Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Put Supavla 1.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke
P. J., u upravnom sporu tužitelja V. i k. d.o.o., OIB:
…. S., H. .., zastupanog po opunomoćeniku M.
Š., odvjetniku u S., T. h. b. z…. protiv tuženika
Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Radnička cesta 80.
(ranije Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Republike Hrvatske,
Povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78.) zastupanog po generalnoj
opunomoćenici (zaposlenici tuženika) D. V., radi zaštite potrošača, nakon
javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2021. u prisutnosti opunomoćenika
tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 31. svibnja 2021.,

p r e s u d i o j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja
tuženika, Klasa: UP/II-336/02/19-01/12, Urbroj: 443-01-01/2-19-2 od 22. studenog

2019. te rješenja Državnog inspektorata, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinica
– Službe inspekcijskog nadzora u Splitu, Klasa: UP/I-336-02/19-01/2, Urbroj: 443-01-
04/8-19-9 od 08. travnja 2019.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-336/02/19-01/12, Urbroj: 443-
01-01/2-19-2 od 22. studenog 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja
Državnog inspektorata, Sektora tržišne inspekcije, Područne jedinice – Službe
inspekcijskog nadzora u Splitu, Klasa: UP/I-336-02/19-01/2, Urbroj: 443-01-04/8-19-9
od 08. travnja 2019., a kojim rješenjem je u točci 1. izreke naređeno tužitelju da
potrošačima-suvlasnicima zgrade na adresi D. Š. ..., S., primjenjuje
obračun i cijene uređene posebnim propisima i to na način da potrošnju vode
obračunavaju sukladno članku 43. i članku 44. svojih Općih i tehničkih uvjeta isporuke
vodnih usluga. Točkom 2. izreke određen je rok za izvršenje ovog rješenja od 30 dana
od dana dostave rješenja te je točkom 3. izreke određeno da žalba ne odgađa izvršenje
rješenja.

2.Tužitelj u tužbi pobija osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko
rješenje iz svih zakonom predviđenih razloga. U tužbi se naime citira obrazloženje

2 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

osporavanog rješenja u dijelu u kojem se tuženik očitovao o prigovorima tužitelja te u
bitnome navodi da je u osporavanom rješenju pogrešno utvrđeno da je tužitelj kao
trgovac samoinicijativno i protivno članku 43. i 44. vlastitih općih uvjeta te Ugovoru o
opskrbi pitkom vodom dijelio proporcionalno svim potrošačima navodeći da je imao
ovlast razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po
Listama potrošača raspodijeliti svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji odnosno
prema udjelu svakog od njih u ukupnoj potrošnji očitanoj na glavnom vodomjeru jer da
su mu tu ovlast dali Suvlasnici predmetne zgrade člankom 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora
o opskrbi pitkom vodom i odvodnji od 21. (27.) siječnja 2009. (dalje – Ugovor o opskrbi
pitkom vodom iz siječnja 2009.) koji je zaključen između suvlasnika predmetne zgrade,
kao potrošača, i trgovca (tužitelja), kao upravitelja vodoopskrbe. Nadalje, se u tužbi
citira odredba članka 4. Zakona o potrošačima („Narodne novine“ broj 41/14, 10/16,
14/19 – dalje ZZP) te ističe da se prema odredbi članka 4. stavak 2. ZZP na
obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o
obveznim odnosima („Narodne novine“ broj
35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje ZOO) te se pri tome poziva na
odredbu članka 295. ZOO koja govori o Općim uvjetima ugovora zaključujući da
sukladno navedenoj odredbi ZOO ono što je propisano posebnom pogodbom (u
konkretnom slučaju Ugovorom o opskrbi pitkom vodom) niti ne mora biti propisano
općim uvjetima ugovora jer da prema odredbi članka 295. stavak 3. ZOO opći uvjeti
ugovora samo dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom
ugovoru i da u pravilu obvezuju kao i ove, ali samo kad nema tih posebnih odredbi.
Međutim to ovdje da nije slučaj jer da u konkretnom slučaju postoje posebne pogodbe
iz Ugovora o opskrbi pitkom vodom koje reguliraju odnos između tužitelja kao trgovca
te suvlasnika predmetne zgrade, kao potrošača. Nadalje se ističe da se
prvostupanjsko rješenje poziva na navedeni Ugovor na način da se analizira članak 3.
tog Ugovora i to nepotpuno odnosno u drugačijem tekstu nego je isti naveden u tom
Ugovoru te se u tužbi citiraju potpuni stavci 1., 2., 3., 4. i 5. citiranog Ugovora. U
prvostupanjskom rješenju, a što da ne ispravlja ni tuženo drugostupanjsko tijelo u
pobijanom drugostupanjskom rješenju, da se pogrešno tumači članak 3. Ugovora a
posebno stavci 4. i 5. koji stavci da prema kriteriju ugovorenom u stavku 3. nameću
obvezu i daju ovlast tužitelju kao upravitelju vodoopskrbe da svakom potrošaču vode
odnosno suvlasniku ispostavi račun za mjesečni utrošak i u slučaju kad mu predstavnik
suvlasnika iz bilo kojeg razloga ne dostavi razdiobu utroška vode (za cijelu potrošnju
za pojedini mjesec ili pak djelomično u slučaju razlike između utvrđene mjesečne
potrošnje na glavnom vodomjeru i zbroja mjesečne potrošnje pojedinih suvlasnika na
internim vodomjerima, jer da je u većoj ovlasti sadržana i manja ovlast. Ističe se i to da
se pobijano prvostupanjsko rješenje, a što da ne ispravlja ni tuženo drugostupanjsko
tijelo u pobijanom drugostupanjskom rješenju, nepotrebno i pogrešno poziva na
Ugovor o očitanju internih vodomjera i obračunu potrošnje 171 od 06. lipnja 2009.
sklopljen između I. Š., vlasnika obrt V. M., G., C. ... i
suvlasnika predmetne zgrade te na Aneks citiranog međuvlasničkog ugovora broj 171
od 06. lipnja 2018. koji je zaključen između istih ugovornih strana, navodeći da tužitelj
nije ugovorna strana u tom Ugovoru i Aneksu te da taj Ugovor i Aneks ne mogu prema
tužitelju proizvoditi bilo kakva prava i obveze jer da ugovor djeluje i proizvodi prava i
obveze samo između ugovornih strana a ne prema svima drugima, uključivo i prema
tužitelju te da su tužitelj i suvlasnici premetne zgrade to pitanje regulirali posebnim
pogodbama stipuliranim u međusobno zaključenom Ugovoru o opskrbi pitkom vodom
koji da ih obvezuje i ovlašćuje sukladno ugovorenom sadržaju tog Ugovora. Nadalje
se ističe da je promašeno i netočno obrazloženje iz rješenja prvostupanjskog tijela da

3 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

je trgovac razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po
Listama potrošača raspodijelio svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji
samoinicijativno protivno vlastitim Općim uvjetima te Ugovoru o opskrbi pitkom vodom.
Ovo stoga jer da navedeni Opći uvjeti to pitanje uopće ne reguliraju pa da navedeno
ponašanje niti ne može biti suprotno uvjetima koje ga niti ne propisuje a i stoga jer da
je tužitelj kao trgovac u konkretnom slučaju postupao sukladno zaključenim posebnim
pogodbama s potrošačima – suvlasnicima predmetne zgrade iz njihovog međusobnog
Ugovora o opskrbi pitkom vodom čiji sadržaj da oba pobijana rješenja pogrešno i
nepotpuno citiraju na štetu tužitelja. U tužbi se navodi i to da je tužitelj u cijelosti
postupio po odredbi članka 215. Zakona o vodama jer da je donio Opće i tehničke
uvjete isporuke vodnih usluga kojima da je između ostalog propisao uvjete mjerenja,
obračuna i naplate vodnih usluga, da je iste javno objavio, da je udovoljio odredbi
članka 24. stavak 1. točka 5. ZZP te da je postupanje u konkretnom slučaju, suprotno
navodima u pobijanim rješenjima bio zakonito a ne samoinicijativno ili protivno članku

43. i 44. vlastitih općih uvjeta i odredbama Ugovora o opskrbi pitkom vodom. Slijedom
navedenog da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta da se pobijanim
prvostupanjskim rješenjem naredi tužitelju kao trgovcu otklanjanje navodno utvrđenih
nepravilnosti radi pravilne primjene obračuna i cijene utvrđene posebnim propisima i
da mu odredi rok u kojem se takva navodna nepravilnost mora otklonit, a sve pozivom
na odredbu članka 137. stavak 3. ZZP te da sve to potvrdi drugostupanjsko tijelo u
pobijanom drugostupanjskom rješenju. U tužbi se ne spori da je tužitelj u svojim Općim
uvjetima propisao da raspodjelu potrošnje vode može vršiti ovlaštena osoba sukladno
međusobnom zaključenom ugovoru između suvlasnika, kad suvlasnici dostave takav
ugovor zajedno sa 51% potpisa suvlasnika, pa da je u tom smislu u odnosu na
potrošače – suvlasnike predmetne zgrade prema međuvlasničkom ugovoru upravo
I. Š., vlasnik obrta V. M., G., osoba za raspodjelu potrošnje
koju su suvlasnici ovlastili, a koju raspodjelu je dostavljao na propisanom obrascu
trgovca s uključenom razlikom između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih
vodomjera kako je navedeno u čanku 43.c) Općih uvjeta. Međutim, u situaciji kad on
to ne učini u dogovorenom roku da se imaju primijeniti posebne pogodbe između
tužitelja i potrošača – suvlasnika predmetne zgrade iz međusobnog Ugovora o opskrbi
pitkom vodom po kojem u slučaju postojanja razlike između zbroja dostavljene
potrošnje na listama potrošača i očitanog stanja na glavnom vodomjeru tužitelj da
takvu razliku koja nije definirana Općim uvjetima može sam dijeliti potrošačima
suvlasnicima predmetne zgrade sukladno odredbama citiranog navedenog Ugovora te
da u navedenoj situaciji kad on to radi da takvo njegovo postupanje nije
samoinicijativno te da nije protivno članku 43 i 44. Općih uvjeta niti navedenog
Ugovora. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo i obvezu izdati račun za mjesečnu
potrošnju i u slučaju kad mu predstavnik suvlasnika ne dostavi razdiobu utroška vode
te da je nesporno da su mu potrošači dali ovlast da im ispostavi račun prema zadnjoj
dostavljenoj razdiobi te da je u svim situacijama postojanja razlike između zbroja
dostavljene potrošnje na listama potrošača i očitanog stanja na glavnom vodomjeru
I. Š., vlasnik obrta V. M., G., kojeg su potrošači – suvlasnici
predmetne zgrade nesporno ovlastili kao osobu za raspodjelu potrošnje na
propisanom obrascu trgovca s uključenom razlikom između očitanja glavnog
vodomjera i zbroja internih vodomjera kako je navedeno u članku 43.c. Općih uvjeta a
imajući u vidu da je on uvijek takvu razliku između zbroja potrošnje po internim
vodomjerima i očitanja glavnog vodomjera dijelio proporcionalno potrošnji na sve
potrošače onda da je jasno da je baš takva proporcionalna razdioba na potrošače
uvijek jednaka zadnjoj dostavljenoj razdiobi pa da se i iz tog razloga u niti jednom

4 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

slučaju ne može prigovoriti tužiteljevom postupanju u situacijama kad je on morao sam
vršiti takvu razdiobu zato što je ne bi sami izvršili potrošači – suvlasnici predmetne
zgrade ili njihov izabrani predstavnik I. Š., vlasnik navedenog obrta. Stoga da je
slijedom navedenog zaključiti da u konkretnom slučaju u postupanju tužitelja nije bilo
nikakvih nepravilnosti i/ili nezakonitosti. Ističe se i to da je tužitelj nakon zaprimanja
pobijanog rješenja u cijelosti postupio po naredbi iz istog jer da kao trgovac prema
potrošačima – suvlasnicima predmetne zgrade, primjenjuje obračun i cijene uređene
posebnim propisima to na način da potrošnju vode obračunava sukladno članku 43. i

44. svojih Općih uvjeta. Nadalje, prvostupanjsko tijelo kao i drugostupanjsko tijelo da
su u pobijanim rješenjima pogrešno primijenili materijalno pravo i to baš ZZP i
tužiteljeve Opće uvjete a navedena pogrešna primjena materijalnog prava da se očituje
u stavu prvostupanjskog upravnog tijela u obrazloženju pobijanog prvostupanjskog
rješenja a koje je u cijelosti prihvatilo tuženo tijelo u obrazloženju pobijanog
drugostupanjskog rješenja, da tužitelj svojim postupanjem odnosno izdavanjem
računa na kojima je sam vršio razdiobu utroška vode ne primjenjuje obračun i cijene
uređene posebnim propisima odnosno sukladno članku 43. i 44. Općih uvjeta. Stoga
da su nepravilna i nezakonita oba osporena upravna akta jer da su zasnovana na
pogrešnom utvrđenju da tužitelj svojim postupanjem odnosno izdavanjem računa na
kojima je sam vršio razdiobu utroška vode ne primjenjuje obračun i cijene uređene
posebnim propisima odnosno članku 43. i 44. tužiteljevih Općih uvjeta. U tužbi se
nadalje ukazuje na nelogičnost i neodrživost argumentacije iz obrazloženja pobijanog
drugostupanjskog rješenja da premda je u žalbenom postupku utvrđeno da je u
prvostupanjskom postupku bilo nedostataka koji se ogledaju u krivo navedenoj točki 3.
u članku 137. stavku 3. umjesto da se navede točka 2. istog članka i stavka, da su oni
takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari. U odnosu na to ističe da je činjenično
stanje u pobijanom drugostupanjskom rješenju pogrešno i nepotpuno utvrđeno radi
čega da je u obrazloženju istog i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pobijano
drugostupanjsko rješenje da ne sadrži prihvatljive i logične razloge o odlučnim
činjenicama već da koristi suhoparno citiranje odredbi odgovarajućih propisa te da
utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog tijela iz pobijanog prvostupanjskog
rješenja a zanemarujući stvarne činjenice i duh propisa na koje se poziva čime da je
tuženo tijelo počinilo bitnu povredu postupka jer da radi navedenog pobijano
drugostupanjsko rješenje nije ni moguće ispitati. Slijedom svega navedenog tužitelj
tužbenim zahtjevom traži da se tužba uvaži te da se ponište citirano drugostupanjsko
kao i prvostupanjsko rješenje te predmet vrati na ponovni postupak.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima iz
osporavanog drugostupanjskog rješenja te se u odnosu na tužbene navode poziva na
odredu članka 43. Općih uvjeta te članak 1. Izmjena i dopuna Općih uvjeta, koje i citira,
navodeći da proizlazi kako je upravo člankom 1. Izmjena i dopuna Opih uvjeta jasno i
konkretno propisano tko raspodjeljuje razliku između očitanja glavnog vodomjera i
zbroja internih vodomjera odnosno da je jasno da razliku ne može raspodijeliti tužitelj
već upravo ovlaštena osoba sukladno međuvlasničkom ugovoru te da se stoga ne
može uzeti kao osnovan navod tužitelja kako on postupa sukladno svojim Općim
uvjetima i Ugovoru. Nadalje ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da
predstavnik suvlasnika nije dostavio razdiobu utroška već da je isti dostavio razdiobu
utroška s podacima očitanja stanja glavnog vodomjera kojeg je sam očitao a ne
temeljem očitanja stanja glavnog vodomjera od strane tužitelja te da se ta potrošnja
vode na dan očitanja predstavnika stanara ne poklapa s danom očitanja od strane
tužitelja, no, da neovisno o tome što je predstavnik stanara krivo postupao očitavajući
sam stanje glavnog vodomjera u konkretnom slučaju da nema mjesta primjeni članka

5 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

3. Ugovora na koji se tužitelj poziva. Ističe da se tužitelj u konkretnom slučaju krivo
poziva na članak 3. Ugovora jer da članak 4. Ugovora propisuje da će razdiobu
odnosno raspodjelu utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera
sastavljati predstavnik stanara iz čega da jasno proizlazi kako je tužitelj suprotno
navedenom članku Ugovora raspodijelio predmetnu razliku. Iz toga da jasno proizlazi
kako tužitelj postupa protivno odredbi članka 43. i 44. vlastitih Općih uvjeta kako je i
navedeno u rješenju. Slijedom navedenog tuženik smatra da su neosnovani navodi
tužitelja te da umjesto ponavljanja razloga neutemeljenosti tužbe upućuje na
obrazloženje utuženog rješenja te predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev u
cijelosti.

4.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave
svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima
(„Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana
mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim
činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom dana

21. svibnja 2021. ustrajao u tužbi kao i u svim prijedlozima za izvođenje dokaza iz
tužbe te je osporio u cijelosti navode odgovora na tužbu. Ujedno popisao troškove
ovog upravnog spora.

6.Tuženik je po svojoj opunomoćenici ostao pri navodima iz odgovora na tužbu s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije.

7.U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i
isprave priložene istom te spis dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su
priložene u taj spis.

8.Ovaj sud je odbio prijedloge tužitelja za saslušanjem z.z. tužitelja, svjedoka
S. M., svjedoka A. K. te svjedoka I. Š., kao i prijedlog za
izvođenje dokaza vještačenjem po sudskom vještaku odgovarajuće struke kao
suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu pored prethodno izvedenih dokaza. Drugih
dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja
sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije
osnovan.

10.Iz podataka spisa ovog upravnog spora te podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je, kako slijedi:

11.Potrošač T. K. iz S., D. Š. …, podnio je dana 17.
siječnja 2019. predstavku vezano za obračun potrošnje vode za stambenu zgradu na
adresi S., D. Š. ... u kojoj predstavci u bitnome navodi da su očitanja
utroška vode tužitelja veća od pojedinačnih očitanja na internim vodomjerima te da je
i za zadnji obračunski mjesec od 19. studenog 2018. do 20. prosinca 2018. umjesto
potrošenih 27,98 m3 na računu navedeno 30,81 m3.

12.Potom je po službenoj dužnosti obavljen inspekcijski nadzor nad tužiteljem
(trgovcem) o čemu je sačinjen i zapisnik od 20. ožujka 2019. Inspekcijskim nadzorom
je, između ostalog, utvrđeno da je na mrežnim stranicama trgovac objavio Opće i
tehničke uvjete isporuke vodnih usluga iz veljače 2013. Navedeni zapisnik sadrži i
izjavu M. B., pomoćnika voditelja Odsjeka za reklamacije kod tužitelja
(nadzoru bio prisutan u ime tužitelja) koji navodi da su potrošači-suvlasnici na
predmetnoj adresi ugradili interne vodomjere s daljinskim očitanjem i sklopili Ugovor o
opskrbi pitkom vodom i odvodnji u kojem je navedeno da će se razlika koja se
pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera
raspodjeljivati proporcionalno potrošnji a kojeg Ugovora trgovac da se pridržava.

6 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

Naveo je i to da je na predmetnoj adresi u mjesecu rujnu 2018. izvršena izmjena
vodomjera te da potrošači nisu tražili ispitivanje ispravnosti vodomjera. Iz navedenog
zapisnika o inspekcijskom nadzoru nad tužiteljem nadalje proizlazi da je izvršen uvid
u Ugovor o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. zaključen između suvlasnika
predmetne zgrade i isporučitelja javne usluge, da je izvršen uvid u Ugovor o očitanju
internih vodomjera i obračunu potrošnje vode broj 171 od 06. lipnja 2018. sklopljen
između I. Š., vlasnika obrta V. M., G. C. .., (dalje
Ugovor o očitanu internih vodomjera iz lipnja 2018.) i suvlasnika predmetne zgrade te
Aneks međuvlasničkog ugovora broj 171 od 06. lipnja 2019. (dalje Aneks
međuvlaničkog ugovora iz lipnja 2019.) kojim su istog člankom 4. suvlasnici predmetne
zgrade ovlastili za pružanje usluga očitanja internih vodomjera, raspodjelu troškova i
slanja podataka Vodovodu i kanalizaciji d.o.o. (tužitelju). Utvrđeno je nadalje da je
navedenom Aneksu priložena Odluka s najmanje 51% suvlasnika zasebnih cjelina
kojom je određeno da su svi suglasni da I. Š., vlasnik obrta V. M.,
G., C. .., dostavlja potrošnju vode trgovcu (ovdje tužitelju). Nadalje,
izvršen je i uvid u liste potrošača za predmetnu stambenu zgradu za razdoblje od
kolovoza 2018. do veljače 2019., koje je tužitelju dostavljao predstavnik suvlasnika
I. Š., vlasnik navedenog V. M.. Utvrđeno je i da Liste sadrže
konačne podatke za obračun potrošnje vode obzirom da se na istima nalaze svi
suvlasnici na adresi predmetne stambene zgrade. Izvršen je uvid i u račune izdane
T. K., podnositelju predstavke, za razdoblje od kolovoza 2018. do veljače

2019. te je usporedbom podataka o potrošnji vode na glavnom vodomjeru sa izdanim
računima potrošača s podatkom o potrošnji vode na pripadajućim listama potrošača
koje su dostavljene trgovcu utvrđeno da navedeni podaci nisu istovjetni na svim listama
i izdanim računima. Usporedbom podatka o pojedinačnoj potrošnji vode sa izdanim
računima potrošaču T. K. s podacima za pojedinačni obračun na
pripadajućim listama potrošača utvrđeno je da navedeni podaci nisu istovjetni na svim
listama i izdanim računima. Nadalje proizlazi da je uvidom u izdane računa
potrošačima na predmetnoj adresi utvrđeno da je trgovac (tužitelj) razliku koja se
pojavila između očitanja glavnog vodomjera i podataka o ukupnoj raspodijeljenoj
potrošnji dostavljenog na listama potrošač, raspodijelio svim potrošačima
proporcionalno potrošnji.

13.Spisu prileži i očitovanje tužitelja (trgovca) od 28. ožujka 2019. vezano za
navedeni inspekcijski nadzor nad tužiteljem (u bitnome odgovara navodima predmetne
tužbe).

14.Obavljen je i inspekcijski nadzor nad obrtom V. M., vlasništva
I. Š., G., G. C. …., o čemu je sačinjen zapisnik od 27. ožujka

2019. u kojem zapisniku je sadržana i izjava I. Š.. Iz izjave istog u bitnome
proizlazi da prilikom raspodijele potrošnje vode za potrošače nije koristio podatak o
očitanju glavnog vodomjera od strane trgovca već da je raspodjelu vršio na temelju
vlastitog očitanja glavnog vodomjera te da je trgovcu dostavljao Liste potrošača za
obračun potrošnje vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i razlika koja se
pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim
vodomjerima.

15.Prvostupanjsko tijelo je po obavljenom inspekcijskom nadzoru potrošaču
dostavilo obavijest od 26. ožujka 2019. a potom je doneseno prvostupanjsko rješenje
od 08. travnja 2019. na koje rješenje je tužitelj izjavio žalbu (koja u bitnome odgovara
navodima predmetne tužbe) koja je drugostupanjskim rješenjem od 22. studenog

2019. odbijena te potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja koje je utemeljeno na
utvrđenjima gore navedenih inspekcijskih nadzora. Iz obrazloženja osporavanih

7 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

rješenja proizlazi u bitnome da je tužitelj samoinicijativno i protivno članku 43. i 44.
vlastitih Općih uvjeta isporuke vodnih usluga te Ugovora dijelio proporcionalno svim
potrošačima. U obrazloženju osporavanih rješenja se u bitnome navode odredbe
članka 3. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. te se citira odredba članka

4. istog Ugovora kojom je propisano da stranke složno ugovaraju da će razdiobu
utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera sastavljati predstavnik
stanara pa se potrošači odriču prava prigovora na razdiobu utroška vode prema
tužitelju. Nadalje se u obrazloženjima pobijanih rješenja navode i bitne odredbe
Ugovora o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. te Aneksa međuvlasničkog
ugovora iz lipnja 2019. kao i odredbe članka 43. Općih uvjeta, Izmjene i dopune Općih
uvjeta od 18. siječnja 2017. (članku 43. dodan stavak 3.), odredbe članka 44. Općih
uvjeta te mjerodavne odredbe ZZP-a. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja je
razvidno da je tuženik u bitnome odgovorio i na žalbene navode tužitelja.

16.Tužitelj u tužbi i tijekom ovoga spora pobija zakonitost rješenja tuženika od

22. studenog 2019. kao i rješenja prvostupanjskog tijela od 08. travnja 2019. u bitnome
tvrdeći, a suprotno utvrđenjima iz obrazloženja osporavanih rješenja, da je bio
ovlašten razliku između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po
Listama potrošača raspodijeliti svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji sukladno
članku 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009. te da nije
postupao samoinicijativno i protivno članku 43. i 44. vlastitih Općih uvjeta.

17.Odredbom članka 24. stavak 1. točka 5. ZZP propisano je da se javnim
uslugama u smislu ovog zakona smatraju i javna vodoopskrba i javna odvodnja.
Stavkom 2. istog članka propisano je da prilikom ispostavljanja računa za pružanje
javnih usluga potrošačima trgovac mora primjenjivati obračun i cijene utvrđene
posebnim propisima i to na način da se pridržava vlastitih Općih i tehničkih uvjeta
isporuke vodnih usluga.

18.Odredbom članka 215. Zakona o vodama propisano je da je Isporučitelj
vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga. Opći i
tehnički uvjeti sadržavaju, između ostalog, i odredbe o uvjetima mjerenja, obračuna i
naplate vodnih usluga.

19.Nije sporno da je tužitelj postupio sukladno citiranoj odredbi Zakona o vodama.

20.Odredbom članka 43. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga
tužitelja iz 2013.(koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju i objavljeni na mrežnim
stranicama tužitelja) propisano je da u zgradama s više korisnika u kojima korisnici
usluga imaju ugrađene interne vodomjere s mogućnošću daljinskog očitanja preko
kojeg je moguće očitanje bez ulaska u stan ili drugu zasebnu cjelinu, potrošnja se
obračunava na temelju očitanja tih vodomjera i očitanog stanja na glavnom vodomjeru.
Ukoliko se zbroj stanja očitanih internih vodomjera razlikuje od očitanog stanja glavnog
vodomjera, tako utvrđena razlika se obračunava na način da se ista podijeli na
korisnike sukladno međusobnom dogovoru korisnika usluga u odnosu na ukupnu
potrošnju. Ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih
vodomjera razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena osoba
sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Potrošnja internih vodomjera i
eventualna razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim
vodomjerima može se dostaviti Isporučitelju usluge na propisanom obrascu (Lista
obračuna u stambenoj zgradi).

21.Nadalje, člankom 1. Izmjena i dopuna Općih uvjeta od 18. siječnja 2017.
propisano je da se u članku 43. Općih uvjeta iza stavka 2. dodaje novi stavak 3. prema
kojem, ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih

8 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

vodomjera, razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena osoba
sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Potrošnja internih vodomjera i
eventualna razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim
vodomjerima može se dostaviti tužitelju na propisanom obrascu (Lista obračuna u
stambenoj zgradi).

22.Člankom 44. Općih uvjeta propisano je da vlasnici zasebnih cjelina u
slučajevima iz čanka 41., 42. i 43. ovih Općih uvjeta međusobno zaključuju ugovor
kojim uređuju odnose vezane za ugradnju internih vodomjera u zasebne cjeline (stan,
poslovni prostor i dr.) a osobito obzirom na određivanje fizičke ili pravne osobe
određene za očitanje i dostavu podataka isporučitelju usluge kao i za dojavu vlasničkih
udjela svih korisnika u zgradi. Zaključene međuvlasničke ugovore potpisane od strane
najmanje 51% vlasnika zasebnih cjelina, predstavnik zgrade ili druga zadužena osoba
dužna je dostaviti isporučitelju usluge. Isporučitelj usluge neće priznavati individualne
dojave o potrošnji vode korisnika usluga.

23.Polazeći od navoda tužbe, odgovora na tužbu, utvrđenja inspekcijskim
nadzorom odnosno obrazloženja osporavanih rješenja proizlazi u bitnome da među
strankama nije sporno da su potrošači-suvlasnici na predmetnoj adresi ugradili interne
vodomjere s daljinskim očitanjem, da je u siječnju 2009. godine tužitelj sa suvlasnicima
predmetne stambene zgrade zaključio Ugovor o opskrbi pitkom vodom, da odredba
članka 3. tog Ugovora glasi kako je to tužitelj pobliže naveo u tužbi te da odredba
članka 4. istog Ugovora glasi kako je to tuženik citirao u obrazloženju osporavanog
drugostupanjskog rješenja.

24.Nadalje proizlazi da nije sporno da su suvlasnici predmetne stambene
zgrade zaključili Ugovor o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. s I. Š.,
vlasnikom obrta V. M., G., C. ... kao i Aneks međuvlasnsičkog
ugovora iz lipnja 2019., da odredbe istih glase kako su citirane u obrazloženjima
osporavanih rješenja, da je tom Aneksu priložena Odluka s najmanje 51% suvlasnika
zasebnih cjelina, kojom je određeno da će I.Š., vlasnik obrta V. M.,
G., C. ..., dostavljati potrošnju vode isporučitelju javne usluge (tužitelju)
te da je to isti i činio na način da je tužitelju dostavljao na propisanom obrascu liste
potrošača za obračun potrošnje vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i
razlika koja se pojavljuje između očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po
internim vodomjerima.

25.Proizlazi i to da nisu sporna ni utvrđenja inspekcijskog nadzora vezano za
liste potrošača za predmetnu stambenu zgradu za razdoblje od kolovoza 2018. do
veljače 2019., koje je tužitelju dostavljao navedeni predstavnik suvlasnika, te vezano
za izdane račune, kako je to gore pojašnjeno, odnosno proizlazi da nije sporno da je
tužitelj razliku koja se pojavila između očitanja glavnog vodomjera i podataka o ukupnoj
raspodijeljenoj potrošnji dostavljenog na listama potrošača, raspodijelio svim
potrošačima proporcionalno potrošnji.

26.Polazeći od citiranih odredbi tužiteljevih Općih uvjeta te svih prednjih
utvrđenja a posebno od činjenice da su u konkretnom slučaju tužitelju uredno po
ovlaštenom predstavniku stanara dostavljene Liste potrošača za obračun potrošnje
vode s podacima o potrošnji u kojima je sadržana i razlika koja se pojavljuje između
očitanja glavnog vodomjera i zbroja potrošnje po internim vodomjerima to su bez
osnove tužbeni navodi da je tužitelj u konkretnom slučaju bio ovlašten da razliku
između očitanja glavnog vodomjera i zbroja dostavljene potrošnje po Listama
potrošača samostalno raspodijeli svim suvlasnicima proporcionalno potrošnji odnosno
prema udjelu svakog od njih u ukupnoj potrošnji očitanoj na glavnom vodomjera te u
svezi s tim pozivanje tužitelja na odredbu članka 3. stavak 3., 4. i 5. Ugovora o opskrbi

9 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

pitkom vodom iz siječnja 2009. Ovo posebno kada se ima u vidu da nije sporno da je
člankom 4. istog Ugovora, na koji se poziva tužitelj, ugovoreno da stranke složno
ugovaraju da će razdiobu utroška vode prema očitanom stanju glavnog vodomjera
sastavljati predstavnik stanara (članak citiran u obrazloženju osporavanih rješenja), da
je tužitelj sukladno odredbi članka 24. stavak 2. ZZP dužan pridržavati vlastitih Općih i
tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga te da je člankom 1. Izmjena i dopuna Općih
uvjeta od 18. siječnja 2017. članku 43. Općih uvjeta iza stavka 2. dodan novi stavak

3. prema kojem, ukoliko postoji razlika između očitanja glavnog vodomjera i zbroja
internih vodomjera, razliku može raspodijeliti predstavnik stanara ili druga ovlaštena
osoba sukladno potpisanom međuvlasničkom ugovoru. Iz izjave predstavnika stanara
I. Š., vlasnika obrta V. M. (zapisnik od 27. ožujka 2019.) proizlazi da
je isti postupao pogrešno vezano za očitanje glavnog vodomjera. Međutim, obzirom
da je tužitelju dostavio Liste potrošača za obračun potrošnje vode, kako je to gore
navedeno, tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, po ocjeni ovoga suda,
pravilno navodi da to tužitelju ne daje za pravo da sam raspodjeljuje razliku između
očitanja glavnog vodomjera i zbroja internih vodomjera. Tužitelj je tako mogao
postupati jedino ukoliko mu predstavnik stanara nije dostavio liste potrošača (članak

3. stavak 5. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja 2009.), a što ovdje nije slučaj.
Obzirom na sve izloženo ovaj sud drži da nisu osnovani tužbeni navodi da se u
pobijanim rješenjima pogrešno tvrdi da je tužitelj postupao samoinicijativno i protivno
vlastitim Općim uvjetima te Ugovoru a jednako tako i tužbeni navodi da tužitelj nije
ugovorna strana u Ugovoru o očitanju internih vodomjera iz lipnja 2019. te Aneksu
međuvlasničkog ugovora iz lipnja 2019., a koji su tužitelju nesporno dostavljeni. Kod
navedenog stanja stvari ovaj sud drži da je bez osnove i pozivanje tužitelja na odredbu
članka 295. ZOO a jednako tako i tužbeni navodi da se prvostupanjsko rješenje
nepotpuno poziva na odredbu članka 3. Ugovora o opskrbi pitkom vodom iz siječnja

2009. kao i vezano za tužbene navode koji se odnose pogrešno tumačenje stavka 4.
i 5. članka 3. istog Ugovora.

27.Slijedom svega navedenog ne stoje ni tužbeni navodi da je u konkretnom
slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da nije bilo zakonskih
uvjeta da tržišni inspektor pobijanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju kao trgovcu
naloži otklanjanje utvrđenih nepravilnosti radi pravilne primjene obračuna i cijene
utvrđene posebnim propisima te da mu odredi rok u kojem se takva nepravilnost mora
otkloniti. Prvostupanjsko rješenje se u obrazloženju pogrešno poziva na odredbu
članka 137. stavak 3. točka 3. ZZP umjesto na stavak 3. točka 2. istog članka,
međutim, obzirom na utvrđeno stanje stvari, to, po ocjeni ovoga suda, nije od utjecaja
na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Navesti je i to da iz navoda tužbe i
sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj postupio po
naredbi iz prvostupanjskog rješenja.

28.U svemu izloženom, osporavana rješenja su zakonita, u upravnom postupku
koji je prethodio donošenju istih, suprotno tvrdnjama tužitelja, nisu povrijeđena pravila
postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je
pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis. Navodi
tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja niti su
isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni
ovog suda, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

29.Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka

1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

10 Poslovni broj: 18 UsI-16/20-6

30.Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti
tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u pod točkom I. izreke ove
presude.

31.Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora
sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke
ove presude.

U Splitu, 31. svibnja 2021.

S U T K I NJ A

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana
od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za
sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku, uz zapisnik o objavi,
-tuženiku, uz zapisnik o objavi,
-u spis.

Rj.:

-spis u kalendar 30 dana