je li moguće kasnijom mjerom javnopravnog tijela utjecati na odnose koji su ranije dovršeni pravomoćnim pojedinačnim aktom. Sigurnost pravnog subjekta u svoju pravnu poziciju (posebice ukoliko je verificirana određenim pojedinačnim aktom) temeljni je sadržaj načela vladavine prava. U pravnoj teoriji se ističe da se stečenim pravima smatraju prava koja su pojedinci stekli na osnovi odluke nadležnog tijela, pa kasnija promjena propisa ne smije i ne može utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivšeg propisa. U obrazloženju pobijanog rješenja stoji da se u ovom slučaju ne radi o tužiteljevom premještaju na drugo radno mjesto, nego o rasporedu na drugo radno mjesto. Dakle, donositelj rješenja smatra da mu činjenica donošenja novog Pravilnika o radu daje za pravo tužitelja kao sindikalnog povjerenika rasporediti (premjestiti) na drugo radno mjesto sa bitno nižom plaćom i to smatrati ne premještajem, nego rasporedom, te da zbog toga ne uživa zaštitu prema odredbama Čl. 95. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike (N.N. 89/12), gdje stoji da ga poslodavac ne može bez suglasnosti premjestiti na drugo radno mjesto u okviru istog ili drugog državnog tijela i da ga temeljem Čl. 249. st. 2. tada važećeg Zakona o radu (N.N. 149/09) ne može staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na dosadašnje uvjete rada. Prema tome, sve da je i primjenjiv ovakav isključivo terminološki pristup u ovoj pravnoj stvari (raspored-premještaj), a nije (vidi odluku Ustavnog suda br. U-III-280/2006 od 10. travnja 2008.), ostaje naprijed citirana odredba, u to vrijeme važećeg Zakona o radu, po kojoj se sindikalnog povjerenika ne može staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na dotadašnje uvjete rada. O tome što je to povoljniji, odnosno nepovoljniji položaj, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora i Zakona o radu odlučuje sam sindikalni povjerenik, u ovom slučaju tužitelj. Sukladno naprijed navedenom, bez suglasnosti nije smio dobiti rješenje o rasporedu sa kojim se ne slaže iz razloga stavljanja u nepovoljniji položaj. Tužitelj citira presudu Upravnog sud Republike Hrvatske Us-779/2001 od 6. rujna 2001. U provođenju ovog postupka donositelj rješenja je, u namjeri zadovoljiti formu iz čl. 30. i čl. 113. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (N.N. 47/09), omogućio pismeno očitovanje, što je u dopisu od 15. ožujka 2018. i napravio, gdje je tužitelj iznio svoje argumente i dokaze, te predložio neposredno izjašnjavanje o svim činjenicama važnim za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, što se nije dogodilo. Tužiteljeva argumentacija i podneseni dokazi donositelja pobijanog rješenja nisu omeli ponovno donijeti isto rješenje u kojem se na navode i dokaze tužitelja nije osvrnuo, nego ih je samo nabrojao. Stoga se zaključak nameće sam po sebi. U postupku donošenja ovog rješenja donositeljeva isključiva namjera je bila izbjeći štetu-novčani izdatak, odnosno donijeti rješenje kojim bi se otklonila bilo kakva isplata razlike plaće tamo žalitelju ovdje tužitelju. Slijedom naprijed navedenog, smatrajući kako u pobijanom upravnom aktu postoje povrede prava uslijed kojih je dopušten spor pune jurisdikcije, tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti prvostupanjsko rješenje i donijeti odluku kojom se nalaže tuženiku u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja donijeti rješenje o tužiteljevom rasporedu na radno mjesto višeg inspektora za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017., te donijeti rješenje o isplati razlike plaće koju je tužitelj primao temeljem pobijanog rješenja, do iznosa plaće koju bi ostvario da pobijanog rješenja nije bilo, odnosno po novom rješenje, za svaki mjesec pojedinačno počev od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. pa do isplate zajedno sa zateznim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nakon uvida u tužbu i ponovnog razmatranja osporavanog akta tužba se pobija u cijelosti. Ostaje se kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužba se smatra u potpunosti neosnovanom te se ne nalazi nikakvih propusta u postupanju i odlučivanju. U postupku da je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predmet ove upravne stvari je raspored tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, donesenog u postupku ponovnog rješavanja, prvostupanjsko tijelo navodi kako je izvršen uvid u spis predmeta, propise koji reguliraju predmetnu materiju i osobni dosje na temelju čega je utvrđeno činjenično stanje. Tako je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj od 8. srpnja 2013., odnosno rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-112-02/13-01/486, URBROJ: 513-02-8009/6-18-10 od 12. veljače 2018. donesenom u postupku ponovnog rješavanja o rasporedu u razdoblju od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014., bio raspoređen na radnom mjestu carinika I. vrste u Službi za robno granične procedure L. Š.. Bitno je ukazati na nespornu činjenicu da je tužitelj prije tog rasporeda, dakle do 8. srpnja 2013. bio raspoređen na radnom mjestu višeg inspektora, kako to u tužbi i navodi, nakon čega je rješenjem prvostupanjskog tijela raspoređen na radno mjesto carinika I. vrste od 8. srpnja 2013. Također, bitno je istaknuti da je taj raspored, kojim se tužitelj raspoređuje s mjesta višeg inspektora na radno mjesto carinika I. vrste, predmet drugog upravnog postupka koji je okončan donošenjem rješenja ovog tijela KLASA: UP/II 112-07/18-01/148, URBROJ: 566-01/12-20-3, a kojim je žalba odbijena kao neosnovana te je potvrđeno rješenje prvostupanjskog tijela. Prema tome, tužbeni navod da je ponovno raspoređen (premješten) s radnog mjesta viši inspektor na radno mjesto carinik I. vrste sa znatno nižom plaćom i to na razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. nije osnovan, budući je tužitelj u razdoblju do donošenja rješenja o rasporedu koje se u ovom postupku pobija, bio raspoređen na radnom mjestu carinika I. vrste u Carinskoj upravi, Područnom carinskom ured S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure L. Š.. Također, tužbeni navodi o razlozima rasporeda s radnog mjesta višeg inspektora na radno mjesto carinika I. vrste nisu od utjecaja na rješavanje u ovoj upravnoj stvari. Nadalje, u postupku rasporeda tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. nesporno je utvrđeno da je donošenjem Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija (Narodne novine, broj 24/14), a Carinskim uredima Područnog carinskog ureda Split došlo je do određenih ustrojstvenih promjena uslijed kojih je, između ostalog, ukinuta ranija Služba za robno-granične procedure L. Š. te ustrojena Služba za robno-granične procedure Š.. U skladu s ustrojstvenim promjenama donesen je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu koji je stupio na snagu 27. veljače 2014. Pozivanjem na odredbe članka 127. stavka 1. i 3. Zakona o državnim službenicima utvrđena je potreba popunjavanja radnog mjesta carinika I. vrste u novoustrojenoj službi pa je s obzirom na stupanj obrazovanja, znanja, radno iskustvo, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova predmetnog radnog mjesta, odlučeno rasporediti tužitelja na predmetno radno mjesto za koje zadovoljava sve uvjete. Osim toga, napominje se kako je tužitelj novim rasporedom raspoređen na isto radno mjesto carinika I. vrste na kojem je ranije bio raspoređen, dakle na radno mjesto unutar iste kategorije radnih mjesta I. vrste u smislu odredbe članka 2. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta, carinskih zvanja i vrijednosti koeficijenata složenosti poslova carinskih službenika (Narodne novine, broj 86/13) čime nije degradiran niti su mu umanjena prava koja proizlaze iz takvog rasporeda, te za obavljanje gotovo istih poslova koje je obavljao temeljem ranijeg rasporeda. Bitno je napomenuti kako prilikom donošenja rješenja o rasporedu sukladno novom pravilniku o unutarnjem redu tijelo može službenika rasporediti na bilo koje radno mjesto, sukladno potrebama službe i stručnom znanju službenika, a raspored na radno mjesto više složenosti poslova, odnosno u konkretnom slučaju na radno mjesto višeg inspektora, predstavljao bi napredovanje u državnoj službi o čemu se odlučuje u posebnom upravnom postupku prema odredbama Zakona o državnim službenicima. Neosnovan je i tužbeni navod o postupanju protivno odredbi članka 95. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer se u konkretnom slučaju ne radi o premještaju već o rasporedu službenika po ustrojstvenim promjenama. Osim toga, tužitelj predmetnim rasporedom nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na uvjete rada po ranijem rasporedu buduće se radi o istom radnom mjestu, u istoj ustrojstvenoj jedinice za obavljanje istih poslova, za koje je određen isti koeficijent složenosti poslova. U postupku je potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te je, iz svih navedenih razloga, ocjenjeno da je osporavano rješenje na zakonu osnovano pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U sporu je održana rasprava 21. svibnja 2021., a čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je ista u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. u svezi članka 37. stavka 3. ZUS-a održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je tužitelj naveo da u cijelosti ustraje u podnesenoj tužbi, te je precizirao tužbeni zahtjev na način da je pod točkom I. traži poništenje osporenog drugostupanjskog rješenja, dok dosadašnje točke I. i II. postaju točke II. i III., te je ispravio oznaku tuženika na način da istog označuje kao Odbor za državnu službu.

U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

              Među strankama je sporno je li donošenjem rješenja kojim se tužitelj raspoređuje od 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2017. na radno mjesto carinika I. vrste u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured S., Carinski ured Š., Službu za robno granične procedure Š. (red. broj 89. Sistematizacije radnih mjesta u Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu u S.), povrijeđen zakon na njegovu štetu.

              Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je osporeno prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku po rješenju tuženika Klasa: UP/II-112-07/14-01/787, Urbroj: 566-01/8-18-5 od 18. siječnja 2018. kojim je poništeno ranije rješenje prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-112-02/14-01/294, Urbroj: 513-02-8094/001-14-1 od 27. veljače 2014., kojim je tužitelj s danom 1. ožujka 2014. raspoređen na predmetno radno mjesto, uz obrazloženje kako iz rješenja nije moguće utvrditi činjenice i okolnosti zbog kojih se tužitelj tako raspoređuje, s uputom da u ponovljenom postupku utvrde pravilno i potpuno sve činjenice koje su po zakonu bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto, omoguće žalitelju da se na utvrđene činjenice i okolnosti očituje, te iznijeti razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu službenika na određeno radno mjesto na zakonu utemeljena.

              Nadalje, iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja osporenih rješenja, a što među strankama nije niti sporno, je razvidno da je tužitelj rješenjem Ministarstva financija, Klasa: UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/01-12-34 od 12. lipnja 2012. raspoređen na radno mjesto višeg inspektora u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Carinarnici Š., Odjel za nadzor, Odsjek za provjere.

              Isto tako iz podataka spisa predmeta, kao i navoda samih stranaka, proizlazi da je tužitelj rješenjem Ministarstva financija, Klasa: UP/I-112-02/13-01/486, Urbroj: 513-02-8009/6-18-10  od 12. veljače 2018. u razdoblju od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. raspoređen na radno mjesto carinika I. vrste u Područni ured S., Carinski ured Š., Službu za RGP L. Š., a protiv koje je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II 112-07/18-01/148, URBROJ: 566-01/12-20-3 od 16. rujna 2020.

              Prema obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja, koje je dakle doneseno u ponovljenom postupku po gore citiranom rješenju tuženika od 18. siječnja 2018., a koje obrazloženje prihvaća i tuženik, koji ne nalazi povrede na koje tužitelj ukazuje u žalbi, se navodi da je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o izmjena i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija („Narodne novine“ broj 24/14), a na temelju koje je donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija, koji je stupio na snagu 27. veljače 2014., a sastavni dio kojega je i Sistematizacija radnih mjesta u Carinskoj upravi. Nadalje, stupanjem na snagu naprijed navedenog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija, ukinuta je ustrojstvena jedinica Služba za robno-granične procedure L. Š., i ustrojena Služba za robno-granične procedure Š. u kojoj je povećan broj izvršitelja.

              Novom reorganizacijom Carinske uprave, a u cilju jačanja važnosti poslova koji se obavljaju u Područnom carinskom uredu S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure Š., kao i njenog pravodobnog i učinkovitog funkcioniranja u ponovnom postupku rasporeda na radno mjesto tužitelja utvrđena je potreba popunjavanja radnog mjesta carinika I. vrste u Područnom carinskom uredu S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure Š., pa je s obzirom na stupanj obrazovanja, znanja, radno iskustvo, sposobnosti i vještine za učinkovito obavljanje poslova predmetnog ranog mjesta, tužitelj raspoređen na predmetno radno mjesto za koje zadovoljava sve uvjete.

Osporena rješenja su donesena u primjeni odredbe članka 127. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 102/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19) prema kojem kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju (stavak 1.), ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete. 

Kako je iz podataka spisa predmeta razvidno da je tužitelj do donošenja osporenog prvostupanjskog rješenja bio raspoređen na radno mjesto  carinik I. vrste u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure L. Š. (rješenje od 12. veljače 2018.), novi rasporedom tužitelj je raspoređen na isto radno mjesto carinika I. vrste, odnosno na radno mjesto unutar iste kategorije radnih mjesta I. vrste u smislu odredbe članka 2. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta carinskih zvanja i vrijednosti koeficijenta složenosti  poslova carinskih službenika („Narodne novine“ broj 86/13), a kako to pravilno utvrđuje i tuženik u osporenom rješenju.

Dakle, tužitelj je osporenim rješenjima raspoređen u istu ustrojstvenu jedinicu za obavljanje istih poslova odnosno na isto radno mjesto s istim koeficijentom složenosti obavljanja poslova koje je obavljao temeljem ranijeg rasporeda.

U navedenom, ne stoje prigovori tužitelja da bi osporenim rješenjem on bio ponovno raspoređen (premješten) s radnog mjesta višeg inspektora na radno mjesto carinika I. vrste sa znatno nižom plaćom.

Ovdje Sud podsjeća na prihvaćeno stajalište sudske prakse prema kojem poslodavac ima legitimno pravo na pojedina radna mjesta rasporediti službenika koji će, osim što ispunjava tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje poslova u opisu pojedinog radnog mjesta. Ovo stoga što se poslodavcu kod unutrašnje organizacije i rasporeda službenika ostavlja određena sloboda kako bi prema svojoj procjeni, imajući u vidu potrebe službe, na pojedina radna mjesta rasporedio službenike s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima. Ovakvo stajalište, koje prihvaća i ovaj sud, zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj Us-12152/10 od 28. studenog 2012., Us-12861/10 od 28. studenog 2012., jer to pravo poslodavca proizlazi iz interesa za što boljim i učinkovitijim obavljanjem službe.

              U konkretnom slučaju prvostupanjsko rješenje sadrži činjenična utvrđenja koja predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak kako je tužitelj raspoređen na radno mjesto za koje s obzirom na stručnu spremu i potrebe službe očekuje najefikasnije ispunjavanje povjerenih poslova. Kod izloženog, stajalište je suda kako je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, i za razliku od ranije donesenog poništenog rješenja o rasporedu tužitelja, sadrži obrazloženje koje udovoljava zahtjevima iz odredbe članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09; dalje: ZUP), upravo suprotno tužbenim prigovorima, a kako je to pravilno zaključio tuženik ispitujući osnovanost tužiteljevih žalbenih navoda.

Pri tome, vezano uz tužbeni prigovor o postupanju upravnih tijela protivno odredbi članka 95. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koji je ujedno bio i žalbeni prigovor, za navesti je da ovaj sud u cijelosti pravilnim i zakonitim nalazi obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja u pogledu navedenog žalbenog prigovora,  pa  stoga u cijelosti prihvaća stav tuženika u svezi navedenog prigovora, te radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, u pogledu istog se upućuje tužitelja na obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja.

Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje su zakoniti, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

              Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

 

U Splitu 31. svibnja 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić