Poslovni broj: 10 UsIrs-172/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja G. V., Š., B., N. n…, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi rasporeda na radno mjesto, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2021. u prisutnosti tužitelja i odsutnosti tuženika, 31. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-07/18-01/148, Urbroj: 566-01/12-20-3 od 16. rujna 2020. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., Klasa: UP/I-112-02/13-01/486, Urbroj: 513-02-8009/6-18-10 od 12. veljače 2018.

 

Obrazloženje

 

              U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II-112-07/18-01/148, Urbroj: 566-01/12-20-3 od 16. rujna 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., Klasa: UP/I-112-02/13-01/486, Urbroj: 513-02-8009/6-18-10 od 12. veljače 2018.

(dalje: prvostupanjsko rješenje).

Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

Prvostupanjskim rješenjem tužitelj, diplomirani ekonomist, raspoređuje se od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. na radno mjesto carinika I. vrste u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured S., Carinski ured Š., Službu za robno granične procedure L. Š. (red. broj 89. Sistematizacije radnih mjesta u Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S.), za koje radno mjesto mu se određuje koeficijent složenosti poslova radnog mjesta uvećan za navršene godine radnog staža u državnim tijelima, pravo na uvećanje plaće za navršene godine radnog staža te pravo na uvećanje plaće za 0,5% za svaku sljedeću navršenu godinu radnog staža, pravo na dodatak na osnovnu plaće za posebne uvjete rada, početak isplate plaće po tom rješenju te da je tužitelj položio državni stručni ispit.

Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je prvostupanjskim rješenjem protivno zakonu u ponovljenom postupku nakon drugostupanjskog rješenja Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/13-01/2682, Urbroj: 566-01/8-17-3 od 21. veljače 2017. ponovno raspoređen (premješten) s radnog mjesta viši inspektor na radno mjesto carinik I vrste sa znatno nižom plaćom i to na razdoblje od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. Navodi da je izjavio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja tuženiku, te da je zbog ne donošenja odluke u zakonskom roku prema članku 101. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku dana 28. kolovoza 2020. ovom sudu podnio tužbu o čemu je ovaj Sud dana 30. rujna 2020. donio rješenje poslovni broj: 16 UsIrs-135/20-5 kojim je obustavio upravni spor iz razloga što je tijelo drugog stupnja Sudu dostavilo rješenje Klasa: UP/II-112- 07/18-01/148, Urbroj: 566-01/12-20-3 od 16. rujna 2020. kojim je odbijena žalba tužitelja na pobijano rješenje. Zakonitost osporenih rješenja pobija zbog neutvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da osporeno rješenje uopće ne sadržava obrazloženje, a članak 98. Zakona o općem upravnom postupku ga propisuje kao obveznog i time da mu je između ostalog uskraćena odredbom čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske zajamčena jednakost pred zakonom, odredbom čl.18. st. 1. Ustava zajamčeno pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvom stupnju, te čl. 26. Ustava jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te se pritom poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III/491/2000 od 6. lipnja 2000., poslovni broj U-III-280/2006 od 10. travnja 2008. i poslovni broj U-III/7/1998 od 10. listopada 2001.  Obrazloženje osporavanog rješenja da se iscrpljuje u navođenju zakona, uredbi, pravilnika, sistematizacije, te navođenju činjenica iz tužiteljevog kadrovskog dosjea. Potom tužitelj citira obrazloženje rasporeda (premještaja) na slabije plaćeno mjesto osporavanog rješenja na strani 3., odlomak 6., strana 4. odlomak 2.,4., 6.,9. i 10. te navodi da svi naprijed citirani navodi iz obrazloženja pobijanog rješenja su općeniti, primjenjivi na bilo koga drugoga, paušalni i odražavaju stav i potrebu donositelja rješenja, odnosno brane njegov interes koji je suprotan tužiteljevom, jer narav ovog rješenja je deklaratorna, odnosno normira vrijeme koje je prošlo. Drugim riječima, donositelj rješenja ovim i ovakvim rješenjem želi sebe poštedjeti novčanih izdataka koje bi imao zbog isplate razlike plaće koja je postojala između one na radnom mjestu koje je prethodilo pobijanom rješenju i onog radnog mjesta na koje je premješten po osporenom rješenju. U obrazloženju rješenja se nigdje ne navodi zašto bi upravo tužitelj, a ne netko drugi bio najpogodniji za radno mjesto po rješenju kojega se ovdje pobija i koje kao posljedicu ima znatno nižu plaću. Tuženik niti jednim slovom osporavanog rješenja nije naveo zašto baš tužitelja postavlja na radno mjesto carinika I vrste, a ne nekoga drugog, te zašto na neko drugo radno mjesto sa boljom plaćom i za koje ispunjava sve uvjete, rasporedio nekog drugog, a ne tužitelja, a postojala su i još uvijek postoje slobodna radna mjesta visoke spreme koja odgovaraju tužiteljevim kvalifikacijama i radnom iskustvu. Ovdje je važno istaknuti da je donositelj pobijanog rješenja dana 7. kolovoza 2017., ničim izazvan, donio rješenje o rasporedu na radno mjesto višeg inspektora (znači na isto ono radno mjesto koje je prethodilo tada pobijanim rješenjima iz 2013. i 2014. godine), sa svim pravima koja uz to idu, od dana 1. rujna 2017. Radno mjesto višeg inspektora s kojeg je pobijanim rješenjem o rasporedu premješten na niže radno mjesto u drugo mjesto rada nije ukinuto/nestalo, ono je i dalje ostalo u novoj sistematizaciji. Svi djelatnici Carinarnice Š. prema tada novoj sistematizaciji su raspoređeni u Carinski ured u Š. i svi su zadržali svoje radno mjesto, osim njega, štoviše neki su napredovali. Obrazloženjem pobijanog rješenja se između ostalih vrlina koje ga krase, navodi i prebivalište tužitelja kao jedan od činitelja koji su donositelja pobijanog rješenja nagnali donijeti ga upravo onakvim kakvim ga je donio. Kako tužiteljevo prebivalište u obrazloženju pobijanog rješenja može biti naglašeno kao argument u prilog istoga ako je mjesto rada carinika I. vrste u Službi za robno granične procedure skoro dvostruko više udaljeno od radnog mjesta po rješenju koje je prethodilo pobijanom i izaziva veće troškove za donositelja rješenja. U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se podatak da „imenovani na dan 8. srpnja 2013. ima ukupno 27 godina, 1 mjesec i 18 dana radnog staža, od čega 1 godinu i 12 dana na poslovima s visokom stručnom spremom„, što nije istina. Istina je da je taj vremenski period protekao od dana kad mu je uručeno rješenje o rasporedu na radno mjesto višeg inspektora Kl: UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/01-12-34 od 12. lipnja 2012., koje je postalo konačno rješenjem Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/12 01/1468, Urbroj: 566-01/8-13-3 od 14. siječnja 2013. i kojim je u stvari završen postupak raspoređivanja započet rješenjem o rasporedu KI:UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/02-09-1 od 13. srpnja 2009., do dana izvršnosti rješenja o rasporedu na radno mjesto carinika I vrste iz 2013. To znači da je od početka postupka, pa do dana uručenja pobijanog rješenja u prethodnom postupku proteklo 3 godine 11 mjeseci i 5 dana, što bi bio točan podatak u gore citiranoj rečenici obrazloženja pobijanog rješenja. Da je tome tako svjedoči i rješenje Ministarstva financija KI:UP/I-112-02/12-01/448, Urbroj:513-02 5193/001-12-1 od 9. listopada 2012. kojim mu se utvrđuje pravo na isplatu razlike između plaće radnog mjesta carinika II i plaće radnog mjesta višeg inspektora u razdoblju od 3. kolovoza 2009. do 19. lipnja 2012. godine na temelju koeficijenta 1,68 i dodatka na posebne uvjete rad od 10%, te mu se priznaje pravo na isplatu zakonske zatezne kamate od dana kad je uplata trebala biti izvršena do dana kada je izvršena isplata razlike plaće, te mu od 3. kolovoza 2009. teče radni staž sa visokom stručnom spremom. Donositelj pobijanog rješenja u obrazloženju istog navodi da je bio raspoređen na radno mjesto višeg inspektora, ali da na dan donošenja pobijanog rješenja u prethodnom postupku više nema uvjete, odnosno godine staža za isto radno mjesto, već da ga treba rasporediti prema uvjetima za koje donositelj pobijanog rješenja misli da trenutno ima. Članak 90 st. 4. Ustava RH kaže da Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Da je tome tako svjedoči i dopis Pučkog pravobranitelja naslovljen na Ministarstvo uprave Broj: P.P.-11-01-867/09-13 od 16. listopada 2012. u kojem se navodi da u Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o načinima i uvjetima napredovanja u državnoj službi (čl. 6.) ne stoje, a sukladno odredbama članka 90. stavak 4. Ustava RH i ne mogu stajati, prijelazne odredbe koje bi regulirale primjenu pojedinih njenih odredaba i na slučajeve kada su službenici već izvanredno napredovali temeljem tzv. ,,stare Uredbe", te su zatečeni na radnim mjestima za koja ne ispunjavaju uvjet odgovarajućeg radnog iskustva sukladno tzv. ,,novoj Uredbi". Uredba kao pod zakonski propis ne može imati odredbe koje bi upućivale na povratno djelovanje nekih od njenih odredbi. Pretpostavka za stupanje na snagu i početak primjene jest njena objava. U istom dopisu je posebno apostrofirana odluka Ustavnog suda br. U-II-3438/05 od 16. svibnja 2007. u kojoj stoji da donositelji podzakonskih akata nisu ovlašteni donositi vjerodostojna tumačenja propisa, gdje se isto obrazlaže činjenicom da vjerodostojno tumačenje po svojoj naravi proizvodi pravne učinke od dana stupanja na snagu i na taj način ima povratno djelovanje. Pučki pravobranitelj dalje navodi da bi ovakva tumačenja Ministarstva uprave, sve kad bi ga i bili ovlašteni davati, otvorila pitanje je li moguće kasnijom mjerom javnopravnog tijela utjecati na odnose koji su ranije dovršeni pravomoćnim pojedinačnim aktom. Sigurnost pravnog subjekta u svoju pravnu poziciju (posebice ukoliko je verificirana određenim pojedinačnim aktom) temeljni je sadržaj načela vladavine prava. U pravnoj teoriji se ističe da se stečenim pravima smatraju prava koja su pojedinci stekli na osnovi odluke nadležnog tijela, pa kasnija promjena propisa ne smije i ne može utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivšeg propisa. U obrazloženju pobijanog rješenja stoji da se u ovom slučaju ne radi o tužiteljevom premještaju na drugo radno mjesto, nego o rasporedu na drugo radno mjesto. Dakle, donositelj rješenja smatra da mu činjenica donošenja novog Pravilnika o radu daje za pravo tužitelja kao sindikalnog povjerenika rasporediti (premjestiti) na drugo radno mjesto sa bitno nižom plaćom i to smatrati ne premještajem, nego rasporedom, te da zbog toga ne uživa zaštitu prema odredbama Čl. 95. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike (N.N. 89/12), gdje stoji da ga poslodavac ne može bez suglasnosti premjestiti na drugo radno mjesto u okviru istog ili drugog državnog tijela i da ga temeljem Čl. 249. st. 2. tada važećeg Zakona o radu (N.N. 149/09) ne može staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na dosadašnje uvjete rada. Prema tome, sve da je i primjenjiv ovakav isključivo terminološki pristup u ovoj pravnoj stvari (raspored-premještaj), a nije (vidi odluku Ustavnog suda br. U-III-280/2006 od 10. travnja 2008.), ostaje naprijed citirana odredba, u to vrijeme važećeg Zakona o radu, po kojoj se sindikalnog povjerenika ne može staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na dotadašnje uvjete rada. O tome što je to povoljniji, odnosno nepovoljniji položaj, sukladno odredbama Kolektivnog ugovora i Zakona o radu odlučuje sam sindikalni povjerenik, u ovom slučaju tužitelj. Sukladno naprijed navedenom, bez suglasnosti nije smio dobiti rješenje o rasporedu sa kojim se ne slaže iz razloga stavljanja u nepovoljniji položaj. Tužitelj citira presudu Upravnog sud Republike Hrvatske Us-779/2001 od 6. rujna 2001. U provođenju ovog postupka donositelj rješenja je, u namjeri zadovoljiti formu iz čl. 30. i čl. 113. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (N.N. 47/09), omogućio pismeno očitovanje, što je u dopisu od 15. ožujka 2018. i napravio, gdje je tužitelj iznio svoje argumente i dokaze, te predložio neposredno izjašnjavanje o svim činjenicama važnim za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, što se nije dogodilo. Tužiteljeva argumentacija i podneseni dokazi donositelja pobijanog rješenja nisu omeli ponovno donijeti isto rješenje u kojem se na navode i dokaze tužitelja nije osvrnuo, nego ih je samo nabrojao. Stoga se zaključak nameće sam po sebi. U postupku donošenja ovog rješenja donositeljeva isključiva namjera je bila izbjeći štetu-novčani izdatak, odnosno donijeti rješenje kojim bi se otklonila bilo kakva isplata razlike plaće tamo žalitelju ovdje tužitelju. Slijedom naprijed navedenog, smatrajući kako u pobijanom upravnom aktu postoje povrede prava uslijed kojih je dopušten spor pune jurisdikcije, tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti prvostupanjsko rješenje i donijeti odluku kojom se nalaže tuženiku u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja donijeti rješenje o tužiteljevom rasporedu na radno mjesto višeg inspektora za razdoblje od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. te donijeti rješenje o isplati razlike plaće koju je tužitelj primao temeljem pobijanog rješenja, do iznosa plaće koju bi ostvario da pobijanog rješenja nije bilo, odnosno po novom rješenje, za svaki mjesec pojedinačno počev od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. pa do isplate zajedno sa zateznim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nakon uvida u tužbu i ponovnog razmatranja osporavanog akta tužba se pobija u cijelosti. Ostaje se kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužba se smatra u potpunosti neosnovanom te se ne nalazi nikakvih propusta u postupanju i odlučivanju. U postupku da je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Predmet ove upravne stvari je raspored tužitelja u razdoblju od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, donesenog u postupku ponovnog rješavanja, prvostupanjsko tijelo navodi kako je izvršen uvid u spis predmeta, propise koji reguliraju predmetnu materiju i osobni dosje na temelju čega je utvrđeno činjenično stanje. Tako je utvrđeno da je temeljem ustrojstvenih promjena i reorganizacije Carinske uprave zbog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju , Carinarnica I S., prestala s radom 7. srpnja 2013. i da je novoustrojen Područni ured S., unutar kojeg se ustrojava Carinski ured Š.. U skladu sa ustrojstvenim promjenama, donesen je Pravilnik o izmjena i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija te se svi službenici raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika pri čemu prvostupanjsko tijelo pravilno zaključilo kako je, sukladno odredbi članka 127.stavka 3. Zakona o državnim službenicima, tužitelja bilo potrebno rasporediti na drugo radno mjesto za koje ispunjava uvjete. Dalje, je utvrđena potreba popunjavanja radnog mjesta carinika I. vrste u Službi za robno granične procedure L. Š., jednoj od ustrojstvenih jedinica Carinsko ureda Š., u cilju jačanja važnosti poslova koji se obavljaju u istoj, ali i redovitog, pravodobnog i učinkovitog funkcioniranja. Odlučujući o rasporedu tužitelja, prvostupanjsko tijelo je vodilo računa o obrazovanju, radnom iskustvu, potrebnim znanjima i vještinama te prebivalištu, temeljem čega je ocijenjeno da zadovoljava sve uvjete za raspored na predmetno radno mjesto carinik I.vrste, koje poslove će moći stručno i kvalitetno obavljati. Nadalje, navodi da su Uredbom o klasifikaciji radnih mjesta, carinskih zvanja i vrijednosti koeficijenata složenosti poslova carinskih službenika (Narodne novine broj 86/13) propisani stručni uvjeti za radno mjesto carinik I. vrste, te da iz podataka spisa predmeta proizlazi da  je tužitelj primljen u Carinarnicu Š. 1. rujna 1987. na radno mjesto carinika više stručne spreme, da je u srpnju 2002. stekao visoku stručnu spremu, te je rješenjem od 12. lipnja 2012., donesenom u ponovnom postupku raspoređen na radno mjesto višeg inspektora i da na poslovima visoke stručne spreme, kako je to sam tužitelj u žalbi naveo, ima 3 godine, 11 mjeseci i 5 dana, zbog čega ne ispunjava uvjete za raspored na radno mjesto višeg inspektora. Naposljetku, da je neosnovan i tužbeni navod da je postupljeno protivno odredbi članka 95. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer se u konkretnom slučaju ne radi o premještaju već o rasporedu službenika po ustrojstvenim promjenama. Osim toga, svrha i konačni cilj takve odredbe je da se sindikalnim povjerenicima omogući nesmetano sindikalno djelovanje na način da povjerenik ne može dobiti otkaz ili na drugi način biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog sindikalnog djelovanja, a što u konkretnom slučaju nije bio niti temelj niti razlog za donošenje rješenja o rasporedu, već se isto isključivo temelji na  ustrojstvenim promjenama. U postupku da je potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te je, iz svih navedenih razloga, ocjenjeno da je osporavano rješenje na zakonu osnovano pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U sporu je održana rasprava 21. svibnja 2021., a čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je ista u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. u svezi članka 37. stavka 3. ZUS-a održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je tužitelj naveo da u cijelosti ustraje u podnesenoj tužbi, te je precizirao tužbeni zahtjev na način da je pod točkom I. traži poništenje osporenog drugostupanjskog rješenja, dok dosadašnje točke I. i II. postaju točke II. i III., te je ispravio oznaku tuženika na način da istog označuje kao Odbor za državnu službu.

U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

              Među strankama je sporno je li donošenjem rješenja kojim se tužitelj raspoređuje od 8. srpnja 2013. do 1. ožujka 2014. na radno mjesto carinika I. vrste u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured S., Carinski ured Š., Službu za robno granične procedure Š. (red. broj 89. Sistematizacije radnih mjesta u Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu S.), povrijeđen zakon na njegovu štetu.

              Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je osporeno prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku po rješenju tuženika Klasa: UP/II-112-07/13-01/2682, Urbroj: 566-01/8-17-3 od 21. veljače 2017. kojim je poništeno ranije rješenje prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I-112-02/13-01/486, Urbroj: 513-02-513-02-5193/001-13-1 od 8. srpnja 2013. kojim je tužitelj s danom 8. srpnja 2013. raspoređen na predmetno radno mjesto, uz obrazloženje kako iz rješenja nije moguće utvrditi činjenice i okolnosti zbog kojih se tužitelj tako raspoređuje, s uputom da u ponovljenom postupku utvrde pravilno i potpuno sve činjenice koje su po zakonu bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto, omoguće žalitelju da se na utvrđene činjenice i okolnosti očituje, te iznijeti razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu službenika na određeno radno mjesto na zakonu utemeljena.

              Nadalje, iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja osporenih rješenja je razvidno da je tužitelj rješenjem Ministarstva financija, Klasa: UP/I-112-02/09-01/59, Urbroj: 513-02-53-93/01-12-34 od 12. lipnja 2012. raspoređen na radno mjesto višeg inspektora u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Carinarnici Š., Odjel za nadzor, Odsjek za provjere.

              Prema obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja, koje je dakle doneseno u ponovljenom postupku po gore citiranom rješenju tuženika od 21. veljače 2017., a koje obrazloženje prihvaća i tuženik, koji ne nalazi povrede na koje tužitelj ukazuje u žalbi, se navodi da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o osnivanju, sjedištu i područjima na kojima djeluju područni carinski uredi, carinski uredi i granični carinski uredi Ministarstva financija, Carinske uprave (Narodne novine broj 86/13), te da je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o izmjena i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija („Narodne novine“ broj 78/13), koja je stupila na snagu 4. srpnja 2013. Na temelju navedene Uredbe je donesen Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva financija, a kojega je sastavni dio i Sistematizacija radnih mjesta u Carinskoj upravi. Nadalje, temeljem donesene Odluke Vlade Republike Hrvatske o početku rada Područnog carinskog ureda S. (Narodne novine broj 86/13), a zbog reorganizacije Carinske uprave zbog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, Područni carinski ured S. počeo je s radom dana 8. srpnja 2013., a Carinarnica I S. prestala je s radom 7. srpnja 2013., te je u Područnom carinskom uredu S. ustrojen Carinski ured Š. u kojem je ustrojena Služba za robno granične procedure L. Š..

              Novom reorganizacijom Carinske uprave, a u cilju jačanja važnosti poslova koji se obavljaju u Područnom carinskom uredu S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure L. Š., kao i njenog pravodobnog i učinkovitog funkcioniranja u ponovnom postupku rasporeda na radno mjesto tužitelja utvrđena je potreba popunjavanja radnog mjesta carinika I. vrste u Područnom carinskom uredu S., Carinskom uredu Š., Službi za robno granične procedure L. Š., pa je s obzirom na stečeno obrazovanje, znanje, radno iskustvo, sposobnosti i vještine i prebivalište tužitelja, procijenjeno da tužitelj ima sva potrebna znanja, vještine i radno iskustvo da može stručno i kvalitetno obavljati definirane radne zadatke tog radnog mjesta.

 

Osporena rješenja su donesena u primjeni odredbe članka 127. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 102/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19) prema kojem kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju (stavak 1.), ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete. 

U okolnostima kada je došlo do ustrojstvenih promjena, između ostalog, i u ustrojstvenoj jedinici u kojoj je tužitelj bio raspoređen, i to na način da Carinarnica Š. (u kojoj je, dakle, tužitelj bio raspoređen), kakva je bila ustrojena, po novom ustrojstvu ukinuta, te je ustrojen Područni carinski ured S. unutar kojeg se ustrojavaju carinski uredi i granični carinski uredi, između ostalih i Carinski ured Š., to je za prvostupanjsko tijelo nastala obveza tužitelja rasporediti na radno mjesto predviđeno novim Pravilnikom sukladno potrebama službe i stručnom znanju za koje ispunjava uvjete.

Ovdje je potrebno ukazati i na prihvaćeno stajalište sudske prakse prema kojem poslodavac ima legitimno pravo na pojedina radna mjesta rasporediti službenika koji će, osim što ispunjava tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje poslova u opisu pojedinog radnog mjesta. Ovo stoga što se poslodavcu kod unutrašnje organizacije i rasporeda službenika ostavlja određena sloboda kako bi prema svojoj procjeni, imajući u vidu potrebe službe, na pojedina radna mjesta rasporedio službenike s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima. Ovakvo stajalište, koje prihvaća i ovaj sud, zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj Us-12152/10 od 28. studenog 2012., Us-12861/10 od 28. studenog 2012., jer to pravo poslodavca proizlazi iz interesa za što boljim i učinkovitijim obavljanjem službe.

              Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjsko rješenje sadrži činjenična utvrđenja koja predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak kako je tužitelj raspoređen na radno mjesto za koje s obzirom na stručnu spremu i potrebe službe očekuje najučinkovitije obavljanje povjerenih poslova.

              Ranije radno mjesto na koje je tužitelj bio raspoređen prije rasporeda, nije stečeno pravo službenika koje vezuje poslodavca kod raspoređivanja uslijed organizacijskog preustroja. Pored toga, pravilno tuženik u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja, a u svezi žalbenog navoda, a koji je ujedno i tužbeni navod,  ukazuje tužitelju na odredbu članka 40. stavka 1. i 2. Zakona o državnim službenicima, te kako nesporno tužitelj ima 3 godine, 11 mjeseci i 5 dana radnog staža na poslovima s visokom stručnom spremom, to isti ne ispunjava uvjete za raspored na radno mjesto višeg inspektora propisan Uredbom o klasifikaciji radnih mjesta, carinskih zvanja i vrijednosti koeficijenata složenosti poslova carinskih službenika („Narodne novine“ broj 86/13), kojom je između ostalog, za radno mjesto višeg inspektora propisan i uvjet od najmanje 4 godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima.

              Također, pravilno u obrazloženju osporenog rješenja, a vezano uz žalbeni prigovor, a koji je ujedno i tužbeni prigovor, tuženik navodi da u konkretnom slučaju nije postupljeno protivno odredbi članka 95. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike jer se ovdje ne radi o premještaju već o rasporedu službenika po ustrojstvenim promjenama, te pravilno ističe da je svrha i konačni cilj takve odredbe da se sindikalnim povjerenicima omogući nesmetano sindikalno djelovanje na način da povjerenik ne može dobiti otkaz ili na drugi način biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog sindikalnog djelovanja, a što u konkretnom slučaju nije bio niti temelj niti razlog za donošenje rješenja o rasporedu, već se isto isključivo temelji na  ustrojstvenim promjenama.

              U izloženom, po ocjeni ovog suda, prvostupanjsko rješenje je na zakonu osnovano, i za razliku od ranije donesenog poništenog rješenja o rasporedu tužitelja, sadrži obrazloženje koje udovoljava zahtjevima iz odredbe članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09; dalje: ZUP), upravo suprotno tužbenim prigovorima, a kako je to pravilno zaključio tuženik ispitujući osnovanost tužiteljevih žalbenih navoda.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, prigovori tužitelja nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

U navedenom, osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje su zakoniti, te nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kako je i odlučeno u izreci.

 

U Splitu 31. svibnja 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić